Višestruki ulični performans nepoznatog autora u Livnu, sa zapaljenim svijećama, zvijezdom petokrakom i (polu)glavušama Dragana Čovića i Željka Komšića, lucidna je ilustracija permanentnog stanja očaja prouzrokovanog političkim sredstvima. 
Prije dvije godine, livanjski mladić Frano Krišto umalo je fasov'o robije jer se usudio lansirati kamenčić u dvorište kuće nedodirljive prezimenjakinje, poznate proračunske hanume Borjane. Očekivano, HDZ-ovka je Franinu bezazlenu reakciju podvela pod terorizam i ugrožavanje sigurnosti. Naknadnom istragom ustanovljene su tek lakše tjelesne ozljede jednoj od stotinjak gladiola stacioniranih u cvjetnom vrtu šefice Državnog parlamenta. 
U međuvremenu, Livno je postalo đuturumski grad. Suočeni s hroničnim kokuzlukom, mladi su zbrisali na četiri strane svijeta, bez ikakve želje da se vrate kući. Stoga je združeno ismijavanje Čovića i Komšića (koje će se sticajem slučajnih okolnosti ukazati dvadeset i četiri sata uoči zvaničnog pristupanja Demokratske fronte u nacionalistički savez SDA-SNSD-HDZ) potpuno razumljivo, opravdano i ljekovito! 
Postavlja se, dakle, pitanje je li zbilja moguće da vladajući kleptomani smatraju kako im priča nije provaljena, da još ima dovoljno naivnih budala koje će upecati na ublehaške parangale? Ne vjeruju valjda da narod ne zna za čiji (bankovni) račun decenijama prodaju maglu pod bubrege, dok u tišini kabinetske zavjetrine sklapaju neprincipijelne dogovore? Kao i u svakoj političkoj prevari, sukobe će efikasno prevazići podjelom osvojenog plijena, a posilne kadrove dislocirati u ministarske i direktorske fotelje, upravne i nadzorne odbore.
Upravo zato livanjski je performans nepoznatog autora neobično koristan za budućnost ove zemlje. Jer, dok se konačno kolektivno ne otrijeznimo i ne pomirimo s činjenicom da su Čović i Komšić isto lice politike, dotle ćemo biti pogodna moneta za frontalno potkusurivanje i taldžijsko rastaljivanje složne braće na budžetskim jaslama. Sve drugo providna je, šuplja, nacionalistička propaganda...

Ljekovito je združeno ismijavanje Čovića i Komšića!

Iz Livna, s ljubavlju...

Definitivno su pale maske u vezi s onim o čemu se u javnosti mjesecima špekulira – da je ulazak u vlast DF-a, pod dirigentskom palicom Bakira Izetbegovića, finale dogovora koji je između prvaka dviju partija postignut nedugo nakon parlamentarnih izbora. I da je sve ostalo što je DF u javni prostor plasirao – priča o Bh. bloku kao alternativnom nacionalističkom devastiranju zemlje, o SDA kao zlu koje je podjednako kancerogeno kao i HDZ i SNSD, o SDP-u kao lideru građanskog bloka kojega će u stopu pratiti i DF itd. – bila samo predstava za javnost kojom se željelo, koliko je više moguće, prikriti "deal" u koji se otpočetka ušlo.
Sve to vrijeme, međutim, nisam želio vjerovati da je takav scenarij moguć. Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom, a s ciljem da se sljedeće četiri godine uhljebe, spremni na sve. Ali, ni na kraj mi pameti da bi takvom scenariju sklon mogao biti i čovjek kojemu sam i osobno beskrajno vjerovao. I podržavao ga sve ove godine, uprkos čak i srljanjima koja su se sve teže dala i opravdavati i prikrivati. Stoga sam o takvoj mogućnosti – iako sam drugačije informacije dobivao čak i iz najužih Komšićevih krugova – uvijek govorio kao tek teorijskoj mogućnosti koja je u realnom životu gotovo pa isključena.
Ispostavilo se, međutim, da nisam bio u pravu. I da sam sve ovo vrijeme, više od pet godina, i pogrešnom vjerovao, i za pogrešnog lobirao i na pogrešnog se, rekao bi narod, kladio. Znam da bih zbog ovoga mogao postati meta i Komšićevih „intelektualnih jastrebova“ – i da bi mi se moglo tovariti koješta kako bi se i sudove koje izričem kompromitiralo. I ne bi to bio prvi put. Takvu sudbinu sam doživio i prije sedam-osam godina zbog kritičkog stava prema onom što je tada činio bivši lider SDP-a. No, kako pažnju na lajanje „stranačke paščadi“ nisam obraćao tada, uznemiriti me neće ni ono kojem bi mogao biti izložen danas – posebice bude li dolazilo od političkih kameleona koji su u samo posljednjih pet-šest godina uspjeli prevaliti put od ortodoksnih komunista do etnonacionalističkih podrepaša. Uostalom, njih nikada ni nisam podržavao niti im se, jer su mi potpuno nevažni, obraćam i u ovom momentu.
Ali, s Komšićevom dosljednošću, priznajem, imam problem. Jer, njemu sam vjerovao. A ono što čini posljednjih nekoliko mjeseca, možda i duže, definitivno svjedoči da baš i nije osoba koju se može držati za riječ. Ovih su mu dana, uostalom, i novinari o sto tresnuli „bisere“ kojima je, i prije i nakon posljednjih izbora svoje birače, i opću javnost obmanjivao. Podsjetiše ga, recimo, na izjave pune kritičnosti prema najnovijem mu političkom nalogodavcu – a govorio je da je SDA stranka u koju se ljudi prijavljuju isključivo kako bi dobili posao i tendere, da bi, kad vidi šta ona radi, ponekad najradije popio otrov itd. Podsjetiše ga, potom, na neposredne poslijeizborne izjave kako DF-u ni na kraj pameti nije ulazak u vlast jer nije dobio dovoljno povjerenje birača da bi u tom procesu mogao sudjelovati – i jer bi ulazak u njega značio „izrugivanje demokratiji“. Podsjetiše ga, na koncu, i na izjave o lojalnosti Bh. bloku – da sigurno neće povlačiti poteze bez dogovora s partnerima u njemu, da će poštovati opredjeljenje Bh. bloka da bude oporba i da je najvažnije da se on sačuva, do lokalnih izbora eventualno i proširi, i tko zna što još sve ne.
A onda je, koliko preko noći, doživio neku vrstu „prosvjetljenja“. I shvatio da oporbenoj „hladovini“ treba pretpostaviti „borbu“ za državu koja podrazumijeva prvo pregovore sa „svim parlamentarnim strankama“ o formiranju vlasti na razini Federacije i države. Apostrofiram ovo „sa svim parlamentarnim strankama“, jer ga je pratilo i obrazloženje kako to od njega, Komšića, i od partije kojoj je na čelu traže njihovi birači – i to zbog predstojeće izmjene Izbornog zakona, evropskih i NATO integracija, usvajanja Akcionog plana za članstvo BiH u ovoj asocijaciji i sve u tom duhu.
Ispostavilo se, međutim, da se pregovaralo samo s jednom od njih. Sa SDA. I da druge, HDZ i SNSD, s kojima se nikada ni nije kanilo pregovarati, ne zanima ni on ni njegova partija – a ni zahtjevi koje je postavio kao uvjet svoga sudjelovanja u vlasti. Naprotiv, i Čović i Dodik su u više navrata ponovili jedno te isto – da je za njih partner u dogovorima Izetbegović, da su jedino s njim i spremni razgovarati, te da je njegova stvar s kim će dijeliti bošnjačku kvotu u etničkoj raspodjeli vlasti na jednake dijelove.
Pristajanje, pak, na razgovore sa samo jednom etnonacionalističkom grupacijom, i ispostavljanje uvjeta svoga sudjelovanja u vlasti samo njoj, svjedoči da se dogodio zaokret u programskoj orijentaciji DF-a. Da se on, mogu njegovi šefovi zboriti što im volja, odrekao svoje građanske orijentacije – o lijevoj političkoj ideji da se i ne govori – da se svrstao u bošnjački politički blok i pristao biti dio bošnjačke političke kvote u raspodjeli vlasti.
Uostalom, nakon potpisivanja međustranačkog dogovora, to je do znanja dao i prvi esdeaovac, predstavljajući DF javnosti kao dio bošnjačko-bosanske koalicije. Ali to nije sve. Razgovori u trokutu Izetbegović - Dodik - Čović se, ako dobro razumjeh, nastavljaju i ovaj tjedan. A gdje je Komšić? Nema ga! Ako na takve razgovore Izetbegović ipak odlazi, to – zaludu mu priča o DF-u kao četvrtom, građanskom stupu u konstituciji vlasti – ne znači ništa drugo do njegovo pristajanje na nepriznavanje DF-a i Komšića kao zasebnog partnera. I na njihov tretman kao dijela bošnjačke političke kvote – po istom principu kao što u Hrvatskoj sudjeluju stranke HNS ili kao što u RS, uz SNSD, participiraju Đokićevi „socijalisti“ i Pavićev DNS.
Komšić i njegovi, nakon potpisa međustranačkog sporazuma sa SDA, pokušavaju narodu „pojasniti“ kako „skidanje gaća“ pred Izetbegovićem ne znači i izdaju ideje s kojom im se DF prije pet godina ponudio. I da su prigovori te vrste, otkud god dolazili, ravni vokabularu Čovića i Ljubića o DF-u kao bošnjačkoj partiji. Što ona, k'o biva, ni po čemu nije. Jer, pojašnjava jedan od Komšićevih dopredsjednika, njezin predsjednik je Hrvat, njezin potpredsjednik Federacije je Srbin, mnogi njezini zastupnici su ne-Bošnjaci i sve u tom duhu.
Kako sirotog potpredsjednika uvjeriti da ta vrsta floskula ne pije vode? Jer, isto bi za sebe mogla tvrditi i SDA. Ne oskudijeva ni ona svojim ne-Bošnjacima. Uostalom, takav joj je i predsjednik Glavnog odbora. Na isto bi se, potom, mogao referirati i HDZ, koji redovito ima ministre i zastupnike iz reda ne-Hrvata. Na koncu, ako bi to bio kriterij, SNSD je jedna od prepoznaljivijih multinacionalnih partija.
Ali zato, ono što, i Komšić i ostali koji mu u političkom sunovratu asistiraju, učiniše zbog želje za vlašću – ili vraćanja nekakva duga, nečeg trećeg svejedno – sve uvjerljivije podupire teze, i to ne samo iz HDZ-a i članica njegove parapolitičke družine, kako je on drugi bošnjački član Predsjedništva. Jer, ovim svrstavanjem – čak i za mene koji sam za njega glasovao i pozivao sve koji mi vjeruju da učine što i ja – on takvu poruku i sam šalje.
Vodu im, na njihovu žalost, ne pije ni demagogija kako im nije do vlasti nego do BiH, da oni, za razliku od drugih, SDP-a naročito, između partije i države biraju državu, da su sporazum, kojeg su potpisali sa SDA, i ciljevi u njega ugrađeni garancija tome, da ne nabrajam. Jer, ta vrsta „argumentacije“ je, zapravo, „mlaćenje prazne slame“, i sve s ciljem da bi opravdali ono što se opravdati nikako ne može.
Uostalom, što je to u famoznom sporazumu, koji DF potpisa, vrijedno pažnje? Koji principi? Onih osam, s kojima se javnost šamara? Smiješno? Zar se ništa uvjerljivije nema? Jer, ti su im „principi“ teški koliko i lanjski snijeg. Za njih se, ako ništa, da bi imali ikakva smisla, mora osigurati društveni konsenzus – za koji se, usput, DF, i to podjednako efikasno kao iz vlasti, mogla boriti i iz oporbenih klupa. Ali, toga konsenzusa nema. Jer, u trokutu Izetbegović - Čović - Dodik, koji čine parlamentarnu većinu i bez DF-a, konsenzus je izgrađen na potpuno drugim, principima čijem oblikovanju Komšić i njegovi nisu mogli ni prismrditi.
S druge strane, principe koje je DF potpisao sa SDA, dvojac Dodik - Čović doživljava kao prvotravanjsku šalu. I poručuje i jednima i drugima da sporazuma u vezi s njima, ni danas ni u budućnosti neće biti. Što se MAP-a tiče, pojasni im i ovih dana lider SNSD-a, „zaludu vam trud svirači“. Jer, zeleno svijetlo za njega neće ugledati. Slična je poruka i prvog čovjeka HDZ-a. Ne prođe li njegov duh Izbornog zakona, nema ni nove vlasti u Federaciji.
Ako je tako, koji je onda onda smisao osam principa iz sporazuma sa SDA? U DF-u kažu, obrana države? Smijurija! Barem da budu pošteni – i da priznaju kako je sve to bacanje prašine u oči narodu da je urađeno nešto što otvara prostor nadi. I da je istina puno prizemnija. Da je sporazum sa SDA pristajanje DF-a na etnonacionalno svrstavanje kojim se dodatno zakiva logika međunacionalnih podjela i nanovo legitimiraju etnički torovi, a time i još čvršćom čini faktička podjela zemlje. Jer u tome, kako bi u dobro plaćene fotelje uletjela šačica, prije svega sarajevskih hohštaplera – a ne u brizi za državu – čitava istina doista i jeste.
Uostalom, nećemo dugo trebati čekati kad će ova farsa biti i definitivno zaokružena. Sporazum se, recimo, odnosi samo na razinu države i Federacije. No, koalicijski odnosi dviju partija su, živi bili pa vidjeli, najskorija budućnost i kantona. U Goraždu je, čitam, to već završena priča. Iz vlasti su istisnuti SDP i Naša stranka, članice Bh. bloka u kojeg se Željko toliko kune, u vlasti su SDA i njegov DF. A isto ili slično, uvjeren sam, čeka i druge.
Još samo da nam, nakon svega, Komšić i društvo sarajevskih mahalaša kojima se okružio, objasne kako im namjera nije ni slabiti, ni razbijati Bh. blok. Kako, naprotiv, u njemu ostaju, i nastavljaju ga graditi usprkos izjavama da su se sami isključili. Jer, k'o biva, nisu. Koje li ironije – i ismijavanja s elementarnom inteligencijom čak i ispodprosječnih.

&nbsp;

Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Fudbalski klub Sarajevo u subotu je ostvario najveću gostujuću pobjedu u historiji vječitih derbija na Grbavici (3:0), a jedan od najzaslužnijih za veliki korak prema tituli prvaka sigurno je šef stručnog štaba Husref Musemić. Bordo tim se 17. pobjedom u 25 mečeva, uz pet remija i tri poraza, vratio na pobjednički kolosijek koji vodi do šeste titule prvaka. 
Musemić je još jednom potvrdio da odlično radi svoj posao te da je respektabilan fudbalski stručnjak koji je prerastao bh. fudbalske okvire. S obzirom na to da mu na kraju ove sezone istječe ugovor sa FK Sarajevo, sada je na potezu “koševska vlada“, s agilnom direktoricom Sabrinom Buljubašić na čelu... 
Husref Musemić rođen je 4. jula 1961. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je i napravio prve fudbalske korake. Karijeru je počeo u Radniku iz Bijeljine, a od 1979. do 1985. nosio je bordo-bijeli dres i osvojio titulu sa Sarajevom (sezona 1984/85).&nbsp;
Ljeta 1985., kao najbolji strijelac Prve lige bivše Jugoslavije, prešao je u Crvenu zvezdu, gdje se zadržao do 1989. U karijeri je još igrao za škotski Harts i Tvente (Holandija). Kao šef stručnog štaba Sarajeva osvojio je Kup BiH (2005.) i Premijer ligu BiH (2007.).&nbsp;

Musemić: Ugovor s bordo timom ima do kraja sezone

Trener za trofeje

Brus Dikinson (Bruce Dickinson), frontmen legendarnog britanskog hevi metal benda „Iron Maiden“, zvanično je postao počasni građanin Sarajeva.
Ovo priznanje uručeno mu je jučer u Vijećnici, Brus je iz Londona došao samo da ga preuzme. U bh. prijestonicu stigao je preksinoć, a ostao je manje od 24 sata. Sam, bez svite, bez osiguranja, bez velike pompe, vrhunski muzičar još je jednom pokazao svoju veličinu. 
I ovog puta dokazao da je čovjek od riječi. Ispunio je i ono obećanje 1994. godine, kada je došao u opkoljeni grad, dok su granate sa svih strana padale i ubijale nevine građane. Ni sam godinama nije bio svjestan šta je tada uradio za jedan mali, a veliki grad i njegove stanovnike. Ali, Sarajlije jesu. O tom iskustvu čak je pisao i u svojoj autobiografskoj knjizi „What Does This Button Do?“.
Ne treba zaboraviti ni da je prije nekoliko godina ispunio obećanje da će doći za potrebe snimanja dokumentarca „Scream for Me Sarajevo“, reditelja Tarika Hodžića i autora Jasenka Pašića. Nije mu bilo teško, a oporavljao se od borbe s rakom grla. A dao je, nezvanično, riječ da će se opet najesen vratiti. 
Brus Dikinson rođen je 7. avgusta 1958. godine u Vorksopu u Velikoj Britaniji. „Iron Maidenu“ pridružio se 1981. Ima troje djece, dva sina i kćerku.

Frontmen „Iron Maidena“ zvanično postao počasni građanin Sarajeva

Dikinson: Još jednom pokazao svoju veličinu

Čovjek od riječi

April je u Sarajevu čudan. Nemiran, sjetan, tužan.&nbsp; &nbsp; Čak i onda kad smo 6. aprila slavili Dan grada, rođendan, kako smo kao djeca zvali dan kada su 1945. partizani oslobodili Sarajevo od četverogodišnje okupacije. Naši junaci tada su bili Valter i drugi heroji, po kojima su se zvali škole, ulice i trgovi. Naša budućnost oblikovala se prema imenu mosta „Bratstvo – jedinstvo“ na Grbavici. Naše iluzije bit će naglo prekinute 6. aprila 1992. godine.
U udžbenicima piše da je tada počela najduža opsada u povijesti modernog ratovanja. Trajala je 1.425 dana, ubijeno je više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno. Samo preživjeli znaju koliko se boli, tuge, suza i krvi slilo u te šture brojke.
Zato je 6. april za Sarajevo izuzetan datum. Tada preispitujemo sebe, vagamo jesu li vrijednosti antifašizma i danas jednako važne kao i prije 1992., podsjećamo kako i danas imamo dužnost prema svim žrtvama i herojima, provjeravamo znači li nam borba za ravnopravnost i poštivanje drugoga i drugačijega danas jednako kao i jučer. 
Zato se upravo 6. aprila snažnije nego inače moramo podsjetiti na možda i najvrednije u Sarajevu, otvorenost, kozmopolitizam, multietničnost, toleranciju, te biti ponosni, ma koliko patetično bilo, na „zvona s katedrale i pravoslavne crkve i ezan s munara“.
Zato 6. aprila trebamo podsjetiti da su oduvijek u Sarajevu živjeli i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali i svima je Sarajevo bilo njihovo. 
Zato 6. aprila treba ponoviti - Sarajevo je glavni grad ne samo Sarajlijama nego i cijeloj Bosni i Hercegovini. To treba biti najbolji poklon svih nas našem gradu. Da nikome Sarajevo ne bude tijesno.

6. april

U američkim akcionim filmovima često su vlasti, neka vladina agencija ili vojska suočeni s velikim problemom, a kao krajnje i jedino preostalo rješenje vide u jednom čovjeku koji može spriječiti katastrofu koja nadolazi. Taj junak obično je penzionisan i povukao se u neku zabit. 
Podijeljena država

Nevoljko prihvata posao koji mu vlasti povjeravaju i rješava ga na spektakularan način.

Slična uloga dodijeljena je i Rajnhardu Pribeu (Reinhard Priebe). Bio je jedan od direktora u Evropskoj komisiji, radio u Briselu na raznim poslovima uglavnom u vezi s pravom. Penzionisao se i vratio u Njemačku. 

Međutim, brzo mu je stigao poziv. Broj počinje pozivnim iz Brisela. Od njega se tražilo da ode u Skoplje, analizira sistem pravosuđa, eventualnu korumpiranu vezu s vlastima i obavještajnim agencijama te sastavi izvještaj koji bi Makedoniji, ali i Evropskoj uniji, trebao pomoći u reformi pravosuđa.

Makedonija je u to vrijeme bila duboko podijeljena država, na rubu građanskog rata, a put ka EU i NATO-u bio je blokiran.

Nakon nekoliko mjeseci Pribe je objavio izvještaj. I što je najvažnije, spisak na kojem su imenom i prezimenom ljudi koji su vršili neprimjereni utjecaj na pravosuđe, koji su vršili kriminalne radnje, veze političari – obavještajci - tužioci...

Žestok obračun
Izvještaj je bio toliko šokantan da je izazvao potres u makedonskom društvu. Brzo su uslijedili protesti, koji su doveli i do promjene vlasti. Pozicije su preuzeli socijaldemokrati, a pravosuđe se reformiralo, te je krenuo žestok obračun s korupcijom.
Nakon završenog posla, vratio se svom penzionerskom životu. Ne zadugo. Pribea su ponovo zvali. Ovaj put „gori“ u Bosni i Hercegovini. Čim je stigao u Sarajevo, prionuo je na posao. 
Izvještaj o BiH trebao bi biti gotov najesen. Ono što će Pribe u njemu napisati, sigurno neće biti dosadno.Iz biografije&nbsp;
Rajnhard Pribe rođen je 25. aprila&nbsp;1949. godine u Libeku u Njemačkoj. Radio je kao pravnik i sudija, a kasnije i kao politički direktor u Evropskoj komisiji.

U evropskoj vladi počinje raditi 1984. godine. Kao direktor Vanjskopolitičkog komesarijata EU radio je od 2001. do 2006. i bio je zadužen za zapadni Balkan.

Nakon nekoliko godina otišao je u penziju.

Rajnhard Pribe rođen je 25. aprila 1949. godine u Libeku u Njemačkoj. Radio je kao pravnik i sudija, a kasnije i kao politički direktor u Evropskoj komisiji

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine. Naučne knjige koje obrađuju temu homoseksualizma se spaljuju na velikim lomačama gradskih trgova, a oko 100.000 homoseksualnih osoba biva uhapšeno, izolovano i poslano u koncentracijske logore. Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma&nbsp;jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase". U tom smislu Hitler izjavljuje: “Bandi homoseksualaca, nasilnika i pijanaca ne bi smjelo biti dopušteno da budu dio Njemačke.”&nbsp;&nbsp; Šta asocira na nacizam
Nošena ovim nacističkim idejama, očito podržavajući Hitlerovu ideologiju, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević priziva progon i protjerivanje LGBT populacije. Njena primitivna, srednjovjekovna svijest ne može da se pomiri s najavljenom povorkom ponosa, koja treba biti održana u Sarajevu 8. septembra. U svom nacističkom komentaru ona kaže: "Državo, nemaš pravo da se žališ, sve dok stanje naroda ne popraviš. Veliku važnost i značaj je dobila jedna mala skupina od 15 aktivista i aktivistkinja iz Prijedora, Banje Luke, Sarajeva, Bijeljine, Tuzle i ostalih dijelova BiH. Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizuju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod. Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” 
Ima li išta što više može asocirati na nacističku politiku od pojma “izolovati” koji esdeaovska zastupnica tako snažno propagira?
Samra Ćosović-Hajdarević inače je vjerski pokrivena žena, pa mi se čini umjesno pitati je kako bi se osjećala kada bismo mi ateisti za pokrivene osobe upotrijebili ovaj dio njene izjave: “Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želimo da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” 
Dušebrižnici su na redu 
Naravno, ateisti su otvorene osobe koje podržavaju svaki vid slobodnog izražavanja vjerskih i drugih uvjerenja, tako da od njih jedna ovakva izjava teško može biti očekivana. Osim toga, gotovo pa sam siguran da će se nakon ovog mog gornjeg pasusa pojaviti dušebrižnici koji će me kritikovati jer nije umjesno, nije moralno porediti dekadentne homoseksualce i žene koje praktikuju vjeru, žene koje su moralna vertikala ovog društva. Slažem se, u pravu su. Pokrivene žene, naime, imaju zaštićena sva moguća ljudska prava, a homoseksualci su jedna od najugroženijih grupacija u BiH. Nije ih uredu porediti.
Nije napad na kamermana, nego na kameru 
Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke, iz dana u dan, “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje. Prvo esdeaovski primitivac napadne novinara, a onda Bakirbeg daje retardiranu izjavu kako nije riječ o napadu na kamermana, nego na kameru. Ne mogu odoliti, a da evo opet, po ko zna koji put, ne citiram Ivanu Marić. Ona na svom Facebook statusu ovom prilikom zapisa: “Nasilnik, koji je u Prijedoru napao povratnika i natjerao ga da s prikolice skine grb BiH, obrisao je svoj profil na Facebooku. Ili što bi Izetbegović rekao: Nije on napao povratnika već grb na prikolici.” Da nije tužno, bilo bi smiješno. Pa je l’?

Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase"

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Ovih je dana vlasnik neke fabrike fizički nasrnuo na fotoreportera jednog internet-portala. Na Adija Kebu. Kebo nije radio ništa drugo nego obavljao svoj posao zarađujući tako svoju plaću. Vlasniku se pridružio i drugi, mlađi čovjek u nakani da zajedno onemoguće fotoreportera da snimi spoljašnjost njihove firme. Kažu da mu je to bio sin. Nije ni važno.&nbsp;Mladi fotoreporter se nije dao zbuniti i nastavio je snimati događaj usprkos neprijatnosti koja ga je snašla. Kada je vijest dospjela u javnost, počela je utrka ko će bolje, jače i glasnije osuditi događaj. Čini se da je fokus stavljen na političku partiju kojoj pripada vlasnik, a ne na sam čin. No, čin je jedino što je bitno. A partije? Pa one su potrošna roba. Ljudi ih mijenjaju od prilike do prilike.&nbsp;&nbsp; Postoji li strana u novinarstvu
Među onima koji su osudili napad bila su i imena osoba koje su vrlo glasno verbalno nasrtale na svoje kolege neistomišljenike. Bili su tu i oni koji su mogli i morali reagirati da zaštite neke druge kolege od napada, ali nisu. Bilo je tu i onih koji su napade na kolege novinare i kolumniste doživjeli kao mogućnost da pokažu svoja politička i ideološka opredjeljenja i tako jasno poruče na čijoj su strani. Bilo je tu i onih koji su reagirali u stilu: „Neka im, nisu ni zaslužili ništa bolje“.&nbsp;No, da li postoji strana u novinarstvu? Da li smije postojati? Gdje je crta između osobnosti i profesionalnosti? Kao juče da je bilo, sjećam se napada na baš ovu novinu. „Dnevni avaz“. Na riječi upućene kolumnistima, novinarima i vlasniku novine. Koja parada primitivizma i zle volje je to samo bila. I ne, nisu se ustremili na novinu neki tamo političari, intelektualci ili javne ličnosti, nego baš neki novinari i kolumnisti drugih medija. Danas je njihova priča nešto sasvim drugo. Danas su se ustremili na druge i tako redom. Ima li principa u tome? Ma ne. Ni govora. Kao što nije bilo ni kada su krenuli u ofanzivu na „Avaz“ i njegove kolumniste. 
No, da li se ljudska prava mogu braniti selektivno i sasvim proizvoljno? Očigledno je da mogu, ali ne bi trebalo. Ne bi smjelo. Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati. 
To nije principijelnost. Tako se ne gradi profesionalno novinarstvo. Tako se ne brani sloboda govora. Tako se ne brane ljudska prava. Tako se podupiru neprincipijelnost i neprofesionalnost. Tako se podupire međuentitetska, međunacionalna i općenito međuljudska netrpeljivost. Tako se podupire manir ulične solidarnosti. Tako se podupire odbrana onih koji realiziraju "naše" projekte kroz svoje medije, a ne nikako snaga argumenta i dostojanstvo čovjeka. 
Tešku riječ čuju svi 
Fizički nasrtaj na Adija Kebu glasno treba osuditi, ali podjednako i sve slučajeve iste vrste koliko god se ne slagali sa stavovima onih koji su na meti uvreda i brutalnih napada. Ne zaboravimo, mnogo je građana koji ne mogu dospjeti do brojnih okruglih stolova, seminara i radionica na kojima se priča o ljudskim pravima. Oni imaju samo medije. Mediji kreiraju njihovu sliku dobrog i poželjnog. Lošeg i nevaljanog. Ako mediji jednom, pa drugi put, pa opet i opet pošalju u najudaljeniji kutak ove zemlje poruku da se ljudska prava trebaju štititi samo nekima, a drugima ne, onda su mediji samo jedan ideološki aparat koji ne čini ništa dobro nikome, pa čak ni onima u ime kojih šalje takve poruke. 
Teška riječ podjednako boli svakoga. Tešku riječ čuju svi, a još glasnije čuju tišinu u osudi tih riječi.

“Najoštrije ću se svojim argumentima suprotstaviti vašim argumentima, ali ću svom silom braniti vaše pravo da ih iznesete!“

Tvoja i moja prava

Pravi galimatijas, potpuna zbrka riječi, socijalni lom i moralni nered iznad svega, dogodio nam se otkad smo saznali kako je Džo Bajden (Joe Biden) prije pet godina poljubio izvjesnu Lusi Flores (Lucy), lokalnu funkcionerku Demokratske stranke.&nbsp;&nbsp; Ona se, kako sama kaže, te “invazije njenog prostora”&nbsp;sjetila baš ovih dana, dok bivši američki potpredsjednik vaga novu kandidaturu za Bijelu kuću 2020. godine. Pa se iz toga nameću bar dva zaključka, važna poput kazaljke kompasa u ovdašnjoj političkoj džungli.
Jer, pravo je pravo čak iako ga niko ne prakticira, a grijeh je grijeh čak i kad ga svi čine, napisao je Sveti Augustin.
Džon Vejn američke politike
Otkako je u jesen 2017. godine u Americi krenuo #MeToo (#I ja takodjer), pokret žena koje su seksualno zlostavljane, da se kao društvo oslobodimo siledžijstva, evoluirajući dalje i kroz ravnopravnost spolova, pokazalo se da je ponekad teško razlučiti kad postoji politička motivacija ili moguća monetarna zloupotreba u vezi sa svim tim.&nbsp;
Sve je više loših primjera, kao što je i bizarna priča o Bajdenovom poljupcu (u kosu) 39-godišnje gospođice Flores i to dok joj je pomagao u izbornoj kampanji za lokalnog političkog aparatčika u Nevadi 2014. godine. Ovakve će se pripovijesti očito morati ozbiljnije ispitati jer će, u protivnom, naštetiti stvarnim žrtvama beskrupuloznog muškog macho mentaliteta.&nbsp;

Ali, liberali ostaju bukvalno u kandžama #MeToo pokreta ili, kako to navode američki analitičari, “vjenčani” za tu agendu, prema kojoj se (svim) ženama bezuvjetno vjeruje, bez obzira na razloge. Taj fokus, prvenstveno na spolnu ravnopravnost i prava LGBT populacije, sasvim izvjesno dodatno je naelektrisao Trampovu konzervativnu izbornu bazu, dok se ova velika zemlja suočava i s lepezom drugih teških životnih pitanja koja, naprosto, more i ruralnu i urbanu Ameriku. 
Bajden, dakako, uopće nije superpredator, niti je nalik bestidnom Donaldu Trampu (Trump) ili nezajažljivom Bilu Klintonu (Bill Clinton). Ipak, bio je prinuđen javno primiti k znanju ovu neslavnu optužbu. Jedva mu je uspjelo izbjeći izvinjenje, koje u Americi često ima i legalne posljedice. Prema svemu, radi se samo o još jednom benignom izdanju njegovog karaktera. 
Bajden je, očito, starog kova, Džon Vejn (John Wayne) američke politike. A ko je još vidio kauboja da se za bilo šta izvinjava. 
Demagozi protiv romantičara
No, s obzirom na to da Lusi Flores još od 2016. godine podržava Bernija Sandersa (Bernie), a Bajden, prema svim anketama, vodi među onima koji žele na megdan Trampu, jasno je da bi “Super Berni”, kako Sandersa zovu u Americi, iz ovih napada mogao najviše profitirati. Posebno ako “Ujak Džo”, kako Bajdenu tepaju od milja, na kraju odustane od utrke. 
Sve je više i onih koji misle da anketama, prema kojima je Bajden ispred Sandersa i svih ostalih demokrata iako se još formalno nije ni kandidirao, ne treba vjerovati. Jer znamo kako smo prošli predviđajući laku pobjedu Hilari Klinton (Hillary) prije dvije godine. 
“Washington Post” (kolumnista Dana Milibank) ove je sedmice čak pisao kako je Berni Sanders “novi Tramp na američkoj ljevici”, jer jedino on ima široku populističku bazu na sve strane Amerike. 
Novo političko investiranje u Bajdena, dakle, bilo bi rasipanje resursa i emocija za Amerikom koja je stvar prošlosti. Samo je Sanders, po mentalitetu isti beskrupulozni Njujorker (iz Bruklina), i sa “istom pričom” poput Trampa, a ne plaši se ni (socijalne) demagogije. 
Ogromna je razlika i u tome kako će se finansirati Sandersova kampanja; prvih 10 miliona dolara uplatilo je 350.000 sitnih donatora i taj se trend nastavlja. Ti siromašni Amerikanci se ne stide ispisati ček na pet ili desetak dolara. Bajdena bi pak, ako uleti u izborni ring, poput Obame i Klintonovih sigurno opet finansirale superbogate korporacije i moćni Holivud. 
Kako dalje, moj Bajdene
Činjenica je i da američki politički krajolik nakon Trampa više nikad neće biti isti, bez obzira hoće li ovaj predsjednik osvojiti novi mandat do 2024. godine.
Bajden u svemu tome sve više izgleda kao usamljeni vitez, koji živi od svog starog i u biti konzervativnog bontona poput političkog pjesnika. Ali, on je i čovjek s nemalom političkom hipotekom koja seže i do srca Wall Streeta. 
Upravo to je lomača na kojoj Sanders, Elizabet Voren (Elizabeth Warren) i nova superzvijezda američke socijaldemokratije, kongreskinja Aleksandrija Oktavio Kortez (Alexandria Octavio Cortes) javno spaljuju one koji sve ove godine nisu štitili istinske žrtve bezobzirno monopoliziranog korporacijskog sistema. 
To je za sada temeljna razlika između Sandersa i Bajdena. A ne jedan ili dva nedozvoljena poljupca - protiv Bijele kuće, što se, evo i daidži Džou razbijaju o glavu. Ko li je to smislio kako osujetiti Bajdena u samom startu i strpati ga u isto društvo Bila i Donalda!? 
Teško je ipak povjerovati da će Džo odustati jer on je naprosto pozvan da opet zaore centralnu brazdu umjerene politike centra, bez ekstremnih skretanja udesno ili ulijevo. Ali ovaj 76-godišnji politički veteran je ozbiljno uzdrman. Svijetom vladaju predodžbe i malo je vremena za poštenu analizu! 
Nasreću, ove je sedmice Kongres od Federalne porezne uprave (IRS), navodno tražio izvode iz Trampovog poreznog dosjea od 2013. do 2018. godine. Tek da se vidi je li eventualno neko nekog potkradao? 
- Predviđam svijetlu budućnost za Amerikance ako uspiju spriječiti svoju vladu da rasipa njihov rad pod lažnom pretenzijom da se brinu o građanima - rekao je jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država i treći po redu predsjednik Tomas Džeferson (Thomas Jefferson).

Poljupci protiv Bijele kuće

Ko god posmatra naš javni život i ako se malo više koncentrira na njegovu prirodu, sadržinu i posebno na kvalitet, zapazit će da zapravo mi i nemamo inteligenciju u pravom smislu te riječi. 
Mi imamo određene organizacije ili skupove ljudi koji sebe deklariraju da su intelektualci, ali čiji rezultati rada ne opravdavaju takvu kvalifikaciju.
Najbolje se to može osjetiti u činjenici da u političkom životu, gdje intelektualni moment igra veliku ulogu s obzirom na činjenicu da traži vrlo precizne analize i definicije stvari, nalazimo često da intelektualni sloj igra određenu ulogu, ali da ta uloga nema efekt koji bi trebala da ima, tj. da ono što ona proizvede ne djeluje na javno stanje, na društvene odnose, na politička kretanja, na ponašanja ljudi kako bi to trebalo očekivati.
Mišljenje učenjaka
Naime, u cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo&nbsp;se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari.
S jedne strane, takvi stavovi su uvažavani od običnih ljudi, od ljudi koji konzumiraju mišljenja iz javnih glasila i iz onoga što se javno saopćava, i&nbsp;ne samo javnih glasila u modernom smislu riječi, nego i onih javnih saopćenja koja su nekada dolazila iz institucija intelektualnog karaktera kao što su univerziteti, akademije ili neka druga intelektualna udruženja.
Dakle, uvažavanje takvih stavova i vođenje računa o tome da se u ocjeni stvari, ocjeni ljudi, ocjeni situacija i stanja uzima u obzir to šta je rekao određeni intelektualac, određena intelektualna grupa ili institucija, predstavljalo je vrlo značajan faktor javnoga života.
S druge strane, oni koji su bili predmet ocjena intelektualnog faktora, tj. oni o kojima su intelektualci ili o kojima je intelektualna sfera definirala određeno mišljenje,&nbsp;izrazila stav,&nbsp;morali su voditi računa o tome kakvi stavove su formulirale intelektualne institucije ili pojedinci u njima.&nbsp;Tako je s obzirom na činjenicu da je intelektualni svijet nastao na taj način što se podijelio u odnosu na onaj pragmatički i praktički politički. Naime, intelektualci su se udružili u institucije kao što su univerziteti ili akademije, za koje je bilo karakteristično stanovište autonomije, odnosno slobode u odnosu na stavove, bilo duhovne, bilo svjetovne vlasti.

Svaki intelektualni autoritet, svaka intelektualna organizacija koja je imala svoj identitet definirala je sebe sa stanovišta autonomije prema stavovima političke i duhovne vlasti, odnosno tvrdila je da ona odgovara samo autoritetu istine, a ne autoritetu socijalne, duhovne ili političke moći.
Takva podjela među autoritetima koji su djelovali u javnom životu omogućavala je da intelektualni faktor ima ne samo slobodu da proizvodi svoje stavove i da definira svoje mišljenje nego i mogućnost da bude zaštićen od svake moguće sile koja dolazi iz sfere vladavine, odnosno bilo one svjetovne, bilo one duhovne.
Ono što je karakteristično bilo za prve univerzitete koji su u Evropi nastojali je da je univerzitet sebe definirao kao udruženje doktora i magistara čiji je zadatak da poštuju istinu iznad svega i da osiguraju autonomiju isticanja istine u odnosu na nosioce autoriteta duhovne ili političke moći. To je izraženo u stavu da su univerziteti svojim statutima definirali pravo univerziteta da izda zabranu dolaska na univerzitet i djelovanja nosilaca političkih i duhovnih autoriteta i moći.&nbsp;Naprimjer, u Francuskoj kralj nije imao pravo da po svom nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu, posjećuje taj univerzitet ili da drži govore, daje upute i postavlja zahtjeve, nego je morao zatražiti odobrenje i saglasnost savjeta – senata, članova Univerziteta, da može da posjeti, izrazi svoje mišljenje, zahtjev, želju, odnosno što misli da je potrebno, na što ima pravo u odnosu na intelektualni autoritet. Također, to se odnosilo i na nadbiskupa Pariškog, koji također nije imao pravo da po svome nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu i da tamo izlaže svoje mišljenje, zahtjeve i svoje kritike, itd., nego je morao uvijek da zatraži saglasnost Senat Univerziteta, da izloži svoje mišljenje pred skupom članova Univerziteta, odnosno doktora i magistara.
Izgradnja kulture u cjelini
Taj odnos koji je uspostavljen između intelektualnog, duhovnog i svjetovnog autoriteta, koji potiče iz prava naslijeđa vladavine, je nešto što je jedna velika tekovina ukupne ljudske kulture, posebno evropske, koja je omogućila izgradnju evropske demokratske kulture u cjelini.&nbsp;Toga danas, međutim, kod nas nema. Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

To se danas vidi jasno u našem životu, zbog čega stavovi intelektualaca nemaju više ni snagu, ni moć, ni značenje koje su nekada imali.
Evo, posljednjih dana imali smo cijelu jednu kanonadu izdavanja rezolucija i stavova raznih intelektualnih institucija i udruženja, koje su ostale bez ikakvog odjeka. Pretvara se jednostavno u jednu igru u kojoj se manifestira intelektualna moć kao moć da se replicira, ali bez ikakvog utjecaja na stvarna zbivanja.
Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu, a bez ikakve podređenosti političkim ili vjerskim faktorima, kako je to kod nas danas uobičajeno.

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine. Naučne knjige koje obrađuju temu homoseksualizma se spaljuju na velikim lomačama gradskih trgova, a oko 100.000 homoseksualnih osoba biva uhapšeno, izolovano i poslano u koncentracijske logore. Homoseksualnost se nije uklapala u ideologiju nacionalsocijalizma jer lezbijke i gejevi ne sudjeluju u reprodukciji i uvećanju njemačke "više rase". U tom smislu Hitler izjavljuje: “Bandi homoseksualaca, nasilnika i pijanaca ne bi smjelo biti dopušteno da budu dio Njemačke.” Šta asocira na nacizamNošena ovim nacističkim idejama, očito podržavajući Hitlerovu ideologiju, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević priziva progon i protjerivanje LGBT populacije. Njena primitivna, srednjovjekovna svijest ne može da se pomiri s najavljenom povorkom ponosa, koja treba biti održana u Sarajevu 8. septembra. U svom nacističkom komentaru ona kaže: "Državo, nemaš pravo da se žališ, sve dok stanje naroda ne popraviš. Veliku važnost i značaj je dobila jedna mala skupina od 15 aktivista i aktivistkinja iz Prijedora, Banje Luke, Sarajeva, Bijeljine, Tuzle i ostalih dijelova BiH. Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizuju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod. Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!”

Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke iz dana u dan “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje

Ima li išta što više može asocirati na nacističku politiku od pojma “izolovati” koji esdeaovska zastupnica tako snažno propagira?Samra Ćosović-Hajdarević inače je vjerski pokrivena žena, pa mi se čini umjesno pitati je kako bi se osjećala kada bismo mi ateisti za pokrivene osobe upotrijebili ovaj dio njene izjave: “Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želimo da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati. Ali ovdje NE!” Dušebrižnici su na redu Naravno, ateisti su otvorene osobe koje podržavaju svaki vid slobodnog izražavanja vjerskih i drugih uvjerenja, tako da od njih jedna ovakva izjava teško može biti očekivana. Osim toga, gotovo pa sam siguran da će se nakon ovog mog gornjeg pasusa pojaviti dušebrižnici koji će me kritikovati jer nije umjesno, nije moralno porediti dekadentne homoseksualce i žene koje praktikuju vjeru, žene koje su moralna vertikala ovog društva. Slažem se, u pravu su. Pokrivene žene, naime, imaju zaštićena sva moguća ljudska prava, a homoseksualci su jedna od najugroženijih grupacija u BiH. Nije ih uredu porediti.

Progon homoseksualaca u Njemačkoj počinje dolaskom Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine

Nije napad na kamermana, nego na kameru Količina primitivizma kojom članovi SDA stranke, iz dana u dan, “obogaćuju” naše živote stvarno nas više ne iznenađuje. Prvo esdeaovski primitivac napadne novinara, a onda Bakirbeg daje retardiranu izjavu kako nije riječ o napadu na kamermana, nego na kameru. Ne mogu odoliti, a da evo opet, po ko zna koji put, ne citiram Ivanu Marić. Ona na svom Facebook statusu ovom prilikom zapisa: “Nasilnik, koji je u Prijedoru napao povratnika i natjerao ga da s prikolice skine grb BiH, obrisao je svoj profil na Facebooku. Ili što bi Izetbegović rekao: Nije on napao povratnika već grb na prikolici.” Da nije tužno, bilo bi smiješno. Pa je l’?

Ovih je dana vlasnik neke fabrike fizički nasrnuo na fotoreportera jednog internet-portala. Na Adija Kebu. Kebo nije radio ništa drugo nego obavljao svoj posao zarađujući tako svoju plaću. Vlasniku se pridružio i drugi, mlađi čovjek u nakani da zajedno onemoguće fotoreportera da snimi spoljašnjost njihove firme. Kažu da mu je to bio sin. Nije ni važno. Mladi fotoreporter se nije dao zbuniti i nastavio je snimati događaj usprkos neprijatnosti koja ga je snašla. Kada je vijest dospjela u javnost, počela je utrka ko će bolje, jače i glasnije osuditi događaj. Čini se da je fokus stavljen na političku partiju kojoj pripada vlasnik, a ne na sam čin. No, čin je jedino što je bitno. A partije? Pa one su potrošna roba. Ljudi ih mijenjaju od prilike do prilike. Postoji li strana u novinarstvuMeđu onima koji su osudili napad bila su i imena osoba koje su vrlo glasno verbalno nasrtale na svoje kolege neistomišljenike. Bili su tu i oni koji su mogli i morali reagirati da zaštite neke druge kolege od napada, ali nisu. Bilo je tu i onih koji su napade na kolege novinare i kolumniste doživjeli kao mogućnost da pokažu svoja politička i ideološka opredjeljenja i tako jasno poruče na čijoj su strani. Bilo je tu i onih koji su reagirali u stilu: „Neka im, nisu ni zaslužili ništa bolje“. No, da li postoji strana u novinarstvu? Da li smije postojati? Gdje je crta između osobnosti i profesionalnosti? Kao juče da je bilo, sjećam se napada na baš ovu novinu. „Dnevni avaz“. Na riječi upućene kolumnistima, novinarima i vlasniku novine. Koja parada primitivizma i zle volje je to samo bila. I ne, nisu se ustremili na novinu neki tamo političari, intelektualci ili javne ličnosti, nego baš neki novinari i kolumnisti drugih medija. Danas je njihova priča nešto sasvim drugo. Danas su se ustremili na druge i tako redom. Ima li principa u tome? Ma ne. Ni govora. Kao što nije bilo ni kada su krenuli u ofanzivu na „Avaz“ i njegove kolumniste.

Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati.

No, da li se ljudska prava mogu braniti selektivno i sasvim proizvoljno? Očigledno je da mogu, ali ne bi trebalo. Ne bi smjelo. Ne mogu se prava na slobodu misli i riječi nekima dodjeljivati, a drugima oduzimati. To nije principijelnost. Tako se ne gradi profesionalno novinarstvo. Tako se ne brani sloboda govora. Tako se ne brane ljudska prava. Tako se podupiru neprincipijelnost i neprofesionalnost. Tako se podupire međuentitetska, međunacionalna i općenito međuljudska netrpeljivost. Tako se podupire manir ulične solidarnosti. Tako se podupire odbrana onih koji realiziraju "naše" projekte kroz svoje medije, a ne nikako snaga argumenta i dostojanstvo čovjeka. Tešku riječ čuju svi Fizički nasrtaj na Adija Kebu glasno treba osuditi, ali podjednako i sve slučajeve iste vrste koliko god se ne slagali sa stavovima onih koji su na meti uvreda i brutalnih napada. Ne zaboravimo, mnogo je građana koji ne mogu dospjeti do brojnih okruglih stolova, seminara i radionica na kojima se priča o ljudskim pravima. Oni imaju samo medije. Mediji kreiraju njihovu sliku dobrog i poželjnog. Lošeg i nevaljanog. Ako mediji jednom, pa drugi put, pa opet i opet pošalju u najudaljeniji kutak ove zemlje poruku da se ljudska prava trebaju štititi samo nekima, a drugima ne, onda su mediji samo jedan ideološki aparat koji ne čini ništa dobro nikome, pa čak ni onima u ime kojih šalje takve poruke. Teška riječ podjednako boli svakoga. Tešku riječ čuju svi, a još glasnije čuju tišinu u osudi tih riječi.

Ko god posmatra naš javni život i ako se malo više koncentrira na njegovu prirodu, sadržinu i posebno na kvalitet, zapazit će da zapravo mi i nemamo inteligenciju u pravom smislu te riječi.Mi imamo određene organizacije ili skupove ljudi koji sebe deklariraju da su intelektualci, ali čiji rezultati rada ne opravdavaju takvu kvalifikaciju.Najbolje se to može osjetiti u činjenici da u političkom životu, gdje intelektualni moment igra veliku ulogu s obzirom na činjenicu da traži vrlo precizne analize i definicije stvari, nalazimo često da intelektualni sloj igra određenu ulogu, ali da ta uloga nema efekt koji bi trebala da ima, tj. da ono što ona proizvede ne djeluje na javno stanje, na društvene odnose, na politička kretanja, na ponašanja ljudi kako bi to trebalo očekivati.

Mišljenje učenjakaNaime, u cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari.S jedne strane, takvi stavovi su uvažavani od običnih ljudi, od ljudi koji konzumiraju mišljenja iz javnih glasila i iz onoga što se javno saopćava, i ne samo javnih glasila u modernom smislu riječi, nego i onih javnih saopćenja koja su nekada dolazila iz institucija intelektualnog karaktera kao što su univerziteti, akademije ili neka druga intelektualna udruženja.Dakle, uvažavanje takvih stavova i vođenje računa o tome da se u ocjeni stvari, ocjeni ljudi, ocjeni situacija i stanja uzima u obzir to šta je rekao određeni intelektualac, određena intelektualna grupa ili institucija, predstavljalo je vrlo značajan faktor javnoga života.

Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same&nbsp; intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

S druge strane, oni koji su bili predmet ocjena intelektualnog faktora, tj. oni o kojima su intelektualci ili o kojima je intelektualna sfera definirala određeno mišljenje, izrazila stav, morali su voditi računa o tome kakvi stavove su formulirale intelektualne institucije ili pojedinci u njima. Tako je s obzirom na činjenicu da je intelektualni svijet nastao na taj način što se podijelio u odnosu na onaj pragmatički i praktički politički. Naime, intelektualci su se udružili u institucije kao što su univerziteti ili akademije, za koje je bilo karakteristično stanovište autonomije, odnosno slobode u odnosu na stavove, bilo duhovne, bilo svjetovne vlasti.Svaki intelektualni autoritet, svaka intelektualna organizacija koja je imala svoj identitet definirala je sebe sa stanovišta autonomije prema stavovima političke i duhovne vlasti, odnosno tvrdila je da ona odgovara samo autoritetu istine, a ne autoritetu socijalne, duhovne ili političke moći.Takva podjela među autoritetima koji su djelovali u javnom životu omogućavala je da intelektualni faktor ima ne samo slobodu da proizvodi svoje stavove i da definira svoje mišljenje nego i mogućnost da bude zaštićen od svake moguće sile koja dolazi iz sfere vladavine, odnosno bilo one svjetovne, bilo one duhovne.

Ono što je karakteristično bilo za prve univerzitete koji su u Evropi nastojali je da je univerzitet sebe definirao kao udruženje doktora i magistara čiji je zadatak da poštuju istinu iznad svega i da osiguraju autonomiju isticanja istine u odnosu na nosioce autoriteta duhovne ili političke moći. To je izraženo u stavu da su univerziteti svojim statutima definirali pravo univerziteta da izda zabranu dolaska na univerzitet i djelovanja nosilaca političkih i duhovnih autoriteta i moći.Naprimjer, u Francuskoj kralj nije imao pravo da po svom nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu, posjećuje taj univerzitet ili da drži govore, daje upute i postavlja zahtjeve, nego je morao zatražiti odobrenje i saglasnost savjeta – senata, članova Univerziteta, da može da posjeti, izrazi svoje mišljenje, zahtjev, želju, odnosno što misli da je potrebno, na što ima pravo u odnosu na intelektualni autoritet. Također, to se odnosilo i na nadbiskupa Pariškog, koji također nije imao pravo da po svome nahođenju dolazi na Univerzitet Sorbonu i da tamo izlaže svoje mišljenje, zahtjeve i svoje kritike, itd., nego je morao uvijek da zatraži saglasnost Senat Univerziteta, da izloži svoje mišljenje pred skupom članova Univerziteta, odnosno doktora i magistara.Izgradnja kulture u cjeliniTaj odnos koji je uspostavljen između intelektualnog, duhovnog i svjetovnog autoriteta, koji potiče iz prava naslijeđa vladavine, je nešto što je jedna velika tekovina ukupne ljudske kulture, posebno evropske, koja je omogućila izgradnju evropske demokratske kulture u cjelini.Toga danas, međutim, kod nas nema. Kod nas se intelektualne institucije kao što su univerziteti podvrgavaju direktnoj upravi državnih institucija, drugo, same intelektualne institucije se identificiraju i podvrgavaju utjecaju autoriteta političke moći dopuštajući da funkcioniraju kao prenosioci zahtjeva, mišljenja i stavova političkih autoriteta.

U cijelom modernom svijetu, posebno u Evropi otkako je u javnom životu intelektualni moment počeo da igra veliku i značajnu ulogu, uvažavalo se mišljenje učenih ljudi, onih koji nešto znaju i koji su kvalificirani da definiraju stvari

To se danas vidi jasno u našem životu, zbog čega stavovi intelektualaca nemaju više ni snagu, ni moć, ni značenje koje su nekada imali.Evo, posljednjih dana imali smo cijelu jednu kanonadu izdavanja rezolucija i stavova raznih intelektualnih institucija i udruženja, koje su ostale bez ikakvog odjeka. Pretvara se jednostavno u jednu igru u kojoj se manifestira intelektualna moć kao moć da se replicira, ali bez ikakvog utjecaja na stvarna zbivanja.Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu, a bez ikakve podređenosti političkim ili vjerskim faktorima, kako je to kod nas danas uobičajeno.

Zbog toga je, naravno, potrebno da se osnaži, da se obnovi, da se osiguraju sloboda i autonomija intelektualnih institucija i prava nosilaca intelektualnih funkcija u javnome životu

Hvala ti, Arči, što postojiš, sa suzama u očima rekli smo svi nakon premijere filma o neprevaziđenom uspjehu legendarne ekipe košarkaša Bosne u Grenoblu. Hej, neka mala Bosna, na krovu Evrope! Kapa dole što se bori da prašina zaborava ne prekrije te veličine, koje su, nažalost, potisnute.&nbsp; 
Aplauzi u Domu mladih pokazali su da taj duh ipak živi. Koliko-toliko. I nije to bila priča, predivna priča, samo o Boši, Kinđetu, Raši, Varaji i ostaloj raji. 
Više je to bio film, koji nam je poklonila Arijana Saračević-Helać, o jednom vremenu i ljudima koji su vodili klub, onima koji su vodili, ali i voljeli ovaj grad i činili sve da Sarajevo bude ponos, nešto veliko... Blum, Uglješa, direktori svjetski vrijednih firmi, baš svi su ugradili neku svoju ciglu u taj uspjeh. Bila je to radna akcija, hajmo svi pomoći Bosni. Zato se i ne smiju zaboraviti.
Iz filma su najupečatljivije izjave „svi smo se mi voljeli“ i da im je Boša bio kao otac, a veliki mag rekao je da je želio da od njih prvenstveno napravi ljude, dobre ljude. 
I što je neko rekao, tada su stub društva, jednog dobrog društva, bili obrazovanje, kultura i sport. Upravo ono što je sada zanemareno, pa je tako i adresa prvaka Evrope završila negdje na Kromolju. Ali, nećemo time da kontaminiramo ovaj film.

Priča o historijskom uspjehu košarkaša Bosne probudila velike emocije

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Kao bomba odjeknula je vijest da je u aferi „Kineski traktori“ uhapšen i Desnica Radivojević, dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, čijim je imenom njegova stranka godinama dokazivala svoju multietničnosti i odanost principima zajedništva.&nbsp;&nbsp; Radivojević je osumnjičen da je, navodno, iz kontingenta kineskih traktora namijenjenih ugroženima u poplavama 2014. godine, nezakonito dobio jedan traktor, platio ga državnim parama, a potom dao nekome u Bratuncu. Je li, nije li, znat će se nakon što se raspetlja ko je šta „mahnuo“. 
Jesu li nevini kako tvrde osumnjičeni u aferi „Kineski traktori“, pa s njima i Desnica Radivojević, ili su krivi kako ih tužioci terete, vidjet ćemo. 
No, ako je u ovoj državi ukraden jedan, pa i stotinu traktora, iz sredstava doniranih njenim građanima u potrebi, onda možemo reći da je BiH zaista sretna zemlja, čija vlast, a i narod s njom, kipti od morala i poštenja. Ali, nije!&nbsp;Kralo se i otimalo i još se krade i otima iz sirotinjskih, posebno povratničkih usta, tako da ne postoji nauka koja bi mogla raspetljati sheme po kojima su se donirani traktori, freze, građevinski materijali, plastenici, vodovodne cijevi... - da ne nabrajamo - debelo naplaćivali, bilo u novcu, broju glasova na izborima, radnim mjestima u državnim institucijama… 
U Podrinju, naprimjer, upravo zbog kriminala s podjelom donacija pojedini „ljudi od povjerenja“ i danas se prepoznaju po nadimcima Traktor, Struja, Freza, Cigla, Blok, Šljivić… 
Sve dok se ne zaore u milijarde koje su u BiH stigle kao pomoć određenim grupama njenih građana, a oni i dalje grcaju u neimaštini, lisice na rukama jednog ili pet ljudi koji se sumnjiče za malverzacije u podjeli traktora tumačit će se kao još jedna u nizu farsi. Ustvari, nemojte nas više...

Ako je u BiH iz donacija ukraden jedan, pa i stotinu traktora, onda smo mi sretna zemlja

Traktori i milijarde

Prije četrdeset godina zvanično smo postali šampioni! Starije generacije svjedoče kako su sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća predstavljale najuspješnije razdoblje u dugoj povijesti Sarajeva. Krenulo nas, kažu, na sve strane. U politici, privredi, nauci, umjetnosti, sportu... S košarkom smo, eto, dobacili (pre)daleko. Nije šala, prvaci Evrope! 
Nejasno danas prolijeću slike preživjele u memoriji bivšeg dječaka sa svečanog dočeka majstora iz Grenobla. Siguran u očevom naručju, uzdignut iznad nekoliko hiljada ljudskih tijela, zakleo bih se da sam plakao od sreće. Nikad se tako masovan osjećaj ponosa i slave u ovom gradu ponoviti neće. K'o u onoj pjesmi Indeksa - Bilo je to vrijeme ruža...
Tvorac čudesne generacije „Studenata“, trener nad trenerima, kod Amira Zukića na N1 kaže: ''Stvarno se taj momenat našeg rasta poklopio s ekonomskim rastom cijele Bosne i Hercegovine i grada Sarajeva. Bilo je jedno trojstvo, Kosovac, Mikulić i Pozderac. Ne treba se odricati onog dobrog.“ Veliki Boša Tanjević dodao je i to da su svi u ekipi bili uvjereni u trijumf. Sve ostalo je legenda!
Važan, odličan, emotivan dokumentarni film drage prijateljice Arijane Saračević-Helać sačuvat će uspomene na jedno neponovljivo vrijeme i prvu evropsku titulu. Vrijedno je prikupila arhivu iz svih raspoloživih izvora, na raznim adresama pronašla glavne junake te znalački zakucala priču o ljudinama. Nažalost, Mirza Delibašić, Sabit Hadžić i Sabahudin Bilalović više nisu s nama. 
P. S. Postoji nezvanična škola mišljenja kako je najbolji sarajevski košarkaš svih vremena, ustvari, Vjećo Tolj, nekadašnji plejmejker Bosnine početne petorke. Sticajem nepredviđenih okolnosti, oprostio se od aktivne igre samo godinu dana prije historijskog finala protiv Emersona. Nepravedno, jer dobri Vjećo iz milion konkretnih razloga zaslužuje zlatnu medalju.

Iz Livna, s ljubavlju...

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Trener za trofeje

Čovjek od riječi

6. april

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Poljupci protiv Bijele kuće

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Traktori i milijarde

Šampioni!

Kolumne

Iz Livna, s ljubavlju...

Kukić: Pogrešnom vjerovao i godinama za pogrešnog lobirao

Trener za trofeje

Čovjek od riječi

6. april

Iz penzije ruši korumpirane sisteme

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Poljupci protiv Bijele kuće

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Da nije tužno, bilo bi smiješno

Tvoja i moja prava

Intelektualne institucije podvrgavaju se direktnoj upravi države

Film o nekim dobrim vremenima i ljudima

Traktori i milijarde

Šampioni!