KULTURA DIJALOGA

Dobro je dobar biti

„Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena“

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
20.04.2019 15:49

Neki dan je bio Dan žalosti u cijeloj BiH. Četiri učiteljice u smrti su ujedinile BiH. Društvene mreže su prepune izraza sućuti. Poruka za njih napisanih.

Niko se nije bavio time da li ih je poznavao u nekom kutku svoje privatnosti ili koje su političke priče one dijelile. Koju vjeru su vjerovale. Jednostavno bile su samo ljudi za sve druge ljude koji su pisali o njima. Učiteljice kojih nema više.

Posljednji ispraćaj

I zar je potrebna golema tragedija da bismo se pretvorili jednostavno samo u ljude? Da suosjećamo jedni s drugima i da zastanemo pred životom. Ili, možda još prije, da zastanemo pred smrću. Da nam smrt drugoga nije daleka. Da osjetimo da je tu oko nas i da je izbor tek puka slučajnost.

Jednog dana su Almina, Merima, Lejla i Mina bile na sahrani svojoj prijateljici. Dogovorile se i zajedno krenule. Ni slutile nisu da je to bio put za njihov posljednji ispraćaj. Samo jedan trenutak i odlazak u nepovrat.

A pored nas brojnije od parkova i cvijeća su grobnice širom BiH. Ljudi uglavnom vide samo neke. Druge i ne gledaju, jer nisu njihove. Ne zanimaju ih. Mole se samo za neke, a drugi ni molitvu ne zaslužuju. I djecu su podijelili u žalosti. Ni ona nisu mala sveta bića, koja nisu ni znala da ih odrasli odvode u smrt. I tako godinama, mrtvi su mrtvi samo ako su naši, a ako nisu, nema veze. Nije ni važno. A važno je, veoma je važno osjetiti drugog u njegovoj boli. Suosjećati i pružiti ruku razumijevanja.

Zauvijek će ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli

Eto, ovih dana ruka koja osjeća bol pružena je iz cijele BiH prema Sarajevu u kojem su na vječni počinak ispraćene žene plemenita posla. Žene koje će djeca zauvijek nositi u svome pamćenju. One koje oblikuju živote tih malih ljudi koji s njima upoznaju sve što ih okružuje. I lijepo i ružno. A tamo su otišle suosjećajući bol s jednom od njih.

I dok se negdje bol nadvije nad čovjekom, drugdje neka zvijezda zasja nad drugim. Tako je poslije dugo vremena dječaka koji je tih mjeseci bio stanovnik svih gradova u BiH, sin svih obitelji i brat svih djevojčica i dječaka, obasjala zvijezda radosnica. Pravda je pobijedila i Slavko iz Rudog je vraćen u školske klupe.

Dočekat će maturu sa svojim prijateljima. Vijest je to koja je odjeknula na sve strane i svi su joj se radovali, baš kao da je njihova pobjeda nad zlom i baš kao da je Slavko njihovo dijete.

Tužni pogledi

Znani i neznani su pisali svima koji mogu pomoći, molili se za Slavka, čak su i mediji bili složni u brizi za mladića i ni pitali nisu odakle je i čiji je. Kojem se Bogu moli. Svi su se molili za njega. A njih, također, niko nije pitao kojem se Bogu mole za njega. I uspjeli su. Dječak koji je danima odlazio do škole i tužno gledao svoje vršnjake kako se druže i izlaze zajedno iz školske zgrade, ne razumijevajući zašto su njemu oduzeli to pravo, sada je dio njih. Danas je njemu proljeće pokucalo na rame i pozvalo ga u školsko dvorište.

Djeca pamte svoje učitelje. Pamte sve lijepo i ružno. Pamte pravdu i nepravdu. Pamte svoje ocjene i svoje zadaće. Tako će zauvijek ostati upamćene četiri učiteljice koje su ujedinile BiH u boli, baš kao što će Slavko ostati dječak svih naših škola i simbol pobjede nad nepravdom koju je neko natovario na njegova mlada leđa.

Zlo i dobro, dobro i zlo, samo su putevi za korak bliže ili korak koji se nikad ne napravi. Korak bliže je pobijedio u ovoj borbi dobra i zla.

Komentari

NA VRH