Erol Avdović

KOLUMNE Osvrt sa američke verande

Vežite se, polijećemo u novu 2019.

Tramp je toliko već imunizirao američku javnost na svoje skandale iz privatnog, poslovnog i političkog života da nas malo šta može dodatno šokirati 

Autor: Erol Avdović
29.12.2018 15:58
A
A
A

Šta nas, dakle, čeka u novoj 2019. godini bar kada je riječ o Americi? Hoće li svijet pogoditi opaka “gripa” ako Amerikanci počnu kihati? I šta će biti s planetom ako u Bijeloj kući predsjedniku zakrče crijeva? Slijedi li nam možda globalna dijareja? 

Šalu na stranu. Ovdašnji stručnjaci zaista predviđaju turbulencije skraja nakraj američke hemisfere.

Kažu da bi cijena nafte mogla premašiti 500 dolara po barelu i prije 90. godišnjice Američke depresije (Velike krize) i sloma berze na Wall Streetu u oktobru 1929. godine, jer očekuje nas, izgleda, ponavljanje historije. 

Amerika – od Japana do Balkana

Dogodit će se to ako predsjednik Tramp (Trump) udovolji “snovima” prvih saradnika, Džona Boltona (John) i Majka Pompea (Mike), pa napadne Iran. To bi ga učinilo ratnim predsjednikom i produžilo mu rok trajanja bez obzira na ruske (i saudijske) poslove i eto svima katastrofe. Nakratko bi profitirali samo Rusi i Saudijci uz ekstraprofit od preskupog benzina.

To bi, analizira politički komentator Džekob Helbrun (Jacob Heilbrunn), bio kraj “kratkotrajne američke globalne supremacije”, 30 godina od pada Berlinskog zida (1989.). A time bi se, sigurno, otvorila i nova vrata pakla (“military hell”). 

Kina se ekonomski prilično konsolidirala, dok Rusija nastavlja modernizirati oružane snage najžešćim tempom od raspada Sovjetskog saveza (SSSR); i neće “nestati 2025. godine”, kako je ustvrdio “Stratfor” - nadobudni think-tank iz Teksasa. Ne zna se ni epilog obračuna Erdoanove Turske s Kurdima u Siriji i Iraku, iako je Ankara sad nešto bliže Vašingtonu nego prije. 

Povlačenje “obarača” na Iran mogao bi biti i kraj “Pax-Americana”, što je do sada bio brend za relativni mir u zapadnoj hemisferi – od Japana do Balkana.

Generali i politički Rašomon

Tramp je već otjerao tri generala koji stvarno znaju šta je rat: Matisa (James Mattis), Kelija (John Kelly) i Mekmastera (H. R. McMaster), o kojima sam, pun nade, prošle godine i sam pisao pod naslovom “Generali spašavaju Ameriku”. Kažu da se predsjednik već okružio ulizicama i ešalonom evet-efendija. Naopako!

U međuvremenu i „Dow-Jones“ je skoro potonuo na njujorškoj berzi - van granica normalne korekcije. Kevin Haset (Hasset), šef grupe ekonomskih savjetnika u Bijeloj kući, jedan od autora koji je predviđao rast indeksa najveće američke berze na 36.000, sada predviđa obrušavanje na 14.000 poena. 

Od takvih ekonomskih pokazatelja gore su još samo domaće političke prognoze, jer predviđaju istinski rašomon; kao u istoimenom filmu Akira Kurosave, u kojem svaki junak ima svoju verziju i što je najgore – svako zvuči uvjerljivo. 

Trebat će nam dosta (političkog) sluha da sve stavimo na pravo mjesto. 

Bez obzira što su na ovog predsjednika, kao na brzu hranu, da ne kažem “političku drogu”, svikli milioni Amerikanaca, prihvatajući njegov narativ bez provjere, slavlje će im, sigurno, pokvariti Robert Miler (Mueller), specijalni istražitelj svih Trampovih afera. On će, vjerovatno, u prvoj polovini godine objaviti svoj, očekivano, poražavajući izvještaj o tome. 

Svi bismo konačno mogli vidjeti i prvu stranicu predsjednikovih poreznih papira, koju niko od nas, običnih građana Amerike, nema šanse skrivati kad se prijavi za obični kredit, za kupovinu stana ili auta, a kamoli kandidira za neki državni ured. 

I Trampova vanjska politika, vidjet će se to 2019. godine, “pogrešna je od Sirije do Portorika”, upućuje Peti Solis Dojl (Patti Doyle), bivša šefica predsjedničke kampanje Džoa Bajdena (Joe Biden), koji još nije odustao! Zapravo 2020. godine Obamin potpredsjednik mogao bi biti glavni demokratski pretendent za novog američkog predsjednika. 

Novo značenje nostalgije

Prije toga, valja nam se polako pripremiti, jer Tramp bi mogao sam “abdicirati” - podnijeti ostavku kao Ričard Nikson (Richard Nixon) u ljeto 1974. godine. 

Američko predsjedničko kormilo tada bi “iznenada” preuzeo potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence), kojeg bar niko ne može optužiti da je lažov i nemoralan. A to su “epiteti” koje njegov šef Donald dobiva svakodnevno.

No, moglo bi biti i po onoj “što je babi milo, to joj se snilo”, jer predsjednik Tramp ima lice poput teflona – “đon obraz” prevedeno na bosanski; nije lagan politički papir za čitanje. Toliko je već imunizirao američku javnost na svoje skandale iz privatnog, poslovnog i političkog života da nas malo šta može dodatno šokirati. 

Tu je i scenarij prema kojem bi, nakon sjajnog izbornog rezultata u Zastupničkom domu Kongresa, tražeći najboljeg predsjedničkog kandidata - demokrati mogli upasti u politički kanibalizam. Dogodi li im se još da skrenu na ekstremno lijevu stranu od političkog centra, bit će to čak i manje popularna opcija od one desne. Amerika (i Engleska) neće biti proleterska!

Ako politički preživi Milerovu istragu, Tramp će opet posegnuti da potkrada tradicionalno demokratsku izbornu bazu, kao što je 2016. godine oteo neke Obamine birače umišljenoj Hilari Klinton (Hillary Clinton).

Bože sačuvaj, Donald Tramp bi na početku 21. stoljeća mogao, onako populistički, povesti Ameriku u sasvim neželjenom pravcu – kroz pejzaže u magli, kao u filmu Barnarda Bertolučija “20. stoljeće” (Novecento).

Nostalgija je, mislio sam donedavno, kao “šećerna bolest duše”, vezana ekskluzivno uz žal za rodnim krajem i starim vremenima. Ali nije! Nostalgija je i kad u novoj domovini žalite za Amerikom iz 20. stoljeća, kada je ova zemlja bila bolja i od Evrope i Azije skupa.