“Bit će brda puna meze, Miljackom će teći šljiva, samo zaokruži ime mister Nazif, Nazif Gljiva. Hiljadu devetsto devedeset druga može mirno samo s Nazifom doći, u Evropu ja kroz Šentilj bez šaltanja četvrtom ću proći...” pjevali su Rambo Amadeus i Elvis J. Kurtovich u predizbornoj kampanji za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u svitanje užasa 1990. godine.&nbsp;&nbsp;
Da je pobijedio Nazif Gljiva, Elvisu i Rambu inače vjerujem, možda bih ja baš danas, na putu za Bregin koncert u Austriji, četvrtom kroz Šentilj prošla. Ovako, strpljivo, stani u red za kontrolu pasoša za “ostale zemlje”. Šuti i smijulji se graničaru da ne moraš sa strane na pregled. Ali, nije to tema današnje emisije...

Pokraden, jer je bio “mlad i naivan”

Bili su to prvi demokratski izbori u Bosni i Hercegovini. Legenda kaže da je Adil Zulfikarpašić (MBO) nakon objave rezultata govorio: “Jao, braćo moja, Gljiva me pobijedi, ubit ću se k'o ratno siroče!” Barem je tako prepričavao estradni mag, nenadmašni, nadaleko po svemu i svačemu poznati, naš Nazif Gljiva. 

Te godine, tih izbora, na kojima je Fikret Abdić odnio najveći broj glasova, a Alija Izetbegović (SDA) postao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Nazif Gljiva (Liberalno-demoktratska stranka BiH) osvojio je 133.587 glasova. Peti. Ispred njega, osim Abdića i Izetbegovića, bili su Nijaz Duraković (Savez komunista BiH) i Džemal Sokolović (Savez reformskih snaga Jugoslavije). 

Pričao je Gljiva poslije da je pokraden, jer je bio “mlad i naivan”. 

- Jedni kažu da sam osvojio 270.000 glasova, drugi 143.000, treći 170.000, a ja zvanični podatak ne znam – govorio je Gljiva.

A šta će pričati unucima i svekolikom puku veliki domoljub, prvi nakon Marka Perkovića Thompsona (na njegovu žalost) Miroslav Škoro? 

Elem, kao novinarska poslastica kolegama u “lijepoj njihovoj” stiže vijest o kandidaturi Zorana Milanovića na hrvatskim predsjedničkim izborima. Mediji se taman razmahali o razlozima njegovog povratka na političku scenu (što mu je to trebalo, sad zarađuje više nego ikad, naplaćuje predavanja kao Toni Bler, i po 20.000 eura, vozi bicikl s kapom na glavi inkognito po Zagrebu, ima vremena za porodicu, uživa u planinarenju sa prijateljima, da li se, zapravo, ikad zaista namjeravao povući ili se samo sklonio čekajući svoj trenutak... Stop! Nije ni on zvijezda današnje emisije!)??? Škoro na svom profilu na Facebooku objavljuje kandidaturu i kaže: “Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret.” 

Ka čemu?

Uh, jest' lakše o njihovim nego o našim mukama 

Kaže ka osnaženju ustavnog položaja predsjednika Republike. I to referendumom. Ko nije za mene – nije narod. “Jer, ovo nije Hrvatska kakvu su sanjali naši preci, koju je stvarao dr. Franjo Tuđman i za koju su ratovali i ginuli hrvatski branitelji.” 
 
Miroslav Škoro hrvatski je muzičar, poznatiji po “nacionalno osviještenim, domoljubnim pjesmama” nego po ljubavnima, u kojima srce ne vjeruje pameti il' pamet srcu, ko će mu ga znati.

Razgovaram ovih dana s kolegama i prijateljima o meniju izbornog pladnja susjeda, koji će do avgusta morati sačekati da znaju šta će učiniti šefica Kolinda Grabar-Kitarović (uh, jeste lakše o njihovim nego o našim mukama) i većina mi na pitanje o prvoj misli, na spomen Škore, kaže: Nacionalista. Neke ocjene, a nije ih malo, iskaču iz okvira “politički korektnog” i pristojnog govora pa ću ih preskočiti. 

Kolinda će zagrliti Thompsona, kao, slučajno

No, ne da ne treba potcijeniti Škoru. Prama posljednim anketama, Škoro je najveća zvijezda desničarskih kolona Hrvatske.

Prve analize pokazuju veliki interes javnosti, zagrabio je u kacu populizma (to mu je u opisu posla), što će mu, vjerovatno, donijeti dosta glasova, podržali su ga Stjepan Mesić i Ivo Josipović - o čemu bi se, također, mnogo toga moglo reći, podržali su ga i Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke, urednik “Glasa koncila”, Hrvatski suverenisti... 

Ali, nije prijatelj, kum, brat po domoljublju Thompson. Hrvatski “Express” piše da je “pukla tikva”, jer će Thompson podržati aktuelnu predsjednicu Grabar-Kitarović, koja će ga zagrliti, kao, slučajno dok on pjeva na svom koncertu. 

A pjevali su i njih dvojica zagrljeni: “Sude mi, zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže. Sude mi, dušmani moje ljube, ali ne znaju da je istina, voda duboka...” 

Izgleda da je najveći hrvatski predsjednički estradnjak, ipak, upravu u jednom: Ne vjeruje srce Škori... Nazif Gljiva je, ako ništa, šarmantniji!

P. S. 

Kazao je Miroslav Škoro u svom obraćanju naciji da će posebno “štititi interese Hrvata u BiH i susjednim zemljama te raditi na tješnjem povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske”. Ćemo da vidimo

Legenda kaže da je Adil Zulfikarpašić 1990. govorio: “Jao, braćo moja, Gljiva me pobijedi, ubit ću se k'o ratno siroče!”, a šta će legenda reći o Miroslavu Škori? Možda već zna Kolinda Grabar-Kitarović

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

Kuća u kojoj je Muhamed Filipović rođen, nalazila se u banjalučkoj mahali Stupnica i, kako je rečeno, u ulici Muftije Džabića, nekada veoma uglednog predvodnika borbe muslimana za vjersku i prosvjetnu emancipaciju protiv austrougarske vlasti. Zgrada u kojoj je rođen, bila je na dva boja, kako se to nekad govorilo, dobre građe i prostrana, sa svim nužnim dodatnim zgradama i onim što se nekad smatralo uvjetom za udoban život. Kuća je bila postavljena nekako na sredini te duge centralne ulice mahale Stupnica, blizu glavnog raskršća, na kojem su se susretale tadašnje ulice Muftije Džabića, koja je bila dio centralne komunikacije što se pružala desnom obalom Vrbasa, počevši od Gornjeg Šehera prema Rebrovcu, Vrbanji, Čelincu i dalje prema Kotor-Varoši, i ulice Zmaja od Bosne, koja je od grada preko rijeke vodila kroz tzv. Malu Čaršiju ka ulici u kojoj se nalazila kuća Muhamedovog rođenja i dalje prema mahali Potok.

Djeca su koprivama žarila jedni druge po nogama Ulica Muftije Džabića bila je centralna aleja dijela grada i okosnica mahale, iz koje se odvajala ulica Potok, koja je od glavne ulice vodila ka lokalitetu Tekija, od kojeg je potok Đurđevac tekao prema Vrbasu, u koji se ulijevao naspram nekadašnjeg glavnog ulaza u tvrđavu Kastel, presijecajući cijelu desnu stranu naselja uz rijeku Vrbas na dva dijela. Turbe na mjestu Tekija bilo je izgrađeno na omanjoj ledini, prislonjenoj uz brdo zvano Orlovac, iznad kojeg je ležala kamena gromada, nazvana Orlovačka stijena. Ovo mjesto bilo je dobro poznato svim stanovnicima grada, a posebno njegovog dijela na desnoj obali Vrbasa, jer su se na njemu žene iz cijele mahale, a i iz drugih dijelova grada, okupljale svakog 6. maja, na Jurjevo ili Đurđevdan, kako bi vrbovim prućem i koprivom provele rituale očišćenja, uobičajene za taj dan. Djeca su tog dana koprivama žarila jedni druge po nogama, a od tog su stradale osobito djevojčice koje nisu nosile pantalone ili tada uobičajene dimije. Glavna atrakcija tog okupljanja žena bilo je takmičenje među mahalskim domaćicama koja će od njih najranije ispeći i donijeti do Tekije pogaču, koja se tada dijelila prisutnima.

Na Orlovačkoj stijeni, žene iz cijele mahale, a i iz drugih dijelova grada, okupljale su se svakog 6. maja, na Jurjevo ili Đurđevdan, kako bi vrbovim prućem i koprivom provele rituale očišćenja, uobičajene za taj dan.

Mahala Stupnica ime je, najvjerovatnije, dobila po brojnim stupama, koje su nekada bile izgrađene uz potok Đurđevac i druge potoke koji su s brda Starčevica tekli ka Vrbasu, a od kojih su u vrijeme Muhamedovog rođenja preostala još samo dva – Đurđevac i Podgajski potok. Ta dva potoka bila su, ujedno, južna i sjeverna granica mahale, jer se od Đurđevca u pravcu Rebrovca i dalje na putu prema Vrbanji, Čelincu, Kotor-Varoši i Tesliću nalazila mahala zvana Kulmahala, dok se od Podgaja prema Gornjem Šeheru nalazila mahala zvana Sitari, koja je bila granična mahala između Gornjeg i Donjeg Šehera, tj. između nekadašnjeg Gornjeg i Donjeg Grada. Šta je kuriozitet Stupnice Neki od potoka su nestali, vjerovatno u vrijeme kad je nova austrougarska vlast gradila gradsku kanalizaciju i sistem podzemnih odvodnih kanala za provođenje voda, koje su, osobito u kišnim periodima, dolazile s obližnjih brda i izvorišta. Tada su svi ti vodotoci, izuzev Đurđevačkog i Podgajskog potoka, bili svedeni u kanalizacione cijevi, koje su njihovu vodu i otpadne vode, primljene u naseljima, vodile ka Vrbasu, u koji su se ulijevali na prostoru niže gradskog mosta kod nekadašnje poznate Žabine kafane i iza nje, na mjestu s kojeg se preko srušenog drvenog mosta direktno ulazilo u grad idući iz pravca Kotor-Varoši, i to direktno u gradsku tvrđavu zvanu Kastel. Na tim vodotokovima ili potocima i jalijama bile su nekad izgrađene stupe, u kojima su ljudi namakali biljce, deke i druge pustene i tkane vunene proizvode kako bi ih isprali i omekšali, što je nekad bio uobičajen tehnološki postupak za dobijanje što mekših, toplijih i kvalitetnijih vrsta svih vunenih pokrivača. Kuriozitet mahale Stupnica sastojao se u tome da je ona od brda Starčevica do toka Vrbasa bila jasno razgraničena u odnosu na susjedne mahale imena Kulmahala i Sitari. Stupnica je bila najveća mahala u Banjoj Luci, pružala se kojih dva kilometra uzduž toka rijeke Vrbas i obuhvatala je cijeli kompleks prostora, zgrada i zemljišta između ta dva potoka, a unutar nje nije bilo paralelnih ulica nego su se s obje strane glavne nalazile pristupne ulice, uličice, staze i jalije, koje su vodile prema kućama, baštama i imanjima njenih stanovnika tako da su joj istočna i zapadna granica bile rijeka Vrbas na istočnoj i brdo zvano Starčevica na zapadnoj, a dva navedena potoka na južnoj i sjevernoj strani.

Stupnica je bila najveća mahala u Banjoj Luci, pružala se kojih dva kilometra uzduž toka rijeke Vrbas i obuhvatala je cijeli kompleks prostora, zgrada i zemljišta.

Koloplet sporednih ulica, jalija i puteljaka Mahala je bila puna lijepo uređenih kuća i dobro obrađivanih bašta, livada i voćnjaka, a unutar mahale i kao njen dio nalazio se koloplet sporednih manjih ulica, jalija i puteljaka koji su vodili do kuća i imanja stanovnika tog velikog područja. Svi su ti puteljci na jednoj strani izlazili na obalu Vrbasa, a na drugoj na lokalitete zvane Rebrovac, Ćeremethana, Bare, Ciganluk, Švabin šljivik, Todina strana, Begova ravan, Hasina strana, Hadžidedića i Vehabovića hise, Orlovačka pećina, Velika strana, Crvena zemlja i sl. U mahali Stupnica jedina prava ulica koja je građena po modelu banjalučkih gradskih ulica, a to znači kao aleja s dvostrukim zasadima lipa, kestena i platana duž obje strane kolovoza, bila je ulica Muftije Džabića, a upravo u njenom centralnom dijelu nalazila se kuća u kojoj je rođen spomenuti dječak po imenu Muhamed. Mahala Stupnica bila je karakteristična i po tome što su u njoj bile izgrađene dvije džamije. Na ulazu u mahalu, idući od Male Čaršije, nalazila se Gazanferpašina džamija, a na kraju, u blizini naselja Ćorkovac i Podgaj, nalazila se Stupnička džamija. Inače su džamije po pravilu građene tako da je svaka mahala imala po jednu, ali je mahala Stupnica u tom pogledu odstupala od pravila.

Zgrada u kojoj je rođen, bila je na dva boja, dobre građe i prostrana, sa svim nužnim dodatnim zgradama i onim što se nekad smatralo uvjetom za udoban život

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

U životu ništa nije slučajno, baš ništa. Ako se neko ko je rođen 1984. godine u vrijeme Zimske olimpijade, kada je Sarajevo bilo centar svijeta, a Bjelašnica, Igman zasjali punim sjajem, odlučio upustiti u misiju spasa preduzeća ZOI 84, onda će on to i uraditi! Garant!&nbsp; I žestoko je krenuo <a href="https://avaz.ba/tag/70335/kenan-magoda">Kenan Magoda</a>! Ukinuo je besplatne ski-karte, VIP parking i ostale povlastice za odabrane, a to je tek prvi korak.
To preduzeće, koje je čerupao ko je stigao, na dnu je i valja sve to vratiti u neku normalu. Mlad, poletan direktor, koji je rođen u Sarajevu i voli svoj grad, uspjet će u tome, vidjet ćete!
Kada je Jahorina mogla onako procvjetati kada je došao mlad, poduzetan direktor, zašto ne bi i Bjelašnica, Igman i sve druge ljepote koje imamo?
Novom direktoru samo treba dati odriješene ruke i podršku, to je najmanje što su dužni svi koji se sjećaju onoga sjaja 1984.
Magoda je završio Fakultet za sport i tjelesni odgoj. U uspješnoj menadžerskoj karijeri vodio je kompanije iz oblasti komunikacija i prodaje. Široj javnosti poznat je i kao direktor RK Bosna iz najuspješnijeg perioda ovog kluba, koji je zlatnim slovima upisan u historiju bh. sporta.

Novi direktor posrnulog ZOI-ja 84 žestoko krenuo u raščišćavanje svega što ne valja

Spasilac rođen u godini Olimpijade

U Nevesinju su neki novi divni klinci, ako ništa onda barem nakratko, a nadati se i dugoročno, zamijenili stare, isprane i mržnjom zadojene nacionalističke glave. Primjer za to je prekjučerašnji aktivizam kada su mladi ljudi okupljeni oko ideje zajedništva, na gimnazijskom zidu oslikali mural „Ostajte ovdje“.&nbsp; Prije samo nekoliko godina iz Nevesinja su mediji izvještavali o muralu s likom ratnog zločinca Ratka Mladića, oslikanog rukama njegovih „veterana“ na zidu bivše kasarne.
Danas se, srećom ipak, s nevesinjskih javnih objekata smiješi pjesnik Aleksa Šantić.&nbsp;
Autori su mladi likovni umjetnici iz Trebinja Lazar Katančević i Milan Kujundžić, koji već tri godine muralima osvajaju simpatije svih dobronamjernih Bosanaca i Hercegovaca.
Akcija je rezultat saradnje koalicija za borbu protiv mržnje i predrasuda iz Nevesinja i Trebinja, koje su i ranijih godina u saradnji sa OSCE-om promovirale toleranciju, otvorenost i jednakost.
No, od murala se ne živi i ne ostaje ovdje, nego od konkretnih akcija i djela onih koji imaju moć da mlade i zaista zadrže. Ta djela čekamo već više od dvije decenije i prebrojavamo one koji su se spakovali i otišli zauvijek.
Samo u prvoj polovini ove godine bilo ih je 30.000, a u posljednjih pet godina zemlju je napustilo više od 173.000 ljudi ili skoro 49.000 porodica. Od završetka rata do danas, više od&nbsp;200.000 mladih iz BiH svoju je budućnost odlučilo potražiti negdje drugo.
Dok statistički bilježimo otužne brojke sugrađana koji su digli sidra odavde, svaki pokušaj da se taj odliv zaustavi ili barem koliko-toliko ublaži sveo se samo na pojedinačne akcije entuzijasta, medija i nevladinih organizacija.
&nbsp;&nbsp;Bezbroj ih je svakodnevnih, dok politika pušta da ispod sunca svoga neba izmiču najbolji sinovi i kćeri ove zemlje i umjesto ovdje, svoje porodice i nove vrijednosti stvaraju u tuđini, gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od murala se, nažalost, ne živi, nego od konkretnih akcija i djela onih koji imaju moć da mlade i zaista zadrže

Ostajte, ali gdje...

Navršilo se devet godina od terorističkog napada na Policijsku stanicu u Bugojnu. Tarik Ljubuškić nedužna je žrtva suludog zločinca Harisa Čauševića Oksa. Pripadnika vehabijskog pokreta Sud Bosne i Hercegovine pravomoćno je osudio na 35 godina robije zbog aktiviranja eksplozivne naprave koja je teško povrijedila još pet osoba. Oksova zadnja pošta je KP dom Zenica.&nbsp; &nbsp; 
Ovih dana u Njemačkoj je uhapšen bosanskohercegovački državljanin Adis Abaz. Optužuju ga za učešće u terorističkom napadu iz 2015. godine, kada je na rokenrol koncertu u pariškoj dvorani „Bataclan“ svirepo ubijeno 150 mladih ljudi. Nijemci su dotičnog idiota i višestrukog povratnika u kriminal svezali na osnovu potjernice iz Belgije.&nbsp;&nbsp; 
Dok se mi bavimo nedjelima domaćih zlikovaca, namjestilo se i da bivši reisu-l-ulema, Mustafa Cerić, dakle, primitivno nasrne na jednog od najagilnijih bh. intelektualaca Esada Durakovića. Iako incidentnom Ceriću najčešće nije potreban konkretan povod za verbalno granatiranje neistomišljenika, Durakovića je ovoga puta izvrijeđa(l)o zbog utemeljene konstatacije gdje se arhiviranom vjerskom poglavaru isporučuje višedecenijska podrška vehabijskim poslovima u BiH. Svoj bijes, poslužimo se naslovom romana velikog Derviša Sušića, „Hodža Strah“ iskalio je na uobičajeno đilkoški način. 

Jasno je kako povremeno fejzbučenje Ceriću dobro dođe za skretanje pažnje javnosti na opravdano zapostavljenog vlastitog sebe. O tome su, uostalom, već dovoljno kazali i značajniji autoriteti od potpisnika ovih redova. Neće, međutim, izdobriti ukoliko recentna ofanziva „lika opasnih namjera“ po ustaljenoj praksi prođe ispod radara bosanskohercegovačke intelektualne scene. Jer brutalni napad na Durakovića definitivno je prelazak crvene linije. I najava strovaljivanja kompletnog bh. društva, a posebno bošnjačkog naroda, u najcrnji radikalizam isilovskog tipa. Da se ne lažemo, idealan je to scenario za dunjalučke neprijatelje ove zemlje. Zato, odvadi malo, emeritus efendija! Ponekad je pametnije poklopiti se ušima.&nbsp;

Odvadi malo, emeritus efendija!

Terorizam i etičko čišćenje

Vijeće Evrope 11. juli će obilježiti kao službeni dan sjećanja na žrtve Srebrenice.&nbsp; Rezultat je to podrške koju je majkama Srebrenice i Žepe dala visoka komesarka Vijeća Evrope, naša Dunja Mijatović. Ona zna koliko je važno da i danas, 24 godine nakon počinjenog genocida, Evropu i svijet podsjećamo na dešavanja u zaštićenoj enklavi UN-a.
Mijatović je to jasno poručila ovih dana u Strazburu, gdje je otvorena izložba o genocidu u Srebrenici. Poručila je majkama, ali i cijelom svijetu, da je međunarodna zajednica dugo skretala pogled s tog pitanja. Poručila je da je uvreda za žrtve i ozbiljna prijetnja miru i pomirenju svaki pokušaj negiranja i poricanja genocida.
Kada je u januaru prošle godine izabrana na dužnost u Vijeću Evrope, Mijatović je kazala da je ponosna i sretna, ali i poručila da je njen izbor i „Bosna i Hercegovina koja pobjeđuje“ te dodala da se nada da će njen izbor biti poruka novim generacijama, posebno ženama da je moguć uspjeh na međunarodnoj sceni.
Na toj sceni Mijatović je odavno etablirana kao zagovornica slobode, borac za ljudska prava, slobode medija, osoba koja razumije šta se dešava u regionu i Evropi, koja pamti i progovara, ali istovremeno razmišlja kako dalje i s kim.
Ona je na najbolji način pokazala da region može dalje samo poštivanjem osnovnih načela života dostojnog čovjeka. A istina mora biti početak tog puta.

Mijatović poručila da je uvreda za žrtve i ozbiljna prijetnja miru svaki pokušaj negiranja i poricanja genocida

Zagovornica istine

Prekjučer je <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> optužio Obavještajno-sigurnosnu agenciju da uhodi novinare, a dan kasnije Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u krnjem je sastavu upozorio na trulež u državnom pravosuđu. Dodikovi deputati očekivano su eskivirali sjednicu. Normalno, zbog ranije preuzetih obaveza. Ugrijalo, haveru! Kome je po ovom zvizdanu još do baljezganja o sudijama, tužiteljima i sličnim babarogama?&nbsp;&nbsp; U međuvremenu, oglasili su se i entitetski zvaničnici. Iz Republike Srpske najavljuju otkaz rezervnom sastavu policije. Resornog ministra Dragana Lukača žurno će podržati i prvi federalni pendrek. <a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara">Aljoša Čampara</a>, autoritetom hobotnice sa četiri budžetske funkcije, jednako najavljuje otkaz rezervnom sastavu policije, razumljivo, „u boljem dijelu BiH“. I tako su, šupljirajući o rezervistima, patriotizmu, oružju i ratovima, dragocjena tri mjeseca naših života pojeli politički skakavci. Gluhobilo, boba je falila da kod Lukača i Čampare na revers kolektivno zadužimo maskirne uniforme te osiguramo interventne zalihe konzervirane hrane. Realno, ljudi, osvijestimo se. Političari nas uporno drže za balavce!
Rijetka su društva u svijetu gdje dominiraju tipovi poput ovih koji su nas nesretno zapali. Možete li barem zamisliti šta bi se u sličnim okolnostima dešavalo u prosječno normalnoj, civiliziranoj državi, ili, štajaznam, u vašem preduzeću, kada bi, dakle, uvijek isti budžetski trutovi decenijama zgrtali pare na vlastitom ljenčarenju? Jedna takva gospoja, koja se od Dejtona kriš(t)om povlači po parlamentarnim klupama, nedavno je naširoko govorila o moralu, čestitosti, odgovornosti. Ni zarumenila se, eto, nije zbog ispaljenih laži. Jer, đon obraz, zna se, svakojake podnosi blamaže. 
Možda Bosna i Hercegovina jednog dana postane zemlja ugodnog življenja. Možda, kažem, na političku scenu dođu neki novi klinci, obrazovan i pošten svijet! Međutim, do tih sretnijih vremena, ne preostaje nam drugo nego da stoički podnosimo aktuelno stanje. I uzaludno kukamo kroz gusto granje.

Kome je po ovom zvizdanu još do baljezganja o sudijama, tužiteljima i sličnim babarogama?

Drže nas za balavce!

Skoro da ne može proći dan, a da se u vijestima iz biznisa u bh. medijima ne spomene ime Rusmira Hrvića ili neke od kompanija koje se nalaze u lancu kojim rukovodi. Širom BiH pod njegovom palicom se proizvode i na tržište plasiraju originalni bh. brendovi. 

Ovih dana Hrvić je u Tuzli otvorio i kompaniju „AS Logistic“, jednu u nizu koja je dio „AS Holding sistema“, na čijem je čelu. Svečanu vrpcu presjekao je upravo Hrvić.&nbsp;&nbsp; 
U holdingu kojim rukovodi ovaj menadžer radi skoro 5.000 ljudi, koji svakodnevno postižu dobre rezultate kroz usavršavanje proizvodnje, rast prihoda i rast broja zaposlenih.

Hrvić kao biznismen i menadžer, ali i „AS Holding“, zasigurno će u bh. privredi ostati upamćeni po tome što su akvizicijom u svoj sistem spasili mnoge nekadašnje firme od propadanja. Spasili su stotine radnih mjesta, a u isto vrijeme, razvijanjem i unapređivanjem proizvodnje, otvarali nova.&nbsp;&nbsp; 
Rusmir Hrvić rođen je 1. oktobra 1973. godine u Tešnju. Srednju školu završio je u&nbsp;Doboju, a diplomirao je na&nbsp;Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Svoja prva radna iskustva stječe još kao dječak u samostalnoj trgovinskoj radnji AS. U kompaniji „AS Jelah“ radio je od 1995. godine, a nakon diplomiranja imenovan je za zamjenika direktora preduzeća AS.

Menadžer za uspjeh

Mi smo šampioni! Razumljivo, u (nao)pakostima. Mazohistički forsiramo probleme za svako moguće rješenje. Uporno žderemo budalaštine koje nam serviraju bosanskohercegovački političari kako bi, da se poslužim lucidnošću Armina Šakovića, ovu zemlju konačno strovalili niz kotare.&nbsp;&nbsp; 
Pogledajte, naprimjer, najnoviju situaciju sa dobrovoljnom diskvalifikacijom bh. delegacije iz Skupštine Vijeća Evrope. Tamo, poznato je, ima dovoljno prostora za svakakav kontinentalni ološ. Čak se i diktatorska Rusija zagrijava za nastup u najmasovnijoj evropskoj instituciji. I to skupa sa Ukrajinom, kojoj je prethodno Vladimir Putin amputirao ozbiljan komad geografije. Kao što se, dakle, može zaključiti iz priloženog, niti agresivna, okupatorska politika ne predstavlja naročiti problem za hipijevski tolerantno društvo u Vijeću Evrope. Problem sa Bosnom i Hercegovinom, međutim, jeste u tome što nema(mo) apsolutno nikakvu politiku! Zdravorazumski kazano, čega nema, bez toga se mora. 

Za ljubav je vazda potrebno dvoje. S obzirom na naše hronično problematično društveno stanje, za napredak BiH potrebno je valjda najmanje troje - Bošnjaci, Srbi i Hrvati. „Utroje, utroje...“, glasio je zajebantski prepjev predratnog narodnjačkog hita Nade Topčagić. Tako otprilike izgleda i ovdašnja politička scena. Izuzev rijetkih situacija (poput rastaljivanja ambasadorskih pozicija ili, štajaznam, kretenski utemeljene podrške bahatom feudalnom režimu Saudijske Arabije), „utroje“ u Predsjedništvu BiH nikada neće dobaciti na zelenu granu. Njihove režirane svađe kapilarno se prenose kroz stranačke strukture razarajući ono malo jada od (pre)ostalih državnih institucija. I tako stalno, i tako ukrug. Dok se boje na bh. zastavi definitivno ne rastope...&nbsp; 
Nego, znate li onaj vic kad su SDA, HDZ i SNSD odlučili razigrati partiju šaha utroje? Ne znam ni ja, al' kažu da je pravo smiješan.

Dozvolite da se oblatimo

Turski nobelovac Orhan Pamuk (67) jedan je od najvećih živućih pisaca današnjice. Ovaj veliki borac za slobodu govora i ljudska prava trenutno boravi u Sarajevu, gdje će prisustvovati premijeri predstave „Snijeg“, nastale prema njegovom istoimenom romanu za koji je 2006. godine osvojio Nobelovu nagradu.&nbsp;&nbsp; Radi se o svjetskom umjetniku, koji je i jučer u razgovoru za „Avaz“ istakao da je veliki prijatelj BiH. Prvog dana posjete bh. prijestonici obišao je nekoliko ratnih muzeja te na taj način, kako je i sam rekao, poslao poruku svim Bosancima i Hercegovcima da nikad ne smiju zaboraviti tragičnu prošlost, ali da ne smiju posustati u traženju veće demokratije i evropskih standarda. 
Svjestan je Pamuk da se Sarajevo izgradilo od 2.000 godine, kada ga je prvi put posjetio, i donekle prekrilo ratne ruševine iz dana agresije, ali je i još više svjestan da su mnogi njegovi građani zbog nakaradne politike daleko ispred vrata Evropske unije. One zajednice evropskih zemalja od koje, kako i sam kaže, ne smijemo odustati jer alternative nemamo, baš kao ni turski narod.
Ferit Orhan Pamuk rođen je 7. juna 1952. godine u Istanbulu. Aktivno počinje pisati 1974., a već za prvi roman, „Dževdet-beg i njegovi sinovi“, osvaja prestižne nagrade. Vrhunac Pamukove međunarodne slave označio je izlazak romana „Zovem se Crvena“ 2000. godine, a „Snijeg“ iz 2002. postavio ga je u sami vrh svjetske književne elite.

Jedan od najvećih živućih pisaca

Borac za slobode

Inspirativan intervju Miroslava Lajčaka prošlog petka u „Avazu“! Polivalentni evropski političar uglavnom je pričao o Bosni i Hercegovini. Potvrdio je kako naša zemlja, barem što se Evropske unije tiče, zauzima strogo začelje prioriteta.&nbsp;Nezahvalni status regionalnog fenjeraša najavljuje izvjestan produžetak agonije, opće besperspektivnosti te egzistencijalnog mrcvarenja, usljed čega će desetine hiljada bosanskohercegovačkih građana, naročito omladinskih brigada, odavde nastaviti da odlaze i odlaze i odlaze...
„BiH je ostavljena za kraj“, kaže Lajčak. „Prvo, zato što je to najkompliciranije pitanje. Drugo, nije sigurnosno pitanje. Politička kriza ne prenosi se u socijalne nemire ili, ne daj Bože, u sigurnosnu prijetnju.“ Hoće reći: Samo nek' ne puca! Dok god se međusobno ne koljemo, nema nikakve potrebe za agresivnijim evropskim angažmanom. Ne bih da pehiram, ali sličnih smo se stavova naslušali i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, znamo kako je tada završilo.
U međuvremenu je izabran novi šef Delegacije Evropske unije sa kancelarijom u Sarajevu. To je aktuelni austrijski ambasador u Albaniji Johann Sattler. Iako se pokazao kao ubjedljivo najbolji kandidat za dotičnu poziciju, imenovanje je proizvelo tiho nezadovoljstvo u diplomatskim krugovima. Evropljani, naime, negoduju jer se zvaničnom Beču u BiH očigledno poklanja previše pažnje. Nakon visokog predstavnika Valentina Inzka te komandanta EUFOR-a, također Austrijanca, generala Martina Dorfera, Sattlerov dolazak smatra se svojevrsnom „okupacijom u tri čina“. Ne znam šta o austrijskom utjecaju misli zaljubljenik u bečki valcer, Abdulah Skaka, dakle, ali objektivno, radi se o prilično beznačajnoj državi na globalnoj političkoj sceni. Zvanični Brisel, međutim, neće promijeniti odluku, što samo dodatno argumentira Lajčakov izraženi defetizam. 
Uostalom, sve je uvijek bilo do nas! I spasa nam nema ukoliko lokalni političari odluče produžiti beskonačne svađe i neodgovorna nadmudrivanja. Zato je krajnje vrijeme da im ponešto pameti iz zadnjice dobaci u više sfere. U suprotnom, ljudi će iz ove zemlje nastaviti da odlaze i odlaze i odlaze... Stotinama milja daleko od zapuštene Austro-Drugarske.

Dok god se međusobno ne koljemo, nema nikakve potrebe za agresivnijim evropskim angažmanom

Austro-Drugarska

Bivši danski premijer Pol Rasmusen (Poul Rasmussen) još je jednom pokazao veliko srce. Riječ je o političaru koji je prijatelj Bosne i Hercegovine i koji je spreman širiti istinu o našoj zemlji i događajima iz devedesetih godina.&nbsp;&nbsp; Rasmusen je, naime, u Danskoj prisustvovao manifestaciji „Sjećanje na žrtve genocida: Prijedor, Ahmići i Srebrenica“. Tokom manifestacije uručen mu je „Srebrenički cvijet“, koji je on rado prihvatio. 
- Od danas ste u mom srcu. Kad god budem ulazio u Evropski parlament, to će biti sa „Srebreničkim cvijetom“ - poručio je on. 
Rasmusen je rođen 15. juna 1943. godine Esbjergu, a školovao se u Kopenhagenu, gdje je magistrirao ekonomske nauke. Iza sebe ima bogatu političku karijeru. Premijer Danske bio je od januara 1993. do novembra 2001. godine.

Riječ je o političaru koji je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine

Promotor istine

Prvo je osigurao novi mandat na čelu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Potom je potpisao koalicioni savez sa Predragom Kojovićem iz Naše stranke. A tokom vikenda održao je i partijski Kongres, na kojem je izabra(n)o stotinjak članova Glavnog odbora. Čini se da Nermin Nikšić ima sasvim dovoljno razloga za zadovoljštinu.&nbsp; Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije. Neupućen insan pomislio bi da se obračunavaju sa šefom (sve)moćne organizacije što samostalno odlučuje o svemu važnom u ovoj nesretnoj zemlji, a ne da, zapravo, prisustvujemo brutalnom razapinjanju lidera stranke koja očajnički pokušava preživjeti na političkoj sceni. Objektivno, društveni utjecaj SDP-a obrnuto je proporcionalan na(r)učenim medijskim te učestalim kritikama na rasploživim društvenim mrežama. 
Euforični Nikšić zaključio je, inače, kongresni referat diskutabilnim optimizmom: “2022. će biti godina kad ćemo mi odlučivati kako i s kim ćemo da gradimo državu. Ne kao šegrti nego kao arhitekti promjena. Smrt fašizmu!” Volio bih da griješim, kad ono, međutim, dabogda!
Nažalost, SDP se odavno pretvorio u klijentelističku družinu, gdje jedni te isti ljudi decenijama ugodno parazitiraju na budžetskim jaslama. Ne bilo vam zapovijeđeno, ali obratite pažnju na kadrovski potencijal iz prva dva kongresna safa. Primijetit ćete istrošene skupštinske veterane, prekaljene jurišnike na paušal i nazor nasmijana lica vječnih uzdanica. 
Ako bi, dakle, rukovodstvu SDP-a zamjerili ukorijenjeni elitizam, onda bi se mnogo gradiva nakupilo za ljevičare uniformirane bijelim košuljama “Ralph Louren”. Međutim, pljuvati ih isključivo zato što su odbili poziv Stranke demokratske akcije za ulazak u vlast, nepristojno je, licemjerno, podlo. Baš kao i aktuelno veličanje Zlatka Lagumdžije s rigidnih desničarskih položaja.&nbsp;

Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije

Družina Šegrta Hlapića

Hasan Osmančević, poznati poduzetnik iz <a href="https://avaz.ba/tag/6672/sanski-most">Sanskog Mosta</a>, jednostavno je velik i dobar čovjek. Zahvaljujući njemu, 30 djece, njegovih sugrađana mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more. Osmančević ih je ugostio u svojim apartmanima u Vodicama u Hrvatskoj, gdje se on trenutno nalazi.&nbsp;&nbsp; Tako je, kako saznajemo, u suorganizaciji s Udruženjem logoraša iz Sanskog Mosta, čiji je, inače, član, omogućio da djeca vide more. Uz samo jedan mali uvjet - da su odlični i vrlodobri učenici, primjernog vladanja.
I nije ovaj veliki čovjek tražio ništa više, a djeca koja su provela nezaboravnih pet dana na plavom Jadranu, neka od njih i prvi put, ostat će mu beskrajno zahvalna. 
Drugima koji imaju, a koji bi se mogli ugledati na Osmančevića, zato slijedi pitanje: Šta čekaju? 
Hasan Osmančević je, nakon 210 paklenih dana provedenih u logoru Manjača, izbjegao u Kanadu. Vratio se u svoj Sanski Most i napravio poslovno carstvo u ugostiteljstvu. Autor je čuvene statue “Logoraš sa Manjače”, koja je obišla svijet.

Zahvaljujući njemu, 30 djece iz Sanskog Mosta, mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more

Poduzetnik ogromnog srca

Još se nije raščistilo smeće sa mostarskih ulica. Nije lako za dan očistiti ono što se godinama gomila. Nekako simbolična (da mi se moji Mostarci ne naljute), ali to je ironična slika grada na Neretvi. Gomila se, gomila, problem za problemom, nerazumijevanja, zatezanja, nemogućnost kompromisa. I ko će, onda, to riješiti? I kad? Ne može ni za dan ni za dva. Kamioni pred deponijom, baš kao i kamioni neriješenih stvari, u Mostaru stoje i ne mrdaju. Nema se gdje proći. Dalje se ne može.&nbsp; Opsada i blokada deponije, kažu Mostarci, mnogima je otvorila oči. Pokazala je da građanske inicijative mogu donijeti kakvu-takvu korist. Da, kad su životne stvari u pitanju, nije važno ko s koje obale dolazi, gdje drži stranačku legitimaciju, za koga glasa. Ono kad su opći izbori. Na lokalnima u Mostaru nisu glasali otkako je gavran pocrnio. A da je crno, crno je. Bez obzira na obećanja da će se do kompromisa jednom doći. 
Zato je mostarski, makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda mali korak za Mostar, ali veliki za ostatak Bosne i Hercegovine, za svaki grad, koji se svakodnevno bori sa ponekim problemom. Tamo nema škole, ovamo nestaje vode, u trećem gradu opet propale ulice, četvrti nema doma zdravlja. Pokazivanje snage svakog od nas, koji marljivo radimo za one koji trebaju raditi za nas, zapravo je najbolji način da pokrenemo stvari sa mrtve tačke.
Tako, eto, Mostar, od grada koji je, kažu, “slučaj”, postaje grad za primjer. I pokazuje da ima načina, dostojanstveno i mirno, kako se to radilo u Mostaru, da se izbori za malo dostojanstva!

Mostarski makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda je mali korak za grad na Neretvi, ali je veliki za ostatak BiH

Grad primjer

Rođen je u blizini Madrida (Fuenlabrada), afirmirao se u Madridu i najbolje partije pružao je u Madridu... No, utjecaj i slava Fernanda Toresa (Torres) prešli su granice španske prijestonice, stoga nije iznenađenje da je njegova najava o povlačenju s terena postala svjetska sportska vijest dana.&nbsp; - Imam nešto važno da objavim. Nakon 18 uzbudljivih godina, vrijeme je da okončam fudbalsku karijeru - napisao je na Twitteru slavni napadač, čiji su transferi tokom karijere koštali više od 100 miliona eura.
Polovinu od tih 18 godina proveo je u matičnom Atletiku, gdje je i počeo karijeru kao dječak i u kojem uživa status legende. Dres Atletika obukao je u čak 334 meča, postigavši 111 golova. U 142 nastupa za Liverpul mrežu je zatresao 81 put, dok je za Čelzi, s kojim je 2012. osvojio Ligu prvaka, odigrao 172 susreta uz 45 golova.
Nije loše za fudbalera koji je karijeru počeo kao golman da bi poslije postao najveća napast upravo za čuvare mreže... Trenutno nosi dres japanskog Sagan Tosua.
Tores (rođen 20. marta 1984.) bio je ključni čovjek reprezentacije Španije u pohodu na titulu svjetskog prvaka 2010. godine. S "Furijom" je bio i evropski prvak. Sa suprugom Olalom ima kćerku Noru i sina Lea.

Slavni španski fudbaler najavio završetak karijere

Tores: Najveći trag ostavio u dresu Atletika

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

Spasilac rođen u godini Olimpijade

Ostajte, ali gdje...

Terorizam i etičko čišćenje

Zagovornica istine

Drže nas za balavce!

Menadžer za uspjeh

Dozvolite da se oblatimo

Borac za slobode

Austro-Drugarska

Promotor istine

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Grad primjer

Odlazak legende

Kolumne

{Puls sedmice:}Ne vjeruje srce pameti, a ni Miroslavu Škori

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Svaka mahala imala je po jednu džamiju

Spasilac rođen u godini Olimpijade

Ostajte, ali gdje...

Terorizam i etičko čišćenje

Zagovornica istine

Drže nas za balavce!

Menadžer za uspjeh

Dozvolite da se oblatimo

Borac za slobode

Austro-Drugarska

Promotor istine

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Grad primjer

Odlazak legende