KOLUMNA Osvrt s američke verande

Američka periferija

Nasreću, nije još sve propalo. Jer, u posljednjem stoljeću, ne samo dekadama, nije prošla nijedna godina u kojoj nije predviđan sunovrat Zapada

Piše: Erol AVDOVIĆ
03.11.2018 15:48
A
A
A

U svojoj novoj knjizi dugačkog naslova “Samoubistvo Zapada: Kako ponovno rađanje tribalizma, nacionalizma, populizma i politike identiteta uništava američku demokratiju” konzervativni kolumnista „Los Angeles Timesa“ Džonah Goldberg (Jonah) svrstava sebe u sve brojniju skupinu najžešćih mislilaca s početka 21. stoljeća koji upozoravaju da se Zapad suočava sa do sada najopasnijim rizikom propadanja.


A tu je i njegova tvrdnja da su američke vrline postale američki poroci ovdašnje moderne kulture. To nije onaj isti pop-art u koji smo svi decenijama bili zaljubljeni.

 

Kraj za takozvani američki mit

 

Ili, kako opako tvrdi, SAD su se pretvorile iz “grada na vrhu brda” (City Upon a Hill) u “silu mraka i svjetskog zla”. Goldberg odbija tezu političkog “kraja historije”, izvučene iz istoimene knjige Frencisa Fukujame (Francis Fukuyama) iz 1992. godine. Ovo je kapitalno djelo zagovaralo da će američka (zapadna) demokratija biti vrhunac globalnog socijalnog vrenja u korist liberalizma.


Iako i Goldberg drži da je liberalni kapitalizam najbolji politički sistem, ipak smatra da je došao kraj za tzv. američki mit.


Tako negira i popularni Marksov koncept dosezanja ekonomski emancipiranog društva (od svakog prema mogućnostima – svakom prema potrebama), nagovještavajući da se suočavamo s propašću američkog sna. A tu je onda i politički ćorsokak. Amerikanci su pogriješili i može biti da će se s Donaldom Trampom (Trump) tek naći na krivoj strani povijesti.


Ili, kako to formulira ovaj autor - umjesto da smo se prepustili u vlast briljantnog američkog ustava - Amerikanci sve više gledaju na svoju prošlost kao na pogrešnu tradiciju: “sistem opresije, eksploatacije i bijelih privilegija”. To je ta dominacija bijelog čovjeka.

 

Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom.  


Sve bi to moglo biti ugroženo zbog moralnog nazadovanja i demokratskog preokreta u suprotnom smjeru, jer narodna volja se “mora” poštovati. Sjedinjene Države tako postaju sve podložnije partijanstvu i polarizaciji i bez konsolidacije demokratskog konsenzusa, jer sve je više onih koji fanatično zastupaju oprečna politička stajališta.


No, zato se ne može optužiti samo “dežurni krivac”, aktuelni šef Bijele kuće Donald Tramp već i bivši predsjednik Barak Obama (Barack); obojica su potkopavala “američki eksepcionalizam” - tvrdi Goldberg.

 

Džaba nam je sad plakati

 

Naravno, ne treba imati mozak atomskog fizičara, već samo obično američko političko i životno iskustvo da bi se Goldbergovim tvrdnjama dodalo ponešto lično. I Amerika zaostaje upravo zbog političara koji su se prije Trampa zalagali za status quo; poput Hilari Klinton (Hillary Clinton) recimo. Vrijeme je, dakle, za pravu analizu!


Upravo je Hilari umislila da mora biti predsjednica, nudeći biračima malo novog - od zdravstvenih reformi do drugačije vanjske politike. Ipak, Klinton je nastavila insistirati na svom političkom mesijanstvu. I to je onda porodilo Trampa.


Sada imamo predsjednika koji jaše na američkoj žudnji za novom, neizvjesnom, umjesto starom dobrom Amerikom. Trampov je slogan “napravimo Ameriku ponovo velikom”, uz sve te njegove čistokrvne laži, neostvariva obećanja ili pogrešne brojke sasvim naopačke izvrnut koncept. Zapravo, Tramp presvlači Ameriku u zaostali i impulsivni tribalizam – nudeći joj ponovo mentalitet zavađenih plemena. Loš je to primjer i za ostatak svijeta.


Nasreću, nije još sve propalo. Jer, u posljednjem stoljeću, ne samo dekadama, nije prošla nijedna godina u kojoj nije predviđan sunovrat Zapada.


Drugim riječima, da nismo imali u oblacima zanesenog Obamu i da se praktično cijeli establišment Demokratske partije nije udružio da 2016. uskrati predsjedničku nominaciju socijalisti Berniju Sandersu (Bernie) – ne bi nam se dogodio ni Tramp. Džaba nam je sad plakati. Zato su američke novine učestale s ironičnim naslovima kako Tramp pravi velikom Kinu, a ne Ameriku.


Kapitalizam je struhnuo iznutra


Ono što današnja upozorenja odvaja od te dramatične prošlosti i tadašnjih strahova ili obmana da je kapitalizam struhnuo iznutra jeste faktički ekonomski uspjeh azijskih zemalja. Taj se uspjeh sve češće i kod nas u zemljama zapadnog Balkana postavlja kao “alternativa” zapadnoj demokratiji. O tome, recimo, često diskutiraju Rusi u Vijeću sigurnosti UN-a kada se govori o BiH.


Smiješna je to i jeftina priča, jer Rusija ima manju ekonomiju od američkih država Njujork, Teksas ili Kalifornija - pojedinačno.

 

Jedna stvar ipak plaši, jer o tom zapadnom opadanju gotovo simultano u svojim knjigama, osim Goldberga, pišu i bivši šef njemačke diplomatije Joška Fišer (Joschka Fisher) - “Spuštanje Zapada: Evropa u novom svjetskom poretku 21. stoljeća”, te njemački historičar Hejnrih August Vinkler (Heinrich Wincler) – “Je li Zapad razbijen: O trenutnoj krizi u Evropi i Americi”. A tu je i bivši ambasador Singapura u UN-u Kišor Mahbuhani (Kishore) sa svojom knjigom iz 2018. “Je li Zapad izgubio? Provokacija!”.

 

A njima se ne može ne vjerovati.

Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom