Možda smo iz vlastitih razloga, bez pokušaja da uđemo u njegove cipele, ponekad i sumnjali u hrabrost, dobronamjernost, pa i datu riječ austrijskog diplomate, ali Valentin Incko (Inzko) na kraju nije iznevjerio obećanje dato majkama Srebrenice niti izdao Bosnu i Hercegovinu, za koju ga je i u prošlosti i danas vezalo mnogo više od diplomatskih i političkih poslova koje je obavljao.

Tačno je da je dugo mjerio, pa jednom presjekao, jer je svjestan da se građani i njihova država, u kojoj se slave zlo, genocid, zločin i zločinci, dobru u budućnosti ne mogu nadati. Tačno je da je godinama strpljivo čekao da to shvate i političari bez kompasa, koji nakon njegove odluke nemaju ništa drugo do pjeniti, prijetiti ili likovati. A sami su morali naći rješenje, kako generacije mladih ne bi odrastale u ambijentu mržnje i u gradovima s čijih ih podzida, fasada, ulica i škola gledaju ubice i robijaši.

Da, dugo je bio zabrinut zbog mnogo lošeg čemu je svjedočio, ali samo nekoliko dana prije nego što se i zvanično oprostimo Incko je donio jednu od historijskih odluka u mandatu OHR-a. A sada neka brinu drugi.

O tome zašto i kako braniti zločin, kako progutati krupne riječi koje ponavljaju i zašto u njihovim političkim karijerama nema konkretnih rezultata, dobrote i optimizma.

Valentin Incko odlazi časno, praćen čestitkama, zahvalnošću, pa i molitvama žrtava rata i njihovih porodica. Odlazi s porukom da su oprost i pomirenje najvažniji i da loši narodi ne postoje.