KOLUMNA

Puls sedmice / Kako majka digne ruku na svoje čedo

Šta se u ljudskom umu odigra da ubilački instinkt nadjača majčinski. Ne daj Bože saznati. Nikad

Piše: Dženana BUREK
19.10.2019 23:28

Dženana Burek

Foto: Avaz

I stvarno smo blažene sve mi koje smo osjetile čar majčinstva. Osjetiti kako u utrobi tvojoj raste biće koje će sutra koračati kroz svijet, osjetiti njegovu kožu na svojoj nakon što u krvi i znoju porođaja ugleda svjetlost dana, potpuno je nadnaravan osjećaj.

Sa njegovom se ljepotom ništa, ali apsolutno ništa na ovome svijetu porediti ne može. Ljubav, sreća, ponos, emotivno rastapanje na čestice...

Samo se ludak ne bi zamislio

Šta se onda u ljudskom umu odigra da ubilački instinkt nadjača majčinski. Ne daj Bože saznati. Nikad.

Proteklih deset dana strašna su dva događaja odzvanjala bh. medijskim prostorom nad kojima se samo ludak ne bi zamislio.

Maloljetna djevojčica uhapšena je zbog sumnje u čedomorstvo. Prije nekoliko dana porodila se u stanu na Alipašinom Polju u Sarajevu. Prema informacijama dostupnim javnosti, pomogla joj je majka A. Č. (47), koja će kasnije biti suizvršilac stravičnog zločina – čedomorstva. Šta se desilo među četiri zida znaju samo njih dvije. Horor je otkriven nakon što je djevojčica s obilnim krvarenjem završila na KCUS-u.

Slučaj je gotovo identičan onome otprije nekoliko mjeseci u Krajini. Djevojka, nešto starija, 19-godišnjakinja, porodila se u kući u Bužimu uz pomoć majke. Bebu su zamotale u deku i ugušile. Otkrio ih je također ljekar, zbog komplikacija nastalih nakon nestručno izvršenog poroda.

Javnost je, naravno, u šoku. Nasilna smrt novorođenčeta, zločin nad nemoćnim, malenim bićem budi jake emocije koje ostavljaju malo prostora za pokušaj razumijevanja onoga što vodi ka ovakvom stravičnom zločinu i kraju jednoga ljudskoga života.

Bitno je šta se dešavalo do porođaja

Dakle, čedomorstvo usred Sarajeva. Ova informacija je važna jer izbija labavi argument da se ovakvi zločini, zbog osude okoline, male stope obrazovanosti i neke vrste odvojenosti od modernog svijeta dešavaju većinom u ruralnim područjima. Naš mentalitet još je duboko ukorijenjen u svaku poru našega društva. 

Stoga mi je zapela za oko jedna rečenica neuropsihijatra Omera Ćemalovića, koji kaže: “Šta se dešavalo do samog porođaja, to je ono što je bitno”.

Dakle, šta je ta djevojčica proživljavala devet mjeseci noseći bebu u sebi, ko je otac djeteta, kako je došlo do trudnoće, u kakvim uvjetima su živjele, kakav je njihov socijalni status, kakva historija mentalnih bolesti... To je ono čime se sigurno i jedino može baviti struka.

Ono nad čime sam se zamislila jeste osjećaj straha koji se prožima kroz sve sfere našeg života i društva u cjelini. Probajte na svom primjeru. Strah od toga šta će reći komšiluk, strah od neuspjeha zbog roditelja, strah od toga da ćete ostati bez posla, strah od toga da svome djetetu nećete moći obezbjediti sve što mu je potrebno, strah od neizvjesne budućnosti...

Čega se plašila djevojčica koja je u svojoj utrobi nosila dijete? Čega se plašila njena majka? Opravdanja nema. Objašnjenja sigurno da.

Komentari

NA VRH