Neke se riječi naprosto izližu od prevelike upotrebe, a neke, što su starije, to su bolje. Zato što one, jednostavno, u sebi nikad nisu nosile podvalu prolaznih trendova. I neki naslovi – ne mogu drugačije; nema tu mnogo originalnosti. U novinarstvu vam inače, od Gutenberga do interneta, važi ona da ste dobar novinar onoliko koliko je dobra vaša posljednja priča. S knjigama ili filmovima je drugačije.
Priznajem, dakle, da sam naslov za ovu kolumnu pozajmio iz “New York Timesa” od Breta Stefensa (Stephens), koji u svojoj najnovijoj opservaciji uspoređuje ovu našu, neko već to naziva Trampovom Amerikom, iako se mnogi od nas nadaju da još to nije – s Francuskom revolucijom. Ali, s onom tamnom stranom Mjeseca, s jakobincima, koji su pravdu legalizirali silom, a ponegdje i giljotinom. Možda je kolumnista “NY Timesa” malo pretjerao, ali kad o tome porazgovarate s onima koji vole Ameriku, oni kažu da nije, da je na vrijeme!
Šampioni u lažima
- Zemlja o kojoj pišem, opisujući svaku godinu (kao hroniku) izgleda da sve manje osjeća duh 1776. (kad je u Filadelfiji usvojena Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država), a sve više duh 1789. (Francuske revolucije), piše Stefens. Podsjeća kako je parola “Naoružani istinom” bila ubojito oružje u rukama jakobinaca, jer su tako mogli brendirati bilo koju osobu kao izdajnika ako se ta persona usudi da se ne saglasi s njima. A upravo su jakobinci, podsjeća ovaj autor, bili najveći fanatici i izdajnici. Ili, kako to piše i historičarka Suzan Dun (Susan Dunn), bilo koje neslaganje između njih i naroda, zbrisano je sa lica zemlje. 
Iako je povijest osudila jakobince, njihove metode su, nažalost, preživjele. Svašta se događa, čak i u Americi, kad pokušate da se suprotstavite uvriježenom (ne)znanju, bolje reći uvjerenju naroda, s kojim svi političari, ruku na srce - ne samo Donald Tramp (Trump) - računaju kao na neku svoju vrlo poslušnu “armiju”. 
Ili, što bi se reklo na Balkanu, čuvaj glavu ako si pijetao koji rano kukuriče. Jeste oslobađajuće, ali je i opasno govoriti istinu kad masa kliče drugačije. Često je to čista logika stadiona.
Srećom, neki od nas neće odustati.
Posebno je pitanje ko je šampion u lažima, iako je porazna već sama činjenica da, izgleda, svi lažu, samo se neki baš toga ne stide (stid je kategorija koja je na izumiranju u politici), a neki i ne libe. Jer, može im se! Čuo sam Amerikance koji tvrde da smo neke ovdašnje laži, ipak, ozbiljno shvatili samo zahvaljujući Trampu, na koga se baš fokusirao liberalni tisak. Naravno, ne bez razloga.
Onomad je “Washington Post” objavio registar, po kojem je do 10. juna 2019., dakle za manje od 900 dana njegove vladavine, predsjednik Tramp slagao 10.769 puta, i taj se broj uvećava, svakodnevno, za skoro šest laži u prosjeku. To mu opet dođe kao balkanski medijski “istinomjer”, samo s globalnim posljedicama.
No, borba za istinu se nastavlja.
Ruska parada u Americi
 
Govoreći o Danu američke nezavisnosti, koji se ovdje svakog 4. jula tradicionalno proslavlja kao dan svih Amerikanaca, bez obzira na partijsku ili bilo koju drugu pripadnost, predsjednički kandidat Džo Bajden (Joe Biden) prokomentirao je onomadnu, prvu Trampovu vojnu paradu u Vašingtonu kao grešku nad greškama. Jer, rekao je Bajden, Deklaracija o američkoj nezavisnosti počinje riječima: "Mi narod… a ne, mi tenkovi.”Sasvim na mjestu!
Kome, zapravo, treba pokazivanje teškog vojnog hardvera danas, kad se ratovi lociraju prvo u “cyberspace” (virtuelni) prostor; to je glavna arena, a očekuje se i dolazak nove generacije “vojnika” vještačke inteligencije, koji ne samo da hodaju, već plivaju, lete i pucaju nemajući vlastiti život za zalog. A i oni trgovački ratovi, koje je Tramp započeo s Kinom, umalo i s Evropskom unijom, tek mogu prouzrokovati katastrofu. 
Uostalom, maheri tih grandioznih vojnih mimohoda, Rusi, Kinezi ili režim u Sjevernoj Koreji, mora da su se smijali ovoj Trampovoj, skoro patuljastoj paradi, uprkos činjenici da Amerika ima najmoćniju svjetsku armadu. Uz sve, gradski oci u Vašingtonu ograničili su upotrebu tenkovskih gusjenica po asfaltu prekrasno sređene, krajnje urbane američke prijestonice i ne baš sasvim adekvatne za vojne parade. 
Treba li to sada Amerikance podsjetiti da vojska i ovdje može izaći u glavno gradsko jezgro, poput Crvenog trga u Moskvi, ili onog (krvavog) Tijanman skvera (4. juna 1989) u Pekingu?! 
To je ono kad se narodu pokazuje jakobinski, umjesto duh vizionara kakav su imali osnivači Amerike (Džordž Vašington - George Washington, Benjamin Frenklin - Franklin, Tomas Džeferson Thomas Jefferson, Džejms Medison - James Madison). Naravno da nam takve “ruske” parade ne trebaju u glavnom gradu Amerike.
Vječne kategorije, a ne ratovi
Nema boljeg podsjećanja za Amerikance niti za ljude širom svijeta, kojima je ova velika zemlja oduvijek bila magnet kao mjesto za ostvarenje snova, jer tamo odakle su došli, to nije bilo moguće – od riječi zapisanih u Deklaraciji o nezavisnosti: 
“Držimo da su ove istine same po sebi evidentne – da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja, sa sigurnim neotuđivim pravima, među kojima su pravo na život, slobodu i težnja ka sreći”.
Zar postoji bolje uputstvo za praktičnu upotrebu demokratije i istjerivanje đavoljeg jakobinskog jednoumlja kroz sve sisteme i historijske epohe od ove jednostavne formulacije, jače od svih, topova tenkova, brodova ili letećih tvrđava.
Nije to idealizam koji bi cinici u pokvarenim političarima, izgubljenim akademicima ili potrošenim novinarima prozvali u onima koji upozoravaju na neko zlo vrijeme prije nego što nam se (opet) dogodi, u ovim ili onim nacionalnim nošnjama ili uniformama. Ne, nije!
Uglavnom nam se ništa dobro i ne dogodi nakon svih tih parada uz koračnice i vojne marševe, koje se, onda pretvore u duge ratove. Ili, kako to u svom romanu “Zbogom, oružje” reče Ernest Hemingvej (Hemingway): “Nisam više hrabar, mila moja. Potpuno su me slomili.”

Roberspjerova Amerika

Reakcija Fahrudina Radončića, predsjednika SBB-a, na vijest o namjeri Vlade Kantona Sarajevo, odnosno resornog ministra, SBB-ovca Mirvada Kurića, da dodijeli 200.000 KM budžetskog novca praktično nepostojećoj instituciji, nevladinoj organizaciji Institut za kulturu i umjetnost, u žižu javnosti još jednom je vratila pitanje odgovornosti, principijelnosti i vjerodostojnosti u politici.&nbsp; 
Mada su dežurne sveznalice Radončićev zahtjev premijeru i predsjedavajućem Skupštine, Edinu Forti i Elmedinu Konakoviću, da ponište odluku i spriječe isplatu, brže-bolje protumačile kao prvi signal da je SBB u saradnji sa SDA krenuo u rušenje sarajevske vlade, Radončićevo ponašanje u prošlosti, ali i kontinuirane aktivnosti nove Vlade KS na razotkrivanju milionskog kriminala u javnim preduzećima kojima su do sada upravljali kadrovi SDA, dokazuju da su se političke babe gatare zaletjele u pogrešnom pravcu.&nbsp; &nbsp;
Nije ovo prvi put da se lider SBB-a ponaša netipično za ovdašnje bosanske prilike i standarde. Nasuprot ustaljenoj matrici, Radončić je znao zaplivati i kada su na dnevnom redu bile teme o privatizaciji Fabrike duhana ili „Sarajevo-osiguranja“, policijskim penzijama u novom Federalnom zakonu o PIO, pravu građana na proteste, „bijelom hljebu“ i drugim privilegijama izabranih zvaničnika - bez obzira na to da li se radilo o zastupnicima ili ministarstvima koje su vodili ministri iz SBB-a ili drugih vladajućih stranaka.
Poruka poteza sličnih Radončićevom je jasna - svaka vlast u ovoj zemlji mora biti transparentna u svom radu, mora biti socijalno osjetljiva i ne smije imati ni mrvu tolerancije prema korupciji, nepotizmu, kriminalu, klijentelizmu i bahatom krčmljenju budžetskog, odnosno narodnog novca. 
U demokratski uređenim društvima budžet nema status Alajbegove slame, a o vladavini zakona, pravu i pravdi nema pogađanja niti trgovine. Na tim pitanjima, a ne na nekim ličnim odnosima, protekciji, afinitetima ili nerealnim željama, mjeri se i određuje uspjeh i sudbina svake vlade - pa i postojeće sarajevske.

Nije ovo prvi put da se lider SBB-a ponaša netipično za ovdašnje bosanske prilike i standarde

Budžet nije Alajbegova slama

Dok Bosnu i Hercegovinu u velikom broju napuštaju mladi, stari, pa i kompletne porodice, Luka Vrdoljak odlučio je doći iz rodnog Splita u Mostar, i tu ostati.&nbsp; U gradu na Neretvi završio je Medicinski fakultet prije sedam godina. U mostarskoj bolnici se zaposlio. U Mostaru se i oženio. Zatražio je i bh. državljanstvo kako bi učvrstio svoju vezu sa BiH i svoju odluku da u njoj živi i radi.
Luka je mladi specijalista anestezije i reanimacije. Završio je za neuroanesteziologa. To je zvanje deficitarno, a vrlo bitno i specifično.
Koliko je važan kadar, pokazuju preporuke koje je dobio kao „osoba od naročite koristi za BiH na području zdravstva“. Upravo zbog toga, a i činjenice da biti državljanin Hrvatske, gdje je rođen, znači biti državljanin Evropske unije, Luki su, uvjereni smo, otvorena vrata bilo gdje u Evropi. Ali, on je izabrao Mostar i našu BiH.
A da vrijedno radi, pokazuje i to da ga nismo uspjeli čuti danima, jer je vrijeme provodio u operacionoj sali, pomažući drugima i stječući vrijedna iskustva koja će, nadajmo se, imati priliku prenositi drugim generacijama u našoj zemlji koje budu dolazile. A to će ovisiti i o našoj državi i njenom odnosu prema stručnjacima.
&nbsp;
 &nbsp;

Ljekar iz Splita zatražio i bh. državljanstvo kako bi učvrstio svoju vezu sa Bosnom i Hercegovinom

Vrijedno znanje daje BiH

Načelnik općine Trnovo Ibro Berilo svečano je otvorio tradicionalnu ljetnu manifestaciju uništavanja šumskog fonda na Bjelašnici. Rade štilovke k'o singerice, pustom planinom špartaju moćne mašine i damperi, miješalice i rovokopači, koje će nekadašnjem zelenom krajoliku osigurati vječno sivilo betonske opstojnosti i bogatiju apartmansku ponudu za odabranu klijentelu.&nbsp;Kako je krenulo, broj stambenih jedinica na Bjelašnici uskoro će se izjednačiti sa smještajnim kapacitetima sarajevskog Alipašinog Polja. Orilo-gorilo, ali neimar Berilo ambiciozno najavljuje nove projekte do konačnog satiranja nepoželjne planinske flore.&nbsp;&nbsp; „Beton, beton, samo beton, beton nama treba, jer iz trave nonšalantno alergija vreba...“ Poznate stihove Ramba Amadeusa bahati gospodari olimpijske rugobice dosljedno primjenjuju u praksi. Međutim, nije samo betoniranje trn u oku trnovskim birokratama. Njihova svjesna namjera jeste zagrabiti maksimalnu količinu novca u najkraćem vremenskom roku. Zato je valjda bjelašnički Babin do, što bi rekao jedan ovdašnji mudrac, najveće gradilište u Evropi. 
U međuvremenu, najvažnija infrastruktura, skijaške staze te takozvani vertikalni transport, dakle, izgledaju zapušteno i prilično očajno. Na tu poražavajuću činjenicu ovih dana upozorava novi direktor kantonalnog preduzeća ZOI 84.&nbsp;Kenan Magoda otkrio je detalje o pogodnostima koje su godinama zloupotrebljavali sarajevski političari, biznismeni, skorojevići iz raznih domena. Uživali su, kako se to kaže, VIP status, sa besplatnim godišnjim kartama za smučanje, posebnim parking mjestima, obezbijeđenim odlagalištima fensi opreme, restoranskim rezervacijama...
Saznali smo i kako je bivši menadžment iz kadrovskog lagera SDA neposredno uoči smjene u ZOI 84 uhljebio još dvadesetak stranačkih pouzdanika. I nekoliko ronilaca, pride. Da, dobro ste pročitali! Odlukom neprevaziđenih stručnjaka, na olimpijskom borilištu ukazala se, eto, prijeka potreba za angažmanom profesionalnih gnjuraca.&nbsp;Koji usred zime, na bogtepita koliko minusa ispod nule, podvodno osiguravaju snijeg za skijaške staze. Tako je bh. pamet ponovo uspjela šokirati svjetsku sportsku javnost patentirajuću potpuno originalnu olimpijsku disciplinu - nordijsko, to jest skijaško ronjenje. Uostalom, šta je sporno? Naše, a kretensko!

Uostalom, šta je sporno? Naše, a kretensko!

Skijaško ronjenje

Kada jedan od najboljih bh. sportista iz borilačkog svijeta Dževad Poturak nekog pobijedi to je ravno senzaciji. Dva su razloga. Prvi jer s 42 godine još rijetki ikoga u bilo kojem sportu mogu pobijediti, a da nisu golmani, a drugi je operativno-tehničke prirode.&nbsp;&nbsp; U posljednjem njegovom slučaju ovaj drugi njegovu pobjedu nad njemačkim borcem albanskog porijekla Dritajem Barjamajem u Sarajevu na prestižnom borilačkom eventu „King of Kings“ čini značajnijom i vrednijom. 
Zašto? Jer čitava organizacija u protekla dva i po mjeseca pala je na Poturka i njegove saradnike, pa dok na jednoj strani krvariš kako da sve na kraju bude dovedeno pod konac, na drugoj kosti sebi lomiš i znoj proljevaš kako bi bio spreman da se u borbi ne obrukaš. Na dva flora treba ordinirati.
Zato se Dževad Poturak, 42-godišnji kikbokser i K-1 borac čelične volje, danas, kao evropski prvak KOK u superteškoj kategoriji, vjerovatno osjeća lakšim za jedno stotinjak kilograma tereta koji je nosio na leđima u posljednje vrijeme.
Poturak je u svojoj karijeri imao mnoštvo vrhunskim mečeva, između ostalog i na K-1 „World Grand Prixu 2012“ finalu u Zagrebu gdje se borio s najboljim tadašnjim borcima na svijetu, ušavši u polufinale nakon pobjede nad Sergejom Laščenkom. Rođen je 20. septembra 1977. ali vjerovatno ima snage i volje za još koju borbu.

U 42. godini postao evropski prvak KOK u superteškoj kategoriji

Neuništiva volja

Blokadom magistralnog puta u Ortiješu kod Mostara zaposlenici „Aluminija“ posljednji su put javno prosvjedovali uoči najavljenog generalnog štrajka i izvjesnog gašenja proizvodnje. Ali, uzalud su istrčavali na teren! Sudija je davno (od)svirao kraj pa se nijedan nadležni autoritet nije ni počešao zbog radničkog upozorenja.&nbsp;&nbsp;Nesposobna uprava uništenog preduzeća također je na izlaznim vratima. Iako je identitet direktorčića uzgojenih u kadrovskom inkubatoru Hrvatske demokratske zajednice za ovu priču najmanje bitan, vrijedi napomenuti kako se radi o odanim pravovjernicima svezanim na povodac stožerne stranke hercegovačkih Hrvata.&nbsp;Jer, kada kadrovira, Dragan Čović promišlja o porijeklu, genima kamenim, domoljublju te partijskoj knjižici sretnog kandidata. U ime hrvatske sloge i općenarodnog zajedništva!
Slična matrica primjenjivala se gotovo frtalj stoljeća u raskućenom „Aluminiju“. Zna se, matrica je kriminalna i koruptivna, kockasta i ksenofobična! Nakon što su oružjem zauzeli preduzeće, prvo su otjerali sve Srbe. Radnici Hrvati su šutjeli i ništa nisu poduzimali. Onda su otjerali sve Bošnjake. Radnici Hrvati su šutjeli i ništa nisu poduzimali. Kada su radnici Hrvati došli na red, više nikog nije bilo da ih zaštiti. Brutalno će biti izbačeni na ulicu i vrlo brzo postati socijalni slučajevi.&nbsp;Tako se, eto, iznova pokazalo kako šutnja nije zlato, već kukavičko odobravanje zločina. Kada za to dođe vrijeme, sve se vrati i s kamatama naplati. Kao onih pola milijarde maraka fakturisanih dugova propalom kombinatu za potrošenu električnu energiju.
Ovih dana glasno odzvanja šutnja HDZ-ovih glavešina povodom mostarske agonije. Ne kukuriče nacionalistički horoz Božo Ljubić. Tihuju Borjana Krišto, Nikola Lovrinović, Marinko Čavara, Lidija Bradara. Svi na strateškim pričuvnim položajima čekaju da frka prođe.&nbsp;Pošto su u ranim devedesetim temeljito etnički očistili fabričke pogone, a potom decenijama bahato pljačkali „Aluminij“, osnovni kućni red bi valjda bio da poslije svega HDZ-ovi uglednici ponižene trudbenike i vlastite glasače barem pogledaju u oči te ljudski zatraže oprost. Ako je jednostavnije, može i sa halal certifikatom.&nbsp;

Kada su radnici Hrvati došli na red za izbacivanje, više nikog nije bilo da ih zaštiti...

Halal za "Aluminij"

Nemanja Anđušić prošao je ljekarske preglede i sve je dogovorio s turskim Trabzonsporom. Njegov dojučerašnji klub Mladost iz Doboja kod Kaknja inkasirat će 600 hiljada maraka, na ime obeštećenja, što je rekordan transfer za ovog premijerligaša.&nbsp; Anđušić će tako nositi dres kluba koji uz Fenerbahče, Galatasaraj i Bešiktaš svrstavaju u veliku četvorku turskog fudbala. Bit će to veliki korak za Anđušića, koji je u protekloj sezoni odigrao 25 premijeligaških susreta u kojima je postigao osam golova i ubilježio dvije asistencije.
Dokaz je ovo da se talentom, vrijednim radom i trudom može uspjeti i napraviti veliki iskorak i u bh. Premijer ligi. Anđušić je to pokazao, jer je iz Kaknja svojim igrama i zalaganjem na zelenom terenu dobio priliku da karijeru nastavi u jednom od četiri najbolja turska kluba.
Nemanja Anđušić rođen je 17. oktobra 1996. u Trebinju. U rodnom gradu napravio je prve fudbalske korake, a već sa 19 godina prešao je u FK Sarajevo. Prije nego što je stigao u Mladost iz Doboja kod Kaknja, nosio je dres Travnika, Olimpika i Čelika. Igrao je za omladinske selekcije Bosne i Hercegovine.

Dokaz je ovo da se talentom, vrijednim radom i trudom može uspjeti i napraviti veliki iskorak

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Svaka uspješna ekonomska priča započinje genijalnom idejom. Evo, naprimjer, prošle je godine multinacionalna tursko-srbijansko-bosanskohercegovačka delegacija uspjela skontati kako je neobično važno napraviti autoput od Beograda do Sarajeva.&nbsp;I to ne bilo kakav autoput, već svojevrsni kružni tok sa četiri kolovozne trake glancerice. I dvije zaustavne špure, pride. Na zamišljenoj ruti stručnjaci su zamislili nekoliko stotina tunela, mostova, vijadukata, odmorišta... Na prvi pogled, projekat izgleda k'o lampa.&nbsp; Jučer je, međutim, u „Avazu“ objavljeno kako baš i ne ide sve po predviđenom planu i programu. Iako neimarsko-političke volje uopće ne nedostaje, kako sada stvari stoje za realizaciju generacijskog građevinskog poduhvata potrebno je otprilike šest milijardi maraka. Kojih, naravno, nema na mapi. Ovdje tako uvijek zapne oko love, jer su naslagane želje u potpunom neskladu sa objektivnim mogućnostima. 
Umjesto bajkovitim snovima o modernim autostradama, korisnije se zato posvetiti realnom životu. Poznato je, naime, da višemjesečna saobraćajna agonija oko tunela Vranduk sve češće postaje povod za narodna veselja i spontana druženja.&nbsp;Neki dan tamo se na plus 38 u hladu zaigralo i kolo, a pitanje je momenta kada će lutajući reporteri u neuglednoj klisuri zabilježiti prvog rotirajućeg janjca. Ili, štajaznam, masovnu svadbu sa pravim orkestrom, polugolom pjevaljkom na automobilskoj haubi i ohlađenom gajbom pive u zagađenom koritu rijeke Bosne.
Budući da sa cestovnim komunikacijama stojimo uglavnom grozno, ne preostaje nam ništa drugo nego očajnički prizivati natprirodne sile za asistenciju u saniranju zapuštene saobraćajne infrastrukture. Da je, bogdo, živ Ajvaz-dedo pa da prioritetno probije alternativni tunel kroz Vranduk. Lakše bi se putovalo, poslovalo, trgovalo, na tenderima manje kralo...

Lakše bi se putovalo, poslovalo, trgovalo, na tenderima manje kralo...

Čekajući Ajvaz-dedu

Profesor Sead Turčalo novi je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. 
On će na ovaj poziciji provesti naredne četiri godine i naslijedit će Šaćira Filandru, koji je funkciju dekana obnašao u dva mandata.
Vijest o imenovanju Turčala za dekana FPN-a, u Univerzitetskim krugovima, dočekana je s oduševljenjem. Obradovali su s njegovi studenti i kolege. Riječ je o vrhunskom profesionalcu i stručnjaku iz oblasti sigurnosnih i mirovnih studija.
On je to već svojim radom dokazao ali i brojnim radovima iz oblasti međunarodnih odnosa. Iako slovi za mladog stručnjaka i profesora, u naučnim krugovima već je itekako zabiljen njegov rad.
Turčalo je vanredni profesor na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija. Rođen je 1978. godine u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Realistička teorija međunarodnih odnosa u interpretaciji kritičke geopolitike“ odbranio je 16. juna 2014. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.&nbsp;
Na prvom i drugom ciklusu Odsjeka sigurnosnih i mirovnih studija i politologije predaje na kolegijima geopolitika, međunarodna sigurnost, te energetska sigurnost i upravljanje konfliktima u međunarodnim odnosima. Redovni je učesnik na domaćim i međunarodnim naučnim skupovima.&nbsp;Bio je član izvršnog uredništva Godišnjaka Fakulteta političkih nauka. Od 2012. do 2015. godine uređivao je časopis ''Sarajevski žurnal za društvena pitanja".

Naredne četiri godine dekan na FPN-a u Sarajevu

Mladi stručnjak

Mirka Šarovića tijesnom većinom izabralo za predsjednika Srpske demokratske stranke. U slavljeničkom obraćanju žilavi veteran najavljuje kadrovsku konsolidaciju političkog projekta čije je užasavajuće naslijeđe višestruko sudski ovjereno. Neka ostane zapisano da su osnivači SDS-a pravosnažno osuđeni za genocid, teške ratne zločine i masovne progone.&nbsp;Radovan Karadžić guli doživotnu robiju. Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić već su odležali, rekao bih, nepristojno kratke zatvorske kazne. Stotine nižerangiranih SDS-ovaca također je kažnjeno zbog brutalnih zvjerstava, a neki od njih još truju Bosnu i Hercegovinu.&nbsp; &nbsp;Svojevremeno je administracija Sjedinjenih Američkih Država, po uzoru na eutanaziju nacionalsocijalista Adolfa Hitlera poslije Drugog svjetskog rata, opravdano predlagala zakonsku zabranu postojanja Karadžićeve stranke. Nažalost, to se nije ostvarilo.
Inače, Šarović je sedmi čelnik SDS-a. Nakon Karadžićevog bijega u šumu 1996. godine, stranačkog se trona dokopao Aleksa Buha, famozni ministar inostranih poslova paljanske paradržave i žestoki zagovornik etničkog čišćenja. Takozvanog Radovana Drugog smjenjuje Dragan Kalinić, a potom stupaju na snagu Dragan Čavić, Mladen Bosić te Vukota Govedarica. Neobično je važno napomenuti kako se nijedna od dotičnih persona nije odrekla zločinačkih tekovina formalno verificirane nacionalističko-terorističke organizacije.
Unatoč naslaganim hipotekama, funkciju bosanskohercegovačkog ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa novi šef SDS-a obavlja korektno, miroljubivo, odgovorno, civilizirano. Hoću reći, posvećen je poslu za koji prima platu. To se pokazalo kao sasvim dovoljno za plebiscitarnu naklonost bh. građana sa obje strane entitetske crte.
Ko ne pamti iznova proživljava, upozoravao je svojevremeno poznati buntovnik. Šarović možda jeste okrenuo ploču, međutim naivno je očekivati nešto više od prethodno ponuđenog. Ljekovitu katarzu, naročito! Jer takvo je običajno pravo u bh. politici. I zato smo, jelte, tu gdje jesmo.

Šarović možda jeste okrenuo ploču, međutim naivno je očekivati nešto više od prethodno ponuđenog

Katarza u ofsajdu!

Majkama čija su djeca ubijena tokom agresije na BiH život dođe kao kazna. O tome svjedoči i Saliha Osmanović (66) iz Dobraka kod Srebrenice. Ova srebrenička majka 24 godine živi bol. I to neizmjernu, jer su joj u julu 1995. godine četnici ubili sinove Nermina i Edina, koji su joj bila zjenica oka. Njihova mladost mučki je prekinuta, iako su tek bili zakoračili u život.&nbsp;&nbsp; Saliha je na koži osjetila i bol za gubitkom muža. Slika njene tragedije obišla je cijeli svijet kada je objavljen snimak na kojem njen muž Ramo doziva sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskim vojnicima. 
Bez njih nije niti će ikad naučiti živjeti. 
Ipak, u svom jadu koji ju je zadesio nikad se nije ružno pogledala ljude. Naprotiv, ova starica puna je ljubavi i dobročinstva. Osmijeh na njeno izborano lice vrati svako ko se uputi prema Potočarima i Memorijalnom centru, gdje je ukopala svoje najmilije, te kratko svrati u njenu kuću, u kojoj dane provodi sama. 
Time što joj pokucaju na vrata pokažu joj da nije sama. 
Saliha svih ovih godina prkosi neljudskome. Ali, ne neljudskošću kakvu je doživjela, nego ljubavlju i toplinom. Zato od ove žena trebamo svi učiti što su dostojanstvo, ljubav i ponos. A time što godinama njena vrata stoje otvorena za svakoga, pokazuje da ljudi velikog srca još žive oko nas.

Od Srebreničanke Salihe svi trebamo učiti šta su dostojanstvo, ljubav i ponos

Majka koja živi bol

Samo beznadežno neinformiranim društvenim hroničarima dozvoljeno je zanemarivati snagu i moć Stranke demokratske akcije. Naprosto, tridesetogodišnja okupacija vlasti omogućila je sjecikesama iz Mehmeda Spahe sa broja 14 potpunu kontrolu nad društvenim procesima te presuđujući podzemni utjecaj na promjene u svakodnevnom ponašanju kolebljivih, koruptivno nastrojenih pojedinaca.&nbsp;Potcjenjivati, stoga, prethodno usvojene planove na internim sijelima „stranke muslimansko-povijesnog kruga“, kako rekosmo, prilično je pogrešan i neozbiljan posao.
Tokom vikenda u jednom je sarajevskom hotelu održana osnivačka skupština „pokreta za 21. stoljeće“. Scenom je dominirao dobro poznat svijet, sve sami prekaljeni veterani bosanskohercegovačkog institucionalnog života, jednom riječju, neuništivi budžetarijat.
Najistaknutiji među uglednicima nekadašnji su zakleti dušmani, ali (voljom SDA žrijeba) iznova ujedinjeni ublehaši opće prakse, Željko Lagumdžija i Zlatko Komšić. Skupljeni s koca i konopca, pod zastavom bijednih ideala, njih će dvojicu, razumljivo, zaganjati okupljeni novinari... Višestruki član Predsjedništva BiH, gluhonijemi državni zastupnik u četverogodišnjem mandatu, neuspješni diplomata, bljedunjavi općinski načelnik te lažni frontalni kokuz, valjda je u žaru hotelske borbe za naše kolektivno bolje sutra, izrazio nadu u treću ljevičarsku sreću. „Aprilski paket bio je prva propuštena šansa 2006. godine. Druga je 2010. i pobjeda SDP-a. Sada je treća, jer nakon obje propuštene prilike etničke snage su ojačale.“&nbsp;Da se razumijemo, godine koje dobrovoljno ocjenjuju izgubljenim, Željko Lagumdžija i Zlatko Komšić zajednički su obilježili jahanjem na vlasti te kaparisanjem pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Uostalom, neboderski predsjednik u Titovoj 16 stanuje i danas. Pitanje od milion paušala, dakle, glasi: Šta konkretno, osim dokazanog vlastoljublja, povezuje smrtno posvađane likove - patološka mržnja prema SDP-u ili preuzeti dugovi prema SDA? Ako mene pitate, posrijedi je oboje! U ime SDA, Željka i Zlatka. Amin.&nbsp;

U ime SDA, Željka i Zlatka

Lijevi pokret SDA!

Želimo ispuniti ono što nam je glavna stvar, a to je da navijamo, da smo sretni i da imamo zadovoljstvo dolaska na stadion.&nbsp; Ovim je riječima Admir Džubur sumirao cilj novog rukovodstva Fudbalskog kluba Željezničar, u kojem će on, odlukom članova klupske skupštine, imati ulogu predsjednika Upravnog odbora.
Ako je suditi po tome što je Džubur već četvrta osoba koja se u nešto više od pola godine pojavljuje u ulozi prvog čovjeka velikana s Grbavice (Senad Misimović, Nihad Selimović, v. d. predsjednika Jasmin Badžak), jasno je koliko ga težak zadatak očekuje.
Ipak, navijači "Plavih" vjeruju da će se Džuburove riječi pretvoriti u konkretna djela te da će se Željo ponovo boriti za primat najboljeg kluba u Bosni i Hercegovini i izbjeći potrese kakvi su se u posljednje vrijeme dešavali u klubu.
Džubur je u FK Željezničar do sada obavljao funkciju člana Upravnog odbora, u kojem će ubuduće biti predsjednik. Po struci je diplomirani mašinski inžinjer, bio je dugogodišnji direktor Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća "Toplane Sarajevo".

Dolaze bolji dani za "Plave"

Dajte nam besplatnu struju, a zatim ćemo vidjeti kako možemo pomoći i hoćemo li investirati novac u mostarski „Aluminij“, kako firma ne bi završila u stečaju.&nbsp; Ovako bi se mogli opisati dosadašnji pregovori švicarskog giganta „Glencorea“ s predstavnicima Vlade Federacije BiH. Povuci-potegni, niko ne želi popustiti. Vlada štiti interes elektroprivreda i državnog kapitala, a Švicarci, očekivano, gledaju vlastiti profit.
Iako je cijeli Mostar kao ozebao sunce dočekao vijest da je jedna od najvećih svjetskih kompanija izrazila nadu da spasi „Aluminij“, a time i hiljade radnih mjesta,&nbsp;nada, rekli bismo, već nakon prvog sastanka polako blijedi.
Razlog je jednostavan, jer „Glencore“ je, gle čuda, za spas „Aluminija“ pozvao na formiranje konzorcija od pet firmi, i to onih koje već posluju s ovom kompanijom i najveći su potraživači dugovanja!?
Rekli bi neki - spas u pravi čas, ili je u pitanju nešto sasvim drugo. No, vrijeme će pokazati jesu li se oko „Aluminija“ okupili spasitelji ili lešinari koji bi jeftinijom strujom, čak ispod svake tržišne cijene, na godišnjem nivou napunili džepove stotinama miliona maraka, a zatim dobili zdravi dio firme.
Čudno je, također, sve u vezi s „Glencoreom“. Od prvog dana. Čudno je što u toj firmi rade bivši radnici „Aluminija“, koji su ga i doveli do kolapsa, ali je i&nbsp;čudno kako će uložiti 500 miliona KM u firmu koja je na izdisaju i čiji su akumulirani gubici skoro identični onima koji bi navodno bili uloženi u&nbsp;spas.
A da ne govorimo o dugovima. Oni su se popeli već na 400 miliona KM. Rastu iz dana u dan. I dok dugovi rastu, firma traži strateškog partnera, a vremena je sve manje. Struje imaju još za pet dana. Je li u najavi krah firme ili spas tajkuna, znat će se vrlo brzo.

Spas ili prevara

Naš proslavljeni košarkaški stručnjak <a href="https://sport.avaz.ba/tag/2264/nenad-markovic">Nenad Marković</a> ostaje na klupi turskog Gazijantepa, koji je u prošloj sezoni uveo u plej-of. Ugovor je potpisan na dvije godine, odnosno "sezona plus sezona".&nbsp;
Marković je i do sada bilježio odlične rezultate u Turskoj, kao trener Karšijake i Trabzona. S druge strane, sa španskom ekipom Tenerife prije dvije godine osvojio je Interkontinentalni kup FIBA-e...
Gdje god da je radio, napravio je pomake, počev od sarajevske Bosne i grčkog Panionisa, koji je odveo do kvalifikacija za&nbsp;Euroligu. Uspješnu trenersku karijeru gradio je korak po korak. 
Nenad Marković rođen je 6. juna 1968. godine u Doboju. Košarkašku karijeru počeo je u ilidžanskom Igmanu, nakon čega su ga zapazili skauti sarajevske Bosne, koju je tada trenirao&nbsp;Mladen Ostojić.&nbsp;U sezoni 1989/90. prešao je u prvi tim i odmah postao starter. Na kraju te sezone njegov kvalitet je nagrađen pozivom u reprezentaciju Jugoslavije, koju je vodio Dušan Ivković. No, nije otišao s reprezentacijom na&nbsp;Svjetsko prvenstvo u Argentini 1990. 
S druge strane, predvodio je košarkašku reprezentaciju BiH do mnogih važnih pobjeda, što ga je svrstalo u jednog od najboljih sportista&nbsp;Bosne i Hercegovine&nbsp;svih vremena.&nbsp;

Marković: Potpisao ugovor na dvije godine

Trener za uspjehe

Nazad par godina, istinita je priča, moj drug Nerko i ja izlazimo raspoloženi iz sarajevske kafane. Nerko upravo priča vic o policajcima. Policajac koji je stajao tu, na trotoaru, čuje taj vic, pritrči, zaustavlja nas. Šta je problem? Kaže, Nerko je počinio uvredu službenog lica. Da pojasnim, jer pretpostavljam da mnogi od vas to neće vjerovati, Nerko je pričao vic o policajcima, a pozornik koji je slučajno to čuo, procjenjuje kako je tu riječ o prekršaju, o uvredi službenog lica.U RS je represija sistemska konstanta Dakle, možeš po ulici pričati viceve o Romima, o doktorima, o svakom faktički, ali ne, nipošto, o policajcima. Na ovaj vid represije Nerko odgovara verbalnim otporom, drsko i samouvjereno. Policajac uzima toki-voki, poziva specijalce koji se tu stvore u par minuta, grubo vežu mog prijatelja i utrpavaju ga u kombi. Ja ostajem tu, na trotoaru, kao popišan, potpuno nemoćan i u nevjerici da takvo nešto može da se desi. Nekoliko sedmica kasnije, Nerko dobija poziv za Sud, gdje ga ekspresno proglašavaju krivim i određuju mu kaznu od 500 maraka. Ja nisam imao pravo da svjedočim zato što Sud vjeruje policajcima koji, kao najgori banditi i kriminalci, bestidno lažu da uopšte nisam bio na mjestu događaja, mada su tu veče uredno uzeli moje podatke, legitimisali me i zapisali u svoj notes. U Republici Srpskoj, svima je to valjda jasno, situacija je još i gora, katastrofalna, i vjerovatno je riječ o najrepresivnijoj policijskoj organizaciji u Evropi. U RS represija policije ne zavisi od jednog frustriranog policajca, kao što je riječ u gornjem slučaju, nego je ona sistemska konstanta.

Za svaku je pohvalu odluka ljevičarske, sarajevske Kantonalne vlade po kojoj oni koji se postavljaju na visoke policijske dužnosti, ne mogu biti osobe koje su ikada, i jedan dan, bile učlanjene u neku, bilo koju, stranku.

Bruno Batinić, penzioner iz Švedske, hoda trgom u Banjoj Luci. Policija mu prilazi i traži ličnu kartu. Ništa tu nema sporno, jer policija zaista ima ovlasti da legitimiše ljude, ali ovdje je riječ o represiji koja se provodi nad građanima i koja je doživjela otpor u Batinićevom odbijanju da ga se legitimiše. Policajci su sve uradili po zakonu, ali zašto su uopšte legitimisali penzionera, konzervativno obučenog, očigledno dobro situiranog? Zato što u ovom slučaju policajci ne koriste zakon u svrhu zaštite građana nego u svrhu zaštite političkih elita. Od ministra do zadnjeg pozornika Tužno je, pretužno, saopštenje iz policije u kome se kaže da je prilikom privođenja Batinića jedan policajac lakše ozlijeđen. Moraš biti neviđeno bezočan, pomalo i priglup, pa da priznaš da tvoji policajci nisu u stanju privesti penzionera, a da pri tome ne budu povrijeđeni. Slijedom toga, vjerovati je da, kada hapse prosječnog kriminalca, najmanje četvorica poginu. Zbog svega raduje, za svaku je pohvalu, odluka ljevičarske, sarajevske Kantonalne vlade po kojoj oni koji se postavljaju na visoke policijske dužnosti, ne mogu biti osobe koje su ikada, i jedan dan, bile učlanjene u neku, bilo koju, stranku.

Tužno je, pretužno, saopštenje iz policije u kome se kaže da je prilikom privođenja Batinića jedan policajac lakše ozlijeđen

Taj princip treba uvesti od ministra do zadnjeg pozornika. Pa onda neće Dodikov potrčko Lukač moći provoditi represiju nad Banjalučanima, odnosno nad opasnim švedskim, terorističko-penzionerskim ćelijama i pojedincima.

Nerko upravo priča vic o policajcima. Policajac koji je stajao tu, na trotoaru, čuje taj vic, pritrči, zaustavlja nas. Nerko je počinio uvredu službenog lica

Roberspjerova Amerika

Budžet nije Alajbegova slama

Vrijedno znanje daje BiH

Skijaško ronjenje

Neuništiva volja

Halal za "Aluminij"

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Čekajući Ajvaz-dedu

Mladi stručnjak

Katarza u ofsajdu!

Majka koja živi bol

Lijevi pokret SDA!

Dolaze bolji dani za "Plave"

Spas ili prevara

Trener za uspjehe

Zloupotreba policije

Kolumne

Roberspjerova Amerika

Budžet nije Alajbegova slama

Vrijedno znanje daje BiH

Skijaško ronjenje

Neuništiva volja

Halal za "Aluminij"

Iz Kaknja do kluba iz velike četvorke

Čekajući Ajvaz-dedu

Mladi stručnjak

Katarza u ofsajdu!

Majka koja živi bol

Lijevi pokret SDA!

Dolaze bolji dani za "Plave"

Spas ili prevara

Trener za uspjehe

Zloupotreba policije