Sukob između Izraela i Irana, koji posljednjih dana sve više eskalira, duboko je i složeno poglavlje jednog dugogodišnjeg i višeslojnog konflikta, koji nije samo borba između dviju država, već i sukob ideologija, regionalnih ambicija i međunarodnih interesa. No, iza te složene političke i strateške igre kriju se ljudi - obični muškarci, žene i djeca - čiji se životi lome i gase usred ratnih djelovanja.
Svaka raketa koja padne, svaka eksplozija koja odjekne, nije samo brojka u izvještajima, već tragedija za porodice koje gube najmilije, za zajednice koje se bore da prežive u nesigurnosti i strahu. Dok svijet gleda s daljine, u tom nasilju i patnji nema pobjednika. Postoje samo izgubljeni životi, uništene budućnosti i duboke rane koje će ostati generacijama.
S ljudske strane, teško je objasniti razloge zbog kojih je Izrael odlučio napasti Iran, brutalno. Opravdanja koja nude o bojazni razvoja nuklearnog oružja ne piju vode u kontekstu zašto baš sada. I to dok ujedno vojnici ubijaju Palestince.
Dok političke vođe često nastoje da ostvare svoje interese kroz oružane sukobe, obični ljudi plaćaju najvišu cijenu.
Važno je da međunarodna zajednica ne ostane nijema posmatračica, i da ne čeka, već da aktivno radi na promovisanju dijaloga, deeskalacije i pronalasku trajnih rješenja koja će okončati ovaj ciklus nasilja. Jer na kraju, politika treba da bude u službi ljudi, a ne da uništava njihove živote.
Ovaj sukob nas podsjeća da je mir krhak i da je za njegovu izgradnju potrebna ne samo diplomatska volja, nego i empatija, razumijevanje i poštovanje osnovnih ljudskih prava. Ne smijemo zaboraviti one koji pate i moramo težiti svijetu u kojem će konflikti biti rješavani riječima, a ne oružjem. Tu mislim i na Gazu i Ukrajinu.
Neka nas tragedije ovih dana podsjete na našu zajedničku odgovornost – da čuvamo ljudskost, bez obzira na granice, i da gradimo budućnost u kojoj će svako dijete imati pravo na život bez straha.
Možda je ovo što pišem utopija, želja za nemogućim, nazovite kako god hoćete. Ali Bosna je preživjela agresiju, njeni građani još nose traume i pitaju se zašto. Ono dijete u meni bira da vjeruje da je moguće, jer – šta drugo preostaje?!
