Vašington: Bravo mladim Bosancima što su ad hoc sklopili historijski mozaik

Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

KOLUMNA Osvrt s američke verande

Avangarda i testament nade

Piše: Erol AVDOVIĆ
13.05.2018 14:45
A
A
A

Da su na onoj legendarnoj gala večeri američkog Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH) ostale samo dvije izjave, dvojice bivših predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) kako se razočarao u birokratsko-pravna ograničenja Dejtona i Harisa Silajdžića koji je shvatio da nema “sto posto BiH” ako to nije građanska država, bilo bi dosta. A kamoli ostatak.  

U zraku je, međutim, ostalo da visi i upozorenje predsjednika Upravnog odbora ACBiH Adnana Hadrovića, koji je sve to stavio u kontekst, poručivši da smo se tu okupili i zbog ruske opasnosti na Balkanu. A i njegovog dopredsjednika Nedima Musića, koji je rekao da je to skup zahvalnosti prema Amerikancima koji su Bosnu sačuvali.

Nova generacija 

Bravo mladim Bosancima što su ad hoc sklopili historijski mozaik i pružili takvu platformu Klintonu i Silajdžiću da o svemu čak i pokajnički progovore; obojica su, naime, imala napisane govore, ali govorili su srčano - zanemarujući slogane. Bio sam tu, među novinarima, i osjetio to. Zato sam i otišao u Vašington da budem svjedok, a ne gost.

Zapravo, dvojici bivših državnika je blago, džentlmenski i da ne kažem mladalački avangardno ispostavljena ozbiljnija povijesna faktura, prema kojoj će se novoj generaciji morati odgovarati na neka nezaobilazna pitanja. Ne mogu više ostajati dužni. Jer, dug je zao drug!

Zato bi me obradovali Silajdžićevi autentični memoari; šta se događalo prije, u toku i odmah nakon Dejtona, uvid u historijske fakte živog učesnika, koji još zna i lijepo pisati. I više od njegove, eventualno nove političke kandidature. Vjerujem da bi ta knjiga bila korisnija Bosancima nego neka nova (stara) funkcija.

„Može se dogoditi da ćemo se morati pokajati u našoj generaciji“, rekao je svojevremeno lider građanskih prava u Americi Martin Luter King (Luther) boreći se protiv rasne segregacije i apartheida. „Pokajanje treba doći “ne zbog žestokih i jetkih riječi i nasilnih akcija loših ljudi, već zbog užasne šutnje i ravnodušnosti dobrih ljudi koji naokolo govore „nije još vrijeme“, napisao je King kao da govori o Bosni neposredno prije, a ponegdje i poslije Dejtona.

Zato bi ova bosanska večera u Vašingtonu, na kojoj su prisustvovala još dva američka generala i jedan bosanski kapetan u američkoj armiji, bila još veličanstvenija da su je s istim ciljem - za jedinstvenu i multietničku BiH i za svesrdnu pomoć da zemlja uđe u NATO i brže krene ka EU - organizirala neka društva bosanskih Srba i Hrvata. Pa da sada hvalimo Obrada Kesića na čelu predstavništva RS u Vašingtonu; ali on ponajviše brine kako da Amerikanci Miloradu Dodiku skinu sankcije.

 Ipak se okreće

Otuda Klintonov “promašeni“ Dejton, kako nam je to onomad opisao bivši američki predsjednik, dakle sporazum koji treba mijenjati, za šta, očito, nema domaćih, a još manje međunarodnih uvjeta, kao i Silajdžićeva “građanska” BiH, u koju se “švercuje demokratija”, jer je Bosna u međuvremenu postala (nepopravljivo) narodnjačka zemlja, jesu slika sadašnjeg zabetoniranog diplomatskog, birokratskog i političkog stanja.

U isto vrijeme se san o onoj idealističkoj paradigmi Evrope, kojoj bi višestoljetna Bosna trebala da bude uzor, pretvara u duboko razočarenje, sada kad otvaramo ovaj možda zadnji testament nade. 

U međuvremenu, vjerski dužnosnici, gotovo svi, popovi, fratri, imami i ostali, govore kako nema grijeha koji se ne može okajati - osim grijeha nekajanja. I da samo arogantni ljudi ismijavaju kajanje. Ali zaboravljaju, oblačeći religiji neku od nacionalnih uniformi, kako ta religija ne smije biti samo teološka učionica već i javni dijalog u dva smjera s priznanjem, pokajanjem i oprostom s kojim prestaje ispaštanje.

Možda zato na Balkanu kasnimo s pomirenjem, prodajući vjeru za večeru, sinekuru ili partiju. Ima tu svašta, a da nije uredu!

- I ponos nas sprečava da se suočimo s istinom. Ponos razvaljuje našu viziju. Mi se nikad ne mijenjamo dok mislimo da je sve uredu. Ponos pravi naše srce tvrđim i zamagljuje oči našeg razumijevanja. Ponos nas drži na distanci od pokajanja koje nas jedino može osloboditi - napisao je poznati američki pisac Džon Bivere (John Bevere).

Povrh svega, u Americi često ističu kako je pokajanje zaokret od 180 stepeni, a reformacija (na reformama se stalno insistira u BiH) zaokret od damo 90 stepeni; znači, ni pola od pogrešnog bosanskog kruga, kao u onom filmu Ademira Kenovića.

Slušajući Klintona i Silajdžića u Vašingtonu, rekao bih, zaokrenuli su za dobrih 45 stepeni. Nije dovoljno. Ali, ipak se okreće.


Više o:

Erol Avdović