Ovih je dana vlasnik neke fabrike fizički nasrnuo na fotoreportera jednog internet-portala. Na Adija Kebu. Kebo nije radio ništa drugo nego obavljao svoj posao zarađujući tako svoju plaću. Vlasniku se pridružio i drugi, mlađi čovjek u nakani da zajedno onemoguće fotoreportera da snimi spoljašnjost njihove firme. Kažu da mu je to bio sin. Nije ni važno. 

Mladi fotoreporter se nije dao zbuniti i nastavio je snimati događaj usprkos neprijatnosti koja ga je snašla. Kada je vijest dospjela u javnost, počela je utrka ko će bolje, jače i glasnije osuditi događaj. Čini se da je fokus stavljen na političku partiju kojoj pripada vlasnik, a ne na sam čin. No, čin je jedino što je bitno. A partije? Pa one su potrošna roba. Ljudi ih mijenjaju od prilike do prilike.  

Postoji li strana u novinarstvu

Među onima koji su osudili napad bila su i imena osoba koje su vrlo glasno verbalno nasrtale na svoje kolege neistomišljenike. Bili su tu i oni koji su mogli i morali reagirati da zaštite neke druge kolege od napada, ali nisu. Bilo je tu i onih koji su napade na kolege novinare i kolumniste doživjeli kao mogućnost da pokažu svoja politička i ideološka opredjeljenja i tako jasno poruče na čijoj su strani. Bilo je tu i onih koji su reagirali u stilu: „Neka im, nisu ni zaslužili ništa bolje“. 

No, da li postoji strana u novinarstvu? Da li smije postojati? Gdje je crta između osobnosti i profesionalnosti? Kao juče da je bilo, sjećam se napada na baš ovu novinu. „Dnevni avaz“. Na riječi upućene kolumnistima, novinarima i vlasniku novine. Koja parada primitivizma i zle volje je to samo bila. I ne, nisu se ustremili na novinu neki tamo političari, intelektualci ili javne ličnosti, nego baš neki novinari i kolumnisti drugih medija. Danas je njihova priča nešto sasvim drugo. Danas su se ustremili na druge i tako redom. Ima li principa u tome? Ma ne. Ni govora. Kao što nije bilo ni kada su krenuli u ofanzivu na „Avaz“ i njegove kolumniste.

No, da li se ljudska prava mogu braniti selektivno i sasvim proizvoljno? Očigledno je da mogu, ali ne bi trebalo. Ne bi smjelo. Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati.

To nije principijelnost. Tako se ne gradi profesionalno novinarstvo. Tako se ne brani sloboda govora. Tako se ne brane ljudska prava. Tako se podupiru neprincipijelnost i neprofesionalnost. Tako se podupire međuentitetska, međunacionalna i općenito međuljudska netrpeljivost. Tako se podupire manir ulične solidarnosti. Tako se podupire odbrana onih koji realiziraju "naše" projekte kroz svoje medije, a ne nikako snaga argumenta i dostojanstvo čovjeka.

Tešku riječ čuju svi

Fizički nasrtaj na Adija Kebu glasno treba osuditi, ali podjednako i sve slučajeve iste vrste koliko god se ne slagali sa stavovima onih koji su na meti uvreda i brutalnih napada. Ne zaboravimo, mnogo je građana koji ne mogu dospjeti do brojnih okruglih stolova, seminara i radionica na kojima se priča o ljudskim pravima. Oni imaju samo medije. Mediji kreiraju njihovu sliku dobrog i poželjnog. Lošeg i nevaljanog. Ako mediji jednom, pa drugi put, pa opet i opet pošalju u najudaljeniji kutak ove zemlje poruku da se ljudska prava trebaju štititi samo nekima, a drugima ne, onda su mediji samo jedan ideološki aparat koji ne čini ništa dobro nikome, pa čak ni onima u ime kojih šalje takve poruke.

Teška riječ podjednako boli svakoga. Tešku riječ čuju svi, a još glasnije čuju tišinu u osudi tih riječi.