O incidentima koji su proteklih dana uznemirili stanovnike nekoliko gradova u BiH nisu se oglasili oni što su, tokom verbalnog i medijskog rata proteklih mjeseci, snažno puhali u poprilično utihnuli i u stranu potisnuti plamen mržnje i podjela u ovoj zemlji. Razumni ljudi morali su reagirati na zabrinjavajuću seriju događaja i vijesti koje su prostrujale regionom, zabrinuti da je otrov sipan iza govornica i putem medija, posebno tokom ove godine, ipak, ostavio traga u umovima pojedinaca koji su u nekažnjenim porukama iza govornica prepoznali poziv za akciju.
Mladića koji je na sebi imao pogrešnu majicu u Tuzli je pretukla grupa navijača, dok je grupa osoba je na spomen-obilježju Pješčara kod Travnika planirala obračun s Hrvatima. Ni svadbene kolone u Bosni ne mogu bez oružja i pucnjave, ali su bošnjački svatovi hice morali ispaliti baš kroz hrvatsko naselje Nova Bila. Istovremeno, ratni zločinci u RS su toliko ohrabreni da se jedan od njih, bez imalo srama i sustezanja, osjeća pozvanim da iz Prijedora dijeli moralne lekcije, šalje prijetnje Bošnjacima i odlučuje o datumima čije obilježavanje treba zabraniti.
Tužno i mučno, ali ne i neočekivano, nakon perioda u kojem su pojedini najviši politički zvaničnici prijetili hapšenjima čak i državnoj policiji i tužiteljima, protjerivali strane zvaničnike, omalovažavali institucije, kretali se okruženi brojnim osiguranjem ili s druge strane demonstrirali patriotizam pozirajući s naoružanjem i prebrojavali “korpuse” kojima bi se rado stavili na čelo. Sada, kad je opasna retorika splasnula, a pri tome prošla bez ikakvih posljedica, logično je da svaki kabadahija u državi osjeti poriv da negdje iskali svoj bijes. Najčešće na nekom usamljenom pojedincu, na malobrojnijem i slabijem, pa i na spomeniku, zastavi ili vjerskom simbolu. Zato je procesuiranje ovakvih incidenata, ali i opasne retorike, bez obzira odakle i od koga dolazila, od ključnog značaja da izbjegnemo radikalizaciju i da nam nasilje, prijetnje i uvrede ne postanu svakodnevica.
