Srebrenica je u posljednjih desetak dana, ne samo u BiH nego i u svijetu, bila tema na kojoj je antifašizam pokazao svoje pravo lice, a nosioci njegovih ideja, po ko zna koji put, javno su se svrstali na stranu pravednika.&nbsp; U četvrtak se u Srebrenici okupio pravdoljubiv svijet, a u posljednjih desetak dana kroz ovaj grad i Memorijalni centar u Potočarima prošle su hiljade ljudi. Grad i njegova okolna sela oživjeli su i Srebreničani koji su se nakon genocida rasuli po svijetu. Sve je, jednostavno, podsjećalo na život.
Svakako, sve pobrojano nije garancija da će život u Srebrenici, nakon julske komemoracije, koliko-toliko krenuti nabolje, da će biti posla za potomke ubijenih koji su se vratili u svoj grad, a samim tim i boljeg života za njihovu djecu.
Srebrenica je, naime, već jučer bila skoro prazna. Tek se poneko mogao sresti na mezarju u Potočarima, gdje uz nišane svojih najbližih izgovara dove opraštajući se od njih do narednog julskog susreta. 
Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit. Ali, ispit podrške povratnicima, koji su garant života u Srebrenici, u čijim su školama, od ukupno 444 učenika, 327 djeca bošnjačkih povratnika, položit ćemo kad shvatimo da stvarna podrška Srebrenici znači mnogo više od skrušenosti koju u Potočarima demonstriramo svakog 11. jula. 
Gradnja farme pilića ili hladnjače i pogona za proizvodnju džemova u Sućeski, u kojima je posao našao znatan broj povratnika, pogoni firme “Alma Ras”, “Preventa” i drugih, koji zapošljavaju preživjele žrtve, vredniji su od sve sile saopćenja političkih danguba i suza podrške prolivenih putem društvenih mreža. 
Srebrenicu i njene stanovnike nismo mogli spasiti u ratu, ali u miru moramo.

Naš pijetet prema žrtvama Srebrenice je naš emanet i naša obaveza i u tome smo, posebno Bošnjaci, sigurno položili moralni ispit

Srebrenica dan poslije

Humanost i ljudskost ne izlaze iz mode, smatra Dalibor Aćimović, pošteni zvornički konobar, koji je jednoj porodici, vrativši im zaboravljeni novčanik i dokumenta, uljepšao ljetovanje.&nbsp;&nbsp; Iako smatra da nije uradio ništa posebno i kaže da to očekuje od svakog čovjeka koji nađe izgubljene stvari, njegov potez vratio nam je vjeru u ljude. 
Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom, koji je na ovaj način ne samo promovirao restoran u kome radi nego i pokazao kako se cijeni svoj posao. 
Aćimović kaže da su novčanik i dokumenata samo dio stvari koje je tokom 18 godina duge konobarske karijere vratio vlasnicima. 
Porodica, koja je, nakon posjete zvorničkom restoranu, zaboravila torbicu s dokumentima i kompletnim novcem, nagradila je Aćimovića. Dokaz je to da se poštenje cijeni i da je povjerenje dvosmjerna cesta.&nbsp;

Njegova odgovornost i empatija prema svojim gostima čine ga još većim čovjekom, ali i vrijednim i pouzdanim radnikom

Aćimović: Smatra da nije uradio ništa posebno

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Prošla je još jedna godišnjica. Narednog 11. jula obilježavamo frtalj stoljeća od genocida. Dvadeset i peto ljeto. Sve je manje živih svjedoka. Umiru od tuge. Umiru od starosti. Umiru od smrti. Da se ponovo sretnu sa svojim neprežaljenim mrtvima.&nbsp; U genocidu je ubijeno 439 djece. Svaka petnaesta žrtva je maloljetna. Maksumi, momčići, nikom nizašta krivi. Dječija tišina najglasnije odzvanja dolinom žrtava četničkog fašizma u Potočarima.
U zbirci haških činjenica o genocidu “Srebrenica MCMXCV” Emira Suljagića objavljen je iskaz zaštićenog svjedoka PW-101 u predmetu “Popović i ostali”. Bivši pripadnik Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske tokom suđenja je opis(iv)ao masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka u mjestu Grbavci: 
“U toj hrpi, u toj gomili mrtvih tijela, koje više nisu nalikovale ljudskim, zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izašlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao (ubijajući), stajali muškarci sa automatskim puškama. A zatim su, sasvim iznenada, oni spustili svoje puške i svi se, do posljednjeg, naprosto ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina, bilo bi strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je pokriveno tkivom utrobe drugih ljudi. Kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: “Babo, gdje si?”” 
Amor Mašović, jedan od najdosljednijih dokumentatora genocida, čovjek koji je preko duše prevalio hiljade srebreničkih sudbina, upozorava ovih dana kako se kultura sjećanja mora održ(av)ati i nakon što više ne bude dženaza u Potočarima. Mašović smatra kako u Memorijalnom centru već sada moraju početi razmišljati šta će biti 2022. godine.
Zato je krajnje vrijeme da se opametimo. Da zajednički uklonimo klopke zaborava i spriječimo zločinačke pokušaje revizionizma u režiji političkih hijena koje uporno negiraju višestruko presuđeni genocid. Jer, Srebrenica je najbolnija bosanskohercegovačka rana. I zadnja linija odbrane civilizacije.&nbsp;

Kad prođe 11. juli...

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio i Nedžad Avdić, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje. Za sebe je rekao da je “greška” počinilaca genocida, jer kad je u julu 1995. godine strijeljan, u gomili gdje su ležale stotine mrtvih Bošnjaka iz Srebrenice, zločinci nisu prepoznali da ima i jedan koji je preživio njihov metak i tako ostao da svjedoči o istini.&nbsp; Ono što je preživio Nedžad Avdić, od zarobljavanja pa do trenutka kad je stao pred stroj za strijeljanje, teško da može shvatiti normalan ljudski um. 
Četiri dana se Nedžad, nakon što je preživio strijeljanje, teško ranjen, kretao neprijateljskom teritorijom, uglavnom pužući. Kad je stigao na slobodu, liječio je najprije fizičke rane, a onda je svjedočenjem o zvjerstvu onih koji su mu bili namijenili smrt, počeo liječiti i one psihičke.
Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad Avdić. Iako s teškom traumom, u Tuzli je okončao srednju školu, završio Ekonomski fakultet, naučio engleski jezik, stvorio porodicu i, na opće sablažnjavanje njegovih ubica, vratio se u Srebrenicu, gdje i danas živi i radi. 
Nedžad Avdić danas je jedan od najkredibilnijih svjedoka istine o počinjenom genocidu u Srebrenici. Nerijetko je gost mnogih konferencija, tribina, kongresa u zemlji i svijetu na kojima su tema ratni zločini, njihovi počinioci i ideologije koje su ih planirale. 
Prije dvije godine, Univerzitet u Lutonu u Engleskoj dodijelio je Nedžadu Avdiću počasni doktorat iz filozofije u oblasti ljudskih prava. Godinu poslije, kao gost Instituta “Woolf” na Kembridžu, gdje je brojnim zvanicama govorio o svom iskustvu, poručio je da se, ipak, uvjerio da “negatori genocida nemaju šansu”.
Potvrdio je to i jučer svojim obraćanjem u Potočarima.

Na jučerašnjoj komemoraciji u povodu obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici obratio se prisutnima

Avdić: Rijetki su snaga i karakter kakve u sebi nosi Nedžad

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Skoro 18 hiljada zločinaca iz Vojske Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske i Civilne zaštite Republike Srpske učestvovalo je od 10. do 19. jula '95. u srebreničkom genocidu. Ne zaboravimo nikada taj stravični podatak! Jer, trebalo je okupiti, mobilisati, naoružati, opremiti, prebaciti, nahraniti, da budemo totalno precizni, 17.342 ubica sa pripadajućim pomagačima za ostvarenje zločinačkih planova o istrebljenju Bošnjaka Podrinja i likvidaciji 8.372 nevina čovjeka.&nbsp; &nbsp; Srebreničane su pronalazili u masovnim (primarnim, sekundarnim, tercijarnim) te pojedinačnim grobnicama na lokacijama raspoređenim u čak 25 bosanskohercegovačkih te sedam srbijanskih općina. Zaključno sa prijestolničkim Beogradom. Ekshumirano je ukupno 7.119 žrtava. Više od hiljadu stradalih još je na spisku nestalih. 
U Potočarima je danas dženaza za trideset tri žrtve genocida. Najstarija Šaha Cvrk prebacila je 81. godinu. Dječak Osman Cvrk nije dočekao ni šesnaestu. Dvadeset četiri Cvrka ubili su u genocidu. Postoje li, jadna majko, na dunjaluku užasniji užasi i bolnije boli od srebreničkog užasa i srebreničke boli? 
Zlikovcima raznih kalibara pravosnažno je izrečeno 700 i kusur godina robije zbog ljeta genocidnog '95. Sitna je to, gotovo nikakva utjeha za unesrećene porodice, za rasturene domove, za preostale žive i izgubljene mrtve. Ima naš Avdo Sidran jednu pjesmu o Srebrenici koja na svome kraju veli: 
„Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!“
Ako mi je dozvoljeno nasloniti se na stihove velikog pjesnika, dodao bih da tako ponekad, najčešće u julu, poželim Srebrenica da me zagrli. I zauvijek uzme k sebi...

Zagrljaj Srebrenice

Na lokalitetu Bukva između Kameničkog brda i Ravnog Buljima 11. jula 1995. godine ubijeno je više od hiljadu Srebreničana koji su krenuli put slobodne teritorije. Prvi put jučer je “Marš mira” prošao tom trasom, a učesnicima se obratio Salih Mulalić, koji je tog dana uspio preživjeti ovozemaljski pakao.&nbsp;&nbsp; Salih je na tom mjestu ostao bez brata Senada, koji je rođen, ubijen i sahranjen 11. jula. 
Nakon višednevnog pješačenja, Salih je došao do slobodne teritorije, ali je, onda, saznao da je ostao i bez oca Hajre te 58 bližih i daljih srodnika. O tome je Mulalić pričao učesnicima “Marša mira” u rejonu Bukve, prvi put poslije 1995. godine. 
Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika... koji su ubijani kišama metaka ispaljenim sa položaja brigada Vojske Republike Srpske iz Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Šekovića i drugih zločinačkih hordi, poput grčkih dobrovoljaca. Mnogi su njegov govor doživjeli toliko emotivno da su potekle i suze, jer su preživjele žrtve proboja živjele za dan kad će ponovo preko Bukve krenuti ka Buljimu, Jagliću, Potočarima...
Mulalić je učesnike “Marša mira” koji nisu državljani BiH, zamolio da istinu o genocidu u Srebrenici prenesu svojoj djeci, porodicama, prijateljima, komšijama... Sve druge učesnike ovogodšnjeg marša zamolio je da ne zaborave Srebrenicu kako se zlo nikad i nikome ne bi dogodilo.

Odvažno i hrabro, detaljno je opisao napad na kolonu koja se kretala ka slobodnoj teritoriji i mrtva tijela svojih saboraca, sugrađana, poznanika

Svjedok ovozemaljskog pakla

“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati! Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”&nbsp; Bio je 10. juli 1995. godine. Posljednji srebrenički raport Nine Ćatića. Usljed divljačkog granatiranja sa položaja zločinačke Vojske Republike Srpske, izvještaj je poslan iz mračne prostorije u prizemlju zgrade lokalne pošte. Tu su još bili radioamateri, braća Sead i Senad Dautbašić te Emir Suljagić.
Bože mili i dragi, k'o u onoj pjesmi Leonarda Koena (Cohena) - Četvorica drugova tog jutra, a samo jedan živi... Emir je slučajno preživio genocid. Blizanci Sead i Senad pronađeni su u masovnim grobnicama. Ninu i danas uzaludno traže... 
Neutješna majka Hajra Ćatić čula je kako je, navodno, pogođen u blizini mjesta Buljine. “Sjećam se da šest dana nije dolazio kući, a onda je desetog navečer došao i rekao da se ja i njegov otac spremimo za Potočare, a da će on, zajedno s drugovima, preko šume do slobodne teritorije. Kada sam sa suprugom 11. jula krenula za Potočare, svratila sam do pošte i posljednji put vidjela svog sina. Rekao mi je: “Mama, vidimo se u Tuzli.” Pogledala sam kolonu mladića i ne znam da sam ikad vidjela išta ljepše.” 
Ninin otac, a Hajrin suprug Junuz Ćatić ekshumiran je 2005. godine iz masovne grobnice.
Glavni junak naše priče studirao je žurnalistiku u Novom Sadu. Vraća se u rodni grad prvog dana Ramazanskog bajrama, 4. aprila 1992. godine. Tokom opsade, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst za pozorišnu predstavu. Nakon 11. jula, rukopis drame ostaje u prizemlju zgrade lokalne pošte, odakle je Nino Ćatić najavio genocid. Poput nestalog autora, ni rukopis nikad nije pronađen. Tako Srebrenica režira drame.&nbsp;

Tokom opsade Srebrenice, ratni reporter piše poeziju i završava beskrajno vrijedan dramski tekst

Izgubljeni u genocidu

Kirjakos Micotakis izabran je za novog grčkog premijera nakon što je njegova stranka Nova demokratija pobijedila na izborima održanim tokom vikenda. Kirjakos je na poziciji premijera zamijenio Aleksisa Ciprasa, koji je pretrpio težak izborni poraz.&nbsp;&nbsp; Micotakisovi prioriteti, kako je najavio, bit će stvaranje povoljnijeg poslovnog ambijenta, smanjenje poreza i pregovori o ublažavanju mjera štednje. 
Kirjakos je rođen 4. marta 1968. u Atini. Dugogodišnji je grčki političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija.
Prije toga, od 2013. do 2015. bio je na poziciji ministra za reformu administracije, u vrijeme vlade koju je predvodila Nova demokratija. Ranije je bio poslanik u državnom parlamentu, gdje je prvi put izabran 2004. Prije političke karijere, radio je kao finansijski analitičar u “Chase Banku” u Londonu.
Oženjen je i ima troje djece. Osim grčkog, govori i engleski, francuski i njemački.

Dugogodišnji je političar koji je u posljednje tri godine bio lider opozicije nakon što je 2016. izabran za predsjednika stranke Nova demokratija

Novi lider Grčke

Dva dana Sarajevo je središte Balkana. Predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova država članica Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi razgovarat će o zajedničkoj budućnosti, (ne)saradnji, gradnji povjerenja, a očigledno je kako neće zafaliti ni dobrog provoda, uz popularnu muziku i bogatu trpezu. Navodno je srbijanski šef diplomatije već naštimao glasnice pa s nestrpljenjem očekujemo nova gruba distoniranja Ivice Dačića na društvenim mrežama i raspoloživim portalima.&nbsp;&nbsp; Samit u glavnom gradu Bosne i Hercegovine prolazi bez Kosovara, jer se Hašim Tači naljutio na službeni poziv Milorada Dodika. Šteta jeste nastala, ali dernek neće propasti! Uostalom, ne dolaze ni čelnici susjedne Hrvatske. Kolindi Grabar-Kitarović, jednako kao i Andreju Plenkoviću, valjda nije do lažnih osmijeha i parola lišenih konkretnog sadržaja, jer dostojanstveno propadaju na domaćem terenu. Predsjednici se zakuhalo zbog pjevača Miroslava Škore, a premijeru oko korumpiranih HDZ-ovih ministara.
Srećom, bh. političkim autoritetima duševno stanje potpuno je stabilno. Još nemamo, da se razumijemo, državnu niti federalnu vlast, ali to nije dovoljan razlog za loše raspoloženje. Važno je da radnja radi i da je plaća redovna. Za sve ostalo zadužene su međunarodne finansijske institucije, čijim se povoljnim kreditima finansira i aktuelna političko-estradno-gastronomska manifestacija. Naslagane dugove svakako će vraćati neke buduće generacije, koje, eto, već najesen hairli upisujemo u zapuštene osnovne škole uzduž i poprijeko jedne i jedine domovine.
Konačno, svaki pojedinac kojem postojeći rahatluk ne odgovara, nek' automatski spakuje kofere te zauvijek razguli odavde. Bosna i Hercegovina je, nažalost, beznadežno neuspješna država, gdje se oduvijek znalo ko pije, a ko kafanske cehove plaća. Diplomatski događaji, poput recentnog, ionako služe za stvaranje lažne slike stabilnosti i kakve-takve normalnosti ovdašnjeg društva. Bilo bi, kažem, odlično, samo da nije predaleko od istine.

Važno je da radnja radi i da je plaća redovna

Desant na Sarajevo

Teška vremena žive građani Bosne i Hercegovine, posebno oni koji svoje porodice hrane baveći se poljoprivredom. Mnogi, nažalost, da bi zadržali posao, zaradili koru hljeba, prehranili porodice... šute na sve što se dešava oko njih. Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja proizvođača – mljekara Republike Srpske, jedan je od onih koji je, ipak, izdigao glavu.&nbsp; Ovaj čovjek, koji se cijeli život bavi poljoprivredom, ponaša se prema pravilima prirode, a ona su jasna i kažu da laž uvijek izađe navidjelo, a pravda pobijedi. Usorac se zbog toga nijednog momenta nije libio da upre prstom u one koji na nepošten način rade, žive i ostvaruju korist u našoj zemlji. 
Nije prezao ni od vlasti i politike da glasno poviče da je u BiH 32.000 lažnih poljoprivrednika. Iznio je podatke crno na bijelo, kazavši da je u RS revizija pokazala da je broj registriranih poljoprivrednika sa 23.000 opao na 11.000. Tvrdi da, od 35.000 onih koji u Federaciji BiH traže podsticaj, tek ih 15.000 ore i kopa. 
Kad bi svi, kao on, pokušali svojim djelima, riječima i postupcima ispraviti loše stvari, ova zemlja krenula bi naprijed. Tada bi i poljoprivrednik koji zaista radi, sije, uzgaja stoku, mogao da živi od svog rada. Tada nam ne bi zbog lopovluka na koji je Usorac ukazao, bilo prazno 3.000 sela.&nbsp;

Zaštitnik poljoprivrednika

Kod nas u Bosni i Hercegovini kriminal uglavnom glatko prolazi. Posljedica je to srozavanja svih prihvatljivih kriterija kada vladajuća politika na strateške pozicije imenuje stranačke spletkaroše. Svojevremeno je, naprimjer, Vijeće ministara BiH direktorom državnog Instituta za intelektualno vlasništvo proglasilo nadaleko čuvenu intelektualnu gromadu, da prostite, Josipa Merdžu.&nbsp;&nbsp; Ne, ne radi se o nekom zaboravljenom hercegovačkom rođaku slavne njemačke automobilske marke, već o dokazanom uhljebu koji, zahvaljujući članskoj iskaznici HDZ-a, decenijama parazitira na budžetskim jaslama. 
Otkud pravomoćni osuđenik Merdžo u „Minuti“, pitanje je sad. Da bi prečicom stigli do konačnog odgovora, neophodno je prethodno izvršiti još jedno kviz testiranje. Naročita pozornost očekuje se od ljubitelja muzike. Da li ste, poštovani bh. (su)građani, slučajno čuli za glazbenike poput Petra Topalovića, Azura Jahića, Berina Tuzlića, Nardina Mašića, Tibora Tišme, Dejana Davića, Slaviše Guje, Đurice Štule, Damira Bečića...? K'o da gledam, presudna većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza! Međutim, sigurno znate za Dinu Merlina, Dinu Šarana, Bregu, Seju Sexona, Geronima, Hari Mata Harija, Željka Joksimovića, Nazifa Gljivu, Dubiozu, Almasa, Nedu Babovića, Fazlu... 
Hoću reći, kvaka jeste u tome što slučajni anonimusi, uz saučesništvo pojedinih prevarama sklonih televizijskih i radio stanica, nastoje falsificirati takozvane „plejliste“ lažno se predstavljajući znatno popularnijim hitmejkerima od najtiražnijih regionalnih kompozitora. Preko tantijema se tako osiguravaju izdašniji novčani iznosi od objektivno (ne)zasluženih. Neki frontalni neznanci po zaradama su prešišali čak i ovdašnje muzičke ikone sa višedecenijskim karijerama. 
Udružena lupeška kompanija navodno je falsificirala i pečat Asocijacije kompozitora muzičkih stvaralaca (AMUS). Kažu da je zbog drske prevare već sijevnula krivična prijava. Rješenje dotične afere, stoga, isključivo zavisi od policijske i tužiteljske volje za procesuiranje sjecikesa. Uključujući i notornog Merdžu sa početka priče. Bez kojeg drumsko razbojništvo ne bi bilo moguće. Majstore, stipu muziku...

K'o da gledam, većina pojma nema o kome govorimo. Stroga tabula raza!

Majstore, stipu muziku...

Dvadesetšestogodišnji Edin Husić, doktorant na čuvenoj Londonskoj školi ekonomije, imao je samo 11 dana kada je 1993. godine s roditeljima i bratom, u razmjeni, iz Bijeljine stigao u Tuzlu. Kad je prispio za školu, vrijedno je učio, a njegov talent za matematiku zapazili su i profesori koji su ga usmjeravali da se dalje usavršava radom. 
Edin je odgojen, kulturan i izuzetno skroman mladić. Godinama se školovao na prestižnim evropskim univerzitetima i uvijek sebi osiguravao stipendije koje su, opet, stizale kao posljedica vrhunskih rezultata koje je postizao baveći se naukom. 
Edin nikad neće propustiti da kaže da je BiH puna talentiranih mladića i djevojaka, kojima savjetuje da ne trebaju imati ni kompleks ni strah kad su u pitanju evropski i svjetski standardi u obrazovanju, da ne propuštaju prilike koje im se ukažu kroz razne vidove edukacije, ali da uvijek moraju imati na umu da je rad najbolja garancija za njihov uspjeh. 
Edin Husić samo je jedan od mnogih uspješnih bh. mladića i djevojaka, mahom onih iz ratne generacije, koji su, zahvaljujući isključivo rezultatima koje postižu, postali najbolji ambasadori BiH u Evropi i svijetu.

Mladi doktorant matematike u Londonu je odgojen, kulturan i izuzetno skroman

Rad najbolja garancija uspjeha

Sejad Herceg se nikada ne predaje. Prvi čovjek Saveza udruženja organskih proizvođača FBiH „Organsko FBiH“ ponovo je organizirao sajam u Novom Travniku, a radi to i u drugim gradovima. Onako, na mišiće. Bilo je manje izlagača, razlozi razni. A, ljudi rade, proizvode, ali teško mogu sami sve izgurati.

Kako često kaže, samo da je bar malo podrške od države, svim proizvođačima bi bilo lakše. Nešto podsticaja, nije neka velika para. Upozorava da je vrijeme branja malina, koje bi mogle biti jedan od najjačih izvoznih aduta, a i dalje se ne znaju cijene otkupa. 

Samo da malo pogledaju oni kojima je to posao u okruženju kako se to radi planski. Jer, organska proizvodnja je hit u svijetu, a mi imamo svega. Kada bi bila donesena odluka da se zemljište koje je zaraslo pretvori po povoljnim uvjetima u poljoprivredno, mogli bismo čuda napraviti, ali... 

Tako nam malo fali, ali opet ima jedno ali. A Herceg će se nastaviti boriti. Takav tip!

Traži samo malo podrške za organske proizvođače

Nikad se ne predaje

Beogradsko suđenje HuseinU MujanovićU, uhapšenom prije godinu pod optužbom da je, navodno, 1992. godine počinio ratni zločin nad srpskim civilima u Sarajevu, privodi se kraju. 
Mujanović je u maju ove godine, logično, negirao krivicu za djela koja mu se stavljaju na teret, a, kako je rekao, ne zna ni da su počinjena.

Ne iznenađuju montirane optužnice koje godinama protiv Bošnjaka, uglavnom na osnovu lažnih iskaza nekredibilnih svjedoka, distribuira srbijansko pravosuđe. 

Ono što iznenađuje je odnos države BiH. Kako to da Mujanović u pritvoru leži skoro godinu, da mu je i suđenje u završnoj fazi, a da niko iz Ambasade BiH u Beogradu ili neko od drugih zvaničnika, ako ništa iz sarajevske općine u kojoj živi, nije se udostojio da ga posjeti i upita treba li mu šta. 

Kada je svojevremeno Tuzlak Ilija Jurišić bio uhapšen u Beogradu, sve dok nije izbavljen iz zatvora, građani Tuzle, njegovi saborci, kao i zvaničnici grada i Kantona, bili su na nogama, pružajući mu svu moguću pravnu, pa i finansijsku pomoć, kako bi dokazao svoju nevinost. Jurišić je izdržao i svijetla obraza napustio Beograd, svjedočeći tako da ni obraz grada iz koga dolazi nije ništa manje svijetao i čist. 
 
Je li neko iz BiH svjesno kurbanio Huseina Mujanovića ili je on za Sarajevo, za svoje saborce s kojima je tokom agresije dijelio dobro i zlo nebitan lik, jer ne pripada brigadi skutonoša i zanosača tura aktuelnih političkih vođa entiteta, kantona i općine u kojoj je nastanjen, vidjet ćemo narednih dana. 

Šta god da je u pitanju, nepravda kojoj je boravkom u srbijanskom pritvoru izložen Husein Mujanović nije ništa veća od nepravde nanesene nebrigom prije svega grada i općine iz kojih dolazi, a za čije temelje je bio spreman i život dati.

Štaviše, ova druga je gorča i više boli. Gradonačelniče i načelniče, stidite se!&nbsp;

Kako to da u pritvoru u Beogradu leži skoro godinu, a da se niko od bh. zvaničnika nije udostojio ni da ga posjeti

Ko je kurbanio Mujanovića?

Muhamed je po majci Đulhanumi pripadao staroj osnovnoj grani Filipovića, tj. porodici glamočkih, a po ocu izvedenih sredičkih ili ključkih Filipovića. Kuća rođenja malog Muhameda nosila je broj 35. Mahala koja je, kako je rečeno, dobila ime po stupama za močenje biljaca i deka, izgubila je već odavno ono obilježje koje joj je dalo ime, ali je glavni dio mahale dobio ime tako što je glavna ulica označena imenom Ali Fehmi ef. Džabića. Lađe proizvode vozile niz Vrbas ka rijeci Savi O nekadašnjem porijeklu imena mahale govori još i činjenica da se jedino na tom dijelu grada nalazi niz staza zvanih putići, koji su svi vodili ka rijeci, inače zvanih još i jalije, a te jalije vodile su tačno na ona mjesta na obali koja su bila pristupačna i koja su se u narodnom govoru nazivala brodovima, ili mjestima gdje je pristup rijeci bio najlakši i gdje su nekad stajale i lađe koje su razne proizvode vozile niz Vrbas ka rijeci Savi, sve dok u Delibašinom selu, koje je kasnije nazvano po tamošnjem samostanu trapista koji je utemeljen u drugoj polovini 19. vijeka, nije podignuta brana na kojoj je izgrađena prva hidrocentrala za proizvodnju električne energije, ali i prekinut transport robe lađama, kako je to nekad bilo uobičajeno.

Tako je transport vodom od 1905. godine, ka mjestima Bosanska Gradiška i Bosanski Kobaš, gdje su se nalazili mostovi i prelazi koji su vodili u Slavoniju, tj. u Hrvatsku i prema Austriji i Mađarskoj, ili još dalje niz Savu prema Beogradu, Novom Sadu i Osijeku, bio moguć tek od mjesta Klašnice udaljenog kojih 20 kilometara od Banje Luke. Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju Ulica u kojoj je Muhamed Filipović rođen dobila je tadašnje ime nakon 1918. godine, a ime joj je dato u čast učenom muftiji Džabiću, kojeg su tada poštovali i odavali mu počast i Srbi, jer je on bio pokretač srpsko-muslimanskog saveza u borbi protiv Austrije i vodeći čovjek borbe bosanskih muslimana Bošnjaka protiv austrougarske politike sve intenzivnijeg nastojanja za potpunu integraciju Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku carevinu, a osobito protiv široko prakticiranog i agresivnog katoličkog prozelitizma prema muslimanima, promoviranog i otvoreno pomaganog od austrijskih okupacionih vlasti. Muftija Džabić osnovao je prvi pokret Bošnjaka koji je ostao poznat kao Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu (mearifsku) autonomiju i na toj osnovi bio je i začetnik politike koja je zastupala ideju zajedničke borbe Bošnjaka muslimana i bosanskih Srba protiv Austrije koju su obje strane smatrale za uzurpatora njihovih prava na Bosnu i za okupatorsku silu koja u Bosni i Hercegovini bespravno vlada na štetu oba njena najbrojnija naroda.

Džabić je bio pokretač srpsko-muslimanskog saveza u borbi protiv Austrije i vodeći čovjek borbe bosanskih muslimana Bošnjaka protiv austrougarske politike sve intenzivnijeg nastojanja za potpunu integraciju BiH u Austro-Ugarsku carevinu

Kuća u kojoj je Muhamed rođen i u kojoj je u vrijeme njegovog rođenja živjela porodica Sulejmanbega i Đulhanume Filipović pripadala je nekad poznatoj banjalučkoj porodici Bahtijarevića (Ibrahimaga sin Salihagin), koji su u tom kraju posjedovali najviše zemljišta i kuća, a kuću je od prvobitnih vlasnika otkupio Sulejmanbegov rođak i zet porodice, ugledni pravnik i tadašnji kotarski predstojnik i kasniji šef Odjela za socijalno staranje u Zemaljskoj vladi, Muhamedbeg Kulenović, koji se kao udovac s petero nedorasle djece oženio Nafijom Bahtijarević, kćerkom spomenutog Ibrahimage, s kojom je dobio dva sina i dvije kćeri. Bunar odlične hladne vode usred avlije Muhamedov otac Sulejmanbeg od Muhamedbega je tu kuću iznajmio zbog njenog pogodnog mjesta i velike bašte sa svim potrebnim zgradama i bunarom odlične hladne vode koji se nalazio usred avlije, što se, s obzirom na način života u to vrijeme, smatralo veoma važnim momentom prilikom izbora mjesta stanovanja. Velika bašta nalazila se iza kuće i graničila je s baštama kuća u kojima su stanovali njihovi komšije rođaci i prijatelji, prije svega sam Muhamedbeg Kulenović i Mehaga Hadžiselimović, koji je bio poznati trgovac drvetom, čiji je stariji sin Hajrudin Hadžiselimović postao najugledniji bošnjački naučnik u medicini, jer je bio svjetski ugledan anatom, jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Sarajevu i tvorac odličnog Anatomskog instituta tog fakulteta.

O nekadašnjem porijeklu imena mahale govori još i činjenica da se jedino na tom dijelu grada nalazi niz staza zvanih putići, koji su svi vodili ka rijeci, inače zvanih još i jalije, a te jalije vodile su tačno na ona mjesta na obali koja su bila pristupačna i koja su se u narodnom govoru nazivala brodovima

Ispred kuće nalazila se velika travnata avlija, tada uobičajena u Banjoj Luci, uz koju je bio poseban prostor zvani baščedžik, u kojem se gajilo raznovrsno cvijeće, a koji je nekad bio važan element udobnosti i ljepote stanovanja.

Kuća je pripadala nekad poznatoj banjalučkoj porodici Bahtijarevića (Ibrahimaga sin Salihagin), koji su u tom kraju posjedovali najviše zemljišta i kuća

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Mada je neprimjereno komentirati sudske presude, a da pri tome čovjek duboko ne zaroni u komplentne spise kojima se sud rukovodio, usudit ću se uraditi jedno lakonsko poređenje dvije presude. Jedne njemačkog sudstva, druge našeg. U Berlinu je nedavno na doživotnu kaznu zatvora osuđen državljanin Srbije Milinko P. (28). S obzirom na visinu kazne, a i na to što je poznato kako je „čitav svet protiv Srba“, čovjek bi pomislio da se radi o nekom ratnom zločincu. Ali ne, Milinko je osuđen za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Interesantno, doživotna kazna zbog izazivanja saobraćajne nesreće? Porodica se nadala doživotnoj kazni&nbsp; Jurcajući u svom Audiju, Milinko je pokosio i usmrtio biciklistkinju, 22-godišnju studenticu Johanu Han. Presudu je porodica žrtve doživjela kao olakšanje, a proces je završen nakon sedam mjeseci. Doživotnoj kazni se porodica nadala, a advokati je zahtijevali. Eto, tako to izgleda kada se neodgovorno vozi automobil u Njemačkoj. Doživotna prdekana. A kako to izgleda kod nas pogledajmo kroz primjer pogibije dvije sarajevske studentice. Selma Agić i Edita Malkoč. Malo ko se neće sjetiti, svi smo zanijemili taj dan kada ih je, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić. Selma Agić iz Bugojna je podlegla na mjestu nesreće, dok je Edita Malkoč iz Bosanske Krupe umrla u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Pojela maca šest mjeseci Ne treba nam nikakvo sudsko vještačenje da bismo znali da se tu radilo o velikoj i neprilagođenoj brzini, a zdrav nam razum kaže i da je vozač bio mortus pijan, vjerovatno i drogiran. Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju.

Svi smo zanijemili taj dan kada je Selmu Agić i Editu Malkoč, tamo negdje između Tehničke škole i Muzeja, jureći automobilom kroz crveno svjetlo, pokosio Sanjin Sefić

Pijani i drogirani vozači zato bježe s mjesta nesreće. Otrijezne se i onda kada budu uhapšeni, više niko i nikada ne može dokazati u kakvom su stanju bili kada se nesreća desila. Nakon procesa, koji je trajao ne znam ni koliko, Sanjin Sefić je osuđen na 14 godina zatvora i još godinu za neukazivanje pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći, što je, po ne znam kojoj matematici, objedinjeno u jedinstvenu kaznu od 14 i po godina. Pojela maca šest mjeseci. Istom presudom sestra osuđenog Sara Sefić, te jatačka klika Dino Alić, Amar Salihović i Saud Nišić, koji su se teretili za pomaganje Sefiću nakon nesreće i koji su mu omogućili bijeg iz države, oslobođeni su krivice. Treba fino otići u Berlin Dakle, za ubistvo svake od djevojaka vozač kroz crveno svjetlo Sanjin je osuđen na po sedam godina, dok je Milinko za ubistvo Johane Han osuđen na doživotni zatvor. Milinku je 28 godina, bude li zdravlja, mogla bi to biti izuzetno duga kazna. Teško je porediti slučajeve, predmete, dokaze i činjenice, ali zar mi ovdje stvarno trebamo vjerovati vještačenju prema kome je Sefić vozio samo 65 kilometara na sat kada je ubio dvije djevojke? Meni to vještačenje liči na onu istovjetnu školu vještačenja po kome je u krvi Davida Dragičevića pronađena droga LSD, a Dženan Memić nije namjerno ubijen, nego ga je slučajno udario kombi.

Mada to za sud nije relevantno, mi imamo pravo da slutimo da je to razlog zašto je počinilac pobjegao s lica mjesta, a istu večer čak u Srbiju

Helem, ako naš čovjek misli da mu nasilna smrt bude pošteno rasvijetljena, a počinioci kažnjeni, najpametnije mu je da zagine negdje u Njemačkoj. Treba fino otići u Berlin i tamo spokojno nastradati. Pa je l'?

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha

Nikad se ne predaje

Ko je kurbanio Mujanovića?

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj

Kolumne

Srebrenica dan poslije

Dalibor Aćimović: Konobar poštenog srca

Kad prođe 11. juli...

Nedžad Avdić: Svjedok genocida

Zagrljaj Srebrenice

Svjedok ovozemaljskog pakla

Izgubljeni u genocidu

Novi lider Grčke

Desant na Sarajevo

Zaštitnik poljoprivrednika

Majstore, stipu muziku...

Rad najbolja garancija uspjeha

Nikad se ne predaje

Ko je kurbanio Mujanovića?

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Rođen u ulici koja je dobila ime po učenom muftiji Džabiću

Neobična želja našeg čovjeka da zagine u Njemačkoj