„Taksista izbacio Luku i mene, jer je dva puta vrisnuo. Rekla mu da ima autizam čim smo ušli, da zablokira vrata i izvinila se, a on šta ću Vam ja.“

Napisala je ovo jedna mama. Luka je dječak. Dječak prelijepih plavih očiju. Dječak čije djetinjstvo je obilježeno borbom za dostojanstvo. Zašto? Jer je jedan od one nevidljive djece iz autističnog spektra. Sjetimo se Slavka, mladića kojeg grli cijela BiH, a kojeg se škola odrekla jer je malo drugačiji. Sjetimo se njegovih očiju, tužnog pogleda zaustavljenog pored vanjske ograde škole u koju je išao, a iz koje su ga izbacili. Slavko je samo htio što i njegovi vršnjaci. Malo mladosti u školi koju voli.

Građani su pružili ruke

Luka je desetogodišnjak. Ušao je s majkom u „Sarajevotaxi“ da pobjegnu od kiše. Nisu uspjeli jer ih je vozač istjerao iz auta. Malo buke je dječak napravio i to se nije moglo tolerisati. A i zašto bi?

U gradu u kojem su svakodnevne ulične pljačke postale obilježje grada. U gradu u kojem prosjaci na svakih metar nasrću na prolaznike. U gradu u kojem taksisti baš ovog „Sarajevotaxija“ neće da voze putnike jer im je prekratka relacija, a cijene su im više nego kod mnogih drugih autoprijevoznika. U gradu u kojem te na aerodromu dočeka klan taksista koji imaju samo svoje kriterije i cjenovnike, a kojima niko ništa ne može. Bolje reći, ne želi.

U gradu u kojem taksi vozila mahom smrde i u kojima vozači puše cigarete i ne pitajući da li putniku to smeta. U gradu u kojem lijekovi koštaju toliko da je jeftinije umrijeti. U gradu u kojem je vršnjačko nasilje zamijenilo drugarstvo. U gradu u kojem djeca iz autističnog spektra ne postoje. U gradu u kojem se majke same bore da svojoj djeci osiguraju ravnopravno djetinjstvo.

Eto, sve to u jednom gradu, baš kao i mali Luka, ali Luka je nekome smetao. A sve ovo drugo nikome ne smeta. Tog dana, tog kišnog dana kada je Luka i formalno izbačen iz života dostojna djeteta, desilo se nešto drugo. Ugledali su ga građani širom BiH i pružili ruke prema njemu. Vidjeli su ga širom otvorenih očiju i prigrlili. On više nije bio samo dječak svoje brižne majke nego dijete svih nas. Sve nas su tog dana izbacili iz taksija. Svi smo vrisnuli od straha. Baš onako kao i Luka.

Slavko, Luka, Orhan...

Možda će njegov uz naš vrisak otvoriti oči i onima koji mogu a ne žele da pomognu našoj djeci da spokojno odrastaju. I Slavko i Luka i Orhan i njegov brat blizanac i mnoga druga naša djeca. Autizam nije zarazna bolest. Ne prelazi na drugog. Autizam tiho stanuje u odabranom i nikome ne šteti.

Ali, štetimo mi našoj djeci s autizmom. Štetimo i drugoj djeci. Mnogo više nam smetaju nego neljubaznost javnih prevoznika, preglasna jeftina muzika koju nam puštaju, nego svi lopovi i džeparoši, skupi lijekovi i nedostatak vrtića za djecu s autizmom.

- Na Vašu preglasnu novokomponovanu glasnu muziku se nisam žalila. Da li Vam je moje dijete oštetilo auto ili slično? Malo je lupilo o prozor Vašeg auta, pa da ga izbacite na vjetru, a oblaci se spuštali nisko s prijetnjom još jednog pljuska! Ali ovaj pljusak poniženja neću nikad zaboraviti, a nadam se ni drugi sugrađani i sugrađanke. Vožnja prekinuta je plaćena i dok ste po džepovima tražili marku kusura i čekali podobne mušterije, a već su bili na proširenju, nadam se eto da Vam se isplatilo i da će Vam se isplatiti – navela je majka dječaka s autizmom na svom Facebook profilu.