Život, unatoč svim negativnim okolnostima, nalazi put da afirmira svoje pravo i stvari su se tokom ljeta i jeseni 1943. godine ipak u jednom aspektu nešto popravile.&nbsp; Nijemci su već u ljeto 1942. godine, zbog katastrofalnog iskustva s ruskom zimom i zakašnjenjem da dovrše osvajanje Moskve i rušenje sovjetske države, počeli da spremaju zimsku odjeću za svoju vojsku i u tom cilju su započeli akciju otkupa sve raspoložive količine vune koja se mogla naći, i to po veoma povoljnim uvjetima.

<h2>U kući bilo najmanje trideset dušeka</h2>

U Bosni je uvijek bilo dosta vune. Bio je to stočarski kraj s velikim stadima ovaca na našim visokim poljima, a i kultura življenja zasnivala se na upotrebi vune u kućama. Od vune su bili dušeci na kojima se spavalo, minderi koji su stavljani na sećije, jastuci koji su pervazili mindere, jastuci za spavanje, tkani su ćilimi, sedžade, dušeme i mušeme i mnogi drugi predmeti bili su od vune.
U Muhamedovoj kući bilo je najmanje trideset dušeka, svaki po dvadeset kilograma težine, odgovarajući broj jastuka za spavanje, mindera i jastuka za šest sećija, mnogo ćilima i drugog namještaja ili pokrivača za podove od tkane vune. Glad koja je vladala u Bosni i Hercegovini, s jedne strane, a činjenica da su trgovci uveli u praksu mijenjanje vune za razne životne namirnice, s druge, otvorili su mogućnost da oni koji su imali vune dođu do neophodnih namirnica.
Tako su oni koji su imali vune za jedan kilogram mogli dobiti deset kilograma kukuruznog ili pet kilograma pšeničnog brašna, litru ulja ili kilogram šećera i soli. Tim poslom se u Banjoj Luci bavio trgovac po imenu Husein Dedić, koji je bio rodom iz Varcar-Vakufa (Mrkonjić-Grada). Dedić je dobro poznavao Muhamedovu porodicu i izlazio je njegovoj majci ususret prilikom otkupa vune.

Oni koji su opljačkali naš stan nisu bili zainteresirani za vunu. Od vunenih predmeta su uzimali samo ćilime, i to one skupocjene, zvane halija (na perzijski način tkan ćilim), a dušeke i mindere te druge vunene predmete su izbacili u štalu, a Đulhanuma ih je dala prenijeti i smjestiti u podrum kuće Hadžije Kapetanovića, gdje je sa svojim sinom i kćerkom stanovala. Kad je započela razmjena vune za namirnice, Đulhanuma bi rekla Muhamedu da uzme jednu vreću i u nju natrpa dosta vune i da je nosi kod Dedića, čiji se magacin nalazio stotinjak metara od kuće (u magazi Suljage Salihagića) i da vunu zamijeni za namirnice koje su joj bile nužne.
Na taj način su Đulhanuma i Muhamed, nakon gladi tokom zime 1942. godine, opet, barem što se tiče hrane, stali na noge, jer su imali dovoljno brašna, soli, šećera i ulja, a meso im je ponekad donosila žena koja je kao djevojčica služila u kući Sulejmanbega Filipovića u Ljubinju.
Ona se zvala Mejra, imala je brata i njegovu porodicu, a sama se nije udavala i bila je veoma odana kući Sulejmanbega i Đulhanume, a posebno je voljela i do njegove pogibije brinula se za Sulejmanbegovog sina Ismeta, kojeg je ona othranila kad mu je ubrzo nakon rođenja umrla majka. Mejra je u to vrijeme, kada je Ismet, kod kojeg je inače živjela, otišao u partizane, došla u Banja Luku u muhadžirluk, znajući da će, ako Ismet preživi, njega tu naći, a kao okretna i bistra Hercegovka odlično se snalazila i nabavljala i meso kojim je snabdijevala bratovu porodicu i neke prijatelje, a među njima i Đulhanumu.
Ipak, kako su se stvari odvijale tako da je postojala opasnost da Đulhanuma i Muhamed budu uhapšeni i poslani u logor, ili na drugi kod ustaša uobičajen način (noćna posjeta s klanjem) likvidirani, Đulhanuma je odlučila da i ona ode u partizane za svojom djecom, a to joj je bilo i savjetovano od ilegalnog Komiteta. Muhamed je za njenu odluku saznao kad je Đulhanuma svojoj strini, a Muhamedovoj tetki Nuri saopćila da želi i ona otići za svojom djecom.
Na strinino pitanje kako će da živi u šumi, odgovorila je da ona ide da živi sa svojom djecom, a ne u šumi, i da misli da nije bilo dobro kod nas, mislila je na muslimane i posebno na svoje Filipoviće, da zahtijevamo da mladi idu za starima, nego da stari treba da idu za mladima, jer su oni budućnost, jer bolje i tačnije vide stvari i imaju pravo da zahtijevaju da se njihove želje i volja uvažavaju. Muhamed se sjeća njenih riječi.
Tako su njih oboje prešli na teritoriju kojom su vladali partizani. Muhamed se odlučio da ide u borbenu jedinicu s grupom svojih istomišljenika, a Đulhanuma je zajedno s grupom Banjalučana došla volujskim kolima starim rimskim putem preko Han Kola, Dobrnje, Kadinih voda, Bunarevado Sitnice (mjesto na raskršću puteva koji vode za Banja Luku, Ključ, Mrkonjić-Grad i Glamoč), gdje su po nju došli određeni ljudi i ona je u automobilu oblasnog Narodnog odbora dospjela u Ključ i odsjela u kući svog djevera Muhamedbega.

Kad se u Oblasnom odboru saznalo da je i Đulhanuma došla na slobodnu teritoriju, Rudi Kolak, Banjalučanin i sin nekadašnjeg poštara u Ribniku, Rastoci i Sredicama, kojem je prvi Đulhanumin muž Huseinbeg Filipović dao na upotrebu jednu poveliku livadu i jednu dobru luku, da bi imao trave za kravu i nešto uroda za izdržavanje brojne porodice, što Rudi, a ni njegov stariji brat Drago, nisu nikada zaboravili, poslao je po majku auto oblasnog Narodnog odbora, kojim je ona trebala putovati do Sanskog Mosta, gdje joj je bio osiguran smještaj, ali je ona odbila da ide u Sanu (kako Krajišnici nazivaju Sanski Most) i došla je u Ključ, gdje je već živio, vrativši se iz kraćeg muhadžirluka u Sanskom Mostu, i njen najstariji djever Muhamedbeg i gdje je imala relativno udoban smještaj.
Đulhanuma je znala da bi mimoilaženje Ključa i direktan odlazak u Sanski Most bila uvreda za njenoga djevera. Zbog toga je odlučila da ostane u Ključu, a da eventualno kasnije pređe u Sanski Most, što je i učinila. 
Glad koja je vladala u Bosni i Hercegovini, s jedne strane, a činjenica da su trgovci uveli u praksu mijenjanje vune za razne životne namirnice, s druge, otvorili su mogućnost da oni koji su imali vune dođu do neophodnih namirnica&nbsp;Mejra je u to vrijeme, kada je Ismet, kod kojeg je inače živjela, otišao u partizane, došla u Banju Luku u muhadžirluk, znajući da će, ako Ismet preživi, njega tu naći, a kao okretna i bistra Hercegovka odlično se snalazila i nabavljala i meso kojim je snabdijevala bratovu porodicu i neke prijatelje, a među njima i Đulhanumu&nbsp;

U Bosni je uvijek bilo dosta vune. Bio je to stočarski kraj s velikim stadima ovaca na našim visokim poljima, a i kultura življenja zasnivala se na upotrebi vune u kućama

Za jedan kilogram vune moglo se dobiti deset kilograma kukuruznog brašna

Svita iz Republike Srpske ne prestaje s izazivanjem krize, blokadama i političkim nesuglasicama u državi.&nbsp; Taman kada je formirano Vijeće ministara, Parlament BiH&nbsp;počeo s radom, država prodisala, budžet na vidiku,&nbsp;Dodiku su zasmetali Ustavni sud BiH, strane sudije i sve što ima veze s pravosuđem i poštivanjem <a href="https://avaz.ba/tag/2381/ustavni-sud-bih">Ustava BiH</a>.
Zasmetala mu i državna imovina. Jedan dan mu kriv NATO, drugi dan Ustavni sud i tako se godinama vrtimo ukrug.
Ali, takve izlizane i već viđene fore&nbsp;traju već 10 godina. Ide se iz krize u krizu. No, građani trpe posljedice politike straha i blokada. Hoćemo - nećemo, ne damo, grmi Dodik danima s TV ekrana.
Iako, kao i obično, Dodik puca u prazno, rekli bismo blefira, zarad interesa i pozicioniranja vlastitih pozicija, Međunarodna zajednica ipak mlako i nezainteresirano djeluje. Pogotovo OHR. Međunarodni predstavnik Velentin Incko (Inzko) i dalje neodlučan, uspavan...

Za to vrijeme, predstavnici iz RS, masno plaćeni u državnim institucijama, rade šta hoće, najavljuju pa odjavljuju otcjepljenje, održavaju referendume, donose antidejtonske odluke, ali uzimaju državne novce.
Tužilaštvo BiH, također, šuti danima. Osim šturih sastanaka, nema oštrije i odlučnije reakcije međunarodne zajednice na Dodikove nove avanture. 
Vrijeme je da međunarodna zajednica kaže dosta je negiranja Ustava, nepoštivanja državnih institucija. Vrijeme je da se kaže dosta i politici straha, a odgovorni konačno sankcioniraju.
Sve dok Evropa gura pod tepih očito nepoštivanje Ustava, presude Ustavnog suda, tolerira zapaljivu retoriku iz RS, stanje u BiH ostat će nepromijenjeno.
Za to vrijeme, pitanje je ko će ostati u državi jer mladima je dosta nesigurne budućnosti, pozivanja na otcjepljenje, politike. Mladi u BiH hoće da rade, žive od svoga rada i imaju sigurnu budućnost. Do tada, redovi pred ambasadama bit će veći, a gradovi će nestajati, jedan po jedan.

Taman kada je formirano Vijeće ministara, Parlament BiH počeo s radom, država prodisala, budžet na vidiku, Dodiku je zasmetao Ustavni sud BiH

Država zvana kriza

Zvorničanin <a href="https://avaz.ba/tag/84067/dordo-vidakovic">Đorđo Vidaković</a> cijeli svoj život posvetio je školi i obrazovanju učenika. 
Ono što je specifično za ovog penzionisanog profesora ekonomske grupe predmeta je činjenica da je radni vijek proveo u ustanovi u kojoj je i sam završio srednju ekonomsku školu. 
Kao profesor počeo je raditi davne 1970. godine u Ekonomskoj školi „Filip Kljajić“, a u penziju je otišao u novembru 2011. godine iz SŠC-a „Petar Kočić“, kako se sada zove. Tako je za više od 40 godina izveo brojne generacije.

Pamti Vidaković brojne učenike, njihove pojedinačne uspjehe i rado se sjeća sretnih trenutaka provedenih s đacima. Tu su i brojne ekskurzije, maturske večeri, druženja. Njegovi učenici širom svijeta danas su ugledni ekonomisti, mnogi i sami drugima prenose znanje.
Vidaković je oduvijek volio svoj posao, posvetio je život školi, a posebno ističe kako se nekada cijenilo zvanje profesora, kakav su status imali oni koji obrazuju budućnost zemlje. Vjeruje da bi se baš taj model iz prošlosti trebao i mogao primijeniti i danas. Obrazovanju se mora dati prioritet, a učiteljima, nastavnicima i profesorima više plaće i vratiti im ugled. 
Đorđo Vidaković je rođen 18. novembra 1946. godine u Jardanu kod Zvornika, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a nakon ekonomskog fakulteta predavao je u Zvorniku, gdje i sada živi.

Cijeli radni vijek proveo u školi gdje se i sam obrazovao

Đorđo Vidaković: Posvetio život mladima

U Evropi nema, a pitanje je postoji li u svijetu zemlja poput BiH, u kojoj član Predsjedništva, dakle šef države, dakle predsjednik jedne stranke, dakle dugogodišnji politički funkcioner, politolog po struci, odluči pokrenuti sveobuhvatnu akciju negiranja Ustava zemlje u kojoj živi, radi, zarađuje, odgaja djecu, planira budućnost.
Velike se parole izgovaraju od prekjučer, otkako su u Banjoj Luci predstavnici Republike Srpske u državnim institucijama donijeli odluku da prekidaju (čitaj blokiraju) rad dok ne bude usvojen novi zakon o Ustavnom sudu. Uvjet je da u Sudu ne bude stranaca.
Odluka je to koja nije donesena preko noći, mada se brzopleto može tako i zaključiti, jer je Ustavni sud netom prije proglasio neustavnim član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu u RS. Nakon što je Sud odlučio da Zakon iz RS zapravo predstavlja tiho etničko čišćenje i sprečava otimačinu bošnjačke zemlje, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Dodik</a> se sjetio stare mantre – izbaciti strance iz Suda, blokirati rad državnih institucija.

Kao kec na 11 pada i jučerašnji (kažu davno planiran) sastanak s Draganom Čovićem. Na dnevnom redu pod 2 Ustavni sud. Tačka jedan je Izborni zakon, za koji se, osim Čovića, eto, gorljivo zauzima i Dodik. Kad već predsjednika HDZ-a BiH pitaju za Ustavni sud, zapitani odgovor njemu hitan dade: Naravno ni Čović nije zadovoljan. Ali, vječito optimistični Čović ne vidi tu veliki problem. Veli, s partnerima će se to riješiti.
O tome šta blokada, nakon godinu bez vlasti, znači za BiH, koju dežurni optimista Čović, eto, vidi blizu evropskim integracijama, ni riječi. O pokušaju otimačine bošnjačkog grunta, ništa. O tome zašto je baš sada Dodik ponovo odlučio da prekine veze sa državnim institucijama, nema komentara. O tome kako je svaka odluka Ustavnog suda neprikosnovena ne komentira se, kako je neprihvatljivo čak i pobuniti se, ništa od blagoglagoljivog govora.
Slučajni susret namjernih partnera u Istočnom Sarajevu tako postaje mnogo više od razgovora o Izbornom zakonu i odlukama Suda. Postaje zapravo vidljivo mjesto prešutnog dogovora. 
Šta, zapravo, sada očekuju Dodik i Čović? Strane sudije u Ustavnom sudu su ustavna kategorija i Dodik to zna. Kao što zna da promjena sudija nema bez promjene Ustava. Pa se sam zapetljao u Gordijev čvor. Uostalom, ništa novo. Sve smo već gledali. Odgledali.

Slučajni susret namjernih partnera u Istočnom Sarajevu tako postaje mnogo više od razgovora o Izbornom zakonu i odlukama Suda

Slučajni susret

<a href="https://avaz.ba/tag/2130/cazin">Cazinjanin</a> Mustafa Hadžić je humanista za primjer. Već 50 godina on daruje najdragocjeniju tečnost i na taj način spašava živote svojim sugrađanima. Krv je počeo davati još kada je bio maturant i u toj ljudskoj, humanoj misiji je do danas.&nbsp;&nbsp; Ovaj dobri čovjek, uposlenik lokalnog Doma zdravlja, zasigurno je među rekorderima u BiH, jer je u svoju knjižicu do sada upisao 135 darivanja, a bolesnima je pomogao s više od 60 litara krvi!

Potpuno zasluženo, Hadžić je za svoja dobra djela u proteklih 50 godina primio brojna priznanja i nagrade, a među najvrednijim je zasigurno Medalja za život, kojom ga je okitila kineska vlada. 
Spašavanje tuđih života, kako kaže, glavni mu je cilj, a ako njegov primjer bude podstrek da se barem još jedna osoba u našoj zemlji odluči darovati krv, misija Mustafe Hadžića bit će još humanija. Jer, osjećaj zadovoljstva i sreće na samu pomisao da ste nekome pomogli nema cijenu.

Za pola stoljeća krv je darovao 135 puta i za to dobio brojna priznanja i nagrade

Hadžić: Bolesnima pomogao s više od 60 litara dragocjene tečnosti

Mustafa Hadžić: Humanost za medalju

Kada ne ide po tvom, ti se povuci i nemoj nikako. Otprilike je to parola kojom se vodi rukovodstvo RS svaki put kada se desi nešto što nije baš onako kako su oni zamislili. Baš kao mala djeca.&nbsp;&nbsp; Novi povod da politički predstavnici RS zaprijete blokadom, povlačenjem, neučestvovanjem... jeste odluka <a href="https://avaz.ba/tag/2381/ustavni-sud-bih">Ustavnog suda BiH</a>, kojom se faktički ne dozvoljava pljačka zemljišta uglavnom Bošnjaka, ali i Hrvata u RS.
I retorika koja ide uz najave blokade je isto tako poznata. Od toga da je Ustavni sud neustavan do toga da se RS treba otcijepiti od BiH, države koja nije država (ali uredno se plaća prima iz njenog budžeta)... 
Međutim, nekoliko ranijih iskustava u sličnim situacijama i jedan praktični razlog dokaz su da su i ove nove prijetnje RS pucanj u prazno i parada pred kapituliranje. 
Prvo, kao i kod ranijih odluka Ustavnog suda zbog kojih su se Dodik i ekipa ljutili, nakon prvobitne halabuke, ipak su našli način da ih ispoštuju i, naravno, vrate se u institucije BiH. 
Drugo, praktični razlog zbog kojeg blokada institucija BiH ne može trajati dugo jeste jednostavno – novac. Jasno je da RS ne može uzeti međunarodni kredit bez dozvole države, ostali načini su dosta skupi, a s obzirom na to da ekonomija RS i nije najjača, takvo što se ne isplati. Posebno ako se zna da sam Kanton Sarajevo privređuje više od cijelog entiteta RS. Time bi, dakle, politički predstavnici RS u suštini najviše štetili sebi i građanima BiH koji žive u tom entitetu. 
Treća, ali ne i najmanje važna stvar, jeste što ove politike koje teže rušenju institucija BiH i njihovom obesmišljavanju nasuprot sebe imaju jak politički i patriotski blok koji će, koliko god da blokada bude i trajala, ustrajati na opstojnosti institucija BiH i BiH kao države.

Ranija iskustva i jedan praktični razlog dokaz su da su nove prijetnje iz RS parada pred kapituliranje

Pucanj u prazno

Profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli <a href="https://avaz.ba/tag/83854/amela-jusic">Amela Jusić</a> dobila je prestižnu stipendiju „Marie Curie Individual Fellowship“ za 2019. godinu. Istu stipendiju u prošlosti su dobili stručnjaci iz različitih oblasti koji su se zbog svojih dostignuća okitili Nobelovim nagradama. 
Uprkos sramotno malim ulaganjima u naučnoistraživački rad, primjer Amele Jusić potvrđuje da se profesionalizam, rad i upornost uvijek isplate. Ona je zajedno s dr. Ivanom Devoom (Yvan Devaux) radila na projektu koji je dobio visoku ocjenu 9,82 i to u konkurenciji 9.875 kandidata iz cijelog svijeta!

U naredne dvije godine profesorica Jusić će implementirati projekt u Luksemburgu pod mentorstvom dr. Devoa, šefa kardiovaskularnog istraživačkog tima na „Luxembourg Institute of Health“.&nbsp;&nbsp;Amela Jusić je vanredni profesor na Odsjeku za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli.&nbsp;&nbsp;

Prestižna stipendija, koju je dobila, ranije je dodjeljivana i nekim nobelovcima

Jusić: Dvije godine bit će u Luksemburgu

Amela Jusić: Rad i upornost uvijek se isplate

Našu žemlju je u proteklih sedam godina napustilo više od 500 hiljada ljudi.&nbsp;Njemačka ambasada u Sarajevu je u 2019. godini izdala 17.532 vize za građane Bosne i Hercegovine, 22 posto više nego godinu prije.&nbsp; Kažu, odoše ili su otišli svi koji su pametni. Nisu, ima pametnih koji ostaju. Jer svjesni su da nigdje nije lako, da se predu mitovi i legende o lakoj zaradi i boljem životu.
Od 1. marta, kada na snagu stupa novi zakon o doseljavanju radne snage u Njemačkoj, očekuje se još snažniji val odlazaka iz naše zemlje. Mnogi su već spremni, ovjerene diplome, naučen jezik, spakovane stvari. 
No, treba biti oprezan, upozoravaju stručnjaci. Ruže ni tamo ne cvjetaju. Nigdje nikoga ništa ne čeka. Nigdje nema, što bi narod rekao, na gotovo.
Njemačkoj treba radnika, no u situaciji je da bude izbirljiva. Neće svakoga i neće svašta. Dobro znaju za naše probleme s diplomama, pa su baš iz tog razloga precizni i detaljni Nijemci napravili spiskove škola i fakulteta iz BiH, s jasno naznačenim plusevima i minusima. Ako je pored imena škole plus, šansa je za posao, ako je minus, ne treba ni pomišljati da se krene preko granice.
Njemačka, dakle, već u startu ne priznaje diplome velikog broja naših srednjih ili viših škola, fakulteta. Zato ne treba dozvoliti da svakojake agencije love u mutnom, uzimaju pare i obećavaju brz i lagan posao, bez znanja jezika, diplome i vize.
Ugledni advokat, naš Bosanac u Njemačkoj Kasim Rašidović to najbolje objašnjava, nikome ne savjetuje niti da ide niti da ostane. Ali moli građane da ne stavljaju glave u kofere s povezom na očima.
&nbsp;

Njemačkoj treba radnika, no u situaciji je da bude izbirljiva. Neće svakoga i neće svašta

Povez na očima

Bosna i Hercegovina dobila je još jedan zlatni kipić o kojem sanja svaki filmadžija na svijetu. Goraždanin <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Izet%20Bu%C4%8Do&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Izet Bučo</a> je u najglamuroznijoj noći Holivuda s nedjelje na ponedjeljak dobio Oskara za vizuelne efekte u filmu „1917“.
No, ruku na srce, Oskara bi dobio i svaki scenarista koji bi napisao priču o Bučinom životu i prenio je na filmsko platno.
Tokom agresije na našu zemlju Bučo je teško ranjen granatom u rodnom Goraždu. Niko nije vjerovao da će preživjeti. Helikopterom pa transporterom UN-a prebačen je u Veliku Britaniju. Najprije liječenje, pa onda borba za život, pa onda opet borba za život.

No, nije zaboravio ni svoj grad, ni svoju zemlju. U Goraždu su mu ostali majka, sestra, rodbina. O njima brine i redovno ih viđa. Svakoga ljeta dolazi na odmor sa suprugom Elvirom, koja mu je prva ljubav.
Bučo je te holivudske noći na noge digao ne samo strogi žiri već i Goražde, u kojem su svi slavili, BiH i region, koji je pisao o nevjerovatnom uspjehu našeg filmaša.
Bučo je rođen 1970. Danas živi u Londonu. Radio je na filmovima kao što je “Harry Potter”, “Robin Hood”, “Pirati s Kariba”, “James Bond “, “X-Men”, “Maleficent”, “Mission Impossible” te “Lion King”.&nbsp;

Od ranjenika do dobitnika Oskara za  vizuelne efekte u filmu „1917“.

Bučo: Region pisao o nevjerovatnom uspjehu

Izet Bučo: Ostvario holivudski san

Braniteljima Goražda koji su u agresiji na BiH svojom krvlju branili grad sudovi u BiH do sada su izrekli 89 godina zatvora, jučer je s gorčinom prisutnima na obilježavanju godišnjice pogibije ratnog heroja ovog grada Ferida Dizdarevića, između ostalog, kazao <a href="https://avaz.ba/tag/46471/ahmet-sejdic">Ahmet Sejdić</a>. 
Ratni komandant 1. slavne višegradske brigade podsjetio je javnost na ono što se već dugo zna, da se u procesima na raznim sudovima, kao odgovorni za tobožnje ratne zločine nad srpskim civilima na području Goražda, godinama vuče više od 20 pripadnika Armije RBiH. 

Za zločine nad Bošnjacima Goražda, za brutalno razaranje ovoga grada do sada nije izrečena nijedna presuda! 

I to je moguće! Moguće jer oni koji optužuju, u ime politika kojima služe, po svaku cijenu žele izjednačiti žrtvu i agresora, istinu pretvoriti u laž kako bi historijska istina jednog dana bila po mjeri ideologa i izvršilaca ratnih zločina.

Onome ko je tokom agresije čuo samo jedan TV izvještaj Mustafe Kurtovića o granatiranju Goražda i ubijanju njegovih građana, ko je u osvit mira vidio sablasni grad i izmučene Goraždane, kao što sam u decembru 1995. u društvu Roja Gatmana imala priliku, jasno je kakvom su zločinačkom iživljavanju bili izloženi. Ne samo Goraždani, već i drugi, koji su se pred najezdom Karadžićevih zločinaca sjatili u grad. 

Ratni komandant Ahmet Sejdić na sudu je dokazao da nije odgovoran za ratne zločine koji su mu stavljani na teret. Nažalost, mnogi njegovi saborci, koji su se odupirali Karadžićevoj i Mladićevoj zločinačkoj kamarili, na osnovu lažnih svjedočenja takozvanih profesionalnih svjedoka već su osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne.

Strašno je i pomisliti da bi zbog šutnje istinoljubive javnosti zločinci mogli postati heroji, a žrtve truhnuti po zatvorima. 

Ahmet Sejdić je digao svoj glas, čekamo ostale.

Za zločine nad Bošnjacima Goražda, za brutalno razaranje ovoga grada do sada nije izrečena nijedna presuda

Zločin i nagrada

Nema operacije na oku koju ljekarski tim Klinike za očne bolesti Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli ne može uspješno apsolvirati. Na čelu ove klinike je već treću godinu <a href="https://avaz.ba/tag/83760/anis-mededovic">dr. Anis Međedović</a>, koji je, zajedno s kolegama, nedavno obavio 40. transplantaciju rožnjače. 
&nbsp;„Vid nije sve, ali šta je sve bez vida“, često će citirati izreku dr. Međedović, koji napominje kako je tuzlanska klinika prepoznata u regionu. Odlični međuljudski odnosi preduvjet su za vrhunske poslovne rezultate.

Upravo to krasi kliniku, s dr. Međedovićem na čelu, čije osoblje godišnje pregleda oko 40.000 pacijenata ili uradi 4.600 operacija.

Sve to je moguće u prostoru sa 39 kreveta za odrasle i dva kreveta za djecu i sa samo 54 uposlenika. Još kada bi naša država ušla u Eurotransplant program, dr. Međedović ističe da bi za dva mjeseca tuzlanski ljekari „očistili“ listu čekanja na transplantaciju rožnjače u Federaciji BiH.

Doktor Međedović se nada da će jednog dana i to dočekati pacijenti koji imaju potpuno povjerenje u ruke koje vraćaju vid.

Anis Međedović rođen je 27. aprila 1968. godine. Medicinsku školu i Medicinski fakultet završio je u Tuzli, gdje je odbranio i magistarski rad. Priprema odbranu doktorske disertacije.

Osoblje Očne klinike UKC Tuzla, s dr. Međedovićem na čelu, godišnje uradi 4.600 operacija

Dr. Međedović: Tuzlanska klinika prepoznata u regionu

Anis Međedović: Vrhunski rezultati

Ljudi u Bosni i Hercegovini boje se istine. Naravno, ne svi. Pošteni i iskreni, dobronamjerni, nemaju razloga za strah. Nemaju šta kriti. Nemaju od čega strahovati...
No, ljudi poput <a href="https://avaz.ba/tag/1968/mladen-grujicic">Mladena Grujičića</a>, mlađahnog SNSD-ovog načelnika općine Srebrenica, grada u kojem je počinjen genocid, ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka, spada u tu kategoriju.
I ne samo u kategoriju ljudi koji se boje istine nego i u kategoriju onih koji negiraju genocid, haške presude, masovne grobnice, pronađene dječije kosti... sinove bez glava, muževe bez ruku...
Ljudi poput Grujičića, koji svaki dan prolazeći kroz Bratunac gledaju na hiljade bijelih nišana što podsjećaju cijeli svijet na svu brutalnost režima ratnog zločinca Ratka Mladića,&nbsp;nastavlja lagati i vrijeđati žrtve, njihove porodice. I to je postala činjenica. Stvarnost.
&nbsp;Na 25. godišnjicu obilježavanje srebreničkog pakla, pokolja, sve ovozemaljske brutalnosti i nepravde, Grujičić, ozlojeđen mržnjom, sebi je ponovo uzeo za pravo da tvrdi da u Srebrenici nije bilo genocida, zločina, masovnih ubistava.
Ovaj mrzitelj svega što je bosansko, muslimansko, bošnjačko, još jednom je pokazao pravo lice, a to je lice varalice. Oni koji su mislili da je Grujičić uzoran načelnik, dobar komšija, drug, prijatelj, opet su se prevarili.
Pružena ruka, ponovo je iznevjerena... Vrijeme je da ovakvi poput Grujičića odu na smetljište historije, kao mrzitelji i negatori genocida, a Srebrenicom upravljaju oni koji je vole i koji znaju kolika je ona rana na duši bosanskoj.
Dok mi budemo šutjeli, ini grujičići žele relativizirati genocid, historiju... Zbog naše djece, budućih naraštaja, vrijeme je da se ovakvim ljudima kaže dosta.
Jer, ko brutalno laže i vrijeđa, ne zaslužuju ni drugu priliku ni ruku pomirenja.
Ovakvi ljudi zaslužuju osudu, kaznu. Jednom riječju, crveni karton.

Ovaj mrzitelj svega što je bosansko, muslimansko, bošnjačko, još jednom je pokazao pravo lice, a to je lice varalice

Svaki dan gleda hiljade bijelih nišana a negira genocid: Crveni karton za Mladena Grujičića

Kapiten italijanskog Lacija Senad Lulić dogovorio je produženje ugovora s rimskim „Nebeskoplavima“, prema kojem će povratnik u naš državni tim ostati u sadašnjem klubu do 30. juna 2021. godine.
Naš iskusni bočni igrač 18. januara je napunio 34 godine, a dosadašnji ugovor važio mu je do kraja ove sezone.
Ostaje još „samo“ da se oporavi od povrede skočnog zgloba te našem državnom timu prvi put u martovskom baražu trasira put na Evropsko prvenstvo...
Lulić je rođen u Mostaru, ali je većinu ranog djetinjstva proveo u Jablanici. Njegova porodica je 1992. godine zbog agresije napustila domovinu skrasivši se u Švicarskoj.
Nakon odličnih nastupa u Belinconi, Grashopersu i Jang bojsu, Lulić je 2011. prešao u Lacio, gdje je do sada odigrao 351 utakmicu.
Za reprezentaciju BiH odigrao je 57 utakmica i postigao četiri gola. Bio je standardni član ekipe koja je 2014. godine nastupala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Kapiten Lacija dogovorio produženje ugovora

Lulić: Adut našeg državnog tima u martovskom baražu

Senad Lulić: Novi ugovor u 34. godini

<a href="https://avaz.ba/tag/41632/sindikati">Sindikati</a> su konačno na nogama. Ali ne na ulicama, u prosvjedima, ne prepucavaju se s vladama, nadležnima, već se bave sami sobom.
Tako je borba za radnička prava prerasla u borbu za prevlast. Najprije su predstavnici 16 granskih sindikata najavili da će u srijedu na Skupštini izabrati novo rukovodstvo, e, kako bi, njihovo je opravdanje, konačno svrgli s vlasti aktuelnog prvog sindikalistu Selvedina Šatorovića.
Konačno znači za manje od godinu otkako je Šatorović na čelu Sindikata. Oni koji su protiv Šatorovića tvrde da nije ništa uradio, da oni imaju bolji plan, da mogu radnicima osigurati da minimalna plaća bude 1.000 KM. 
S druge strane, Šatorović tvrdi da se sve radi samo da bi se rasturio Sindikat. Veli da će i sam čestitati onima koji osiguraju minimalnu plaću dva puta veću nego danas, ali mrka je kapa, kaže on.
I dok se razmjenjuju strelice više ili manje otrovne s jedne i druge strane, bosanskohercegovački radnici ostaju jedini u Evropi koji nemaju definiranu minimalnu plaću, kolektivne ugovore, mnogi ni socijalno ni zdravstveno, većina neizvjesnu budućnost.
Dok traje verbalna borba, mnogi su već ugovorili poslove, pakuju kofere i kreću trbuhom za kruhom u susjedstvo, pa i još dalje. Tamo gdje se radi, zaradi, jednako teško, ali igra po pravilima, koje, kada neko postavi pred nas, poštujemo bez pogovora.
Dok se ispravi kriva Drina i ustanovi ko je u ovoj priči prav, a ko kriv, ko su sindikati što najavljuju odjednom (i zašto baš sad) Skupštinu, žele (zašto baš sad) izabrati novo rukovodstvo, izgubit ćemo još mnogo zanatlija, doktora, profesora, ugostitelja... Ima li te teme u ovoj borbi?

Dok traje verbalna borba, mnogi su već ugovorili poslove, pakuju kofere i kreću trbuhom za kruhom

Bitka za Sindikat

<a href="https://avaz.ba/tag/83619/mehmedalija-dusinovic">Mehmedalija Dušinović</a> (82) iz Gradačca više od 60 godina ne odvaja se od volana i iza sebe ima milione prijeđenih kilometara.&nbsp; Ono što ga čini posebnim jeste činjenica da u svom šoferskom vijeku nije napravio nijednu saobraćajku. Prve kilometre za volanom prešao je u Podgorici, gdje je na odsluženju vojnog roka 1958. godine položio vozački ispit. Od tada do danas volan ne ispušta iz ruku.
Kaže da je promijenio čak šest kamiona. Vozeći kamion mariborske tvornice „TAM-Magirus“, prešao je bez kvara više od milion kilometara i dobio priznanje Zlatna značka. Nema grada u bivšoj Jugoslaviji gdje Mehmedalija nije vozio robu modričkog preduzeća „Pamo“. I dalje aktivno vozi, a nedavno mu je vozačka dozvola produžena na još tri godine, do njegove 85., a nadati se i za još tri nakon nje.
Mehmedalija i danas bar jedanput mjesečno napravi turu do njemačkog grada Kasela. Tamo i ovamo ukupno je 2.600 kilometara.&nbsp;Negdje na polovini puta odmori se pola sata, popije kafu i ponovo sjeda za volan. Kaže da će voziti sve dok ga zdravlje služi i dodaje da mu je rahmetli nena živjela više od 120 godina.

Ne odvaja se od volana više od 60 godina

Dušinović: Mjesečno napravi turu do Njemačke

Mehmedalija Dušinović: Aktivan vozač i u 82.

Permanentan priliv <a href="https://avaz.ba/tag/4745/migranti">migranata</a> u Tuzlu, koja je postala prvi tranzitni bh. grad na putu ka “obećanoj zemlji”, na svojim plećima iznijela je grupa volontera, nekoliko humanitarnih organizacija i građani koji, za razliku od vlasti sa svih nivoa, nisu okrenuli glavu od ljudskih bića.&nbsp;&nbsp; Za dlaku je izbjegnuta humanitarna katastrofa, a država, entiteti, kantoni ili gradovi, htjeli to ili ne, morat će se pozabaviti rješavanjem ovog problema, kojem se ne nazire kraj. Šta više, sa proljećem se očekuje još žešća “seoba naroda”. 
Mnogo je otvorenih pitanja zbog kojih se mora staviti prst na čelo. Prvenstveno ko stoji iza očiglednog lanca krijumčarenja ljudi, jer je u proteklih pet godina iz Srbije do BiH, prema nekim procjenama, prošlo više od milion ljudi. Organizirane grupe krijumčara iz Srbije, BiH, Hrvatske i ko zna odakle, zaradile su na ljudskoj nevolji milione maraka. 
Ostaje otvoreno pitanje zaštite državne granice. Službenici Granične policije nadljudskim naporima pokušavaju kontrolirati kritične tačke, ali poredeći njihovu i brojnost migranata, i laicima je jasno da ne mogu kontrolirati sve “mišije rupe”. 
Zato su migranti svuda oko nas. Već tri godine na platou Željezničke stanice u Tuzli, u Krajini, u Sarajevu, na svakoj raskrsnici, na ulicama… Sklanjaju se od hladnoće gdje znaju i umiju, trguju papirnim maramicama, raduju se toplom obroku, odlaze, dolaze, stižu i nestaju. 
Zato je migrantska kriza ispit naše zrelosti, na ljudskom, humanitarnom, ali i sigurnosnom nivou. Ne treba zanemarivati njihovu privatnu nesreću, ali ni činjenicu da većini niko ne zna ni ime ni prezime niti ijedan podatak kojim bi se trebalo raspolagati za “zlu ne trebalo”.
Rješenje je u sistemu, hvatanje ukoštac s trogodišnjom šutnjom domaćih i međunarodnih institucija. I baš zbog toga, ništa se neće riješiti preko noći. Ali, važno je da je počelo.

Za jedan kilogram vune moglo se dobiti deset kilograma kukuruznog brašna

Država zvana kriza

Đorđo Vidaković: Posvetio život mladima

Slučajni susret

Mustafa Hadžić: Humanost za medalju

Pucanj u prazno

Amela Jusić: Rad i upornost uvijek se isplate

Povez na očima

Izet Bučo: Ostvario holivudski san

Zločin i nagrada

Anis Međedović: Vrhunski rezultati

Svaki dan gleda hiljade bijelih nišana a negira genocid: Crveni karton za Mladena Grujičića

Senad Lulić: Novi ugovor u 34. godini

Bitka za Sindikat

Mehmedalija Dušinović: Aktivan vozač i u 82.

Ničiji migranti

Kolumne

Za jedan kilogram vune moglo se dobiti deset kilograma kukuruznog brašna

Država zvana kriza

Đorđo Vidaković: Posvetio život mladima

Slučajni susret

Mustafa Hadžić: Humanost za medalju

Pucanj u prazno

Amela Jusić: Rad i upornost uvijek se isplate

Povez na očima

Izet Bučo: Ostvario holivudski san

Zločin i nagrada

Anis Međedović: Vrhunski rezultati

Svaki dan gleda hiljade bijelih nišana a negira genocid: Crveni karton za Mladena Grujičića

Senad Lulić: Novi ugovor u 34. godini

Bitka za Sindikat

Mehmedalija Dušinović: Aktivan vozač i u 82.

Ničiji migranti