KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Uz Dan žena

“Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
09.03.2019 16:07

Nekad davno djevojke su išle na radne akcije kako bi pomogle što bržoj obnovi zemlje. Šile su posteljine za bolnice, plele priglavke, kuhale, podučavale djecu. Činile su sve kako bi pomogle da život teče spokojno. Mnoge od njih su i poginule boreći se za neke ideale u koje su vjerovale.

Nažalost, nisu zaustavile oružje

Tako je bilo četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Onda su došle devedesete i žene su opet bile u najrazličitijim ulogama. Suada Dilberović i Olga Sučić su svoje živote dale vjerujući da će prosvjedima prvih dana aprila 1992. godine zaustaviti oružje koje je prijetilo sa svih strana. Nažalost, nisu ga zaustavile. Oružje je njih zaustavilo.

Silva Rizvanbegović je poginula u kolima Hitne pomoći. Bila je na zadatku. Bitke u njenom gradu je nisu strašile. Radila je svoj posao baš kao da je negdje gdje su priče o ratu samo lekcije u knjigama. Fahira nije poginula, ali je njena duša umrla kad je njen Samir poginuo. Nastavila je život hrabro čekajući dan kad će otići svom sinu.

Neki dan je umrla Zejna Suljić, žena koja je jača od stijene. Žena od koje se uče hrabrost i dostojanstvo. Šest sinova, dvoje unučadi i snaha su njena tuga za života. Svi ubijeni. A ona živa. I živjela je ovaj život bez života u sebi. Ima li snage koja se može mjeriti s njenom? Ima li hrabrosti koja je glasnija od njene?

Olga je skrivala Harisa u svom stanu na Grbavici odlučno tvrdeći da je sama pred vojničkim pitanjem ima li kog s njom. Ana, policijska umirovljenica, s prvim danom rata je otišla u policiju i pridružila se muškim kolegama. Sanja je sa svojih pedesetak kilograma nosila više od pedeset litara vode na leđima trčeći pred snajperistom koji je, cereći se s brda, pucao oko nje i uživao gledajući je kako krivuda ne bi li vodu donijela do kuće i pobijedila još jednu sigurnu smrt.

Danijela je čuvala djecu i čekala Špicu da se vrati s ratišta uvijek strahujući hoće li ugledati na vratima njega ili njegove kolege. Mirjana je bosonoga pretrčala preko mosta koji ju je odveo kćerki. Suska je svakodnevno radila svoju radnu obavezu u okupiranom naselju, a Azra je čuvala Omara i Pupu i živote im spašavala onako kako to samo majka i supruga može i umije. Fika je svaki dan išla preko cijela grada da vidi kako joj je kćerka, a Irma je vidjela kako joj ubijaju sina u ulici u kojoj je odrastao. Pred njenim očima.

Seja je svaki dan išla Almiru u bolnicu gledajući sina koji se bori za život pored zarobljenika iz iste bitke u kojoj je njen sin teško ranjen.

Tidža je u okupiranoj Dobrinji sama odgajala Semira i Emira i čuvala im živote koji su bili jeftini i bezvrijedni okruženi sa svih strana hladnim metalom uperenim u njih. I još mnoge znane i neznane su svoje živote stavile iza važnijih. Iza onih o kojima su brinule. Za koje su se borile. Poslije kojih su žive bile samo u pogledu drugih. Danas nisu više devedesete.

Slave ženu živeći njen život

Rat je već više od dvadeset i pet godina svoje mjesto ustupio miru, a one i dalje rade i bore se za druge. Treba li njima neka priča o ravnopravnosti? S čim? S kim? Zbog čega? Treba li njima neko predavanje kako da budu jake? Kako da pobijede nevolju? Treba li njima neki dobro plaćeni projekt kroz koji će čuti nekoliko lijepih misli o ulozi žene u društvu? O ženi koja mora naći svoje mjesto pod zvijezdama?

Ne, jer one žive sve te rečenice svakim danom. One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život. Slave život u kojem svi imaju svoje zadaće koje obavljaju onako kako to samo one umiju. Eto, uz Dan žena, taj jedan dan u godini, treba reći da žene svakim danom obilježavaju po jedan takav dan. Dan žena je samo podsjetnik na sve hrabre, odlučne, znane i neznane koje pišu povijest bez udžbenika.

One pišu lekcije za povijest. One slave ženu živeći njen život

Oglasi

Komentari

NA VRH