KOLUMNA Osvrt s američke verande

UN samo odgađa treći svjetski rat

Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija

Piše: Erol AVDOVIĆ
22.09.2018 15:56
A
A
A

Uoči zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN) ovdje, u Njujorku, a to je svake godine skoro uvijek u isto vrijeme, kad se septembar približi jesenjoj ravnodnevnici, ovaj grad otok, metropolis između dvije velike vode Hadsona i Ist Rivera na rubu Atlantskog okeana, bar u ovom dijelu gdje je zgrada UN-a, postaje opsjednuta varoš.

Domaća upotreba

Prepadaju sve te betonske barikade, uniformirani i oni bezlični policajci, koji se po šepurenju ipak poznaju na kilometer, borna kola i ljudi u crnom, snajperisti s opakim pušketinama, sve te duge i kratke cijevi i oni koji vas legtimišu provjeravajući vaše bedževe za ulaz u UN.

Treba preživjeti tih sedam dana diplomatske ludnice, u kojoj se tamo u nekoj Africi, Aziji i Latinskoj Americi ili na brdovitom Balkanu odavde, iz UN-a, iz epicentra globalne politike, paradno predstavljaju političari malog kalibra. Čast mnogim izuzecima, ali nekima je zaista glavni domet i cilj da ih nacionalna televizija uslika za domaću upotrebu i da se, po mogućnosti, fotkaju s američkim predsjednikom.

Svake godine, naime, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država u njujorškom hotelu “Waldorf Astoria” priredi prijem, uglavnom za sve šefove država i vlada 193 zemlje članice UN-a, ali i za još poneke. Gosti su tako uvijek političari s Kosova, koje Amerika još izuzetno snažno podržava bez obzira na to šta se o tome priča po beogradskim kuloarima. Vidjet će se, dakle, koliko će američkih minuta zaslužiti Hašim Tači, a koliko Aleksandar Vučić i po tome će se još neko doba mjeriti balkansko vrijeme.

  • UN je prije 73 godine stvoren da odgodi treći svjetski rat
    UN je prije 73 godine stvoren da odgodi treći svjetski rat

Naravno, nije sve stereotip. Izvjesno je, ipak, da kratkotrajni susret, uz sada svima dostupni selfi sa predsjednikom najmoćnije zemlje na svijetu, šefovi pres-službi u matičnoj zemlji odmah pokušavaju (zlo)upotrijebiti za domaće (čitaj: izborne) ciljeve. To bi, kao, trebao biti dokaz čvrste američke podrške njihovim (često banana) republikama.

Vjerujte mi na riječ, jer ovo je 25. Generalna skupština UN-a koju službeno pratim jednu za drugom od 1993. godine, te dvije-tri minute, a najčešće se to mjeri samo u sekundama, svi ti srdačni rukohvati s američkim predsjednikom, obični su fotobljesak, a ne sastanak. Ma, kakvi!

To posebno važi za delegaciju iz Sarajeva, jer osim što Bosne i Hercegovine nema na mapi prioriteta u Vašingtonu, bosanski politički lideri, ovdašnje je to zapažanje, nisu zaslužili tet-a-tet susrete s najvišim američkim dužnosnicima.

Velike su šanse da predsjednik Donald Tramp (Trump) nema pojma s kim se rukovao, ne samo zbog svog osebujnog karaktera nego i zato što Amerikancima definitivno nisu svi isti. Stara je istina da onome kome je sve isto važno, ništa nije važno. Jedno je ružičasta diplomatska kurtoazija, a sasvim drugo crno-bijela geostrategija.

Politički vašar

No, nije ni sve tako sivo! Sreća je da je od prošlog mjeseca šef Misije BiH u UN-u iskusni diplomatski veteran, ambasador Ivica Dronjić. On je diplomatsku karijeru započeo davno, i to s takvim mentorom kao što je posljednji agilni šef Titove diplomatije Budimir Lončar. Ostalo ćemo vidjeti.

Ove godine će na 73. Generalnoj skupštini prodefilirati 95 predsjednika, 44 premijera, 48 ministara, i to ne samo šefova diplomatija. Bit će i gostiju, a Lončar, koji je ušao u 95. godinu života, jedan je zvanica posebnog foruma Apel savjesti.

U toku UNGA-e bit će akreditirano i skoro 3.000 novinara iz svih krajeva svijeta, ne računajući nas dvjestotinjak stalnih dopisnika. Dolaze diplomatske delegacije i njihove superbrojne svite, nekoliko hiljada raznih savjetnika, šefova kabineta, atašea, uniformiranih paradnika i politikanata razne fele, nerijetko i rođaka, obavezno i prevodilaca (?!) u skupim odijelima i haljinkama. Broj učesnika sigurno će premašiti armiju od skoro 6.000 uposlenika koji svakog dana uđu i iziđu iz centrale UN-a, kao i svaka druga vojska birokrata.

Da nije strogo kontroliranog protokola, ne znam kako bi jedni s drugima izašli nakraj na ovom vašaru taštine i političke impotencije. Jer, genocid na Mijanmaru se nastavlja, a dogovor Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) o kreiranju demilitarizirane zone oko Idliba ipak je samo odgađanje perfektne oluje. Tako je odgođeni finalni obračun u tom dijelu Sirije nazvao i generalni sekretar UN-a Antonio Guteres (Guterres).

Uostalom, UN je prije 73 godine i stvoren da, kad god to može, odgodi treći svjetski rat. Vidjeli smo kako je to izgledalo u Bosni prije četvrt stoljeća.

Bez ikakvog cinizma prema ambicioznoj političkoj agendi Ujedinjenih naroda, nemoguće je ne primijetiti kako se stvari još otimaju kontroli. Sa populističkim liderima, čija je autokratija uzor čak i onima kojima ne bi smjela biti, svijet, a posebno UN, doima se i kao mjesto koje se umorilo od demokratije.