Većina onih koji rade, pogotovo ako su se tek domogli kakvog posla, danas ne razmišlja o tome kako će živjeti kada dođe u treću dob, onu penzionersku.

Većina gleda na te dane kao na bezbrižne, kada se ne mora ustajati rano, kada nema velikih obaveza, kada se ubiru plodovi svog radnog vijeka. 

To je i normalno, ali u normalnim državama. O našim penzionerima novinari bi svakodnevno mogli pisati. Od enigme kako preživjeti sa 326 maraka (koliko iznosi najniža penzija) do toga hoće li penzije uopće biti.

Većina tih ljudi provela je svoje najbolje dane radeći. Plodova toga nema. Samo muka.

O kolikoj se muci radi, najbolje je pokazao podatak da njih nekoliko stotina nema ni krov nad glavom. Koliko njih legne gladno u krevet, još niko nije izračunao.

Opet, koliko za to mare vlastodršci, najbolje pokazuje informacija da se izdvojilo skoro 17.000 maraka za namještaj u zgradi Predsjedništva. Nešto malo prije toga 4.000 KM za lustere i 37.000 KM za zavjese...

Posljedica za razmetanje narodnim parama i neviđenu bahatost još nema. Stara narodna kaže: ''Ne mogu i jare i pare.'' Onima koji vladaju već dvije decenije do sada se to moglo.

Ipak, druga narodna veli: ''Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.''