Dejtonski mirovni sporazum ima nedostataka, prije svega kroz politički trend da se ovjekovječi ovakva disfunkcionalna tapija za BiH, umjesto da to bude privremeno - prijelazno rješenje, kako su to dejtonski tvorci zamislili i obećali. Taj dogovor je, nažalost, postao bolna tranzicija unedogled.

Posebna priča je zašto Evropa i svijet toliko dugo prihvataju takvo ponašanje, primjenjujući istu terapiju koja ne donosi poboljšanje, već prije liči na gubljenje utrke s vremenom.  

Jasno je i da samo izbori, bez dramatičnih promjena u jačanju neovisnog, a ne selektivnog sudstva i borbi protiv korupcije na svim nivoima, bez zaštite ljudskih prava i jačanja javnih sloboda, nisu potvrda demokratije. U isto vrijeme inertnost građana u BiH poprima epski karakter: naprosto se politički kloniraju glasajući za svoje “nacionalne” lidere, zapravo one koji kroz interesni i porodični nepotizam hrane birokratsku hobotnicu preko partijske isporuke državnih i administrativnih poslova za izborne lojaliste. 

No, „Dejton" nije kriv za to! Pa tako i neodgovorno prizivanje “Dejtona 2” nije ništa drugo nego dodatna krađa vremena kojeg građani BiH više nemaju niti će stoljetna Bosna nekakvim čudom moći sebe samu stalno spašavati.

Čuda, uglavnom ne postoje, a Bosna zaista curi u nepovrat: godišnje po jedna varoš od četrdesetak hiljada, ponajviše mladih, pametnih i najproduktivnijih Bosanaca ispari na druge meridijane.

Baš zato te poruke kako će neko u Americi ponovo pokrenuti “američku inicijativu” da spasi BiH od birokratske antibosanske aždahe, pa organizirati “Dejton 2”, u čemu će se cjeli svijet, pa i Rusija, odmah složiti (?!), moraju prestati biti politička ili idejna, a kamoli izborna platforma za izlaz iz dejtonske krize.

Dejton kao politički okvir nije niti smije biti prepreka za one koji BiH žele izbaviti, ne čekajući na Amerikance niti Evropljane da iznutra reformiraju vlastitu državu. Bosanci to moraju učiniti sami ove godine.