Bila jednom jedna bolnica. Nekada pomalo oronula, nekada u besparici. Opirala se zubu vremena, nedostatku para, ali i granatama koje su je zasipale četiri godine.
Nije uvijek bila najbolja, nije mogla uz rame s većim zapadnim centrima, ali imala je svrhu i znala je najbolje kako to ispoštovati. Unatoč starim zidovima, besparici i granatama, imala je ljude. Mnogo ljudi koji su znali šta im je cilj - pacijenti.
A onda su prestale padati granate i uređivale su se fasade. Postala je privlačnija izvana, postala je sjajna prilika za ostvarenje teško ostvarivih ambicija i hranjenje ega. Postala je prvi pik za ostvarivanje porodičnih nauma vladajućih i krenula je nova era jedne bolnice.
Vrata bolnice dobila su novog ključara, krenule su „uštede“, a krenuli su i ljudi. Kao na traci su nestajali oni koji su operirali pod granatama, koji su godinama dočekivali pacijente i koji su bili poštovani i daleko od bolnice. Svi oni su postajali medicinski disidenti, a samo su vladarica i nekoliko podanika bili u pravu, barem se tako htjelo predstaviti.
Godine lete, bolnica ima pokoji novoofabrani zid, ima i sumnjive uređaje iz Kine, ima dobro zamandaljene brave, ali ljude nema. Ustvari, sve manje ih ima, jer egzodus nije prestao i svako malo svijetla imena ljekarske profesije odlaze.
Ne da se bolnica, jer, i pored nastavka egzodusa stručnih, ali i upornog držanja vlasti onih manje stručnih, sigurno je da je ona danas jedinstvena u svijetu.
Danas bolnica, a zovu je Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, ima potpuno nepoznatu praksu. Radni naslov bi mogao biti „Medicinski rulet“, jer samo u toj bolnici mogu vas ne primiti, odbiti da vas liječe, iako ispunjavate i pravne i medicinske kriterije.
Sreća, ima različita lica, pa tako danas oni koji budu imali mogućnost da nikada ne „zaigraju igru“ sebe mogu smatrati sretnicima. Rulet u KCUS-u zna završiti kobno, a čini se da to nikoga tamo ne zanima.
