Nekad davno djevojke su išle na radne akcije kako bi pomogle što bržoj obnovi zemlje. Šile su posteljine za bolnice, plele priglavke, kuhale, podučavale djecu. Činile su sve kako bi pomogle da život teče spokojno. Mnoge od njih su i poginule boreći se za neke ideale u koje su vjerovale. Nažalost, nisu zaustavile oružje Tako je bilo četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Onda su došle devedesete i žene su opet bile u najrazličitijim ulogama. Suada Dilberović i Olga Sučić su svoje živote dale vjerujući da će prosvjedima prvih dana aprila 1992. godine zaustaviti oružje koje je prijetilo sa svih strana. Nažalost, nisu ga zaustavile. Oružje je njih zaustavilo. Silva Rizvanbegović je poginula u kolima Hitne pomoći. Bila je na zadatku. Bitke u njenom gradu je nisu strašile. Radila je svoj posao baš kao da je negdje gdje su priče o ratu samo lekcije u knjigama. Fahira nije poginula, ali je njena duša umrla kad je njen Samir poginuo. Nastavila je život hrabro čekajući dan kad će otići svom sinu. Neki dan je umrla Zejna Suljić, žena koja je jača od stijene. Žena od koje se uče hrabrost i dostojanstvo. Šest sinova, dvoje unučadi i snaha su njena tuga za života. Svi ubijeni. A ona živa. I živjela je ovaj život bez života u sebi. Ima li snage koja se može mjeriti s njenom? Ima li hrabrosti koja je glasnija od njene? Olga je skrivala Harisa u svom stanu na Grbavici odlučno tvrdeći da je sama pred vojničkim pitanjem ima li kog s njom. Ana, policijska umirovljenica, s prvim danom rata je otišla u policiju i pridružila se muškim kolegama. Sanja je sa svojih pedesetak kilograma nosila više od pedeset litara vode na leđima trčeći pred snajperistom koji je, cereći se s brda, pucao oko nje i uživao gledajući je kako krivuda ne bi li vodu donijela do kuće i pobijedila još jednu sigurnu smrt. Danijela je čuvala djecu i čekala Špicu da se vrati s ratišta uvijek strahujući hoće li ugledati na vratima njega ili njegove kolege. Mirjana je bosonoga pretrčala preko mosta koji ju je odveo kćerki. Suska je svakodnevno radila svoju radnu obavezu u okupiranom naselju, a Azra je čuvala Omara i Pupu i živote im spašavala onako kako to samo majka i supruga može i umije. Fika je svaki dan išla preko cijela grada da vidi kako joj je kćerka, a Irma je vidjela kako joj ubijaju sina u ulici u kojoj je odrastao. Pred njenim očima. Seja je svaki dan išla Almiru u bolnicu gledajući sina koji se bori za život pored zarobljenika iz iste bitke u kojoj je njen sin teško ranjen. Tidža je u okupiranoj Dobrinji sama odgajala Semira i Emira i čuvala im živote koji su bili jeftini i bezvrijedni okruženi sa svih strana hladnim metalom uperenim u njih. I još mnoge znane i neznane su svoje živote stavile iza važnijih. Iza onih o kojima su brinule. Za koje su se borile. Poslije kojih su žive bile samo u pogledu drugih. Danas nisu više devedesete.Slave ženu živeći njen život Rat je već više od dvadeset i pet godina svoje mjesto ustupio miru, a one i dalje rade i bore se za druge. Treba li njima neka priča o ravnopravnosti? S čim? S kim? Zbog čega? Treba li njima neko predavanje kako da budu jake? Kako da pobijede nevolju? Treba li njima neki dobro plaćeni projekt kroz koji će čuti nekoliko lijepih misli o ulozi žene u društvu? O ženi koja mora naći svoje mjesto pod zvijezdama? Ne, jer one žive sve te rečenice svakim danom. One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život. Slave život u kojem svi imaju svoje zadaće koje obavljaju onako kako to samo one umiju. Eto, uz Dan žena, taj jedan dan u godini, treba reći da žene svakim danom obilježavaju po jedan takav dan. Dan žena je samo podsjetnik na sve hrabre, odlučne, znane i neznane koje pišu povijest bez udžbenika.

One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život

“Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“

Uz Dan žena

Sve je počelo kada je Berni Sanders (Bernie), koji se javno deklarira kao socijalista, čovjek kome je Hilari Klinton (Hillary Clinton) 2016. naprosto ukrala nominaciju Demokratske stranke za predsjedničke izbore, ove sedmice rekao da neće tražiti nikakav savjet od nje dok ponovo juriša na Bijelu kuću. Jer, dodao je, između njih postoje fundamentalne ideološke razlike.To kao da je bio okidač za nadobudnu Hilari koja želi ostati siva eminencija demokrata i čije izjave da se više neće kandidirati za političke funkcije treba uzeti s rezervom. Sandersovi politički neprijatelj broj jedan ovoga časa nisu republikanci, već Klintonova – kao slobodni politički strijelac.Bajden kao žrtva KlintonovihOčito da bi naštetila među mladima omiljenom Berniju, koji trenutno vodi na listi demokratskih pretendenata na predsjedničkim izborima 2020. godine, Hilari je preko jednog bivšeg člana svoje kampanje dobacila grudvu blata na njegov socijaldemokratski imidž.

Tako je svog bivšeg oponenta onomad cinično nazvala “njegovo veličanstvo, kralj Berni Sanders". Aluzija je to da je on salonski socijalista, koji ne bježi od luksuza, iako svi znaju da Berni živi veoma skromno, za razliku od Klintonovih, koji su se enormno obogatili. Iz Sandersovog izbornog štaba odmah su uzvratili veoma sočno, kako su upravo Klintonovi “jedne od najvećih guzica u američkoj politici”! Da ironija bude veća, pri čemu dokazuje i koliko je nezahvalna, Hilari je prozvala Bernija, jer je on nekoliko puta zatražio “njen” privatni avion, kako bi, u finišu izborne utrke, širom Amerike agitirao u njenu korist i protiv Donalda Trampa (Trump), naravno. Hilari kao da zaboravlja i da je za nju prije nekoliko godina radio bukvalno cijeli establishment Demokratske stranke. Za nju se nesebično angažirao u to vrijeme i najpopularniji američki politički tandem Barak Obama (Barack) i Džo Bajden (Joe Biden). Sada znamo da je ona osujetila veoma popularnog Bajdena da naslijedi predsjednika Obamu, iako je to bio logični poredak koji su mnogi očekivali. Potom je izgubila od Trampa, jer se fokusirala na Donaldove afere, zaboravljajući na socijalnu agendu koja ipak preokupira Amerikance. Bajden se tako prešutno povukao dajući šansu superagresivnoj gospođi Klinton.Propaganda i vjetrenjače strahaSanders se ovog puta ne osvrće previše, jer zna da je on na čelu jedne nove američke revolucije. Uostalom, predsjednik Tramp je svoju kampanju za drugi mandat već započeo šireći strah od socijalizma, vezujući sve to za Sandersa, od koga se, izgleda, najviše plaši. Stalno ponavlja rigidne primjere iz Latinske Amerike; ništa Skandinavija, iako na to upozoravaju objektivni američki novinari.Tramp ne govori, recimo o Urugvaju, u kojem je manja stopa korupcije nego u Americi, bolje javno zdravstvo, a život, osim što je jednostavniji, ujedno je sigurniji i čistiji; nema beskućnika po ulicama Montevidea kao u Njujorku ili Los Anđelesu. Sandersu se neopravdano pripisuju maskote iz Venecuele i Kube, od kojih se poluobaviještenim Amerikancima diže kosa na glavi. Kampanja je veoma prosta i prizemna. Trampovci već pjevaju borbene, da ukoliko Sanders dođe na vlast – Amerikanci neće moći da jedu hamburger (?!), niti da voze ogromne kamionete, koji gutaju male cisterne nafte. A “morat će” staviti i solarne panele na svoje kuće pa će se, umjesto na ugalj ili mazut, grijati iz obnovljivih resursa energije. Sve ono što je u svijetu normalno, pa i imperativ budućnosti, Tramp i njegovi “konzervativci” (republikanci) pod etiketom “socijalizma” plasiraju kao strah od nove, još liberalnije Amerike. To je notorna propaganda uz neinteligentne laži, ali sve to u jednom dijelu ove velike zemlje još prolazi. Promjene su duh demokratijeStara je istina da je ona “main stream” - obična Amerika još - desno od političkog centra. Zato republikanci “Sandersovu” u svijetu već viđenu i dokazano efikasnu socijaldemokratiju prikazuju kao radikalnu ideološku aždahu. Drugi demokratski kandidati se, zato, bojažljivo distanciraju od bilo kakve “socijalističke” etikete.Činjenica je da je u Americi vrlo malo socijalista. Posebno kad se sve stavi u kontekst da od 325 miliona Amerikanaca - 235 miliona ima pravo glasa, te da oko 55 posto njih izlazi na glasačka mjesta. Nakon burne prošlosti u kojoj su poistovjećivani s crnim đavolima, konačno je 1982. formiran Savez demokratskih socijalista Amerike (Democratic Socialists of America - DSA). A broj njihovih registriranih pristalica se kretao svega oko pet do šest hiljada godišnje. Sve do 2018., kada je za samo nekoliko mjeseci članstvo naraslo na više od 49.000 registriranih pripadnika. Doduše, simpatizeri se sigurno mjere u milionima, upravo zahvaljujući senatoru Sandersu. Socijalisti su javno podržavali Obamu i mnoge druge demokratske kandidate.Ima tu i jedan paradoks! Kada je Sanders prije tri godine izgubio partijsku utrku s Klintonovom, mnogo je njegovih birača, prema vlastitom priznanju, iz protesta prema Hilari glasalo za Trampa. Republikanci opravdano strahuju, rekao mi je nedavno Džon Metcler (John Metzler), profesor na Katoličkom sveučilištu “St. Jonh’s” u Njujorku, republikanac od glave do pete, da bi ovaj put mnogo Trampovih moglo glasati za Sandersa, jer on oko sebe stvara bezideološki “kult pristalica”.Optuživati Bernija da je samo “socijalista” je možda već potrošena floskula, jer on se bori za socijalnu jednakost - i osiromašenih demokrata i republikanaca. Americi, dakako, tek valja odlučiti treba li joj renesansa ili revolucija! Promjena je i ovdje kao i u Evropi – jedini stvarni duh demokratije.

Među mladima omiljenom Berniju, koji trenutno vodi na listi demokratskih pretendenata na predsjedničkim izborima 2020. godine, Hilari je preko jednog bivšeg člana svoje kampanje dobacila grudvu blata

Nova američka revolucija

Prvi put sam za ime Adila Zulfikarpašića čuo negdje šezdesetih godina kada je u Istanbulu izdao nekakvu političku deklaraciju, a moj brat, rahmetli Safet, bio je tada ministar unutrašnjih poslova pa sam ga upitao: „Boga ti, Safete, znaš li ti tog Zulfikarpašića, znaš li ko je on i šta je?“. Brat mi je odgovorio: „Ma, to je beznačajan čovjek. Njegovim postupcima i izjavama ne treba pridavati nikakvo posebno značenje“. To je bilo sve što sam o njemu saznao do tog momenta. Kasnije mi je moj bliski rođak, rahmetli Irfan Filipović, kojeg su četnici ubili u Binježevu 1992. godine pred vratima njegove vikendice, rekao da je Adil Zulfikarpašić, ustvari, pronevjerio sredstva državnih dobara i neke firme „Koteks“ i da je zbog toga emigrirao. Tom podatku nisam pridavao posebnu pažnju.

Zastupao je bošnjaštvo i pratio sam šta objavljuje Međutim, kada je Adil Zulfikarpašić počeo izdavati svoje „Bošnjačke poglede“, tada sam skrenuo pažnju na ono što on radi, prije svega na činjenicu da je tada lansirao bošnjaštvo. Vjerovatno pod utjecajem rahmetli Smaila Balića, koji je kod nas prvi zastupao bošnjaštvo u smislu tradicionalnog nacionalnog određenja koje obuhvata tri oblika, tj. katoličku, pravoslavnu i muslimansku verziju bošnjačkog identiteta.O tome je Smail Balić napisao i jednu zanimljivu bibliografsku studiju, takozvanu muslimansku komponentu bošnjačkog identiteta, obuhvatajući uglavnom ono što su Bošnjaci stvarali u prošlosti ostavljajući ono što je katoličko, odnosno hrvatsko i pravoslavno, odnosno srpsko u novijim verzijama, vjerovatno za neka njegova ostvarenja. Nije mi poznato je li on u tom pogledu nešto učinio kasnije.&nbsp;Činjenica da je počeo da zastupa bošnjaštvo za mene je značila nešto u tom smislu jer sam i ja zapravo zastupao bošnjaštvo, pa sam počeo da pratim šta on to objavljuje i ko s njim sarađuje. Nisam našao neke značajne ličnosti, niti značajna ostvarenja koja bi govorila o tome da se Bošnjački institut, koji je Adil osnovao u Cirihu, angažirao značajnije na tom problemu. Kako je vrijeme odmicalo, kontakti između Adila Zulfikarpašića i prije svega njegovih brojnih rođaka koji su živjeli u Sarajevu i BiH, a zatim i preko drugih ljudi iz umjetničkih krugova, stvorena je atmosfera u kojoj je trebalo očekivati da Adil Zulfikarpašić i sam preduzme nešto u Bosni i Hercegovini.&nbsp;Poslao sestrića da kaže da želi kontaktirati sa mnomOn je sa mnom prvi put stupio u kontakt preko jednog mog studenta. To je bilo 1989. godine. Taj moj student je bio sin jednog poznatog mladog muslimana koji je, nažalost, umro nakon izdržavanja kazne i Adil je po njemu poslao jedno pismo i neke svoje spise. Tom mladiću sam rekao da nema potrebe da Adil meni preko kurira ili nekih prenosilaca šalje svoja mišljenja ili svoje publikacije, da ja slobodno primam na svoju kućnu i na adresu na fakultetu sve što izlazi u inozemstvu. Jer smatram da mi moj naučni interes omogućava da legalno i legitimno pratim sve što se piše o Bosni i Hercegovini u cijelome svijetu, pa i u krugovima emigracije. Rekao sam mu da te spise vrati Adilu i kaže mu moju privatnu adresu i pozove ga da može da mi na tu adresu piše i pošalje šta god on smatra da bi bilo za mene interesantno i o čemu bi želio da me informira.&nbsp;Nakon toga, Adil je poslao meni svoga sestrića, Hadžiomerovića, koji mi je kazao da bi njegov daidža Adil želio sa mnom uspostaviti kontakt, da mu je drago da sam mu odgovorio da može slobodno sa mnom kontaktirati, ali da on želi da mu odgovorim na pitanje pristajem li s njim kontaktirati. Sastanak u sarajevskom hotelu „Evropa“Rekao sam da sam već u odgovoru mome mladome studentu dao takvu saglasnost i da nema potrebe da posebno o tome govorim, ali da želim Adilu postaviti tri pitanja ukoliko on želi sa mnom nekakve kontakte i ako želi sa mnom sarađivati.&nbsp;Prvo pitanje - je li emigrirao iz političkih ili iz nekih drugih razloga. Drugo - je li svoje bogatstvo, za koje sam saznao da je obimno, postigao trgovinom oružjem ili trgovinom drogom ili na legitiman način. I, treće - je li u svojoj aktivnosti sarađivao sa stranim obavještajnim službama. Ukoliko je u pitanju jedan od tih elemenata, ne želim nikakav kontakt ni saradnju s ljudima koji su imali takve aktivnosti.&nbsp;Nakon toga, Adil mi je poslao pismo u kojem je ustvrdio da je emigrirao isključivo iz političkih razloga, da je imovinu stekao trgovinom tzv. general commmodity - raznovrsnim robama u zajedničkoj kompaniji s Harijem Šeferom, vrlo uglednim trgovcem u Švicarskoj, i treće da nikada nije sarađivao ni sa kakvim obavještajnim službama. Poslije toga sam mu poručio da može slobodno sa mnom kontaktirati i u javnom razgovoru mu rekao da se možemo sastati kad dođe u Sarajevo, u hotelu „Evropa“, i razgovarati o čemu god želi. Tako se i dogodilo.

Nema potrebe da mi preko kurira šalje svoja mišljenja ili svoje publikacije, jer slobodno primam na svoju kućnu i na adresu na fakultetu sve što izlazi u inozemstvu

Stvorena je atmosfera u kojoj je trebalo očekivati da Adil Zulfikarpašić i sam preduzme nešto u Bosni i Hercegovini

Napisao mi je da je emigrirao isključivo iz političkih razloga, da je imovinu stekao trgovinom raznovrsnim robama u zajedničkoj kompaniji s Harijem Šeferom i da nikada nije sarađivao ni sa kakvim obavještajnim službama

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Maksimir je preksinoć satima prije utakmice i ovog puta bio pun. Navijači Dinama, dok su čekali okršaj s favoriziranom Benfikom, skandirali su u više navrata ime trenera Nenada Bjelice. Oni stariji kažu da je takvu čast imao samo Miroslav Blažević kad je vodio čuvenu generaciju zagrebačkog kluba iz 1982. godine.&nbsp; 
Dinamo je savladao Portugalce sa 1:0 u prvoj utakmici osmine finala Evropske lige, iako je trener Bjelica bio na tribinama zbog suspenzije. Ipak, sve je još jednom bilo taktički pripremljeno na vrhunskom nivou pa mnogo skuplja Benfika nije uspjela napraviti ništa više od poraza. Dinamo i dalje igra bitnu ulogu u ovogodišnjem evropskom fudbalskom filmu.&nbsp; 
Prvi strateg “Modrih” pokazao se kao najveće pojačanje zagrebačkog kluba. Došao je u maju prošle godine, a nezvanično ima primanja nešto manja od milion eura godišnje. Već u svojoj prvoj sezoni samo od nagrada UEFA-e klub koji mu je ukazao povjerenje i zaradio je više od 15 miliona eura.

Nenad Bjelica rođen je 20. avgusta 1971. godine u Osijeku. Igrao je za Osijek, Albasete, Betis, Las Palmas, Kajzerslautern, Admiru i Karnten. Trenerski zanat pekao je u Austriji i Italiji, a u Dinamo je stigao iz poljskog Leha.&nbsp;

Sve je još jednom taktički pripremljeno na vrhunskom nivou

Tvorac Dinamove evropske priče

Jučer je bio 8. mart, dan kad je znatan broj žena u Bosni i Hercegovini bio na nogama od sreće što su tog dana mogle biti u centru pažnje. Privid važnosti stvoren uz darovani karanfil, druženje uz muziku po lokalnim restoranima, sigurno je mnogima značilo radost u kojoj su bar nakratko zaboravile da će već danas svanuti 9. mart i s njim brige s kojima godinama žive.&nbsp;&nbsp; Poznata tuzlanska kardiologinja, dr. Ivana Iveljić jučer je sa svog Facebook profila poručila da za nju 8. mart nije “majčin dan, praznik cvijeća, ljubavi i tako toga”, već dan kad je ponosna što je “jedna od 5 do 8 posto žena u svijetu koje se bave interventnom kardiologijom”, iako, kaže, tog procenta u BiH skoro da i nema. Ponosna je, kaže, što svakog dana obuče teški “roze kompletić” od olova kako bi se zaštitila od zračenja dok obavlja zahtjevne medicinske procedure kod svojih pacijenata. 
Veliki je broj žena u BiH sličnih dr. Iveljić, ne samo u oblasti medicine nego i u mnogim drugim profesijama. Koliko ih i kako vrednujemo, to je pitanje s kojim će se BiH, s razlogom, kad-tad morati suočiti. 
Osmomartovski karanfil poklonjeni majci, sestri, prijateljici, kolegici na radnom mjestu... jeste izraz pažnje onoga ko poklanja. I hvala svakome ko na takav način izrazi poštovanje prema ženi, pa makar ono trajalo jedan dan. Ali..
Šta ćemo sa 9. martom? Hoće li iste one koje su jučer zakićene karanfilima od svog poslodavca, danas “prolijevati krv” na radnom mjestu da bi nadoknadile jučerašnji raniji odlazak sa posla? Hoće li naše dokazane stručnjakinje ponovo biti šikanirane na poslu, jer im je politika za šefove postavila odane neznalice, koje ih mobinguju i ponižavaju svakog dana, osim, eto, 8. marta, kad im poklanjaju karanfile? 
Ili, što je najgore, šta je s onim ženama u BiH za koje, kako 8., tako i svakog drugog dana i mjeseca u godini niko ne pita od čega i kako žive i kako školuju djecu? 
Koliko smo iskreni 8. marta, pokazat će 9. mart.

Danas je 9. mart!

Znate onu priču kad je Milorad Dodik helikopterom sletio na blatnjavi teren imitacije fudbalskog stadiona u Semizovcu? Uglavnom, krenuo predsjedavajući Predsjedništva BiH s dvorskom svitom iz Banje Luke na neki važan sastanak u Sarajevo. Zbog tradicionalnog olimpijskog smoga, ateriranje u glavnom gradu činilo se prerizičnim pa je, stoga, iskusni pilot odlučio da - kako se to kaže hrvatskim novogovorom - službeni zrakomlat prizemlji na travnjak Fudbalskog kluba Ozren, inače uglednog sudionika kantonalne fildžan lige.&nbsp; Kad su moćni propeleri utihnuli, nebeskim gostima spontano se prišunjalo nekoliko znatiželjnih mještana. Isprve identificiraju glavnog baju u tom prilično dezorijentiranom društvu! Poslije neočekivano tople dobrodošlice, uslijedila je i kolektivna jadikovka o tome kako krupna stoka redovno i neodgovorno ulazi, pase i rovari, baulja i balegari po nogometnom terenu te da bi im, s tim u vezi, tri hiljade maraka donacije za zaštitnu ogradu oko igrališta legle k'o kravi sijeno u siječnju. “Nema problema, riješit ćemo problem”, obećao je snalažljivim lokalcima stari znanac iz letjelice... 
Nisu otad prošle ni tri hefte, a “Službeni list BiH” obznanjuje da je 25. decembra 2018. predsjedavajući Dodik potpisao Odluku o interventnom korištenju sredstava tekuće rezerve, kojom se Fudbalskom klubu Ozren dodjeljuje 10 hiljada KM na ime pomoći za obnovu stadiona i svlačionica. Obećano, dakle, ispunjeno! I to u znatno izdašnijem iznosu od planiranog. Tako to ispadne kad političari hadžijaju rasipajući se budžetskim rezervama. Ali, ne budimo nakraj srca, jer višestruko je korisnije uplatiti deset milja na račun FK Ozrena nego u fiskalnu kasu nekog luksuznog restorana. 
U međuvremenu, održan je još jedan djelimično neuspješan sastanak lidera pobjedničkih stranaka o formiranju Vijeća ministara BiH. Ocjenjujući višesatno (d)ruženje s Dodikom i Draganom Čovićem, Bakir Izetbegović konstatirat će: “Na tragu smo rješenja kojim ćemo svi biti relativno zadovoljni.” U zdravom zrakomlatu, zdrav je bruh!

Isprve identificiraju glavnog baju u tom prilično dezorijentiranom društvu

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin Elvir&nbsp;Hasedžić najbolji je primjer da se upornošću i znanjem sve može postići. On već sedam godina gradi uspješnu karijeru u prestižnoj kompaniji “Jaguar &amp; Land Rover” u britanskom Koventriju. Trenutno je na čelu istraživačkog tima čuvene automobilske marke.&nbsp;&nbsp; 
Iza sebe ima čak osam priznatih patenata u oblasti autoindustrije, a Evropska komisije za patente razmatra još 15 njegovih radova.&nbsp;&nbsp; 
Ovaj mladi istraživač dogurao je od početnika u struci do naučnika čiji je rad u autoindustriji Velike Britanije već uveliko prepoznat. Za svoje patente dobio je niz priznanja, među kojima osam prestižnih nagrada “Technical Excellence Awards”. 

Hasedžić je kao 18-godišnjak nakon rata u BiH, zajedno s roditeljima, došao u britanski Notingem. Već kao mlad čovjek postavio je sebi životni cilj i veoma dobro iskoristio pruženu priliku. Smatra da je svaka propuštena šansa vrijeme koje je otišlo unepovrat.&nbsp; &nbsp;

Za svoje patente u oblasti autoindustrije dobio niz priznanja

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

S istoka se u Bijeljinu stiže ulicom Srpske dobrovoljačke garde. Tim su se drumom 31. marta 1992. godine psi rata Željka Ražnatovića Arkana dovukli u semberski grad. Zločine nad Bošnjacima u to vrijeme je zabilježio i američki novinar Ron Haviv. Njegova fotografija, gdje ubica šutira glavu svoje žrtve, predstavlja jedno od najpotresnijih svjedočanstava o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. 
Alma Pecković, kćerka Tife Šabanović s Havivove fotografije, podnijela je prije četiri godine krivičnu prijavu srbijanskom pravosuđu protiv ubice njene majke. Dokazala je i kako uniformisani zlikovac, Srđan Golubović se, džukela, zove, slobodno živi u Beogradu. Tamošnje tužilaštvo ništa konkretno nije poduzelo kako bi krivično odgovarao. 
Kad imate posla s negatorima, a narijetko i s direktnim saučesnicima svirepih zločina, strateški raspoređenim u državnim strukturama, onda je, valjda, normalno da se u takvim društvima ne uvažavaju civilizacijske vrijednosti. Srbija je u posljednjih trideset godina upravo takva zemlja. Zapuštena, zatrovana šovinizmom, inficirana četniklukom najužasnije fele. 
Nažalost, jednako je sumorno makar u pola BiH. Kao da je friško sjahala sa štange ugostiteljske jazbine na Ibarskoj magistrali, voditeljica centralnog dnevnika Radio-televizije Republike Srpske slavodobitno je najavila kako su “eksperti otkrili da na Kapiji '95. nije eksplodirala granata s Ozrena, već je riječ o simultanoj terorističkoj eksploziji”. 
Kolika hulja, pitam se, moraš biti pa uvrijediti sedamdeset jednu prekinutu mladost, provocirati više od tri stotine ranjenih, poricati prolivenu krv, naslađivati se suzama nedužnih... Dabogda, zato, sijelo prisjelo, a silikonske žvalje otpale, svakome ko pljune na najbolnije bosanskohercegovačke svetinje! 
I, da zaključimo, Sud BiH je osudio generala Vojske RS Novaka Đukića na dvadeset godina robije zbog masakra na Kapiji. Nedostupan je ovdašnjim organima gonjenja. Eno gnjide zločinačke u Beogradu. Pod zaštitom je režima Aleksandra Vučića. Kao, uostalom, i ubice s Havivove fotografije. Srbijo, stidi se!

S istoka se u Bijeljinu stiže ulicom Srpske dobrovoljačke garde

Hulje, SIKTER!

Niko nije vjerovao da Ajaks, poslije poraza od 1:2 od Real Madrida u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka, može u revanšu izboriti nešto više od časnog ispadanja. Tim prije što je “Kraljevima”, trostrukim uzastopnim osvajačima ovog takmičenja, ostala nada još samo u trofej evropskog prvaka s obzirom na to da su na domaćem planu razočarali.&nbsp; &nbsp; &nbsp; 
Amsterdam, međutim, ima novog heroja. Dušan Tadić je rijetko viđenom predstavom razbio Real. Sa jednim pogotkom i dvije asistencije, srbijanski internacionalac najzaslužniji je za pobjedu Ajaksa od 4:1, čime se holandski klub plasirao među osam najboljih u Evropi.&nbsp;
Predstavu kojom je Tadić potpuno zasjenio sve zvijezde Reala, uključujući i Luku Modrića, zvanično najboljeg fudbalera svijeta prema izboru Svjetske fudbalske organizacije (FIFA), francuski “L'Equipe” ocijenio je desetkom. To je tek deveti put da je ovaj ugledni sportski list nekom fudbaleru dao maksimalnu ocjenu. 

Dušan Tadić rođen je 20. novembra 1988. godine u Bačkoj Topoli. Do sada je nastupao za Vojvodinu, Groningen, Tvente, Sautempton i Ajaks te je za reprezentaciju Srbije odigrao 61 utakmicu uz 14 pogodaka.&nbsp;

Srbijanski internacionalac najzaslužniji je za pobjedu Ajaksa od 4:1 nad Realom

Srušio “Kraljeve”

Prošlo je, evo, mjesec dana, a niko se od ovdašnjih političkih kapitalaca nije usudio javno osuditi šovinističku strijelu koju je Bakir Izetbegović ispalio na Peđu Kojovića. Preko režimske FTV šef SDA optužuje, narode, čujte i počujte: “I može ovdje, usred Sarajeva, Kojović, koji je iza rata došao iz Srbije, reći kako je njegova historijska misija da odstrani SDA iz struktura vlasti.”&nbsp; &nbsp; Crtanje mete na Kojovićevom čelu prošlo je, kako rekosmo, bez adekvatnih reakcija. Naprotiv, pojedini višedecenijski budžetski uhljebi neskriveno su se naslađivali zbog izrečenih prijetnji “povratniku iz Srbije”. Osim što je činjenično netačna, Izetbegovićeva podmukla konstatacija pogubna je za cjelokupno bh. društvo, jer uz postojeći nacionalistički, uvodi i eliminirajući geografski narativ u vaganju patriotizma. Gluho i daleko bilo!
Uglavnom, član Predsjedništva BiH Željko Komšić nije se smilovao da zaštiti ugroženog kolegu iz Bh. bloka, ali je, zato, prošle sedmice uspio kandidirati Miru Lazovića (koji se jednako hinjski ušutio povodom Kojovićevog progona) za budućeg potpredsjednika Federacije BiH. Pozvao je tako vlasnik DF-a donosioce odluka u Alipašinoj 41 - gdje se Lazović, inače, vodi kao potpredsjednik - a potom i gradsku raju iz Mehmeda Spahe na broju 14 da zajednički podrže nadošlu ideju. 
Kako je savjetničkim titulama već zakitio nekoliko viđenijih SDP-ovaca, a onim najponiznijima obećao čak i veleposlaničke sinekure, Komšić nastavlja s neselektivnim granatiranjem strateških položaja svoje nekadašnje partije. Ukoliko, dakle, drže do vlastitog stava i obraza, čelnici SDP-a danajske darove će, kako se to kaže, odbiti s indignacijom. 
Napokon, stranka Nermina Nikšića u Klubu Srba Doma naroda FBiH ima najviše mandata. Stoga i najavljuju borbu za entitetskog potpredsjednika. Ali, to svakako ne smije biti lažnjak kojim bi na daljinski upravljali Komšić, SDA i Zlatko Lagumdžija. Ako mene pitate, najmudrije je da socijaldemokrati drugarski pozovu Bogića Bogićevića. Ili barem prerano penzionisanog Slavišu Šućura. Dvojica na ulici sigurno ne bi, poput ozelenjenog Lazovića, prešutjela Izetbegovićeve prijetnje Kojoviću...

Dvojica na ulici sigurno ne bi prespavala Izetbegovićeve prijetnje Kojoviću...

Bogić ili Slaviša?

Tekst objavljen u ponedjeljak u “Dnevnom avazu” o planu Željka Komšića da ukloni predsjednika Socijaldemokratske partije Nermina Nikšića kao smetnju i otvori sebi prostor za koaliciju sa Strankom demokratske akcije, očito je šefa Demokratske fronte pogodio u žicu.&nbsp; Poznati motivi
Nevješto pokušavajući da prikriju ljutnju što je reflektor javnosti usmjeren na njihovu dvoličnu igru i opći utisak da su oni svojevrsni trojanski konji SDA u opozicionim redovima, Komšić i Demokratska fronta idu toliko daleko da se postavljaju u ulogu velikog brata – urednika i cenzora u medijima.
Tako bi Komšić da zabrani da se u “Avazu” oglašavaju i Nermin Nikšić, ali i ugledni intelektualci i analitičari Nedžad Latić i Enver Kazaz, koje podrugljivo naziva “ljevičarskim maškarama”.
Nije Željko Komšić prvi nadobudni političar koji je pokušao uređivati “Avaz” i koji u tom naumu nije uspio. A nisu ni nepoznati motivi zbog kojih on to radi.
Jer, slika predsjednika DF-a u ogledalu slobodnih medija nije baš tako ružičasta i lijepa kakvu je zamišljaju on i njegove partijske skutonoše.
Malo je, naime, političara u BiH koji su dobili toliko šansi da naprave pozitivan rezultat za BiH, a da su im rezultati tako mršavi. Iza njega, u principu, ostaju samo političke frazetine i demagoški vic - pokušaji da se predstavi kao opća mjera patriotizma.
Pomoć SDA
Tako se ponašao i dok je bio načelnik Novog Sarajeva i dok je bio ambasador BiH u Beogradu, a tako se ponaša u svim mandatima člana Predsjedništva BiH.
Pri tome ga je za prvi i drugi četverogodišnji mandat izgurao SDP, kojeg sada pokušava bušiti i srušiti iznutra, a kad je u pitanju aktuelni treći mandat, malo je onih koji vjeruju da je njegova izborna pobjeda čista, odnosno da nije posljedica nesebične pomoći SDA.

Nije Komšić prvi nadobudni političar koji je pokušao uređivati “Avaz” i koji u tom naumu nije uspio

Komšić: Mršavi rezultati višegodišnjeg učešća u vlasti

Kad se političar igra urednika

U normalnim, civiliziranim društvima, maškare zabavljaju ljude. Na balkanskim geografijama, međutim, tradicija se postepeno pretvorila u nekažnjenu demonstraciju zla i promociju mržnje. Prije nekoliko dana, u program Hrvatske televizije pozvalo je kretene odjevene u nacističke uniforme.&nbsp;Primitivnom voditelju poprilično primitivne emisije nije zasmrdilo ni to što su pred masovnim auditorijem “wermahtovci” izveli i skladbu “Za dobra stara vremena”, prizivajući, valjda, četrdesete godine prošlog stoljeća, kad su fašisti marširali širom zločinačke NDH.&nbsp; &nbsp;&nbsp;Pripisati dotičnu provokaciju očajno neslanom humoru bilo bi i pogrešno i opasno. Jer, revija njemačkih uniformi i šljemova iz Drugog svjetskog rata (izvučenih iz prašnjavog fundusa nekog zapuštenog pozorišta, a moguće i iz privatnih kolekcija rasprostranjenih nacinostalgičara) u udarnom terminu javne televizije, otvoreni je poziv na linč antifašističkih tekovina u Lijepoj našoj. 
Nažalost, zvanične institucije u susjednoj državi još nisu sankcionirale odgovorne za veličanje nacizma, a tek rijetki glasovi razuma usuđuju se osuditi bolesni medijski nastup. Tokom karnevalskih okupljanja održanih diljem Hrvatske, u predgrađu Splita spaljena je lutka u (ob)liku saborskog zastupnika tamošnje srpske manjine Milorada Pupovca. I dok je bivši kumrovački đak gorio k'o baklja ivanjska, svjetina će euforično odobravati čin egzekucije mrskog političkog uljeza koji, eto, kvari sliku etnički čiste i rasno oplemenjene domovinske skupštine.&nbsp;&nbsp;Nisam, kažem, primijetio da je uglednicima iz vladajućeg HDZ-a zasmetalo spaljivanje njihovog koalicionog partnera, ali u svakom slučaju, lutkarski je Pupovac nestao u dimu lomače pomahnitalih “tuđmanista”.
A da ni hercegovački desničari ne zaostaju za hrvatskim redikulima, po ko zna koji put dokazano je na potezu od Čapljine do Ljubuškog. Tamo je opet besprizorno udarilo na Željka Komšića nakon što mu je prošle godine morbidno priredilo dženazu. Osim toga, odvratno je i nedopustivo izvrijeđan kompletan bošnjački narod u festivalskoj režiji kockastoglavih falangista. Džaba je, raja, idiota i krivih drva na ovim prostorima nikad neće usfaliti.

Idiota i krivih drva na ovim prostorima nikad neće usfaliti

Nacizam kroz igru i pjesmu

Amerikanac Endrju Menford (Andrew Manford) iz Kanzasa, obilazeći svijet na biciklu, obreo se 2016. i u Trebinju. Odmah se zaljubio u taj grad. Ponovo je došao godinu poslije, opet turistički, ali dijelom i planski.
Ništa to ne bi bilo neuobičajeno da ovaj hemičar nije odlučio napustiti Ameriku, koju mi doživljavamo kao obećanu zemlju, i doći u Bosnu i Hercegovinu. U Trebinje se doselio početkom prošle godine i započeo mali biznis, proizvodnju piva.
Odluka da se doseli u “tamo neko, daleko” Trebinje nije iznenadila njegove roditelje, jer je dosta putovao na biciklu. Sada to “tamo neko, daleko” Trebinje ima svoju fabriku piva. Nada se da će razviti biznis, jer mnogi vlasnici trebinjskih kafića i restorana već nude njegovo pivo gostima.

Napustio Ameriku i započeo mali biznis u Trebinju

Put od Kanzasa do Hercegovine

Starinska izreka glasi: “Ono što kokuz namašta, ni remorker ne može povući”. Tako, otprilike, stoje stvari i s fantazijom o izgradnji autoputa Beograd - Sarajevo.&nbsp;Nedavno je Milorad Dodik u istočnosarajevsku rezidenciju pozvao raspoložive resorne ministre, referente, pomoćnike, ali i neke lokalne autoritete, kako bi svečano odredili trasu nepostojećeg autoputa. Ispunjene su sve želje, usvojeni planovi, razmijenjena pusta nadanja, da bi, na koncu, zamišljena saobraćajnica poprimila oblik nepravilnog kružnog toka idealnog za trke Formule 1. I Dodik sit, i bolidi na broju!&nbsp;Zaključeno je, također, da udruženi građevinski poduhvat košta oko tri milijarde eura. Love, naravno, nema na mapi, ali već do kraja ove sedmice Dodik će brzom poštom proslijediti utvrđene rute i koordinate merhametlijama u Republici Turskoj. „Države moraju graditi autoputeve jer velikim putevima ljudi dolaze, a malim odlaze“, filozofski je poentirao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. 
Svojevremeno je i Bakir Izetbegović nagovještavao kako će BiH „gotovo besplatno dobiti autoput“. Zahvaljujući iscrpnim ekonomskim analizama i preciznim finansijskim parametrima, lider SDA ofrlje procjenjuje da su investitori s Bosfora - valjda u ime onog čuvenog amaneta - dužni uložiti nezamislive količine novih turskih lira u grandiozne neimarske radove na modernom asfaltnom drumu, te pripadajućih dvjestotinjak mostova i tunela. Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!
Bajka o povezivanju dva glavna grada dvije komšijske države modernim autoputem nije od jučer. Ubleha živi još otkako su Izetbegović i Aleksandar Vučić odigrali prvu partiju šaha na Kalemegdanu. 
U međuvremenu su poduzetni Kinezi u Čongđingu sagradili najveći vodoravni neboder na svijetu. Zgradurina košta jednako kao i autoput što nikad doći neće...

Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!

Kružni autoput

Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo u subotu uvečer pojavio se u Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu kako bi prisustvovao promociji filma „Nana Fata - bosanska heroina“, koji govori o dvadesetogodišnjoj borbi Fate Orlović iz Konjević-Polja kod Bratunca da iz svoga dvorišta izmjesti nelegalno sagrađenu pravoslavnu crkvu. 
Prisustvo mitropolita Mihaila na promociji na Kovačima dokaz je da iskreni vjernici i njihovi predstavnici ni u kojem slučaju ne podržavaju akte nasilja kakav je svojevremeno bila gradnja crkve u Fatinoj avliji. 
Ovo nije prvi put da mitropolit Mihailo ličnim primjerom ukazuje da ljudi od vjere trebaju graditi mir, međusobno se poštovati i uvažavati, osuđivati nečasna djela ljudi, posebno ona počinjena u ime Boga i vjere kojoj pripadaju. Njegov dolazak na promociju filma o Fati Orlović, kako je kazao, čin je poštovanja prema ovoj plemenitoj ženi, ali i protivljenja svakom pokušaju gradnje vjerskih objekata tamo gdje im nije mjesto. 
Mitropolit Mihailo jedini je pravoslavni vjerodostojnik s prostora bivše Jugoslavije koji još od 2005. godine redovno posjećuje Potočare i klanja se žrtvama genocida u Srebrenici.

 Još od 2005. godine dolazi u Potočare i klanja se nevinim žrtvama genocida u Srebrenici 

Iskreni predstavnik svoje vjere

Među različitim ljudima koji su u politički život u Bosni i Hercegovini ušli krajem osamdesetih, a posebno izrazito djelovanje ostvarili na početku devedesetih godina, spada svakako i Adil Zulfikarpašić.Niko nije ušao na tako pompezan način u obnovljeni demokratski život u Bosni i Hercegovini kao on. Cijeli svoj politički prtljag izložio je stupajući na javnu scenu. Pozivao se na svoju partizansku prošlost i vrijeme kada su u Foči partizani zaštitili muslimane od četničkog pokolja, ali isto tako i na činjenicu da je emigrirao iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz bivše komunističke Jugoslavije zbog političkih neslaganja.Potomak poznatog Zulfikar-paše ČengićaAdil Zulfikarpašić se pobrinuo još za života da dvojica tada mladih muslimanskih intelektualaca napišu njegovu biografiju, tako da u javnosti nije nepoznato ono što je Adil mogao reći o sebi. Odnosno što su ljudi koji su za njega radili mogli reći o njemu. Ali stvarna biografija sastoji se u onome što je čovjek u svome životu realno ostvario i pokazao.

Stoga, Adil Zulfikarpašić predstavlja jednu zanimljivu osobu o kojoj treba iznijeti nekoliko osnovnih konstatacija. Prije svega, Adil Zulfikarpašić je potomak poznatog Zulfikar-paše Čengića, koji je učestvovao u porazu Prvoga srpskog ustanka i postao jedna od najznačajnijih ličnosti toga vremena. Tada se, zapravo, ta grana Čengića nazvala Zulfikarpašići. Adil je bio sin jednog vrlo uglednog fočanskoga prvaka, a u život je ušao, da tako kažem, na način koji ga je istakao u političkom smislu i u životnom opredjeljenju 1941. godine, kad je uhapšen kao saradnik komunističkog pokreta. Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnoga advokata, Adil Zulfikarpašić tada nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego je osuđen na robiju u Sremskoj Mitrovici.Desilo se, kao što se nekad dešava s ljudima koji imaju sreće u životu, da je u Mitrovici ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz kaznionice. Među onima koji su prešli zidine kazamata bio je i Adil Zulfikarpašić, tako da se našao u Sremu, zatim u Hrvatskoj, u partizanskom pokretu. Imao značajnu poziciju u tom vremenuU Bosni ga srećemo tek krajem 1944. godine, odnosno početkom 1945. godine, kada u Jajcu radi u ZAVNOBiH-u kao vrlo značajna osoba, jer je bio, kako se tada govorilo, personalni za sve osoblje koje je radilo u ZAVNOBiH-u.&nbsp;Oni koji su ga poznavali iz toga vremena, a i nešto kasnije, zapazili su da je on uživao osobito veliko povjerenje Đure Pucara, glavnog čovjeka u Bosni toga vremena. Kad je rat završen, kad je Treće zasjedanje ZAVOBiH-a preraslo u zasjedanje prve Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je imenovala prvu bh. vladu, Vladu Republike Bosne i Hercegovine, Adil Zulfikarpašić je imenovan za pomoćnika ministra trgovine i istovremeno za direktora državnih dobara. Državna dobra tada nisu predstavljala ono što se uobičajeno može misliti, poljoprivredna ili neka druga dobra čije je vlasništvo bila država. Nego materijalna dobra, prije svega novac i umjetničke vrijednosti, zlatnine koja je bila oduzeta od tzv. saradnika okupatora, ustaša, četnika... I svakako da je ta uprava raspolagala značajnim sredstvima.&nbsp;Adil je, dakle, imao jednu vrlo značajnu poziciju u tom vremenu. Zaslužio ju je, kako se kasnije razotkrilo, ne samo prethodnim kretanjem kroz komunistički pokret, robijanjem i učešćem u partizanima nego i posebnom zaslugom za partiju. Pomogao je, naime, u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u u cilju stvaranja stručnog kadra za buduću Vladu BiH, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku. Hitno su poslani na front u završnim operacijama rata, mnogi od njih su izginuli u tim operacijama i postali trajni invalidi. Naravno, to je nešto što se kasnije razotkrilo u vezi s Adilovom pojavom na političkoj sceni u BiH nakon demokratizacije. &nbsp;Nastojao da iz logora postane slobodan čovjekDesilo se ono što mnogi nisu očekivali, da čovjek s jedne takve pozicije već u februaru 1946. godine emigrira u Trst. Odnosno, jedne subote sjedne u automobil, a kako je kao pomoćnik ministra trgovine imao pasoš, lijepo prijeđe granicu u Trstu i smjesti se u logor za tzv. izbjeglice. Otad počinje njegova, da tako kažem, izbjeglička karijera. Adil Zulfikarpašić postaje politička izbjeglica. Naravno, ono što sam lično o njemu saznao potječe prije svega iz onoga što mi je on sam rekao. A rekao mi je da se, dolazeći u Trst, prije svega, smjestio u logor, a zatim nastojao da iz logora, gdje je bilo svakojakog svijeta, dospije u poziciju na izvjestan način slobodnog čovjeka. Odnosno da započne neki posao, studij ili da se započne baviti nečim što bi mu omogućilo da stvara karijeru ili organizira vlastiti život. Za Adila Zulfikarpašića tada nisam znao.

U Mitrovici je ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz mitrovačke kaznionice

Pomogao je u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku

Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnog advokata, nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego na robiju

Uz Dan žena

Nova američka revolucija

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Tvorac Dinamove evropske priče

Danas je 9. mart!

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

Hulje, SIKTER!

Srušio “Kraljeve”

Bogić ili Slaviša?

Kad se političar igra urednika

Nacizam kroz igru i pjesmu

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Kolumne

Uz Dan žena

Nova američka revolucija

Tražio sam da mi kaže kako je stekao imovinu

Tvorac Dinamove evropske priče

Danas je 9. mart!

Zrakomlatno čudo u Semizovcu

Banjalučanin šef tima istraživača u "Jaguaru"

Hulje, SIKTER!

Srušio “Kraljeve”

Bogić ili Slaviša?

Kad se političar igra urednika

Nacizam kroz igru i pjesmu

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu