Jusuf Nurkić svake godine podiže ljestvicu sve više i svaki put je uspješno preskoči. Uostalom, ogromna upornost i ambicioznost i doveli su momka iz Živinica za samo nekoliko godina iz košarkaške anonimnosti do statusa zvijezde najjače svjetske lige, američke NBA lige.
Bosanska zvijer, kako mu je nadimak u Sjedinjenim Američkim Državama, stasao je u igrača koji bez problema lupa blokade i zakucava preko najvećih NBA asova.
Snagu je demonstrirao i protiv najjače ekipe na planeti, Golden stejt voriorsa, kojima je zabio 27 koševa uz 12 skokova u pobjedi svojih Portland trejl blejzersa. Bio je to dodatni pokazatelj da naš centar igra sezonu karijere i nalazi se u elitnoj grupi košarkaša koji se mogu pohvaliti dabl-dabl prosjekom (14,3 poena i 10,2 skoka po susretu).
Dobitnik ovogodišnje nagrade za sportskog ambasadora BiH, koju mu je dodijelio Olimpijski komitet naše države, rođen je 23. avgusta 1994. godine. Bio je lider naše juniorske, mlade i seniorske reprezentacije. U NBA je zakoračio 2014. godine.

Naš košarkaš igra sezonu karijere u NBA ligi

Bosanska zvijer blista u Americi

Nekako, ko zna zašto, bezbeli je riječ o podsvijesti, kada god trebam spomenuti glavni grad Crne Gore, ja uvijek kažem Titograd. Riječ je o navici, a ne o namjeri.&nbsp; Neki dan se Podgorica dostojno odužila čovjeku čije je ime taj grad nosio punih 47 godina. U centru grada je podignut spomenik Josipu Brozu Titu. Spomenici Titu postoje u Užicu, naravno u Kumrovcu, u mnogim gradovima, ali ovim činom Podgorica postade tek treći glavni grad u regionu koji ima Titov spomenik. Sarajevo i Ljubljana su druga dva.
Značaj ovog događaja je utoliko veći jer spomenik nije podigla neka neformalna grupa građana, već je riječ o zvaničnoj odluci Skupštine grada u kojoj je ovaj prijedlog prošao glatko.
Prošle godine, energični hercegovački seljačić, Milan Bandić, a na inicijativu Pavelićeva sljedbenika i praznoglavca Zlatka Hasanbegovića, mijenja ime trga Maršala Tita u trg Republike Hrvatske. Hrvati se odriču Tita, a Crnogorci ga veličaju. Hm, ima mi tu nešto potpuno nelogično. 
Lokalni bandići nasilnički mijenjaju istoriju&nbsp;Nema nikakve sumnje da je Tito najpoznatiji Hrvat svih vremena. Vjerovatno je u utrci za najpoznatiju ličnost iz regiona za prsa uzeo i genijalnog Teslu. Pošto hoće da se odrekne Tita, onda predlažem Bandiću da pokrene inicijativu da se Istra, otoci i veliki dio Dalmacije vrate Italijanima, a Međumurje Mađarima, jer da nije bilo tog mrskog Zagorca, hrvatski jezik danas u tim krajevima ne bi bio službeni, a “lijepa naša” ne bi bila baš tako lijepa.&nbsp;Zašto bi se Hrvati odricali svoje najpoznatije istorijske ličnosti? Već čujem Bandića kako odgovara da je Staljin najpoznatiji Gruzijac, pa to ne znači da bi se trgovi trebali zvati po njemu. Tačno. Samo ima tu jedna mala, sitna razlika. Za razliku od Staljina, svijet o Titu ima pozitivno mišljenje. Lokalna i svjetska perspektiva o Titu je dijametralno različita. Dok ga lokalni nacionalisti smatraju komunističkim diktatorom, u svijetu vlada mišljenje da je riječ o državniku velikih razmjera koji je vodio najveći pokret otpora u Drugom svjetskom ratu, koji je kao komunista smogao hrabrosti i umijeća da se suprotstavi Staljinu, a ujedno je konstituisao najliberalniji komunistički režim na svijetu.
I tako, dok naši lokalni bandići širom regiona nasilnički mijenjaju istoriju, ime Josipa Broza Tita nose razni trgovi i ulice velikog broja gradova na svim kontinentima svijeta. Evo samo nekih gradova, a čini se da ih je najviše u Italiji: Parma, Reggio Emilia, Quattro Castellai Campegine, Aci S. Antonio, Palma di Montechiaro, Nuroro i Ussana. Titova ulica nalazi se i u gradu Parete blizu Napulja, u Scampitelli u središnjoj Italiji te u Verzinu na jugu. Tito ima i aveniju u brazilskom Sao Paulu, dvije ulice na Cipru, u Limassolu i Daliju. Dvije ulice nose Titovo ime u Indiji, u New Delhiju i Jodhpuru, dok u Moskvi ima trg. I tako dalje, i tako dalje. Ozbiljno bi se trebalo pozabaviti ovim pa da se uspiju popisati svi topomini u svijetu koji nose njegovo ime.

Od male kasabe do industrijskog centra
Kakve su šanse da ovdašnji, bivši i sadašnji, lideri nekada, negdje u svijetu dobiju ulicu? Alija možda i može u Turskoj, a Tuđman čak ni tamo. Veće su šanse da Tuđman i Alija dobiju ulice u Beogradu nego u Italiji. Miloševića ne treba ni pominjati, on ni u Nišu ne može da dobije sokak.
Tito je, nije tajna, volio tri stvari: najkvalitetnije viskije, kubanske cigare i zgodne žene. Naravno, ove tri njegove sklonosti nisu razlogom da bi mu se dala ulica. Ako bi ovo bio razlog, onda bi i po meni trebalo nazvati neki omanji trg, bar u Trebinju. Većina mojih drugova bi bili ozbiljni kandidati za neku od ulica.
U tom mom Trebinju, ulica Maršala Tita je promijenjena u ulicu Kralja Petra Prvog oslobodioca. Ako isključimo Karađorđevu šniclu, ja stvarno ne znam šta je Petar donio Trebinju, da li je ikada uopšte posjetio taj grad, ali dozvolit ću mogućnost da sam slabo informisan. Međutim, svaki Trebinjac zna za Industriju alata, za Šipad, Novoteks, Neimarstvo, HET, Metalac… U Titovo vrijeme je Trebinje od male kasabe izraslo u industrijski centar u kome je sve punoljetno bilo i zaposleno. Ali ulicu, eto, nema. I da, Tito je bio čest gost grada na Trebišnjici.
Mora se priznati, desio se niz zločina koje su počinile partizanske jedinice, a naročito pred sam kraj rata. Naravno, daleko je toga bilo manje nego što su to radili domaći izdajnici ustaše i četnici, ali ako nas je išta naučio ovaj posljednji rat, onda je to da ne treba nikada pokušavati pravdati zločine. Partizani jesu vodili pravedan rat, ali ne postoje opravdanja za zločine, niti ih treba biti. Međutim, ako ćemo se zbog toga odreći Tita, onda bi Amerikanci trebali da se odreknu Ruzvelta, a Englezi Čerčila. Nebrojeni su dokazi o zločinima koje su počinile savezničke snage u suton Drugog svjetskog rata. Da nije ništa drugo, poravnali su Berlin, a Hirošimu izbrisali s mape. Postoje li očigledniji primjeri zločina protiv civilnog stanovništva? 
Na kraju, uz čestitke Podgoričanima na odvažnosti, podsjetimo, Titograd nije jedini koji je nosio Titovo ime u Jugoslaviji. Bili su tu i Titovo Užice, Titov Veles, Titovo Velenje, Titova Mitrovica, Titov Drvar, Titov Vrbas... Gradovi su se utrkivali da nose njegovo ime. Jedino, ne znam što li, Jajce nije učestvovalo u toj utrci.

Podgorica postade tek treći glavni grad u regionu koji ima Titov spomenik. Sarajevo i Ljubljana su druga dva

Maršal

Godine, čini se, prebrzo prolaze. Neka stara začas ustupi mjesto novoj i tako se jedna pred drugom nastoje pokazati koja je bolja, darežljivija i izdašnija. A kako godine prolaze, s njima i naši životi odbrojavaju svoje trajanje. 

Nije bila laka

Evo, na kraju smo još jedne godine. Nije bila baš laka. Nije bilo u njoj izobilja, a nije bilo ni darova koji se nose u sljedeću. Bili su izbori. Ko zna koji u nizu. Vidjeli smo i pobjednike i one čija očekivanja nisu ispunjena. Bilo je opet puno građana koji nisu ni pomislili izaći na izbore da daju svoje povjerenje nekome. 

Reklo bi se da su svi dobili i svi izgubili. Svako na svoj način. Bila je ovo godina puna tužnih priča. Ubojstava, tuge, plača, zločina i kriminala. Nedužni policajci su ubijeni na radnom mjestu. Majke su ostale bez sinova. Djeca bez očeva. Plaće su se nekako smanjile. Istopile se i prijete da postanu nevidljive spram velikih troškova svakodnevnog života. Umirovljenici životare. 

Čekaju pošiljku iz daleka svijeta. Da ih se neko sjeti. A prvi su da plate račune. Tako naučili. Državi se sve treba odmah platiti. A onda brzo i lijekove kupiti. Mnogi se moraju kupiti iako bi trebalo da su na recept. Ali umirovljenici se ne žale. Kupuju lijekove, a za život ako ostane, dobro je. Djeca snuju neke svoje snove o djetinjstvu s puno igračaka i radosti. Mole se da im se roditelji ne sekiraju i da mogu kupiti poneki slatkiš i otići na more. Dobri studenti, oni s najvišim ocjenama, priželjkuju posao. 

Voljeli bi da rade ono za što su se školovali. Jedan od njih daje instrukcije mlađima. Tužan je što nije mogao ostati na fakultetu. Ali fakultet nije imao sluha za njega. Pitaju li ga da li će otići odavde, iz domovine. Kaže da neće. Upisao je još jedan fakultet i želi još znanja. Možda ga ipak neko uspije uočiti. Primijetiti da je izuzetan. Drugi mladić završava srednju školu. Izuzetan je. Ima sve petice. Radi na sve strane. Volio bi stipendiju. Jednostavno da neko prepozna njegov rad. Trud. Nažalost, nema podrške. Nema te kategorije za pomoć mladim talentima i vrijednim učenicima. Tužan je i ljut. Veli, daje najbolje od sebe, a nevidljiv je. 


Država bilježi još jednu godišnjicu masovnih ubojstava. Svi ubijeni u posljednjem ratu nisu još našli smiraj za svoje duše. Čekaju. Strpljivo čekaju više od dvadeset godina. Čekaju i njihovi najbliži. Mole se i mole za smiraj duše, ali nikako da im se molitve ispune. Još bole ratne rane, a svijet putuje brzim korakom u budućnost. Samo mala zemlja na Balkanu živi u prošlosti koju ne može da uspokoji. 

Brzo porastu

Ljudi se ne razumiju na putu između vjere i nevjere. Filozof bi rekao da nikad više vjere, a manje vjernika. Možda njegovim riječima dodati: ni manje dobra u ljudima. A dobar biti, čovjekov je put. No, nažalost, putevi ljudski su se isprepleli i miješaju se dobri i oni koji to nisu. Postaje ih teško raspoznati…

I tako, godina koja odlazi puno je darovala onima koji to nipošto nisu zaslužili. Mnogo je onih koji su ostali gladni i žedni ljubavi i dobra. Neka dani koji dolaze donesu sve ono što čekaju strpljivi ljudi. Oni koji već dugo čekaju, dugo brinu i dugo se nadaju. Neka dobrota zauzme mjesto zlu, jer dobrota već i u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima dubinu, a dobrota u davanju ljubav. Ne postaje se slučajno dobar. Dobrota je vrlina koja se uči. Promijenimo škole i učimo našu djecu dobru. Djeca će ubrzo porasti. Neka onda ti zreli ljudi uče svoj podmladak vrlini, a godine stare neka ispraćaju s radošću, čekajući neku novu godinu još bolju od prošle.

“Otvorit ćemo knjigu. Njene stranice su prazne. Sami ćemo u nju upisati riječi. Ta knjiga zove se Prilika, a njeno prvo poglavlje je Godina nova”

Kad svane novi dan

Šta nas, dakle, čeka u novoj 2019. godini bar kada je riječ o Americi? Hoće li svijet pogoditi opaka “gripa” ako Amerikanci počnu kihati? I šta će biti s planetom ako u Bijeloj kući predsjedniku zakrče crijeva? Slijedi li nam možda globalna dijareja?&nbsp; Šalu na stranu. Ovdašnji stručnjaci zaista predviđaju turbulencije skraja nakraj američke hemisfere.
Kažu da bi cijena nafte mogla premašiti 500 dolara po barelu i prije 90. godišnjice Američke depresije (Velike krize) i sloma berze na Wall Streetu u oktobru 1929. godine, jer očekuje nas, izgleda, ponavljanje historije.&nbsp;
Amerika – od Japana do Balkana
Dogodit će se to ako predsjednik Tramp (Trump) udovolji “snovima” prvih saradnika, Džona Boltona (John) i Majka Pompea (Mike), pa napadne Iran. To bi ga učinilo ratnim predsjednikom i produžilo mu rok trajanja bez obzira na ruske (i saudijske) poslove i eto svima katastrofe. Nakratko bi profitirali samo Rusi i Saudijci uz ekstraprofit od preskupog benzina.
To bi, analizira politički komentator Džekob Helbrun (Jacob Heilbrunn), bio kraj “kratkotrajne američke globalne supremacije”, 30 godina od pada Berlinskog zida (1989.). A time bi se, sigurno, otvorila i nova vrata pakla (“military hell”).&nbsp;
Kina se ekonomski prilično konsolidirala, dok Rusija nastavlja modernizirati oružane snage najžešćim tempom od raspada Sovjetskog saveza (SSSR); i neće “nestati 2025. godine”, kako je ustvrdio “Stratfor” - nadobudni think-tank iz Teksasa. Ne zna se ni epilog&nbsp;obračuna Erdoanove Turske s Kurdima u Siriji i Iraku, iako je Ankara sad nešto bliže Vašingtonu nego prije.&nbsp;
Povlačenje “obarača” na Iran mogao bi biti i kraj “Pax-Americana”, što je do sada bio brend za relativni mir u zapadnoj hemisferi – od Japana do Balkana.
Generali i politički Rašomon
Tramp je već otjerao tri generala koji stvarno znaju šta je rat: Matisa (James Mattis), Kelija (John Kelly) i Mekmastera (H. R. McMaster), o kojima sam, pun nade, prošle godine i sam pisao pod naslovom “Generali spašavaju Ameriku”. Kažu da se predsjednik već okružio ulizicama i ešalonom evet-efendija. Naopako!
U međuvremenu i „Dow-Jones“ je skoro potonuo na njujorškoj berzi - van granica normalne korekcije. Kevin Haset (Hasset), šef grupe ekonomskih savjetnika u Bijeloj kući, jedan od autora koji je predviđao rast indeksa najveće američke berze na 36.000, sada predviđa obrušavanje na 14.000 poena.&nbsp;
Od takvih ekonomskih pokazatelja gore su još samo domaće političke prognoze, jer predviđaju istinski rašomon; kao u istoimenom filmu Akira Kurosave, u kojem svaki junak ima svoju verziju i što je najgore – svako zvuči uvjerljivo.&nbsp;
Trebat će nam dosta (političkog) sluha da sve stavimo na pravo mjesto.&nbsp;
Bez obzira što su na ovog predsjednika, kao na brzu hranu, da ne kažem “političku drogu”, svikli milioni Amerikanaca, prihvatajući njegov narativ bez provjere, slavlje će im, sigurno, pokvariti Robert Miler (Mueller), specijalni istražitelj svih Trampovih afera. On će, vjerovatno, u prvoj polovini godine objaviti svoj, očekivano, poražavajući izvještaj o tome.&nbsp;
Svi bismo konačno mogli vidjeti i prvu stranicu predsjednikovih poreznih papira, koju niko od nas, običnih građana Amerike, nema šanse skrivati kad se prijavi za obični kredit, za kupovinu stana ili auta, a kamoli kandidira za neki državni ured.&nbsp;
I Trampova vanjska politika, vidjet će se to 2019. godine, “pogrešna je od Sirije do Portorika”, upućuje Peti Solis Dojl (Patti Doyle), bivša šefica predsjedničke kampanje Džoa Bajdena (Joe Biden), koji još nije odustao! Zapravo 2020. godine Obamin potpredsjednik mogao bi biti glavni demokratski pretendent za novog američkog predsjednika.&nbsp;
Novo značenje nostalgije
Prije toga, valja nam se polako pripremiti, jer Tramp bi mogao sam “abdicirati” - podnijeti ostavku kao Ričard Nikson (Richard Nixon) u ljeto 1974. godine.&nbsp;
Američko predsjedničko kormilo tada bi “iznenada” preuzeo potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence), kojeg bar niko ne može optužiti da je lažov i nemoralan. A to su “epiteti” koje njegov šef Donald dobiva svakodnevno.
No, moglo bi biti i po onoj “što je babi milo, to joj se snilo”, jer predsjednik Tramp ima lice poput teflona – “đon obraz” prevedeno na bosanski; nije lagan politički papir za čitanje. Toliko je već imunizirao američku javnost na svoje skandale iz privatnog, poslovnog i političkog života da nas malo šta može dodatno šokirati.&nbsp;
Tu je i scenarij prema kojem bi, nakon sjajnog izbornog rezultata u Zastupničkom domu Kongresa, tražeći najboljeg predsjedničkog kandidata - demokrati mogli upasti u politički kanibalizam. Dogodi li im se još da skrenu na ekstremno lijevu stranu od političkog centra, bit će to čak i manje popularna opcija od one desne. Amerika (i Engleska) neće biti proleterska!
Ako politički preživi Milerovu istragu, Tramp će opet posegnuti da potkrada tradicionalno demokratsku izbornu bazu, kao što je 2016. godine oteo neke Obamine birače umišljenoj Hilari Klinton (Hillary Clinton).
Bože sačuvaj, Donald Tramp bi na početku 21. stoljeća mogao, onako populistički, povesti Ameriku u sasvim neželjenom pravcu – kroz pejzaže u magli, kao u filmu Barnarda Bertolučija “20. stoljeće” (Novecento).
Nostalgija je, mislio sam donedavno, kao “šećerna bolest duše”, vezana ekskluzivno uz žal za rodnim krajem i starim vremenima. Ali nije! Nostalgija je i kad u novoj domovini žalite za Amerikom iz 20. stoljeća, kada je ova zemlja bila bolja i od Evrope i Azije skupa.

Tramp je toliko već imunizirao američku javnost na svoje skandale iz privatnog, poslovnog i političkog života da nas malo šta može dodatno šokirati 

Vežite se, polijećemo u novu 2019.

S Alijom Izetbegovićem sam vodio obiman razgovor i u povodu objavljivanja njegovih sjećanja. Alija me je zamolio da pročitam rukopis te knjige i napišem recenziju, dam ocjenu i ukažem eventualno na neke propuste, greške itd.&nbsp; 
Nije mu se svidjela moja primjedba

S velikim zanimanjem čitao sam to što je on napisao o svome životu i pogotovo onome što se odnosilo na njegovu političku aktivnost nakon 1990. godine pa do vremena kada je pisao to svoje djelo, poslije rata, naravno. 

U svojoj recenziji ja sam stavio primjedbu koja je glasila otprilike ovako: „Ono što se dešava Aliji Izetbegoviću kao ličnosti i kao privatnom licu i čovjeku uopće nije identično s onim što se dešava Aliji Izetbegoviću kao predsjedniku države i kao vođi vodeće političke stranke. Zbog toga, način pisanja sjećanja jednoga predsjednika države je sasvim drugačiji nego način pisanja privatne osobe“. 

Tako sam mu rekao: „Mislim da si ti u velikoj mjeri pisao ova sjećanja kao da se ona događaju jednome čovjeku i da nisi obraćao pažnju na to da si ti kao šef države prije svega bio pozvan da reagiraš na ono što se zbiva, prema tome da se vide obje strane, ne samo ono što se dogodilo, nego i ono što se moglo dogoditi da smo drugačije postupali, odnosno da si drugačije ti mislio. 

Aliji se nije svidio taj moj stav, odnosno ta moja primjedba pa mi je rekao: „Baš si dosta jeda unio u ovaj stav“, a ja sam mu odgovorio: „Nisam, Alija, jer koliki je jed pogodio naš narod mi bismo se svi ugušili u njemu kad bi se on prolio“. Na to mi Alija kaže: „Pa ja sam tražio mišljenje i Abdulaha Sidrana“, a ja mu odgovaram: „Abdulah Sidran daje umjetnička mišljenja, a ja sam pozvan da dam mišljenja koja odgovaraju određenom historijskom kontekstu i određenom odnosu između ličnosti kojoj se nešto događa i toga konteksta“. 

Sjedište u zubarskoj ordinaciji žene Muhameda Čengića

Jer, ako sam ja predsjednik države, meni se ne događa samo ono što se događa svakodnevno i svim ljudima, nego se meni događa i ono što je izvan dohvata tih ljudi i u što samo ja imam uvid. S druge strane, za razliku od svih drugih ljudi, ja posjedujem instrumente i moći da djelujem na situaciju i prilike daleko više nego svaki drugi čovjek, prema tome, za mene važe drugačiji kriteriji. Uostalom, to se vidi iz memoara svih značajnih ljudi. 

O čemu se, ustvari, ovdje radi. Alija i ja smo vodili razgovore koji su bili potpuno slobodni i kad nije bilo nikakvih tu ograda, on se zaista prema meni ponašao s najvišim respektom. To je od početka bilo, a kad smo se rastali u Zagrebu, dogovor je bio da se nađemo u Sarajevu. Međutim, on nije stigao na taj dogovoreni sastanak u kući moje tetke, odnosno njenog sina, advokata Edaha Bećirbegovića, koji je bio istovremeno i advokat Alije Izetbegovića. 

Tako da se nas dvojica nismo susreli prije nego što je on formirao stranku. Alija je mene pozvao na skup na kojem će se formirati stranka, ali sam mu u jednom pismu rekao da ne želim učestvovati u stvaranju nacionalističke, odnosno nacionalne stranke Muslimana, jer mislim da mi, prije svega, po karakteru svoga nacionalnoga identiteta ne možemo biti nacionalisti i ne možemo voditi nacionalističku politiku. 

A ako stvaramo nacionalnu stranku, a s druge strane omogućavamo i otvaramo time vrata drugima da prave, i oni će praviti nacionalističke, a ne nacionalne stranke, prema tome, politika koja će se voditi bit će prije svega nacionalistička. Zbog toga ja ne mogu podržati takvu jednu politiku. 

Međutim, nije dugo prošlo on je formirao stranku. 

Mene je pozvao Muhamed Čengić, koji je tada bio sekretar stranke, rekavši mi da me Alija moli ako mogu da dođem u sjedište stranke koje se tada nalazilo u zubarskoj ordinaciji Muhamedove žene tamo na trgu željezničke stanice. Ja sam se odazvao i otišao. 

Tada mi je Alija rekao da ima velikih problema s opstrukcijama, jer vlasti u pojedinim općinama onemogućavaju organiziranje skupova u cilju formiranja stranke i da se najnoviji slučaj desio u Banjoj Luci, kada je policija rastjerala ljude koji su se sakupili na skupu na kojem je trebalo da dođe do stvaranja inicijativnog odbora, odnosno odbora stranke u Banjoj Luci. On je zatražio da interveniram kao predsjednik Foruma za zaštitu Muslimana. Naravno, ja sam odmah pristao, rekavši da je to upravo i zadatak Foruma koji sam formirao jer sam bio siguran da će Muslimani imati veliki broj opstrukcija i onemogućavanja da se oblikuju kao politička snaga u Bosni i Hercegovini te da je zbog toga potrebna jedna institucija kao što je Forum koja će štititi njihova prava pravnim sredstvima. 

Imao sam dosta advokata u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji su radili za moj forum, u svakom slučaju kad nam se pokazalo da je nekom Muslimanu ili nekoj muslimanskoj organizaciji ili nekoj muslimanskoj instituciji nanesena šteta, odnosno ako se vrši opstrukcija njenih prava itd. 

Zbog toga sam se spremio odmah i otputovao u Banju Luku. 

Kod predsjednice Gradske skupštine Zekije Haznadar&nbsp; 
Tamo sam posjetio predsjednicu Gradske skupštine Zekiju Haznadar, koju sam inače dobro poznavao. Veoma je fina žena bila. Ona se obradovala kada me je vidjela, ali rekao sam joj: „Nećeš se obradovati, Zekija, kad čuješ zašto sam ti došao“. „Kako neću, samo reci“, rekla mi je. 

Onda sam kazao: „Tvoji organi Skupštine grada Banje Luke, odnosno policija i njeni organi, onemogućili su sastanak skupa koji je trebao da formira ogranak Stranke demokratske akcije u Banjoj Luci. To je nazakoniti postupak i zbog toga sam došao kao predsjednik Foruma za zaštitu prava Muslimana da protestiram, i ne samo da protestiram, nego da zahtijevam od tebe da kao predsjednik Skupštine, koji je zapravo predsjedavajući, odnosno koji odlučuje i naređuje, ima naredbodavno pravo za sve organe Skupštine opštine, pa i policijske, da se uzdrže od svake aktivnosti koja bi značila opstrukciju održavanja takve jedne skupštine. Zahtijevam to od tebe i želim te upozoriti da ću ja organizirati sljedeće subote takvu skupštinu u dvorani Banske palate, a ukoliko dođe ijedan policajac ili bilo koji drugi iz organa sigurnosti, onda ću predvoditi demonstracije po Banjoj Luci. Ti možeš znati, pošto dobro poznaješ ko sam, šta sam i kakav imam položaj i utjecaj u Banjoj Luci, da to neće biti nimalo jednostavno“. 

Ona je meni na to rekla: „Ne brini se, bit će sve uredu, niko neće intervenirati“. 

Nakon toga je održana veoma uspješna Skupština u Banjoj Luci.

Bio sam protiv nacionalističke stranke, ali Alija je zatražio da interveniram kao predsjednik Foruma za zaštitu Muslimana

Predsjedniku države ne događa se samo ono što se događa svakodnevno i svim ljudima

Zašto sam zaprijetio demonstracijama ako policija zabrani Skupštinu SDA u Banjoj Luci

Javno preduzeće „Ceste FBiH“ nespremno je ušlo u projekt rekonstrukcije tunela Vranduk u Zenici, zbog čega trpe brojni vozači, a naročito mještani nekoliko naselja.&nbsp;&nbsp; Problemi za mještane nastali su nakon preusmjeravanja saobraćaja s magistralnog puta M-17 na regionalni, lokalne i seoske puteve. Prije zatvaranja tunela, „Ceste FBiH“ morale su se potruditi da ponude bolju alternativu za saobraćaj. 
Riječ je o prometnom pravcu kojim dnevno prolaze hiljade automobila i teretnih vozila. Automobili sada saobraćaju cestama punim udarnih rupa od kojih otpadaju točkovi. 
Osim toga, mještani ne mogu mirno živjeti od teretnog saobraćaja koji stvara veliku buku niti smiju djecu puštati samu u školu, a strahuju i do tragedije. 
Žalosno je da se u 21. stoljeću, kada bismo se trebali voziti modernim, uređenim saobraćajnicama, automobili preusmjeravaju na puteve koji ne zadovoljavaju ni minimum standarda. 
Građani sada satima putuju do mjesta na koja su nekad stizali za petnaestak minuta, što im stvara ogromne probleme. 
Ovo pokazuje veliku neozbiljnost i nemar javnog preduzeća, koje se nije dovoljno potrudilo da se neophodna rekonstrukcija tunela izvede na način koji neće otežati život mještanima, ali i svim ostalim prolaznicima. 
Građani Zenice, očajni zbog saobraćajnog kolapsa, spremni su i na radikalne mjere, odnosno izlazak na ulice i blokadu cesta, o čemu se već uveliko razmišlja. 
Oni imaju puno pravo kada kažu da se ovakve stvari ne bi trebale dešavati u jednoj uređenoj državi, bar kada je riječ o najprometnijem pravcu u državi, koji je svojevrsna žila kucavica.
Građani BiH navikli su na loše i neuređene ceste, ali ipak mora postojati neki minimum standarda ispod kojeg se ne bi smjelo ići.

Građani su navikli na loše ceste, ali mora postojati neki minimum standarda

Opasna vožnja

Dževad Šećerbegović nekad je bio zvijezda Tušnja. Jedan od najboljih fudbalera u historiji Slobode približno deceniju je nosio dres tuzlanskog kluba, za koji je upisao više od 180 prvenstvenih nastupa.&nbsp; Sjajni napadač kasnije je, po završetku igračke karijere, bio i direktor Slobode. Danas je direktor Gradskog stadiona Tušanj i u toj je ulozi najavio znatna ulaganja u ovo zdanje koje bi trebalo dobiti novi sjaj.
Za gradnju i rekonstrukciju Tušnja u narednoj godini trebalo bi biti izdvojeno pola miliona maraka, a Šećerbegović ističe da je planirano renoviranje atletske staze, svlačionica, ureda...
Šećerbegović je rođen 15. jula 1955. godine. Najveći dio igračke karijere proveo je u Slobodi iz Tuzle, dok je dvije sezone, od 1983. do 1985., nastupao i za turski Bešiktaš.
Devet puta oblačio je dres reprezentacije bivše Jugoslavije. Bio je član reprezentacije koja je 1980. bila četvrta na Olimpijskim igrama u Moskvi.

Šećerbegović: Za Tušanj izdvojeno pola miliona maraka

Nekad igrao na Tušnju, danas ga obnavlja

Zvanična prekomanda u opoziciju teško pogađa bahate uglednike sa članskim iskaznicama Stranke demokratske akcije. U sarajevskoj kantonalnoj skupštini zastupnici vječito vladajuće interesne grupacije na sve su moguće načine pokušali spriječiti izbor nove Vlade predvođene Edinom Fortom iz Naše stranke.&nbsp;&nbsp; 
U ime očuvanja višedecenijskih tekovina naštimanih tendera, uništenih javnih preduzeća, budžetskih bankomata, nepotističkih agencija i zavoda, ideološka komisija sa sjedištem u Mehmeda Spahe na broju 14 proteklih je sedmica udarnički klevetama zasula novog premijera i predložene ministre. Al' džaba su pljuvali, uvjerljivom skupštinskom većinom SDA je konačno izbačena iz vlasti!
Inspirisani notornim Božom Ljubićem, njihovi su se jurišnici dosjetili poznate floskule o legalitetu i legitimitetu. „Naši glasači su izvarani“, vrište baštinici politike hronično inficirane prevarom, pljačkom, nemoralom i lažnim obećanjima. Ko o čemu, SDA o poštenju, rekli bi stari Rimljani! U svakom slučaju, poželimo im dug i (ne)ugodan opozicioni staž. 
U onom predratnom režimu (znaju to ovi iskusniji političari tipa Šefika Džaferovića) sastanci komiteta i sličnih partijskih organa obično bi počinjali zabrinjavajućom konstatacijom kako „brojni izazovi stoje pred nama u narednom periodu...“ U tom smislu, imenovanje Kantonalne vlade u Sarajevu početak je terapije za poželjno ozdravljenje cjelokupnog društva.
Iskorjenjivanje dosadašnjih principa vladanja i metoda upravljanja baziranih na kriminalu, korupciji, neodgovornosti i kadrovskoj nekompetentnosti svakako su nulti prioriteti. Za izvršenje postavljenih zadataka biće potrebno poštenje, hrabrost, odlučnost, ali i strpljenje. Naime, boljitak neće doći preko noći! Jer SDA novim vlastima u amanet ostavlja institucionalni nered i gomile smeća koje nije moguće na brzinu pomesti i pospremiti na najbližu deponiju. 
Riba se čisti od glave, a ako mene pitate, glavni grad države idealna je polazna stanica. Neka se ljuti kome smeta, ali samo dubinskim i strateškim reformama koje uključuju smjene nesposobnih stranačkih direktora, izmišljenih referenata, familijarnih stručnjaka opće prakse i armije uhljebljenih moljaca u državnim firmama, moguće je postići konkretne rezultate u demontiranju režimske hobotnice. Svaki kompromis s naslijeđem SDA siguran je put u propast vladajuće šestorke.&nbsp;

Džaba su pljuvali, SDA je konačno izbačena iz vlasti

Nema kompromisa sa naslijeđem SDA!

Kultna predstava „Žaba“, u režiji Elmira Jukića, preksinoć je u Kamernom teatru 55 u Sarajevu izvedena 250. put, a jubilarnom igranju prisustvovali su gosti iz svih krajeva naše zemlje i regiona.&nbsp;&nbsp;Nakon što je sjajna glumačka ekipa u sastavu Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka i Moamaer Kasumović izvela „Žabu“, uslijedili su naklon i uručivanje zahvalnica. 
Među onima koji su vjerovali u uspjeh ove priče jeste i srbijanski reditelj Kokan Mladenović. 
Njemu je, također, uručena zahvalnica za veliku promociju u periodu kada je bio upravnik „Ateljea 212“. 
Mladenović navodi da je „Žaba“ najantiratnija predstava, koja svjedoči o tome kako je rat napravio pustoš u duši nekih ljudi, a njena je poruka da nas neće pomiriti politika, već obični ljudi. 
Rođen je u Nišu 1970. godine, a 1993. je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Uručena mu zahvalnica na 250. izvođenju kultne predstave

Promotor sjajne „Žabe“

Prošao je (medeni) mjesec mandata Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik i Šefik Džaferović postepeno se privikavaju na novu sredinu, a onom trećem treća je i sreća pa su nepoznanice totalno isključene. Kako ono kažu u pasivnim bosanskim krajevima - obikli se, skućili se, hairli da im bude! Nakrcali kabinete savjetnicima i pratećim osobljem, zadužili osiguranje i službena vozila, objesili slike, memorabilije i zastave po (ne)čistoj savjesti, rasporedili uredski namještaj, a potom bratski jednoglasno smijenili skoro dvije trećine raspoloživih bh. diplomata širom svijeta. 
Njihovi slavni prethodnici k'o rakova su djeca rasuti na tri strane dejtonske države. Mladen Ivanić ima profesuru na Banjalučkom univerzitetu. Dragan Čović drži sveučilišna i politička predavanja u Mostaru. Samo je, eto, nesretni Bakir Izetbegović zapeo na kopiranju dokumentacije za gospođu Senadu sa šaltera broj 4 prijemne sale Biroa za nezaposlene. 
„Narod zna da nemam vremena za papirologiju“, izjadao se u povjerenju šef Stranke demokratske akcije svom višedecenijskom intimusu tokom zajedničke posjete kokpitu aluminijske ptice što je nedavno aterirala na pistu butmirskog aerodroma. Sigurno vam nije promakla kolor fotografija sa bijelim avionom preko čijeg vitkog trupa uočljivim štampanim slovima piše: „FlyBosnia“. Prevedeno s japanskog to bi otprilike značilo: Leti Bosno...
Uglavnom, Izetbegoviću je pouzdanik iz pilotske kabine strateški partner u različitim biznis planovima. Taj Sulejman el-Šidi saudijski je filantrop beduinskih korijena, dokazani kolekcionar sumnjivo stečenih nekretnina u glavnom gradu BiH i doživotni kućni prijatelj najvažnije bošnjačke familije. Na bh. sceni premijerno će se ukazati još u sumornim ratnim godinama, kad su negdje u Aziji rastaljivali vreće doniranog zlata za odbranu jedne i jedine domovine. Al' kako ispravno kaže Dino Merlin - nije sreća zlata puna vreća.
Jer pusta su dunjalučka blaga ako u gruntu nema rogobatne hotelčine s pet-šest zvjezdica, „Zarine“ franšize i tržnog centra u arhitektonski uništenoj gradskoj četvrti. Čemu služi zlato, kome vrijede dijamanti bez privatne banke certificirane za halal kreditiranje? Na koncu, smije li se u eri globalizacije ozbiljnoj dinastiji uskratiti pravo na privatnu zrakoplovnu kompanijicu za transport robe i putnika? Valja poslove graditi kao čardake. I na zemlji i na nebu.

Smije li se u eri globalizacije dinastiji uskratiti pravo na privatnu zrakoplovnu kompanijicu

Leteća Bosnia Bakira el-Šidija

Prva violina Sarajevske filharmonije Arvida Kuloli (Kullolli) možda jeste Albanka, ali sada možemo s punim pravom kazati da je naša. Kuloli je, naime, ovih dana dobila državljanstvo Bosne i Hercegovine.&nbsp;&nbsp; Počela je svirati kada joj je bilo šest godina, a akademiju je završila u Tirani. U našoj zemlji završila je igrom slučaja, kada joj je prije deset godina ponuđeno mjesto u Sarajevskoj filharmoniji. 
Ponudu je prihvatila bez razmišljanja, iako priznaje da je to bio veliki izazov. Savladala ga je uz pomoć prijatelja i kolega. 
Za Sarajevo i Sarajlije ima samo riječi hvale, a posebno za svoje kolege iz Filharmonije. Za njih kaže da su je toplo primili i nikad je nisu posmatrali kao strankinju. Navodi da su odličan tim, djeluju kao jedno, bez rivalstva. 
Nedostaju joj rodni Skadar, porodica i more, ali nostalgiju 32-godišnjoj violinistici u Sarajevu ublažavaju dobri prijatelji s kojima provodi slobodno vrijeme.

Za Sarajevo i Sarajlije ima samo riječi hvale

Albanka, a naša

U dva dana s dvije strane svijeta dvije agencijske vijesti: Službenici Policijske uprave Kabul, pod nadzorom Okružnog javnog tužilaštva Kabul, priveli su više osoba s ciljem dokumentovanja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti.&nbsp;&nbsp;
Zbog okupljanja radi napada na višespratnu zgradu vlade, podnesene su krivične prijave protiv dvadeset osoba. Tokom napada poginulo je 29 osoba, a 23 su ranjene. Kraj.
Službenici Policijske uprave Banja Luka, pod nadzorom Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka, priveli su (i polomili ruku) D. D. u Banjoj Luci radi dokumentovanja krivičnog sjela ugrožavanje sigurnosti. Zbog mirnog okupljanja ispred višespratne zgrade Vlade, podnesene su krivične prijave protiv dvadeset osoba. Kraj.
Misteriozni D. D. iz informacije jeste Davor Dragičević, otac mladića Davida Dragičevića, nevine žrtve republičkosrpskog režima. Zbog institucionalne zaštite Davidovih ubica i prikrivanja nalogodavaca jedne brutalne likvidacije, građanski protesti u centru Banje Luke traju skoro tristo dana... A onda je režimu dopizdilo! Izdaje se naredba za brutalno policijsko hapšenje nekoliko desetina sumnjivih lica. Među zatočenima je i ožalošćena Davidova majka Suzana Radanović. Zločinci, dakle, prilično adekvatno zbrinjavaju razorene porodice - sina tako pošalju na groblje, a uništene roditelje iza rešetaka.
Reći ćete, ljudi moji, sličnog čemera i jada nema ni u dalekom Kabulu, kojeg nesreće zastrašujuće ne zaobilaze. Međutim, za razliku od glavnog afganistanskog grada (gdje policija zbilja ima posla s ozbiljnim teroristima), banjalučki organi reda vlastite goloruke građane divljački će hapsiti i proganjati čak i nakon mirnih okupljanja na granitnom platou višespratnog sjedišta režima. 
Zamislimo, onda, kako bi tek prošli oni suludi afganistanski bombaši-samoubice da im, nebudiprimijenjeno, životne sudbine određuju i kroje Milorad Dodik i Željka Cvijanović. Radile bi ćuze prekovremeno, bre-esenesde!
Kakvu, dakle, još svinjariju Dodik i njegov režim trebaju napraviti pa da se neko odgovoran od ovdašnjih stranaca, umjesto između prepona, počeše makar iza uha? Jer, toleriranje nasilja podrška je siledžijama! Na čast i na obraz OHR-ovcima i (pre)ostalim licemjerima iz ambasada stacioniranih u Sarajevu.

Kakvu, dakle, još svinjariju Dodik i njegov režim trebaju napraviti?

Kabul u Banjoj Luci!

Kultna predstava “Žaba” večeras će na sceni Kamernog teatra 55 biti izvedena po 250. put. Premijeru je doživjela prije 10 godina u sarajevskom Domu policije i od tada je izvedena u brojnim zemljama svijeta.&nbsp;&nbsp; Osim fenomenalne glumačke ekipe, koju čine Emir Hadžihafizbegović, Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan i Moamaer Kasumović, za uspjeh kultnog projekta itekako je zaslužan reditelj Elmir Jukić. 
Prema tekstu Dubravka Mihanovića, napravio je i više nego dobru priču. Jukić je, kao i glumačka ekipa, dobivao nagrade na brojnim festivalima, a predstava je 2016. godine pretočena u igrano filmsko ostvarenje. 
“Žaba” je priča o svima, ljudima današnjeg vremena, o dobu nerazumijevanja, usamljenosti i potrazi za ljubavlju i smislom. Predstava skoro hirurški precizno dijagnosticira vrijeme uz pomoć likova koji se snalaze u vrijeme promijenjenih vrijednosti. To je, prije svega, priča o problemu nepostojanja komunikacije i nemogućnosti da čujemo tuđe mišljenje. 
Jukić je rođen 1971. u Sarajevu. Završio je 2000. režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, na kojoj j danas predavač. Režirao je jednu od najgledanijih TV serija u regiji "Lud, zbunjen, normalan".

Predstava će večeras na sceni Kamernog teatra 55 biti izvedena po 250. put

Neprevaziđena “Žaba”

Sretan Božić čestitim bosanskohercegovačkim državljanima, vjernicima-katolicima, našim Hrvatima! Dobri fra Mirko Majdandžić kaže: “Ako je išta poruka - Bog je ljubav, ako hoćemo slaviti istinski Božić, moramo početi voljeti jedni druge.”&nbsp; Taman tako! Zašto, onda, nismo bolji ljudi, gdje se krivo skrenulo? Pa tuđe mrzimo, svoje nemamo, nazor preživljavamo, bezvoljni za okupljanja, zajedništvo, bratstvo, slogu. Taoci smo (polu)države, odakle su ognjem i mačem, a decenijama naknadno i pouzdanim mirnodopskim oruđem za nastavak rata, politikom dakle, razorili bosanskohercegovačke temelje - komšiluk i toleranciju. Mazohistički dosljedno tavorimo na dnu, podijeljeni u jednonacionalne torove, zgnječeni čizmom nacionalističkih vođa i njihovih zaostalih ideologija. Bez čarolije suživota, ugašeno je svjetlo, a upaljen mrak! 
“Ljepotu i snagu Jugoslavije u našim pamćenjima najviše daje rugobnost stvarnosti koju preživljavamo. I kako ona bude bivala sve gora, a putevi su takvi, sjećanje na Jugoslaviju će – ma kako to izgledalo apsurdno – postajati sve bolje i ljepše. Za 30 godina će se za Tita vjerovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake da ih uljudi na nekom ludom poluostrvu, na jugu nekog potkontinenta, čije se ime zaboravilo.”
Tako se, naime, nedavno izjasnio bh. akademik. Koji nakon teške porodične drame u djetinjstvu te dva genijalna filmska scenarija o Golootočaninu iskuće (Avdi nek' za hatar ovdje ostane k'o što je i napisano -iskuće), možda i jeste neočekivana adresa s koje bi se skoro jugonostalgičarski (s)tihovalo o bivšem maršalu, pokojnom režimu i jednoj ubijenoj zemlji. 
Međutim, nedvojbeno respektabilno životno iskustvo Abdulaha Sidrana dovoljno je inspirativno običnim smrtnicima za dokona promišljanja o potencijalnim vanzemaljskim rabotama na brdovitom Balkanu. Posebno stoga što je formalno-faktički Josip Broz raspolagao jednakim genetskim materijalom raspoloživih naroda i narodnosti, kao i oni brojni naslijeđeni “titići” iz državica nastalih od Vardara pa do Triglava... 
P.S. Na poželjnom putu ka relativnom blagostanju i kolektivnom prosperitetu, nužno je aktuelno bh. društvo totalno resetovati. I sistem vratiti na fabričke postavke. Pa zatim mirno i dostojanstveno krenuti ispočetka...

“Bog je ljubav, ako hoćemo slaviti istinski Božić, moramo početi voljeti jedni druge”

Vratimo sistem na fabričke postavke!

Na svečanoj promociji diplomanata Medicinskog fakulteta u Sarajevu, koja se u nedjelju održala u Bosanskom kulturnom centru, Mirza Babić proglašen je najboljim studentom. Babić je dobitnik i vrijednog priznanja Univerziteta u Sarajevu - Srebrene značke. Medicinski fakultet proglasio ga je Ponosom dekana.&nbsp;&nbsp; Sa 107 kolega i kolegica, položio je i Hipokratovu zakletvu, koju namjerava da poštuje do posljednjeg slova.
Skromni Mirza kaže kako nikad ranije nije mnogo razmišljao o nagradama, jer one nisu bile cilj njegovog truda, ali da će se truditi da ih svojim radom opravda i da bude što bolji ljekar. Njegovu vrijednost prepoznala je i Kantonalna bolnica u Bihaću, gdje je odmah dobio posao. 
- Ne namjeravam napustiti BiH - odlučno kaže Mirza. 
Ovaj mladi ljekar dokaz je da se sve može postići vrijednim radom.
Mirza Babić dolazi iz radničke porodice. Zahvalan je roditeljima, koji su se odrekli mnogo toga da bi on mogao završiti fakultet.

Najbolji student Medicinskog fakulteta u Sarajevu

Ne namjerava otići iz BiH

Jedan od najagilnijih ovdašnjih intelektualaca fra Ivan Šarčević nedavno se kod Amira Zukića na N1 osvrnuo na predugu krizu liderstva unutar bošnjačke nacionalne politike.&nbsp;&nbsp; „Što se tiče bošnjačke politike, ona od Alije Izetbegovića nema jasnu viziju. Možda je najdalje, najbolje i najpomirljivije u tome otišao rahmetli Sulejman Tihić. Te politike danas nema.“ 
Konkretne potvrde Šarčevićevih promišljanja doživjeli smo tokom prošlosedmičnog druženja sa bivšim načelnikom Srebrenice Ćamilom Durakovićem. Dobrovoljni povratnik na mjesto počinjenog genocida, neobično hrabar i odvažan čovjek, dobrodošao i kod kuće i u gostima, razočarano je svjedočio o svakodnevnim golgotama kroz koje prolaze srebrenički Bošnjaci. Almas se rasplak'o, Nećko zanijemio, pritisla nas teška srebrenička tuga...

Nažalost, u istom danu, Hakija Meholjić u medijima će optužiti svog friškog stranačkog kolegu za gnusno izrečene uvrede i zlokobne prijetnje „nekim novim klanjima u Srebrenici“. Pa će tako potpuno anonimni Vojin Mijatović s razlogom postati neželjeni teret aktuelnom rukovodstvu SDP-a. Mijatovićevo moralno strovaljivanje, međutim, nije tema ove „Minute“. Nek' se time bave zvanični organi partije, koja deklarativno baštini antifašizam i antinacionalizam. I gdje valjda ne bi smjelo biti mjesta za bahaćenje nad žrtvama genocida, jel tako? 
Naprosto, govorimo o preživljavanju ljudi. Duraković tvrdi da su društvene okolnosti sve lošije, a okruženje u naseljenom klancu depresivnije. Jer aktuelni načelnik Mladen Grujičić očigledno jeste nedovoljno kapacitiran za tako bitnu funkciju u tako važnom gradu. Ne podržavaju ga odavno ni tamošnji Srbi. I tu ponovo dolazimo do one famozne krize bošnjačke politike o kojoj je govorio fratar i profesor s početka naše priče... 
Za potpredsjednika Republike Srpske na oktobarskim izborima, Duraković je kao nezavisni kandidat u svom gradu osvojio više glasova nego preostala tri bošnjačka takmičara zajedno. Da li je uvjerljiva pobjeda nad konkurencijom presudna za status budućeg lidera srebreničkih Bošnjaka? Iskreno vjerujem da jeste, ali jedino pod uvjetom da se probosanske stranke opamete, te Durakovića ujedinjeno i na vrijeme podrže na narednim lokalnim izborima. 
U suprotnom, fakturu za nedopustivo prepuštanje bošnjačke svetinje kandžama negatora genocida preporučeno treba poslati na adrese stranačkih centrala u Sarajevu.

Bosanska zvijer blista u Americi

Maršal

Kad svane novi dan

Vežite se, polijećemo u novu 2019.

Zašto sam zaprijetio demonstracijama ako policija zabrani Skupštinu SDA u Banjoj Luci

Opasna vožnja

Nekad igrao na Tušnju, danas ga obnavlja

Nema kompromisa sa naslijeđem SDA!

Promotor sjajne „Žabe“

Leteća Bosnia Bakira el-Šidija

Albanka, a naša

Kabul u Banjoj Luci!

Neprevaziđena “Žaba”

Vratimo sistem na fabričke postavke!

Ne namjerava otići iz BiH

Ćamila za načelnika!

Kolumne

Bosanska zvijer blista u Americi

Maršal

Kad svane novi dan

Vežite se, polijećemo u novu 2019.

Zašto sam zaprijetio demonstracijama ako policija zabrani Skupštinu SDA u Banjoj Luci

Opasna vožnja

Nekad igrao na Tušnju, danas ga obnavlja

Nema kompromisa sa naslijeđem SDA!

Promotor sjajne „Žabe“

Leteća Bosnia Bakira el-Šidija

Albanka, a naša

Kabul u Banjoj Luci!

Neprevaziđena “Žaba”

Vratimo sistem na fabričke postavke!

Ne namjerava otići iz BiH

Ćamila za načelnika!