KOLUMNA Osvrt s američke verande

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog, rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson

Piše: Erol AVDOVIĆ
11.11.2018 10:00
A
A
A

U toku održavanja Generalne skupštine UN-a u njujorškom “Lotte Palace” hotelu, 26. septembra ove godine organizirana je konferencija za štampu Donalda Trampa (Trump). Nakon kratke procedure, moja akreditacija je odobrena i ubrzo sam iz drugog reda oči u oči posmatrao američkog predsjednika tačno 81 minutu.

Toliko je trajao njegov susret sa stranim novinarima, ali i “starosjediocima” iz Vašingtona, poput reportera CNN-a Džima Akoste (Jim Acosta), koji je sjedio u prvom redu – tačno ispred mene.

Pravedni iznad svega

Kada bi se novinari iz Bijele kuće dokopali mikrofona, nisu sjedali nazad, na svoja mjesta, već bi još stajali, boreći se za “follow up”, ono najvažnije - dodatno potpitanje.

To mi se učinilo zgodnim i ubrzo sam shvatio pravi razlog zbog čega “ne ispuštaju loptu” kad jednom dobiju priliku.

Pred kraj presice predsjednik Tramp je prozvao i mene da postavim pitanje, ustao sam, stajao neko vrijeme, ali nisam došao do riječi od, pomislio sam tada, agresivnih novinarskih buldoga iz Bijele kuće. Akosta je prednjačio među njima. Sada mi je žao zbog toga, jer vidim s kakvom se aždahom bore dok propituju teme od kojih zavisi naša budućnost. Uostalom, čisto sumnjam da bi Tramp precizno odgovorio na moje sasvim balkansko pitanje o Bosni.

Ove sedmice Džim Akosta je postao glavni junak medijskog okršaja s predsjednikom koji (uvjerio sam se u to) može pričati kao navijen, bez prestanka dva sata, pokušavajući da nas smori nonsensima.

Bio je to sudar, onako baš, Davida i Golijata, u kome je ovu rundu izgubio novinar. Ali, iako majstor spina, Donald Tramp sigurno nije pobijedio u ratu koji je započeo s nama.

Kada ga je Akosta upitao zašto pokušava lažno predstaviti sastav izbjegličkog karavana koji puževim korakom prelazi svega oko 30 kilometara dnevno krećući se preko Meksika do američke granice, gdje oko 7.000 ljudi, žena i djece iz Latinske Amerike namjerava tražiti azil, Tramp ga je grubo napao. Umjesto direktnog odgovora, predsjednik je jednoj poslušnoj pomoćnici, nekoj mladoj ženi koja asistira novinarima, migom naredio da Akosti oduzme mikrofon.

Uslijedilo je sasvim ljubazno izbjegavanje CNN-ovog reportera da preda svoje “oružje” i bespogovorno poput robota poslušnog otimanja njegovog alata. Dok Akosta nije predao mikrofon, Tramp nije prestao ljutito šetati scenom, prekidajući tako načas konferenciju za štampu. Neviđeno!

Nekako u isto vrijeme Tramp je za sebe izjavio da je on “moralni autoritet”. Sara Hakabi Sanders (Sarah Huckabee), njegov portparol, svog šefa pokušava predstaviti kao Supermena, sposobnog da “za 90 minuta odgovori na 68 pitanja od 35 reportera”.

Ali, zato odbija odgovoriti tačno, sasvim sigurno pravdoljubivom Akosti, djetetu imigranata koji su u Ameriku pobjegli s Kube od Kastrovog režima. I kome izbjeglice puno znače!  

Sapunska opera će biti nastavljena

Da sramota bude veća, Bijela kuća je kasnije oduzela akreditaciju Akosti, lažno ga optuživši da je u tom otimanju mikrofona neprimjereno “spustio ruke na mladu ženu”?! Nasreću, milioni gledalaca uvjerili su se da je moguće neuka stažistkinja (intern), što je titula koja u Americi ima prizvuk naivne žrtve, bila gruba prema Akosti, na šta je on bio prinuđen reći “pardon, gospođo”. No, optužbe na račun novinara su nastavljene pa je sigurno da će se ova sapunska opera u Trampovoj režiji nastaviti.

Bilo je mučno gledati tu epizodu koja potvrđuje da ovaj predsjednik, korak po korak, pokušava dozirano otimati našu slobodu da postavljamo pitanja koja traže istinske odgovore.

Skrojen samo za televiziju i rijaliti, ovaj šef Bijele kuće kao da ne može ili, prije, ne želi shvatiti na čemu počiva američka grandioznost, pa je troši kroz jeftine slogane.

- Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog - rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson (Thomas Jefferson). On je čak tvrdio da sva naša sloboda počiva na slobodnim medijima.  

“Tamo gdje štampa nije slobodna – niko nikad neće biti slobodan”, rekao je. Samo “kad je čovjek u mogućnosti da čita slobodno, sve drugo je sigurno”. Naravno, novinare “pokušavaju da ušutkaju prvo oni koji se plaše istrage koju oni provode”, rekao je Džeferson.

Prava pitanja u pravo vrijeme

I kad smo već kod izbjeglica, zbog kojih su se sukobili predsjednik Tramp i novinar Akosta, onomad se premijer Kanade Džastin Trudo (Justin Trudeau) javno ispričao zato što je njegova zemlja, uz Sjedinjene Države, 1939. godine odbila primiti “ukleti brod” na kojem je bilo 907 Jevreja iz Njemačke koji su bježali od Hitlerovog terora.

Parobrod “Saint Lous” bio je prinuđen da se vrati u Hamburg, da bi bar 250 stradalnika s njega nestalo u nacističkim fabrikama smrti.

Neko bi se u nekoj budućnosti, u ime Amerike, mogao izvinjavati svijetu zbog Trampa, pa je zato imperativ ovom američkom predsjedniku postavljati prava pitanja u pravo vrijeme. Ko će to ako ne novinari!

Istina je da “slobodna štampa može biti dobra ili loša, ali gotovo sigurno bez slobode štampe neće biti ništa osim lošeg”, napisao je i Albert Kami (Camus).