Haos izazvan aferom “Selefije”, nikome nije i neće donijeti ništa dobro. Sve je jasnije da su oni koji su uzrokovali neviđenu halabuku trčanjem pred rudu, baziranu na pričama rekla-kazala, radili to kako bi prikrili ili pažnju javnosti skrenuli sa stvarnih problema.&nbsp;&nbsp; Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, našla se na udaru i zbog afere “Selefije”. Orkestrirani napadi nisu ništa drugo nego pritisak na pravosuđe. 
Tužiteljica je prekjučer javno istupila i kazala da istraga nije završena u predmetu koji je službeno formiralo Tužilaštvo, a koja se odnosi na navode o vrbovanju građana BiH u ovoj aferi. 
Podvukla je da stvari u kojima može nastati šteta, poput uznemirenosti građana, nisu trebale dospjeti u medije prije odgovarajuće provjere. Time ona nastoji da smiri uzavrele strasti koje pojedinci, iako svjesni posljedica, lansiraju iz raznih privatnih i drugih interesa i pobuda, ne ustručavajući se ni od podmetanja onima koji nisu po njihovoj volji i mjeri. 
Kako god i kakvi god interesi bili, oni nisu i ne mogu biti od koristi državi i građanima. 
Tadić svojom porukom i stavom, ali i neospornim činjenicama, u suštini, pokušava popraviti nanesenu štetu i u tom smislu treba i posmatrati njen istup.

Popravljanje štete

Iako je novinar Džordž Peker (George Packer) u novom broju magazina “Atlantic” svoju dugu analizu naslovio “Kraj američkog stoljeća”, držim da se radi o novom početku. Jer, uz sve ruske rakete i svemirsko oružje, konkretni ekonomski angažman i demografski sve emancipiraniju Kinu, još zadugo neće biti alternative za tzv. američki način, bez obzira što on u ovom stoljeću možda neće biti “Made in America”. To vam je u neku ruku kao religija. Sve tri najveće došle su iz okolice Jerusalema, ali to ipak ne znači da su Arapi, bilo da su muslimani, kršćani ili drugi, najbolji vjernici zato što su živjeli s Isusom i Muhammedom i govorili istim jezikom. &nbsp;Kraj Holbrukove ereGovoreći o gubljenju vjere u Ameriku i ono što se zvalo “Pax Americana”, kroz avanturističke pohode od Iraka do Afganistana, autor problematizira i američko odustajanje od Bosne i njeno olako prepuštanje Evropljanima, iako se radi upravo o “perli američke grandioznosti”. &nbsp;I što je najgore, kako vrijeme prolazi, svima je jasno da Amerika postaje sve više kao Bosna, nego što Bosna postaje Amerika.&nbsp;Zvuči donekle kao semantička igrarija, po kojoj bi onda i Bosanci, u neko doba, ako istinski prihvate demokratske vrijednosti, mogli postati “pravi” Amerikanci. Jer ovim drugim, očito, to sve manje polazi za rukom zbog trijumfa koji su pretvorili u oholost (“hubris”), o čemu govori i Peker.

U centar svoje priče o propuštenim američkim šansama ovaj autor stavlja akcije “našeg čovjeka” Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), čiju aroganciju, egoizam i elitizam izjednačava s jednim vremenom u kome je na taj specifičan način trošen američki geostrateški kapital. U Bosni ponajprije, jer ta je zemlja srce američke Evrope, a Sarajevo zaista evropski Jerusalem. Holbruk, koji je služio u administracijama svakog demokratskog predsjednika, od Kenedija (John F. Kennedy) do Obame (Barack Obama), od Vijetnama do Afganistana, bio je u isto vrijeme posljednji veliki američki diplomata koji je na sebi svojstven način znao instrumentalizirati američki utjecaj. To je bila “Holbrukova doktrina”, opravdana u Dejtonu, u eri kojoj je, očito, došao kraj. &nbsp;Otuda je bilo vidljivo odsustvo “Klintonove doktrine“, koji je svoje predsjednikovanje posvetio globalizaciji i (nedovršenim) intervencijama da bi skrenuo pažnju sa skandala u Bijeloj kući, kao u filmu “Mazite psa” (“Wag the dog”). A Donald Tramp (Trump) želi sve to okončati nacionalističkom parolom “Amerika prvo”. &nbsp;Twitterom protiv BosneNažalost, potvrdilo se da je nacionalizam jači i od demokratije i od komunizma, pa je pred nama teška neizvjesnost. Uz sve, sovjetska Rusija je Amerikancima bila lakši i predvidljiviji neprijatelj nego ovaj globalni haos.&nbsp;Najstrašnije zvuči ova autorova teza, jer je opasna i po bosansku budućnost; ujedno, američka je superiornost već smještena u neku prohujalu prošlost. Bosna i Hercegovina, koju Peker, kao i većina američkih novinara, naziva samo iskonskim imenom – Bosna, kaže “duguje svoje postojanje liberalnom internacionalizmu Pax Americane”. Dakle, svjetskom miru i poretku koji održava Amerika! Ali, to ne može u nedogled, jer se ovdašnji, domaći politički krajolik rapidno mijenja. &nbsp;“Sada, kada su te riječi historija”, piše Peker, “a mi se (Amerikanci) povukli u nacionalizam (Trampov populizam – op. a.), čija me prljavština sve više podsjeća na balkansku politiku, moramo ponovo razmotriti Bosnu, da vidimo šta je izgubljeno kad Amerika odluči da ostavi svijet samom sebi”. &nbsp;Potom citira američkog eksperta Kurta Basunera (Bassuener), koji kaže kako je Tramp “prvi američki balkanski predsjednik”. Kad jednom “otkrije Bosnu”, on bi na Twitteru mogao okončati njeno postojanje?! Kurt predviđa da bi taj Trampov tvit mogao izgledati ovako: “EU u haosu s invazijom muslimana (izbjeglica). Bosna? Grozna ideja! Hrvatska i Srbija trebaju je podijeliti. Jednostavno!”&nbsp;Peker u svojoj analogiji zato i podsjeća na užasnu cijenu rata uz katalog patnji kojima su bili izloženi bosanski muslimani - od egzodusa i otimanja imovine do genocida. Sve je to, podsjeća, nazivano “prljavim eufemizmom – etničko čišćenje”, pri čemu su čak i Ujedinjeni narodi bili dio opsade bh. gradova. &nbsp;Šta poslije DejtonaDejton se, pak, sigurno ne bi dogodio da nije bilo Holbruka i njegove nikad zadovoljene ambicije da postane američki državni sekretar. I da on, prije predsjednika, nije shvatio upotrebnu vrijednost američke vanjske politike.&nbsp;Bil Klinton (Bill Clinton), koji ga nakon svega nije naznačio za šefa američke diplomatije, ništa nije kontao na početku rata protiv Bosne. Kao ni Stejt department, koji je prečesto izjednačavao “strane u sukobu” iako su novinari “New York Timesa” i većine američkih medija jasno povlačili crtu ko je agresor, a ko se brani. I sam se sjećam tog frustrirajućeg iskustva dok sam o tome izvještavao iz Njujorka i Vašingtona za RTV Bosne i Hercegovine i druge medije.&nbsp;A šta bi bilo da je Holbruk dozvolio da Banja Luka bude oslobođena od Armije BiH, pita se Peker. &nbsp;Bio bi to, priznaje, kraj Republike Srpske zbog koje danas BiH ima nepredvidivu budućnost. “Bosna bi danas bila multietnička država, u neredu, ali cijela. Rat bi imao pobjednika. I ne bi bilo Dejtona”, odgovara autor. Tvrdi i da rat nije nikad ni završen u Bosni, iako je to bio pravi Danteov „Inferno“.&nbsp;I tu dolazimo do logičnog krešenda. Osim u Bagdadu, Halepu, Odesi, Pekingu i u Silicijskoj dolini, američko stoljeće je, kako insistira Džordž Peker, okončano i u Bosni. &nbsp;Baš zato bi ono novo moglo opet početi u našoj zemlji. Kako, to je već drugo pitanje.

Kako vrijeme prolazi, svima je jasno da Amerika postaje sve više kao Bosna, nego što Bosna postaje Amerika

Novo američko stoljeće

Strah me za srpske nacionaliste da ne sagore u svojoj želji da dokažu kako je Hag pristrasan, politički sud namijenjen samo Srbima. Nije to lako. Pokušavati dokazati nešto što nije tačno, samim time ni dokazivo, je težak, zaludan zadatak. Ova njihova pretpostavka o Hagu počiva na mantri da je najviše Srba u ćelijama, što jeste notorna činjenica, ali ko je ikada rekao da u Hagu na tri Srbina moraju biti osuđena i tri Bošnjaka, i tri Albanca, i tri Hrvata? To bi bilo suludo. U Hag idu oni za koje postoje dokazi da su počinili zločin. Debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom A Srbi su, valjda, toliko ubijeđeni u ispravnost onoga što čine, na najležerniji mogući način ostavljali dokaze za sobom, od pisanih naređenja do masovnih grobnica. Ni u čemu nisu štedjeli. Kada sirovina Ratko Mladić u Srebrenici u kameru izjavi kako se „nakon bune protiv dahija osvetio Turcima na ovom prostoru“, i pored izrečene gluposti, u njegovom stavu se čita nevjerovatan osjećaj ponosa. Kakva grandiozno-debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom. A evo četiri osnovna razloga zašto u Hagu većinski leže srpski optuženici:Razlog prvi: Dok su ostale zaraćene strane zločine najčešće radile u rukavicama i u mraku, srpska politika je jedina institucionalizirala zločine, formalizirala ih, ako hoćete – uvela administrativne norme u način izvršenja. Na taj način ostavili su iza sebe pisane i snimljene tragove s kojima bi im prosječan brakorazvodni advokat iz Ustikoline dokazao krivicu. Razlog drugi: U pravu su srpski nacionalisti kada kažu da je zločina bilo na svim stranama, ali oni prenebregavaju osnovnu činjenicu da je srpska strana počinila nemjerljivo najveći broj zločina i da, prateći tu logiku, u haškim ćelijama i zbog toga mora biti, a i jeste, najviše Srba.

Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i svi ratni zločinci iz Republike Srpske po pravilu su zadnjih godina dobijali najveća entitetska priznanja.

Svjedoci umiru, dokazi blijede, godine se ne mogu vratitiRazlog treći: I u miru kada se desi ubistvo, policajci kažu da su prva 24 sata istrage najvažnija. Zato se treba sjetiti da je Srbija godinama nakon rata odbijala saradnju s Haškim tribunalom, pa dok su ostali zatrpavali Sud dokazima o srpskim zločinima, Srbija je to gledala sa strane kao uvrijeđena mlada, a samim time je uskratila tužilaštvo za ključne dokaze kako bi se procesuirali zločini nad Srbima. Svjedoci umiru, dokazi blijede, pa te prve godine nakon počinjenih zločina se nikada više ne mogu vratiti. Srpsko bojkotiranje Haga je, ustvari, samo valjalo bošnjačkim i hrvatskim zločincima koje je trebalo procesuirati ili su procesuirani pa zbog nedostatka dokaza oslobađani.Razlog četvrti: Na Balkanu su bile, računajući albanske Kosovare, četiri zaraćene strane, a Srbi su jedini ratovali u svakom od tih ratova. Prostor za činjenje zločina im je bio geografski i vremenski širi nego drugima. Dok su Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci ratovali po 4–5 godina, Srbi odgovaraju za zločine koji su se skoro približili okviru od 10 godina. Njih Hag progoni i zbog Bosne, i zbog Hrvatske, i zbog Kosova.Zašto onda nekoga čudi da ih je najviše u Hagu?A evo kako funkcionira ta nacionalistička premisa: Ako je sud u Hagu politički, a jeste jer je najviše Srba u njemu, onda je konsekvenca da su osuđeni Srbi mučenici koji su nepravedno progonjeni jer su se borili za slobodu svog naroda. Zato danas imamo veličanje zločinaca pa je Vojislav Šešelj (osuđen na 10 godina zbog progona Hrvata u Vojvodini) poslanik u Skupštini Srbije; Nebojša Pavković (osuđen na 22 godine za zločine na Kosovu) izdaje knjigu koju finansira Ministarstvo odbrane Srbije; Veselin Šljivančanin (osuđen za zločine na farmi Ovčara) je stalni gost na političkim tribinama SNS-a; Nikola Šainović (osuđen na 22 godine zbog zločina na Kosovu) je član Glavnog odbora SPS-a…

Na Balkanu su bile, računajući albanske Kosovare, četiri zaraćene strane, a Srbi su jedini ratovali u svakom od tih ratova. Prostor za činjenje zločina im je bio geografski i vremenski širi nego drugima

Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i svi ratni zločinci iz Republike Srpske po pravilu su zadnjih godina dobijali najveća entitetska priznanja.Ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u PrijedoruNaravno, ne treba zaboraviti da slično veličanje ratnih zločinaca postoji i na drugim stranama. Mirko Norac, osuđen zbog ratnih zločina protiv srpskih civila Gospića i Medačkog Džepa, pojavljuje se s hrvatskim državnim vrhom na obilježavanju vojnih akcija, i to baš onih u kojima je učinio zločine za koje je osuđen, a Dario Kordić, osuđen za strašni zločin u Ahmićima, drži predavanja po crkvama i fukultetima širom Hrvatske.Tomislavu Merčeti, dok je bio u zatvoru, iz hrvatskog budžeta je plaćeno 15 dana ljetovanja u Krapinskim Toplicama, a Fikret Abdić zvani Babo, još jedan osuđeni ratni zločinac, danas je načelnik Velike Kladuše.Međutim, malo je ko iz vlasti tako otvoreno veličao ratne zločince kao što je to radio i radi Bosanac Milorad Dodik. Na Palama je, recimo, otkrio ploču s imenom Radovana Karadžića. Tako smo došli u situaciju da u Republici Srpskoj postoji ploča ovome zločincu, a zbog opstrukcija vlasti ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u Prijedoru. Vlast RS je kriva i za to što je ova jedna postavljena&nbsp; i zato što ova druga nije. I onda se čude što neki, kako vele, „domaći i strani faktori“ žele ukinuti RS. Uvijek će biti onih koji će tražiti ukidanje RS, dok god taj isti RS ne pokaže svoju ljudsku stranu. S ovom generacijom političara - teško.

Ko je ikada rekao da u Hagu na tri Srbina moraju biti osuđena i tri Bošnjaka, i tri Albanca, i tri Hrvata?

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Neki dan je bio Dan žalosti u cijeloj BiH. Četiri učiteljice u smrti su ujedinile BiH. Društvene mreže su prepune izraza sućuti. Poruka za njih napisanih. Niko se nije bavio time da li ih je poznavao u nekom kutku svoje privatnosti ili koje su političke priče one dijelile. Koju vjeru su vjerovale. Jednostavno bile su samo ljudi za sve druge ljude koji su pisali o njima. Učiteljice kojih nema više. Posljednji ispraćajI zar je potrebna golema tragedija da bismo se pretvorili jednostavno samo u ljude? Da suosjećamo jedni s drugima i da zastanemo pred životom. Ili, možda još prije, da zastanemo pred smrću. Da nam smrt drugoga nije daleka. Da osjetimo da je tu oko nas i da je izbor tek puka slučajnost. Jednog dana su Almina, Merima, Lejla i Mina bile na sahrani svojoj prijateljici. Dogovorile se i zajedno krenule. Ni slutile nisu da je to bio put za njihov posljednji ispraćaj. Samo jedan trenutak i odlazak u nepovrat. A pored nas brojnije od parkova i cvijeća su grobnice širom BiH. Ljudi uglavnom vide samo neke. Druge i ne gledaju, jer nisu njihove. Ne zanimaju ih. Mole se samo za neke, a drugi ni molitvu ne zaslužuju. I djecu su podijelili u žalosti. Ni ona nisu mala sveta bića, koja nisu ni znala da ih odrasli odvode u smrt. I tako godinama, mrtvi su mrtvi samo ako su naši, a ako nisu, nema veze. Nije ni važno. A važno je, veoma je važno osjetiti drugog u njegovoj boli. Suosjećati i pružiti ruku razumijevanja.

Zauvijek će ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli

Eto, ovih dana ruka koja osjeća bol pružena je iz cijele BiH prema Sarajevu u kojem su na vječni počinak ispraćene žene plemenita posla. Žene koje će djeca zauvijek nositi u svome pamćenju. One koje oblikuju živote tih malih ljudi koji s njima upoznaju sve što ih okružuje. I lijepo i ružno. A tamo su otišle suosjećajući bol s jednom od njih.I dok se negdje bol nadvije nad čovjekom, drugdje neka zvijezda zasja nad drugim. Tako je poslije dugo vremena dječaka koji je tih mjeseci bio stanovnik svih gradova u BiH, sin svih obitelji i brat svih djevojčica i dječaka, obasjala zvijezda radosnica. Pravda je pobijedila i Slavko iz Rudog je vraćen u školske klupe. Dočekat će maturu sa svojim prijateljima. Vijest je to koja je odjeknula na sve strane i svi su joj se radovali, baš kao da je njihova pobjeda nad zlom i baš kao da je Slavko njihovo dijete. Tužni pogledi Znani i neznani su pisali svima koji mogu pomoći, molili se za Slavka, čak su i mediji bili složni u brizi za mladića i ni pitali nisu odakle je i čiji je. Kojem se Bogu moli. Svi su se molili za njega. A njih, također, niko nije pitao kojem se Bogu mole za njega. I uspjeli su. Dječak koji je danima odlazio do škole i tužno gledao svoje vršnjake kako se druže i izlaze zajedno iz školske zgrade, ne razumijevajući zašto su njemu oduzeli to pravo, sada je dio njih. Danas je njemu proljeće pokucalo na rame i pozvalo ga u školsko dvorište. Djeca pamte svoje učitelje. Pamte sve lijepo i ružno. Pamte pravdu i nepravdu. Pamte svoje ocjene i svoje zadaće. Tako će zauvijek ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli, baš kao što će Slavko ostati dječak svih naših škola i simbol pobjede nad nepravdom koju je neko natovario na njegova mlada leđa. Zlo i dobro, dobro i zlo, samo su putevi za korak bliže ili korak koji se nikad ne napravi. Korak bliže je pobijedio u ovoj borbi dobra i zla.

„Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena“

Dobro je dobar biti

U bogatoj riznici bošnjačke duhovne i kulturne baštine postoji i izreka koja glasi: “Ako je do šahida, krava je naša”. Ta izreka odnosi se na navodno slučaj da se u ataru između dva sela našla nepoznata zalutala krava. Seljani su se počeli sporiti oko toga čija je krava i nisu mogli da se sporazumiju te su odlučili da pozovu kadiju da on presudi. Kad je došao kadija, predstavnik jednog sela je izjavio: “Poslali su nam dobrog kadiju, on sudi prema šahidima (svjedocima). Ako je do šahida, krava je naša, nas je više.”Historija osvajanja Podgrmeča ima neočekivanog svjedoka Ova priča iz bosanske usmene baštine podsjetila me na ono što se zbiva s našim, uz Mehmeda Alagića, najpoznatijim i najznačajnijim vojnikom. Radi se, naime, o generalu Atifu Dudakoviću kojeg Tužilaštvo optužuje da je prilikom akcije oslobađanja Sanskog Mosta i područja između Sane i Une počinio nevjerovatne zločine, uništavao pravoslavne manastire, crkve, pobio stotine civila i razorio i zapalio sve što se našlo na putu kretanja njegovih trupa.

U svakom slučaju, dešava se ono što se može nazvati neočekivanim. Tako i historija osvajanja područja između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta, to jest Podgrmeča, ima neočekivanog svjedoka, odnosno šahida. Naime, u vrijeme rata, dok sam bio ambasador BiH u Švicarskoj, usko sam sarađivao s generalom Dudakovićem. Činio sam, kao i mnogi drugi naši ljudi koji su živjeli u Švicarskoj, sve što je bilo moguće da se podigne sposobnost snaga Armije BiH koja je branila teritorij Bihaćke krajine. I to vodeći borbu protiv više neprijatelja, ne samo protiv trupa generala Mladića, nego i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, što znači da je ratovao, ne samo protiv snaga bosanskih agresora, nego i onih koji su djelovali iz prostora Hrvatske, odnosno iz prostora Kninske krajine. Kad je došlo do pada Kninske krajine, Atif Dudaković me je obavijestio o tome da su srpske snage u Kninu poražene i da se nalaze u bijegu, što je omogućilo i njegovom Petom korpusu da iz odbrane prijeđe u ofanzivu. Tako mi je javio da je razbijena opsada i da on kreće na Bosanski Petrovac, oslobađanje prostora između Sane i Une, odnosno cijele Bosanske krajine. Na tu vijest, koju smo čekali toliko dugo, kupio sam avionsku kartu Bern-Zagreb. U Zagrebu su mi, u našoj vojnoj misiji, dali džip kojim sam krenuo u potjeru za Dudakovićem, želeći da zajedno s njegovim trupama učestvujem u oslobađanju Ključa. Rodnog mjesta mog oca i mjesta u kojem je živjelo mnogo mojih rođaka.

Šta sam vidio u štabu na Laništu Dudakovića sam sustigao u mjestu zvanom Lanište, gdje je nekada bio centar radilišta drvne industrije iz Ključa i Sanskog Mosta. Na Laništu sam sustigao Dudakovića upravo kad je organizirao dalje nastupanje trupa svoga korpusa u akciji oslobađanja cijeloga Podgrmeča, prostora između Ključa i Bosanskog Petrovca s jedne strane i Bosanske Otoke i Bosanskog Novog s druge.

Tvrditi da se na prostoru između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta nalaze brojni vjerski i slični objekti može samo onaj koji računa da će ga slušati ljudi koji ne poznaju taj kraj i objekte koji se u njemu nalaze

Obradovao se mom dolasku i izvijestio me da je smjestio svoj štab u Laništu i da će on voditi akciju oslobađanja prostora prema Sanskom Mostu, dok će general Mehmed Alagić voditi akciju oslobađanja Ključa, dolazeći iz pravca Jajca. Obradovao sam se oslobađanju Ključa i da ću saznati za sudbinu mojih brojnih rođaka, od kojih sam za neke već znao da su ubijeni. Tako sam proveo četiri dana na Laništu prateći operacije kojima je dirigirao general Atif Dudaković. Njegove trupe kretale su se pravcem između puta Ključ - Bosanski Petrovac i Bosanska Krupa - Sanski Most. Tako sam imao priliku da svjedočim načinu na koji je Dudaković vodio akciju svojih trupa. Cijelom akcijom dirigirao je iz štaba na Laništu, tražeći da njegova artiljerija gađa odbrambene pozicije srpskih trupa na prostoru Sanskoga Mosta.Redovno je naređivao ispaljivanje maksimalno tri granate i to usmjerene na konkretno definirane ciljeve vojnoga karaktera. Nikakvog nasumičnog gađanja nije bilo jer je general strogo zahtijevao da se gađaju vojni ciljevi i to vrlo precizno u nizovima od po tri granate, kako bi se pospješila uspješnost pogotka. Takvim načinom vođenja operacije general Dudaković izbjegavao je, prvo, nesigurnost gađanja njegove artiljerije, zatim slučajne pogotke civilnih ciljeva i rušenje i uništavanje onih ciljeva koji nisu vojnog karaktera, odnosno civilnu imovinu i vjerske ciljeve.

Nikakvog nasumičnog gađanja nije bilo jer je general Dudaković strogo zahtijevao da se gađaju vojni ciljevi i to vrlo precizno u nizovima od po tri granate

Operacija je vođena pažljivo i vrlo preciznoStoga, kao direktni svjedok načina vođenja operacije generala Dudakovića, u situaciji sam da posvjedočim, da budem onaj šahid koji odnosi prevagu, da je operacija oslobađanja Sanskog Mosta, kad se tiče generala Dudakovića, vođena s najvećom pažnjom da ne nanosi štetu civilnom stanovništvu ili da ne uništava ciljeve koji nisu vojni. Bilo mi je, stoga, vrlo začuđujuće kad sam saznao da optužnica generala Dudakovića krivi za uništavanje stotina civilnih ciljeva i vjerskih i drugih objekata kojih, uostalom, nema na prostoru o kojem se radi, jer tvrditi da se na prostoru između Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta nalaze brojni vjerski i slični objekti može samo onaj koji računa da će ga slušati ljudi koji ne poznaju taj kraj i objekte koji se u njemu nalaze. Istina je, međutim, ta da akcija koju je vodio general Dudaković nije mogla naštetiti civilnim ciljevima ili vjerskim objektima, a pogotovo u onoj mjeri kako se to pripisuje generalu Dudakoviću. Meni je drago da mogu kao direktni svjedok zbivanja posvjedočiti s kojom pažnjom i nastojanjem ka maksimalnoj preciznosti je vođena operacija zaposjedanja Podgrmeča od trupa generala Dudakovića.

U situaciji sam da posvjedočim da je operacija oslobađanja Sanskog Mosta vođena s najvećom pažnjom da ne nanosi štetu civilnom stanovništvu ili da ne uništava ciljeve koji nisu vojni, poput crkava

Ako je do šahida, krava je naša

Dok se u BiH sve zatalasalo u vezi s uvođenjem rezervnog sastava u policiju manjeg bh. entiteta, što, prema svemu sudeći, jeste još jedan sigurnosni izazov u zemlji, s manje pompe i pažnje popraćene su poruke i apeli upućeni s ovosedmičnog 5. energetskog samita u Neumu.&nbsp;&nbsp; Više od 600 domaćih i međunarodnih eksperata učesnika tog samita te predstavnika međunarodne zajednice u našoj zemlji bilo je jednoglasno u ocjeni da su BiH potrebne hitne reforme u oblasti energetike koje će taj sektor pretvoriti u krucijalni za održivi razvoj.
Da do toga dođe, potrebno je, između ostalog, u skladu s evropskim standardima usvojiti državni zakon o električnoj energiji i plinu, izvršiti transparentno imenovanje uprave u "Elektroprijenosu" i pokrenuti reforme u oblasti obnovljivih izvora energije. 
Zbog neprovedbe tih reformi BiH je godinama pod sankcijama Energetske zajednice i s njima nam nema u Evropsku uniju. No, pitanje je hoće li politika koja je odavno preuzela primat nad ekonomijom konačno pustiti državu iz strujnog kola u koje su je zarobili međuentitetski sporovi i u oblasti energetike. 
U Neumu je stanje u oblasti energetike u BiH ilustrirano i primjerom da bi sve elektroprivrede, izuzev HZHB koja ovisi o vodi, bankrotirale preko noći, a da bi trenutno najefikasnija termoelektrana, Stanari, odmah zatvorila svoja vrata. 
Upozoreno je i da će BiH, ako nešto ne promijeni, teško uskočiti u voz za Evropu. No, sve ove alarme naši političari od zaglušujućeg zveckanja oružjem kojim tresu sve češće i glasnije, očigledno nisu ni čuli. Za to vrijeme, građani u BiH plaćaju najskuplji plin u Evropi.

Država u strujnom kolu

Kako se i očekivalo, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Nacrt zakona o formiranju rezervnog sastava policije. Iako su predložena rješenja suštinski neustavna, protivna evropskim konvencijama o ljudskim pravima te neusklađena sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, režim Milorada Dodika očigledno ne odustaje od realizacije projekta, socijalističkom terminologijom kazano, „naoružanog naroda“.&nbsp;&nbsp;Policijski odredi rezervista zamišljeni su kao ustrojena oružana formacija za izvršavanje najkompleksnijih zadataka. U tom smislu, naredba vrhovne komande mogla bi da glasi: Vojna tajna. Strogo poverljivo. Hitno utvrditi položaje na entitetskim granicama. Ako me sjećanje ne vara, Dodik je nedavno prizivao upravo sličan scenarij.
Da se razumijemo, sigurnosna situacija u BiH od Dejtona nije bila gora. Naslagalo se, vala, neoborivih činjenica što slute na belaj. Glavni likovi iz Dodikove dvorske svite svakodnevnim prijetnjama dodatno zakuhavaju ionako pregrijanu atmosferu. I sve se, dakle, odvija po utvrđenom gradivu iz lekcija Nenada Kecmanovića, neprikosnovenog gurua aktuelnog separatizma. 
Formiranje entitetske (para)vojske ne pomišlja spriječiti notorni Valentin Inzko. Nezainteresirano djeluje i ostatak diplomatske elite na privremenom (ne)radu u našoj zemlji. Doduše, stranci su deklarativno vrlo zabrinuti, međutim, svoju će cijenjenu pažnju ipak posvetiti nekim vedrijim temama i događajima. Poput šicanja selfija sa trčanja, skijanja, planinarenja, krstarenja, pčelarenja... 
I tako, dok republičkosrpski režim zvanično institucionalizira antidejtonske oružane snage, a stranci veselo „selfijaju“, Željko Komšić i Šefik Džaferović sa Dodikom će u Predsjedništvu BiH prioritetno rastaliti ambasadorske pozicije. Jer sevap je nagraditi poslušne, namiriti podobne, nahraniti vlastitu sujetu, učiniti nezaboravnu uslugu. Pomisle li, zanima me često, kako je zanoćiti u Dodikovoj guberniji?

Naslagalo se, vala, neoborivih činjenica što slute na belaj

Ima li rezervista na selfijima?

Sarajlija Vedžih Redžepović, u Holivudu poznatiji kao Ved Redic, koji je igrao glavnu ulogu u američkom filmu „Tomislav's Diary“, nedavno je na Međunarodnom filmskom festivalu u Hjustonu osvojio najviše priznanje, „Special Jury Remi Award“.&nbsp;&nbsp; Reditelj je Vei-Tai Liu, a film je ušao i u konkurenciju Filmskog festivala u Njujorku. Uskoro Redžepovića očekuje audicija za film s velikom holivudskom zvijezdom Harisonom Fordom (Harrison). Posljednjih godina redao je uspjehe u filmovima „Neighbors“, „A Life Lived“, „Pass the Light“, „Pitch“...
Rođen je u Sarajevu, gdje je živio do početka rata, kada je s porodicom otišao u Njemačku. Sedam godina kasnije preselio se u Ameriku, prvo je živio u Kentakiju, a sada je u Los Anđelesu.

Na Filmskom festivalu u Hjustonu osvojio najviše priznanje, „Special Jury Remi Award“

Redžepović: Glumit će s Harisonom Fordom

Zvijezda Los Anđelesa

Poslije pet mjeseci dosljednog nerada i udarničke proizvodnje nereda, zastupnici Državnog parlamenta nakratko su posjetili svoja radna mjesta, preslušali nijemu himnu Bosne i Hercegovine, a potom kolektivno napustili sterilnu salu na Marindvoru. „Imamo kvorum za rad, ali nemamo kapacitet za odlučivanje“, konstatirala je predsjedavajuća Borjana Krišto i naredila razlaz. Sjednicu su ignorirali klimoglavci <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorada Dodika</a> te Krištin zamjenik, višestruki funkcioner u pokušaju <a href="https://avaz.ba/tag/221/denis-zvizdic">Denis Zvizdić</a>.
Kritično je uznapredovala upala vitalnih organa države! Situacija jeste teška, ali valjda nećete riknuti, nezainteresirano dijagnosticira aktuelno bh. stanje međunarodni birokratski aparat na čelu sa Valentinom Inzkom. Destruktivnost lokalnih političara te drski javašluk stranih namjesnika prekucali su granicu razumne podnošljivosti. Ljudi moji, skakavci će nas dokusuriti! 
I dok, tako, pouzdano dangube u međusobnom nadmudrivanju, izabrani zastupnici, delegati, predsjednici, redovno se namiruju iz budžetske hazne. Nehigijenska je rabota i prisjećati se lažnih predizbornih obećanja, ubleha o stotinama hiljada zaposlenih, građevinskih poduhvata, autoputeva, reformskih agendi, EU integracija... Nažalost, još samo nepopravljivi optimisti vjeruju u uspješan oporavak hronično zapuštene geografije od Une do Drine, od Save do mora. 
Svojevrsnim državnim udarom BiH je (samo)izolirana iz Skupštine Vijeća Evrope, rijetko relevantne institucije gdje se ne osjećamo k'o krme u Teheranu. Po običaju, bio je to zgodan povod za naknadno pametovanje i štancanje beskorisnih stranačkih saopštenja iz štabova najvažnijih aktera odmrznutog konflikta. Ako mene pitate, znatno primjereniji odgovor predstavljali bi protesti multietničkog karaktera. Jer, u demokratskim društvima, tamo gdje egzistiraju čestita opozicija, nekorumpirana radnička klasa, poštena inteligencija, slobodni mediji i građani, loša vlast ruši se na izborima ili na ulici. Izbore su, znamo, brutalno pokrali, a od ulice očigledno nema ništa. 
Ratna pjesma sarajevskog benda „Protest“ kaže: Divno nam je ovdje, nikom nije ovako, od sreće BiH ja, svakog dana plak'o. 
Taman tako!

Svojevrsnim državnim udarom BiH je (samo)izolirana iz Skupštine Vijeća Evrope

Divno nam je ovdje...

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/2143/edin-visca">Edin Višća</a> dobio je nagradu turske državne televizije TRT za najboljeg stranog fudbalera u prvenstvu ove zemlje u 2018. godini.&nbsp; Veliko je to priznanje za reprezentativca Bosne i Hercegovine, posebno ako se uzme u obzir da je Turska meka za strane fudbalere, koji iz cijelog svijeta vrlo rado dolaze da igraju u Superligi.
Brazilci Vagner Lov (Wagner Love) i Maikon (Maicon), Portugalci Pepe i Rikardo Kvaresma (Ricardo Quaresma), Kamerunac Samuel Eto (Eto'o) i Togoanac Emanuel Adebajor (Emmanuel Adebayeor) neka su od svjetskih imena koje je naš Višća zasjenio u prošloj godini. 
Igrajući za Bašakšehir prošle sezone naš ofanzivac postigao je devet golova i 15 asistencija a njegov klub zauzeo je treće mjesto. Ove sezone Višća i njegov tim su još efikasniji i bit će iznenađenje ako ne osvoje prvu titulu prvaka Turske. 
Sa učinkom od 11 golova i 13 asistencija „Zmaj“ je ponovo ponajbolji igrač tima koji šest kola prije kraja prvenstva ima pet bodova prednosti ispred drugoplasiranog Galatasara.
Koliko je Višća cijenjen zbog svog učinka potvrđuje i nedavna izjava Edina Džeke, koji je rekao da bi volio igrati s njim u istom klubu.
Edin Višća rođen je 17. februara 1990. godine u Čuništu kraj Olova. Iz Željezničara je 2011. godine prešao u klub iz Istanbula.

Proglašen prvim inostranim fudbalerom za prošlu godinu u Turskoj

Višća: Vodi Bašakšehir ka prvoj tituli

Najbolji stranac

Francuski simbol nulte kategorije pretvoren je u stravično zgarište. Evropa je zanijemjela nakon potresnih prizora rušenja katedrale Notre Dame, kulturno-historijskog spomenika od skoro hiljadu godina. Nakon požara, više ništa u Parizu neće biti isto!&nbsp;I dok civilizirani svijet boluje usljed gubitka neprocjenjive zaostavštine čovječanstva, balkanski polusvijet imbecilno likuje i slavi po društvenim mrežama. Pogledajte samo komentare kućnog ljubimca Milorada Dodika koji se nesreći raduje gotovo kao i vlastitoj gluposti. „Neka gori, ko god je bombardovao Srbe, nedužne i nemoćne, Srpsku i Srbiju...“, umotvorine su, jadna li mu majka, neuračunljivog Vasić Rajka. Da je sreće i odgovornosti nadležnih ustanova, dotičnom bi se (i to ne samo zbog pariških aktuelnosti) doživotno uskratilo pravo na posjedovanje tehničkih pomagala za javno oglašavanje. 
Za otkačenim Rajkanom ne zaostaju ni ostali, opravdano zanemareni polulikovi koji, eto, notrdamsku tragediju zloupotrebljavaju kako bi široj društvenoj zajednici skrenuli pažnju na vlastito postojanje. Konkretan primjerak jeste Dule Savić, nekadašnji fudbaler Crvene Zvezde te pečalbar u nekoliko francuskih klubova. Centarfor je čak i iznenađujuće suptilniji od republičkosrpske dilajle pa Francuzima, onako, usput valja kletve zbog izgubljenog Kosova zakucavajući, pritom, uobičajene mitomansko-vjerske nebuloze. Kažu da je svojevremeno na zelenom terenu Dule išao glavom tamo gdje drugi nisu smjeli nogom. Pravo da vam kažem, vidi se iz priloženog!
Postoji, naravno, još kanalizacionih stavova lokalnog ljudskog ološa oko pariškog užasa, međutim nemamo dovoljno prostora u Minuti. Ukratko, sve je isto kao prije dvadeset i sedam godina. Kad su, sjećate se toga, divljaci sa okupiranih brda iznad Sarajeva granatama različitih kalibara zapalili Vijećnicu. I pretvorili je u današnji Notre Dame.

Nakon požara, više ništa u Parizu neće biti isto!

Vasić, Savić i imbecili

<a href="https://sport.avaz.ba/tag/272/edin-dzeko">Edin Džeko</a>, kapiten nogometne reprezentacije BiH i prvotimac Rome, opet je pokazao koliko veliko srce ima. Po ko zna koji put nije zažmirio, nije se oglušio na apel.&nbsp;&nbsp; Dijamant, kako ga odmila zovu, poklonio je dječaku Maku Hasiću dres Rome s brojem devet i natpisom Mak. 
Ovo je ono što se zna. A ono što se ne zna mnogo je veća priča, jer slavni nogometaš veoma često djeluje po onoj „tvoje je samo ono što daš“. Prema našim saznanjima, često je jedino što traži da javnost o ništa ne sazna o njegovim dobrim djelima. 
Ovog je puta izašao u javnost vjerovatno da bi animirao ostale građane i imućne da se uključe u pomoć teško oboljelom sedmogodišnjaku iz Sarajeva. 
Edin Džeko rođen je 17. marta 1986. godine u Sarajevu. S Amrom Silajdžić, koja također često učestvuje u ovakvim akcijama, ima dvoje djece.

Po ko zna koji put nije zažmirio, nije se oglušio na apel

Veliko srce Dijamanta

Prošle sedmice održana su dva komemorativna skupa u Jasenovcu. Prvo su spomen-obilježje posjetili potomci žrtava terora, hrvatski antifašisti, čelnici opozicije, a naknadno i aktuelna vlast predvođena premijerom Andrejem Plenkovićem. 
Manifestacije su iznova podijelile susjednu državu, budući da židovska, srpska i romska udruženja sjećanje na nevino ubijene pretke ne žele obilježavati u društvu relativizatora genocida sa Markovog trga i Pantovčaka. 

Šesnaesti april '93. jedan je od najpotresnijih datuma u bosanskohercegovačkoj historiji. Na današnji dan bojovnici HVO-a počinili su stravičan zločin u Ahmićima kod Viteza. Stradalo je 116 civila, 11 dječaka i djevojčica. Sve žrtve su Bošnjaci. Zbog fašističkog istrebljenja zlikovac Dario Kordić dobio je 25, a hercegbosanska šestorka iz udruženog zločinačkog poduhvata 111 godina robije. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović poklonio se i izvinio na stratištu. Polutajno je dolazila i aktuelna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. K'o da gledam, danas u Ahmićima neće biti licemjera što se kvazimoralom i lažnim hrvatstvom busaju u prsa politička. 

Stotinjak kilometara južnije od genocidnim namjerama opustošenih Ahmića, u Trusini kod Konjica, dakle, šesnaestog travanjskog jutra '93. pripadnici jedinice „Zulfikar“ iz sastava Armije BiH ubili su 16 civila. Sve žrtve su Hrvati. Zbog fašističkog istrebljenja zlikovci Nihad Bojadžić, Nedžad Hodžić i Mensur Memić osuđeni su na 37 godina robije. Zulfikaru Ališpagi suđenje je, kako se to službeno zove, u fazi mirovanja. K'o da gledam, danas u Trusini neće biti licemjera što se kvazimoralom i lažnim bošnjaštvom busaju u prsa politička. 

Umjesto da Jasenovac, Ahmići, Trusina postanu zajednička svetilišta, opšta mjesta osude pogrešnih ideologija i simboli međunacionalnog pomirenja, ovdašnji mediokriteti uporno miniraju svaki čestiti pokušaj kolektivnog ozdravljenja. Uostalom, poznato je da nacionalisti vide trunku u tuđem oku, ali ne primjećuju balvan u svom.

Šesnaesti april '93. jedan je od najpotresnijih datuma u bosanskohercegovačkoj historiji

Ahmići i Trusina

Scenaristica Elma Tataragić još je jednom pokazala da spada u sami vrh evropske i svjetske kinematografije. Njen film „Šavovi“ dobio je nagradu za najbolji scenarij na 20. festivalu evropskog filma u italijanskom gradu Lečeu.&nbsp;Ovo joj je deseta nagrada za „Šavove“ u dva mjeseca.
Tataragić se u ovom filmu bavi vrlo aktuelnom temom, krađom novorođenčadi u Srbiji. Film&nbsp;prati priču žene koja je uvjerena da je njen sin, za kojeg su joj ljekari rekli da je umro po rođenju prije 17 godina, zapravo živ. 
Elma Tataragić rođena je 1976. u Sarajevu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001., magistrirala 2010. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju odbranila na istom fakultetu 2014. godine.

Film se bavi krađom novorođenčadi u Srbiji

Tataragić: Još jedno priznanje scenaristici

Stigla i 10. nagrada

Prema podacima Agencije za identifikacione dokumente BiH, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine, najviše stogodišnjaka živi u Mostaru. Ukupno, pedeset i dvoje diše hercegovački zrak cijelo jedno stoljeće.&nbsp;&nbsp;Na popisu dominiraju žene, najstarija je Fata Husić. Živi s unucima u naselju Zalik, hairli prebacila stojedanaestu. „Vidim i sada, Bogu šućur, i nešto čujem. Kad je ružno, baš i volim što ne čujem“, objašnjava starica tajnu dugovječnosti. 
Poenta, naravno, glasi, klonimo se loših vijesti!
Na ovim otužnim prostorima, međutim, samo najsretniji uspij(evaj)u ostati po strani, (pre)daleko od ksenofobičnih i šovinističkih izljeva mržnje, što se, masovno i planski, uzgajaju u centralama nacionalističkih stranaka. Vjerovatno ste čuli da su navijači fudbalskog kluba Zrinjski (plemenski skriveni pod kodnim nazivom „Ultras“ i temeljito razvaljeni opijatima) jučer rano ujutro izvršili desant na nacionalni spomenik kulture, mostarski Stari grad. 
Razbijajući sve pred sobom, mladi divljaci urlali su poznate europejske parole, poput, valjda, one najodvratnije: „Gdje ste, balije, izlazite napolje...“.
Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata. Ali džaba, ne da se ograisanom pomoći. Još je i teže, razumljivo, opasne namjere ruljetine predvidjeti i adekvatno spriječiti. Sve to događa se u gradu koji bi, kao, da bude evropska prijestolnica kulture, ali i - kako sanjare u HDZ-u - spolni smrad pokojne Herceg-Bosne. 
Zamišljamo ih, tako, dok okićeni kockastim šalovima „hinjskog“ marširaju mostarskim ulicama ustaških zločinaca Mile Budaka, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Đure Spuževića, Ive Zelenike Tovarnika, Lorković-Vokića, da bi na kraju puta, u ime ideologije otuđene od moderne civilizacije, herojski okupirali samo srce Mostara. I tamo, na prvoj crti kvazikršćanske bojišnice, dakle, provodili filoustašku silu nad nezaštićenim izlozima, stolovima, pepeljarama, šankovima...
Poznato je, naime, kako je glupost beskonačna. U konkretnom slučaju ultra(s)beskonačna! U neka sretnija vremena navijačko nasilje ne bi bilo moguće. Ali bilo je to davno, kad se živjelo sto godina.
Nego, gdje ste, kreteni!

Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata

Gdje ste, kreteni!

Poznati hrvatski građanski aktivista, nezavisni intelektualac, slikar, čovjek sa stavom koji ne strahuje da događaje koji su obilježili godine tokom i nakon proteklog rata nazove pravim imenom obreo se u petak u Ahmićima i odao počast Bošnjacima, žrtvama zločina protiv čovječnosti koji su 16. aprila 1993. godine počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.&nbsp; &nbsp;&nbsp; Dolaskom u Ahmiće, prema vlastitom priznanju, namjera mu je bila javno pokazati da postoje Hrvati koji se ne slažu s politikom koja je podupirala zločine kakav je ovaj u Ahmićima, a posebno s onim koji i danas podržavaju njihove počinioce te uporno zagovaraju podjelu BiH.&nbsp;Dugo je Mrnarević predan građanskom aktivizmu i odavno ukazuje na pogubnost politike koju određeni nacionalistički krugovi u Hrvatskoj vode prema BiH.&nbsp;Njegov glas, bez obzira koliko neki željeli da ga uguše, odavno se prepoznaje kao glas one Hrvatske koja niti je imala niti želi imati ikakve veze s politikama koje su devedesetih godina uprljale časne obraze velikog dijela hrvatskog naroda. 
„Ne u moje ime“, poručio je Mrnarević počiniocima zločina u Ahmićima i duboko se poklonio nedužnim žrtvama.&nbsp;&nbsp;Pero Mrnarević rođen je 1977. godine u Dubrovniku.

Popravljanje štete

Novo američko stoljeće

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Dobro je dobar biti

Ako je do šahida, krava je naša

Država u strujnom kolu

Ima li rezervista na selfijima?

Zvijezda Los Anđelesa

Divno nam je ovdje...

Najbolji stranac

Vasić, Savić i imbecili

Veliko srce Dijamanta

Ahmići i Trusina

Stigla i 10. nagrada

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"

Kolumne

Popravljanje štete

Novo američko stoljeće

Četiri razloga zašto je Srba najviše u Hagu

Dobro je dobar biti

Ako je do šahida, krava je naša

Država u strujnom kolu

Ima li rezervista na selfijima?

Zvijezda Los Anđelesa

Divno nam je ovdje...

Najbolji stranac

Vasić, Savić i imbecili

Veliko srce Dijamanta

Ahmići i Trusina

Stigla i 10. nagrada

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"