Odjel pedijatrije Bolnice u Travniku obnovljen je zahvaljujući donaciji Izeta Hajrovića, nogometaša zagrebačkog Dinama, i njegove supruge Lejle.&nbsp; 
Hajroviću ove godine ide odlično na klupskom planu, a baš ga je krenulo u vrijeme kada je obećao, a zatim i ispunio obećanje, da će donacijom pomoći bolnici u kojoj se liječe mali Travničani.

Ova ideja realizirana je uz veliku pomoć Travničanke Jasmine Fajkić, koja s Hajrovićima sarađuje nekoliko godina i tvrdi da nema humanitarne akcije na koju se nisu odazvali.

U vrijeme kada je lijepu vijest skoro pa nemoguće pronaći, ova se čini kao da je iz drugog vremena. Ovaj gest Hajrovića, kojeg iz nepoznatih razloga u posljednje vrijeme nema u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, mogao bi poslužiti kao primjer i ostalim našim „Zmajevima“ kako se voli domovina.

Izet Hajrović rođen je 4. avgusta 1991. godine u švicarskom gradiću Brugu, a dvadesetak godina kasnije promijenio je sportsko državljanstvo i umjesto za reprezentaciju Švicarske, zaigrao za Bosnu u Hercegovinu.

Donacijom omogućio obnavljanje Odjela pedijatrije Bolnice u Travniku

Humani golgeter

Nisu, eto, prošla ni dvadeset četiri sata od svečanog bala vampira organiziranog u Lukavici povodom inauguracije Milorada Dodika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a na sijelu kod Mate Đakovića iznova se pljuvalo na evropske i civilizacijske vrijednosti, na bh. državu i njene građane. Stare frustracije sijevale su sa TV ekrana. Dodik iz Laktaša u svom poznatom elementu, Đaković iz Živinica u podaničkom kapacitetu!
Uglavnom, ništa novo nismo čuli što odranije nismo znali. Valjda je važno poništiti one iznenađujuće pomirljive, razumne i ohrabrujuće izjave koje je vlasnik Republike Srpske nesebično plasirao u proteklih mjesec dana. Vraćamo se, dakle, na fabričke postavke, gdje se Dodik ponaša kao besprizorni provokator. To je, ipak, viši nivo igrice, situacija kad glavni junak postaje vjerodostojna replika velikosrbende Nemanje od Emira Kusturice.
Nasilje nad historijskim činjenicama te ugrožavanje klimavog suvereniteta međunarodno verificirane države, nedvosmislena je najava sumorne bosanskohercegovačke budućnosti. Predstoje nam, dakle, olovne godine koje će pojesti nacionalizmi, pravna nesigurnost, ekonomska besperspektivnost i duboka diplomatska izoliranost. Lice s (američke) crne liste predvodit će taj kolektivno-multietnički put u ništa!
Kao reakcija i odgovor na Dodikove provokacije, razumljivo će eskalirati mržnje na (pre)ostalim stranama. Nacionalisti iz HDZ-a i SDA za sukobe su, mašala, spremni! 
Prvo će se, kao, malo svađati, međusobno optuživati, da bi se onda principijelno ujedinili i poput krvoločnih kojota podijelili plijen od zarobljene državne vlasti. Tako je vazda bilo, a sve je manje realno nadati se boljem.
Uostalom, dok Dodik ruši državu, vrijeđa nas i granatira neselektivno, njegov se kolega iz Predsjedništva BiH Šefik Džaferović punim kapacitetom posvetio rješavanju problematike svinjskog asortimana u svakodnevnoj ishrani bh. vojnika. Postoji, dakle, zrno pameti u onoj konstataciji kako su tri najveća straha u mentalnoj percepciji SDA nacionalista - po redoslijedu - propuh, komunizam i krmetina.

Vraćamo se, dakle, na fabričke postavke

Čitati Dodika u Teheranu

Udruženje „Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH“ uspješno vodi bitku za pomoć ne samo mališanima koje je pokosila leukemija nego i njihovim roditeljima. 
Najtežu bitku Udruženje je dobilo kada je uspjelo otvoriti Roditeljsku kuću i tako malim teškim bolesnicima omogućilo da njihovi roditelji mogu biti uz njih dok se liječe u Sarajevu. 
Ali, borba time nije prestala, jer se treba pobrinuti da se vrata Roditeljske kuće slučajno ne zatvore zbog besparice. Tu bitku, uz brojne volontere, bije direktor Udruženja Fikret Kubat. 
Udruženje je animiralo nekoliko poznatih ličnosti da budu pokrovitelji, odnosno da snose troškove za neke od soba u Roditeljskoj kući. No, to sve nije dovoljno, pa Kubat i saradnici organiziraju donatorske večeri i druge humanitarne akcije kako mališani ne bi morali patiti i zbog nebrige društva i države.
Nakon posljednje donatorske večeri, održane preksinoć, kasa Udruženja punija je za oko 40.000 maraka. Zato agilni animator Fikret Kubat sada s pravom može reći: Lakše se diše.
Kubat je rođen 23. marta 1976. u Visokom.

Treba se pobrinuti da se vrata Roditeljske kuće slučajno ne zatvore zbog besparice

Kubat: Sada s pravom može reći da se lakše diše

Stalna briga o bolesnoj djeci

Neočekivano kurtoazne i pomirljive izjave koje su, nakon sastanka delegacija Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije, priredili Bakir Izetbegović i Nermin Nikšić, nagovještavaju da su prekjučerašnji međustranački razgovori „u četiri zida“ bili izrazito neprijateljski i vjerovatno ucjenjivački. Pošto se verbalna bura stišala, a konkretan dogovor razumljivo izostao, pred novinarima su glavni protagonisti neuspješno odglumili zadovoljštinu postignutim stepenom demokratskog dijaloga između posvađanih političkih rivala.&nbsp;&nbsp; 
S tim u vezi, zanimljiva je Nikšićeva javna zahvalnica na „korektnoj ponudi SDA“, kao što jednako indikativno zvuči i Izetbegovićevo upozorenje kako je sagovornike „podsjetio na neke stvari“!? Šef Partije nije želio detaljisati o iznuđenim ustupcima političkih hijena iz Mehmeda Spahe, a upadljivo je prešutio i sadržaj Izetbegovićevih misterioznih „podsjećanja“. Ostaje nam, zato, tek da nagađamo o čemu se tako dugo razgovaralo, mada je na osnovu nekih prethodnih iskustava realno očekivati da će SDP na kraju ostati kratkih rukava.&nbsp;&nbsp; 
Jer, kako sada sumnje stoje, drugovi su iznenađujuće odškrinuli vrata paklenom savezu sa SDA na državnom i entitetskom nivou! To je, uostalom, za N1 direktno potvrdio jedan od sudionika recentnog međustranačkog sastanka, potpredsjednik SDP-a Miro Lazović. Za dežurnog zagovornika sađenja tikvi sa SDA, to je vrhunski „patriotski čin“, a kad je, jelte, država u pitanju, onda se politički principi pod noge bacaju. 

Nažalost, Nikšić je propustio idealnu priliku da pred TV kamerama, na teškom gostovanju kod Izetbegovića, transparentno demolira brutalnu pljačku oktobarskih izbora u SDA režiji, te po zasluzi osudi neoprostive uvrede iz kampanje.&nbsp;&nbsp; 
Šteta je, kažem, što šef SDP-a Izetbegovića nije podsjetio kako se ne plaši montiranih optužnica, uhođenja i stalnih policijskih progona od pendrek-kvarnjaka poput Dragana Lukača. Kamo sreće, eto, da je Izetbegoviću u lice složio adekvatan odgovor na najnovije prijetnje raznih čamparica, efendijica i preostalih zadojenih režimlijica... 
Nikšić, dakle, nije iskoristio šansu za maestralno zakucavanje! K'o što veli Jasenko Houra, mogao je biti heroj ulice. 
Ovako će - bljedunjavo, defanzivno, naopako - još ispasti da SDA ima neke skrivene adute za službeno privođenje SDP-a u zajedničku vlast. Tješim se da griješim, al' krhko je znanje.

Tješim se da griješim, al' krhko je znanje

Da sam ja Neko...

Nijaz Zubanović, mještanin Donje Ljubije kod Prijedora, koji s novim bubregom vozi pacijente do Francuske i pritom im ličnim primjerom daje nadu u ozdravljenje, pokazao je da nije zaboravio vrijeme kad su njemu drugi pomagali.&nbsp;&nbsp; Ljudima u Bosni i Hercegovini ovom nesebičnom i na našim prostorima jedinstvenom gestom ovaj divni čovjek poručuje da se svi trebamo okrenuti jedni prema drugima.
Nijaz naglašava da ga to što je u mogućnosti da pomaže drugima, onako kako su prije tri godine pomagali njemu, čini i sretnim i zadovoljnim. Dodaje i da nastavlja volontirati u „Otvorenoj mreži“. Svojim primjerom javnosti želi pokazati da ljudi jedni za druge mogu uraditi sjajne stvari.
Obećava da će nastavit borbu da u BiH zažive zakonska rješenja u oblasti donorstva i transplantacije.
Zubanović je rođen je 2. avgusta 1968. Prije tri godine supruga Safeta mu je donirala bubreg, čime su stavili tačku na njegovu višegodišnju bolest i iscrpljujuće hemodijalize na kojima je bio od 2011.

Jedni za druge možemo uraditi sjajne stvari, sami ništa ne možemo

Zubanović: Sretan što i on sada može pomagati drugima

Dobro dobrim vraća

Sve do utakmice u Las Palmasu fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine pod vodstvom selektora Roberta Prosinečkog imala je samo jedan poraz, onaj u njegovoj debitantskoj utakmici na klupi BiH, protiv Meksika.&nbsp;&nbsp; Hrvatski stručnjak početkom ove godine imenovan je za selektora ekipe koja se našla u krizi poslije neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i smjene Mehmeda Baždarevića.
Iako znajući kvalitete nekad fantastičnog veznog igrača, koji je prije „Zmajeva“ vodio reprezentaciju Azerbejdžana te Crvenu zvezdu i Kajzerispor, mnogi u BiH dočekali su ga s nepovjerenjem. Ali, Prosinečki je 2018. godinu iskoristio na najbolji mogući način, zabilježivši devet utakmica u nizu bez poraza sve do meča sa Španijom.
Pet pobjeda, četiri remija i ova dva poraza učinak je Prosinečkog za respekt. No, mnogo je važnije to što pod vodstvom Velikog Žutog naši „Zmajevi“ igraju odlično, a potvrda toga je plasman u A-diviziju Lige nacija. 
Uprkos nesporazumima s nekim zvijezdama našeg fudbala, kao što su Asmir Begović i Sead Kolašinac, čini se da Prosinečki čvrsto drži kormilo reprezentacije koju bi mogao odvesti na Evropsko prvenstvo 2020. godine.

Pod vodstvom hrvatskog stručnjaka naši „Zmajevi“ igraju odlično

Žuti za respekt

Glavnog junaka ove priče možete svakodnevno sresti u većini sarajevskih bircuza, kafana i restorana. Poznat je u gradu. Ime nije važno, jer poenta je skrenuti pažnju na sudbinu čovjeka koji se pošteno i hrabro bori za vlastitu i egzistenciju familije. 
Četnički snajper pronalazi ga na trebevićkoj liniji odbrane Sarajeva. Nemoćna konstatacija ljekara o fatalnim povredama glave i sumorni put u mrtvačnicu koševske bolnice. Dvadesetak sati kasnije, izlazi iz kome, okružen nedužnim žrtvama iživljavanja zločinaca u gradu pod opsadom. Iz mraka kliničke smrti probudila ga je, kaže, studen i hladnoća. Jedan od dvojice mlađih tehničara, pošto je ugledao kako potvrđeni mejt ustaje iz mrtvih, pada direktno u nesvijest. Ima ta tragična scena u onom odličnom filmu dobrog Benjamina Filipovića po scenariju Feđe Isovića... Uglavnom, dvadeset pet godina kasnije, naš junak još uvijek je službeno živ!

Iz državne kase prima neku crkavicu od invalidnine, a prijava na birou osigurava još tristotinjak konvertibilnih maraka. Premalo za školovati, opremiti i prehraniti djecu uz nezaposlenu suprugu. Zato svakodnevno s velikom torbom preko ramena obilazi sarajevske bircuze, kafane i restorane. Najpoznatiji je polulegalni hodajući preprodavač keramičkih noževa, kineskih rasvjetnih tijela, upaljača na elektronsko punjenje, različitih žileta i britvi, aparata za brijanje, kaiševa izrađenih od originalne imitacije skaja... &nbsp;
Posao ide solidno, zaradi se za cekera. Dok ga zdravlje služi, ne namjerava odustati. A kad ga noge i tijelo jednom izdaju, rezonuje da „u šteku“, ipak, ostaju mizerna državna invalidnina i „tri stoje“ sa biroa. Prirodno, djeca će u međuvremenu odrasti, osamostaliti se i krenuti svojim životnim putevima. Čerčil bi poentirao da su ti putevi natopljeni krvlju, znojem i suzama njihovog upornog oca. Koji se, eto, nikom nije predavao! Ni metku ispaljenom iz kragujevačkog snajpera marke Zastava M76, ni postdejtonskom kokuzluku, ni nehumanoj marginalizaciji najboljih među nama.

P. S. Bakir Izetbegović cinično najavljuje kako je njegova naredna životna st(r)anica biro za nezaposlene. Kad je već dovoljno bezobziran, arogantan i neutješno bahat, bilo bi korisno da tamo konačno vidi na šta liči stvarni bh. svijet. I da upozna raju čijim je sudbinama sa poljinskih visina feudalno rukovodio, upravljao i komandovao punih četvrt stoljeća.

Četnički snajper pronalazi ga na trebevićkoj liniji odbrane Sarajeva...

Trgovački putnik sa biroa

Bivši gradonačelnik Njujorka i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu&nbsp;Majkl Blumberg (Michael Bloomberg)&nbsp;donirao je 1,8 milijardi dolara Univerzitetu „John Hopkins“ za siromašnije studente.
Blumberg je poznat kao 8. najbogatija ličnost u SAD, a njegovo bogatstvo procjenjuje se na 18 milijardi dolara. Osnivač je i većinski vlasnik „Bloomberg L. P.“, kompanije za pružanje finansijskih informacija.
Nije ovo prva Blubmergova donacija. Od 2002. do 2013. godine, dok je bio gradonačelnik, donirao je oko 650 miliona dolara svog novca. Za to vrijeme imao je godišnju gradonačelničku plaću od svega jednog dolara.&nbsp;
Rođen je 14. februara 1942. godine.

Donirao 1,8 milijardi dolara za siromašne studente

Blumberg: Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu

Milijarder široke ruke

"Omiljena uloga svakog nacionalizma jeste uloga žrtve“, lucidno je u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ zapisao Jurica Pavičić. Na Balkanu se besprijekorna argumentiranost ove konstatacije zrcali u medijskim istupima ovdašnjih (klero)nacionalističkih elita koje koriste svaku zgodnu priliku da bi našu stvarnost (o)farbali pričom o ugroženosti vlastitog stada. Vještim kreiranjem straha od navodnih dušmana, a zapravo jednako nesretnih, poniženih i izmanipuliranih ljudi, nacionalisti opstaju na vlasti puna tri desetljeća.

Obratimo, zato, pažnju na propagandne poruke dominantnih nacionalizama u Bosni i Hercegovini tokom, obljetnicama potentnog, studenog novembra. U HDZ-u, recimo, to su dani idealni za veličanje „Herceg-Bosne“.

Na bandere vješaju ratne zastave, u crkvama služe mise zadušnice, dok prodaja skupocjenih vijenaca sa središnjom crveno-bijelom šahovnicom tradicionalno ostvaruje izvanrednu ponudu i potražnju. Tokom prošlog vikenda jedan će takav vijenac na grob osnivača „Udruženog zločinačkog poduhvata“ položiti i Dragan Čović. A da je barem živ, k'o što nije, Mate Boban zasluženo bi čamio u nekom evropskom zatvoru kao osuđeni ratni zločinac, poglavica zloglasnog UZP-a! Ovako, njegova je zadnja pošta „beatificirana“ u šovinističko svetilište zadojenih HDZ-ovaca.

Sutra je i godišnjica potpisivanja Mirovnog sporazuma. Govorimo o jednom od prihvatljivijih datuma među ovdašnjim (veliko)srpskim nacionalistima. Zaklinjati se u dejtonske minimalističke nadležnosti, držati se kao pijan plota feleričnih odredaba iz jedva sklopljenog ugovora o prekidu rata, mantra je na kojoj jaše vlasnik RS-a Milorad Dodik. Da bi onda brutalno, nažalost i nekažnjeno, pljuvao na naše svetinje granatirajući suverenitet međunarodno priznate države.

I konačno, licemjerje SDA u odnosu na tekovine ZAVNOBiH-a, kao ugaonog kamena za nastanak i opstanak Domovine. Poznato je da zeleni ideolozi nikad nisu bili na istoj strani historije sa Titovim partizanima. Zato valjda prečesto brkaju pojmove, pa civilizacijski otpor fašizmu nehotično izjednačavaju sa vlastitim magnovenjima o „borbi protiv antifašizma“. Da se ne lažemo, obilježavanje bosanskohercegovačke antifašističke državnosti za SDA-ovce tek je običan neradni dan, slobodno vrijeme namijenjeno opuštanju u krugu budžetski zbrinute šire familije...

Obratimo pažnju na propagandne poruke dominantnih nacionalizama u BiH...

ZAVNOBiH, Dejton i "Herceg-Bosna"

Koliko sam puta ukr'o
A ti amnestirala
Koliki sam kokuz bio
A ti me pogurala
Tenderske vatre gorjele
A ti ih gasila
Na kakvom bih bio dnu
Da nisi me spasila
Poslije tebe je ostao budžet
Prazan k'o pustinja
Poslije tebe akciza mi dođe
Kao milostinja
Ima noći kada naftu točim
'mjesto benzina
Od Predsjedništva do biroa
Kurva je sudbina
(Refren)
Lako ćeš ti bez mene
Ali kako ću ja bez tebe
Kad ovlašteno lice
Privede ulizice
Kad zamirišu optužnice...
Milijardu iz državne hazne
Kantona Saraj'vo
Umjesto mene će drugi da mazne
Dabogda mu prisjelo
Čak deset puta važnija je
Ova čaršija
Županija ostalih devet
Nisu do koljena
(Refren)....

Duet Bakira I. sa Državom

Kad zamirišu optužnice...

Ima li išta ljepše nego usrećiti dijete. A tek ako obradujete hiljade najmlađih. E, u tome već dugo uspijeva Maja Graholski-Kojundžić, Bosanka po rođenju.&nbsp; Učinila je to i ovih dana tokom Petog dječijeg sajma u sarajevskoj Skenderiji. Pružila je mnogo radosti djeci, od druženja, dobre zabave, klizanja, sportskih aktivnosti i za kraj velike torte.
I kao što je neko napisao, poduzetnica, menadžerica i osnivačica poznatog Dječijeg sajma u Sarajevu Maja Graholski-Kojundžić opravdava sve epitete stilski osviještene dame. Živi na relaciji London – Zagreb – Sarajevo – Beograd i uspješno balansira između poslovnih obaveza i majčinstva. Uspješna je suvlasnica firme „Cuspis“, čije je sjedište u Londonu i direktorica firme "Makako" iz Brčkog. 
Maja je rođena u Brčkom, gdje je živjela do 18. godine, potom je boravila u Slavoniji, a kasnije u Zagrebu.
Njena misija ispunjena je i ovaj put, a djeca koju je obradovala pamtit će to dugo. Kapa do poda!

Peti put organizirala Dječiji sajam u Sarajevu

Graholski-Kojundžić: Bosanka po rođenju

Usrećila hiljade djece

S Kapije, mjesta stradanja tuzlanske mladosti, Dževad Malkić, koji je kao petogodišnjak preživio genocid u Srebrenici, poveo je maratonce ka Vukovaru. Sinoć, poslije pretrčanih 150 kilometara, Malkić je zajedno s drugim učesnicima stigao u grad koji je u susjednoj Hrvatskoj simbol stradanja. 
Sportskim žargonom rečeno, ovo je bio tuzlanski revanš maratoncima iz Vukovara i drugih dijelova Hrvatske koji svake godine trče maratone za nevinu stradalu djecu Tuzle i žrtve genocida u Srebrenici. 
Dok se kontinuirano negiraju zločini, maratonci, među kojima su i mnogi žrtve stradanja, svojim krugovima čuvaju uspomenu na nevino ubijene civile i opominju da se zlo koje se devedesetih godina prošlog stoljeća nadvilo nad našim prostorima nikada više nikom ne smije ponoviti. 
Malkić, kao žrtva genocida, odlično zna šta u danima obilježavanja godišnjice zločina znači istrčani maraton, stisnuta šaka, iskreno saosjećanje s porodicama mučki ubijenih civila. Zbog toga je plemenitu ideju, koja je začeta prije pet godina, održao i ne namjerava odustati od očuvanja kulture sjećanja na nevine žrtve velikosrpskih zločina. 
Dževad Malkić rođen je 7. februara 1990. godine u Srebrenici i atletičar je Atletskog kluba “Sloboda Tehnograd” iz Tuzle.&nbsp;

Maraton sjećanja i opomene

Grad je pokraden. Ne samo glavni. Preko dvadeset godina stanovi i kuće su u rešetkama. Građani se boje hodati i danju i noću. Droga se prodaje na svakom koraku. Tinejdžeri su naoružani. Mafija ubija policiju. Lopovi se ne ustručavaju ni mostove skidati i krasti. Preprodavati to ukradeno željezo se još manje ustručavaju.No u tom lancu nisu samo oni lopovi. Lopovi su i oni koji kupe to željezo. Političari kradu glasove na izborima. Studenti varaju na ispitima. Sveučilišni profesori kradu rečenice, tekstove, pa i čitave knjige od drugih autora i prodaju ih kao svoje. Kradu se ideje i projekti u nevladinom sektoru.Liječnici primaju koverte, slike, ostale skupocjenosti. Kava i malo slatkiša se više ne računa. Kradu se lijekovi od pacijenata. Jednostavno nema ih. Ako ti je neko bolestan, idi pa kupi usred intenzivne njege lijek od kojeg ti život ovisi. Zašto? Pa nema ga u bolnici. Kradu te u dućanima, svakodnevno.Napišu jednu cijenu na artiklu, a drugu s PDV-om naplate. Možda se očekuje da umirovljenici hodaju s kalkulatorima po dućanima i dodaju porez da bi znali koliko će uistinu platiti? Kradu kusur u dućanima jer nemaju sitno.Građani više ni ne čekaju. Ne čekaju niti onu žvakaću gumu koju su nekad davno dobivali u zamjenu za nekoliko kovanica. Kradu kad povećavaju cijene artiklima, a to rade na mjesečnoj razini. Kradu kad obračunavaju utrošak vode. Kradu kad dostave obavijest da nisi platio neki račun, pa ako ga u roku od sedam dana ne platiš, pošalju tužbu na sud, a račun često odavno plaćen, samo oni nisu evidentirali. Ili jesu, ali zafalilo para.Kradu kad ostaviš cvijeće na groblje pored uzglavlja najmilijih. Sutra ga već nema, prodaje se na pijaci. Kradu i željezna slova sa spomenika, pa ih preprodaju. Kradu knjige na sajmovima knjiga. Kradu kupci po dućanima i tržišnim centrima, izvade neprimjetno jaje ili što drugo iz ”netaknute” ambalaže.Da se prodavači ne dosjete. Kradu prodavači na vagi na pijacama. Izbaždare je tako da uvijek malo više pokazuje. Kradu na taksimetrima u taksijima koji baždare da malo brže otkucavaju.Kradu na aerodromu i većim stajalištima, jer nema kod njih taksimetra, nego onako odoka ide cijena. Mahom tri puta veća od one koju bi taksimetar pokazao. Kradu humanitarnu pomoć. Kradu pomoć za preživjele obitelji žrtava rata. Kradu na asfaltu koji danonoćno krpe.Kradu na sramotno kratkom autoputu koji je stalno sveden na jednu traku po kojoj moraš voziti kao po kolskom putu. Ali cijenu naplate kao da voziš po najboljem i bez prepreka putu. Kradu u gradskom prijevozu kad odluče da ne voze danima ili kada redovne vožnje preskaču, a ne vrate novac od uredno kupljene mjesečne karte.Kradu novac od udžbenika koji su svake godine drugačiji i moraju se kupiti. Nema nasljeđivanja. Kradu zrak, jer ga toliko zagađuju da građani udišu samo teške metale i ostali otpad. Kradu i vodu, pitku vodu koju privatiziraju za privatne poslovne pothvate. Kradu drveće iz šuma, režu ga i onda prodaju za neku svoju cijenu. Kradu sve.Ponekad nas za krađu svoju još i kažnjavaju. Valjda što smo ostali. Ukrali nam budućnost, nema je na vidiku. Ukrali nam prošlost, jer ratne i poratne godine se u život ne računaju. Ostavili nas na čekanju. Dok i ono malo što nam je preostalo ne ukradu. Ili dok svi, ama baš svi ne postanemo lopovi. Možda zato jedva još da iko o sveopćem lopovluku javno i da govori. Da ne bude „pošalji lopova da uhvati lopova“.

Kradu kad ostaviš cvijeće na groblje pored uzglavlja najmilijih. Sutra ga već nema, prodaje se na pijaci

„Oproštaj za velike lopove i zatvor za male lopove koji kradu kruh.”

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Opravdano je biti zabrinut nad ovim američkim predsjednikom, jer Donald Tamp (Trump) se iz Pariza, s proslave stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, vratio u Vašington “na novom nivou ludosti”, kako su to opisali američki mediji. Najopasnije su njegove ambivalentne poruke o budućnosti atlantizma, na kojem počiva, ako ne svjetski, onda evropski mir sigurno. Zato je puko budalasanje razmatrati zašto se Aleksandar Vučić s iste komemoracije vratio u Beograd iznenađen i uvrijeđen, jer ispod Trijumfalne kapije nije dobio mjesto u prvom redu, među pobjednicima. Nepodnošljiva lakoća podmetanja Pravo je čudo da je čak natjerao i predstavnike jedne ozbiljne diplomatije kakva je francuska da mu se zbog toga izvinjavaju. I da prestižni „Figaro“ usred Pariza piše kako su domaćini zabrljali?! Čini mi se da je ipak više onih koji vjeruju kako Francuzi ipak nisu pogriješili zato što su srbijanskog predsjednika smjestili na (povijesno) začelje. Vučić se naprosto još nije opasuljio pa je uoči odlaska u Francusku, na poligonu "Pasuljanske livade", gdje je srbijanska vojska održala manevre, (opet) počeo zveckati oružjem i hvaliti se kako je Srbija, nakon svega, vojno najsmrtonosnija država u okruženju. Radovao se kao malo dijete dok su srpske tobdžije gađale zamišljene mete s vatrenom silom koja može sravniti sa zemljom “pola brda”, kako je to Vučić egzaltirajuće i uzvikivao. Mene je to odmah podsjetilo na srpske topove iznad Sarajeva. Da ironija bude veća, manevri su održani pod motom “Vek pobednika 1918-2018”?! Ne, Srbija nije bila na strani pobjednika prije sto godina, već na strani zbunjenih i poraženih. Srpske vlada i vojska su zbog poraza i protjerane preko Albanije u Grčku, gdje su ih nakon velikog lobiranja saveznici ponovo amnestirali i uključili u izgradnju “nove Evrope”. Da bi u martu 1941. godine srbijanski Knez Pavle potpisao s Hitlerom trojni pakt uz italijanskog fašistu Musolinija i japanskog cara Hirohita. Oni definitivno nisu bili na strani pobjednika. Uostalom, Beograd je bio jedina evropska prijestolnica u kojoj su od 1941. do 1944. godine radila četiri koncentraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana. Hegemonistički apetiti prema Albaniji Zato je pogrešna teza da je Vučić trebao sjediti među onima koji su doživjeli katarzu pobjede, ali još više poraza, znajući kako je Prvi svjetski rat započeo – nakon atentata u Sarajevu (1914). Duga je to priča. Ostalo je historija! Da nije bilo njenih hegemonističkih apetita prema Albaniji, koju je Zapad tada formirao u ovim granicama, i turskoj administrativnoj pokrajini Kosovo, koje je tada, tek 1912. godine Srbija iz svoje mitologije dobila kao teritorijalni, a ne nebeski dar od raspadajuće Otomanske imperije, Prvi svjetski rat bi možda imao sasvim drugačiji završetak, posebno za Srbe. Ali i za njihove žrtve, recimo, one u Crnoj Gori i Makedoniji. Doduše, Srbija je za tu svoju avanturu platila skupu cijenu u ljudstvu i resursima, pa se baš zato ne smiju zaboravljati povijesni fakti, dok ovdašnji mediji trube o uvrijeđenosti Beograda i francuskoj ujdurmi. A platili su i mnogi drugi; od 1914. do 1918. poginulo je više od 12 miliona Rusa i po osam miliona Francuza i Engleza. Prvi svjetski rat odnio je ukupno 37 miliona života. U tom je ratu, ko bi rekao, mobilizirano i oko četiri miliona Amerikanaca da bi njih 116.708, reklo bi se ni krivih ni dužnih, izgubilo glavu ratujući za slobodu drugih ne na svom kontinentu. No, pogrešna je i teza prema kojoj broj poginulih iz jedne zemlje treba biti kriterij za amnestiju nasljednika minulih političkih grešnika. Denacifikacija Srbije prvo Zaboravio je predsjednik Srbije da on ipak nije isto što i njemačka kancelarka Angela Merkel. Iako je Njemačka bila gubitnica i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, ona je prošla kroz proces denacifikacije, dok je Srbiji oprošteno. Kroz taj proces Srbija, nažalost, nije prošla ni nakon posljednjeg rata protiv Bosne 1995. i Kosova 1999. godine. “Denacifikacija” je po definiciji bila legalno, političko i svako drugo uklanjanje predstavnika nacista iz svih sfera njemačkog društva, odmah poslije Drugog svjetskog rata. Sve su započeli Amerikanci kada su u Pentagonu, još 1943. godine, osmislili tu kovanicu. Vašington je isprva želio da to ograniči na uski krug Hitlerovih pomagača. Ali, uskoro su uvidjeli da im trebaju veće makaze, pa je kroz proces denacifikacije za nekoliko godina prošlo 45 miliona Nijemaca. Amerikanci navode i da je 8,5 miliona Nijemaca, skoro 10 posto njemačkog naroda, bilo učlanjeno u Naci partiju; oko 25 miliona su bili članovi njemačkih radničkih sindikata kao simpatizeri Hitlerovog režima. Tu je i 17 miliona Nijemaca razvrstanih u razne organizacije poput “Lige njemačkih žena ili Hitlerove mladeži, uključujuči i industrijalce i monstruozne doktore preko kojih su nacisti vladali i sijali teror. Zbog degutantne žalopojke o Vučićevom začelju u Parizu, nameće se i pitan jekoliko je, recimo, Srba podržavalo Slobodana Miloševića uoči posljednje serije balkanskih ratova u kojima su samo srbijanski vojnici ratovali u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a ne obrnuto. Da se sad ne vraćamo opisu zločina koje je, već na početku Prvog svjetskog rata počinila srbijanska vojska, kako je to u „New York Timesu“ opisao Dimitrije Tucović, (autor knjige “Srbija i Albanija”), prije nego što ga je 20. novembra 1914. godine pojeo mrak, u bici na Kolubari, u uniformi rezervnog oficira kraljevske vojske. Prema njemu se sve manje nazivaju ulice u Srbiji. Opasni su još sokaci balkanski!

Zaboravio je predsjednik Srbije da on ipak nije isto što i njemačka kancelarka Angela Merkel

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Nakon iskustava sa smrtnim slučajevima Hazima Šabanovića i Maka Dizdara, kasnije me zaintrigirala činjenica da su se zaredali slučajevi takvih završetaka naših značajnih ljudi. Nije dugo prošlo, a Skender Kulenović je umro tako što je izazvana jedna teška frustracija na perfidan način. Pozvan je, naime, na proglašenje NIN-ove nagrade i rečeno mu je da je on dobitnik. A, kad se pojavio tamo, pokazalo se da je dobitnik sasvim treći, prosječni književnik, a on je ostao zatečen, frapiran. Metoda koja je već ušla u praksu Teško pogođen, napustio je mjesto gdje se dodjeljivala nagrada, otišao kući, završio u bolnici i uskoro umro od srca. Skenderova smrt je za mene bila još jedan signal da je, vjerovatno, to jedna metoda koja je već ušla u praksu. &nbsp; U to me je uvjerio slučaj koji se kasnije desio s našim najznačajnijim prozaistom, a to je Meša Selimović. Meša Selimović je zaista najznačajniji prozni pisac koji se do sada pojavio kod nas i stvorio je djelo koje je najviši domet naše književnosti. Njegov roman je postao svjetski književni imunitet, nešto što do tada u književnosti nije bilo, da se jedan duh, jedna kultura, jedan način mišljenja, jedan način doživljaja svijeta prikaže briljantnom književnom tehnikom. Meša je toliko bio osporavan, negiran mu je talent, da je jednom prilikom čak meni rekao: „Pa može biti, Tunjo, zaista da oni imaju pravo kad kažu da ja nisam uspio ništa stvoriti“. Tada je već bila objavljena njegova zbirka „Magla i mjesečina“, za koju sam mu rekao: „Pa, Meša, slušaj, ova tvoja zbirka pripovijedaka je briljantna, u svakom pogledu i da ništa ne napišeš ubuduće i da ništa nisi prije toga napisao, ovo je dovoljno da budeš veliki književnik“.

On je nešto kasnije meni rekao kako radi na jednoj stvari, kako ga je obuzeo, kako je rekao, „moj derviš“. Pitao sam ga šta to radiš Meša, rekao je: „Radim jedan roman na motiv smrti moga brata, ali sam ga transponovao u prošlost našu i želim pokazati naš svijet, naš način života, naš način mišljenja, osjećanja...“. &nbsp; Roman je doživio svjetsku slavu, a nije dobio Nobelovu nagradu samo jer je prije toga na slične motive dobio tu nagradu Andrić, iza koga je stajala tadašnja cijela država i međunarodna jedna struktura koja je podržavala takav način pisanja i mišljenja kakav je prakticirao Andrić. Tako da Meša Selimović, zaista, nije ni mogao dobiti nagradu, ali je njegovo djelo imalo svjetski odjek. Međutim, ova uskogrudna sredina i pogotovo jedan čovjek koji je u tom momentu bio vodeći čovjek u državi, koji je smatrao da je djelo, ustvari, alegorija na njega i na njegovu ulogu u životu, odnosno u smrti Mešinog brata o kome se u romanu ustvari radi, nije mogao izdržati da jedan čovjek koji je na tako briljantan način dao naslutiti iz kojih to odnosa proizilaze odnosi kao što je smrt njegovog brata, organizirao je i naredio da se Meša podvrgne jednom ponižavajućem procesu. Prije toga, kao najznačajniji naš književnik i kao čovjek koji je dobio sve moguće nagrade u Jugoslaviji, a postigao i u svijetu veliki uspjeh, Meša je bio izabran u nekakvo tijelo, konferenciju Saveza komunista, jer je Meša bio partizan, prvoborac, svojevremeno je bio pomoćnik ministra u Saveznoj vladi koju je napustio i došao u Sarajevo da bude profesor na Filozofskom fakultetu. Dakle, Meša je bio značajna osoba, tako da su ti ljudi koji su tada vodili Savez komunista smatrali da bi njegovo prisustvo takvom jednom forumu Saveza komunista značilo ukras, neki doprinos sjaju same te institucije. Međutim, pošto je Meša bio onakav kakav jeste, ponosan, imao je svoje ideje i svoja mišljenja, njemu je inscenirana jedna, koliko komična toliko i užasna, primitivna i ponižavajuća priča. Kurirka ga je optužila kako nije htio da primi zapisnik sa sjednice te konferencije, što je okvalificirano u tim krugovima tadašnjeg Saveza komunista, odnosno vodstva Cvijetina Mijatovića i njegovih tadašnjih pomoćnika, kao ponižavanje i ignoriranje značaja Saveza komunista. I Meši je organizirana tzv. drugarska trojka, odnosno grupa koja je trebala da ga ispita i da s njime razjasni razloge zašto se on tako ponaša prema jednom partijskom dokumentu i zašto je na neki način omalovažio taj dokument, a time i Savez komunista. &nbsp;&nbsp; Čovjek se može ubiti izlažući frustracijama U toj grupi, koja je Mešu ispitivala, nalazili su se ljudi bez ikakvog značaja, ali ljudi koji su svojim snagama nastojali da se probiju u hijerarhiji i zapisnik sa tih razgovora pokazuje neobično veliku dozu arogancije, grubosti. Meša je tretiran kao čovjek kojemu treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži. Zbog toga je, naravno, prihvatio ponudu srpskih književnika i srpske javnosti da napusti Sarajevo, u kojem je izložen ponižavanju, i da se preseli u Beograd, gdje će u miru moći da radi. Naravno, Meša je u toj situaciji prihvatio tu ponudu, mada cijeli njegov kasniji život pokazuje da je to bila tragična odluka za njega. Zašto? &nbsp; Zato što je on toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, za svijet o kojem je pisao da za njega sve uvažavanje i pažnja koja mu je ukazivana u Beogradu nisu značili ništa prema tome, on je počeo da radi na svojim novim djelima i da dorađuje još neka koja je započeo u Sarajevu. Ali je zbog tog cjelokupnog šoka i frustracije koju je doživio njegovo zdravlje popustilo, dobio je moždani udar, nakon čega je preselio. Tako smo izgubili jednog od najvećih naših ljudi uopće, Mehmeda Selimovića zvanog Mešu. Nakon Mešinog slučaja počeo sam ozbiljno da mislim o tome kako je moguće da čovjeka ubijemo na taj način da ga izložimo neizdrživim frustracijama. Da ga izložimo doživljajima koje on ne može podnijeti, na koje ne može odgovoriti na odgovarajući način istom mjerom, jer čovjek koji je delikatne naravi, osjetljiv, koji je kultivirana osoba, koji nema osjećaj mržnje, ni zavisti ni prema kome, teško podnosi situacije u kojima ne može na isti način odgovoriti. Jer, na frustraciju, na maltretiranje, na grube postupke je adekvatan odgovor isti postupak. &nbsp; Takav čovjek ne može istom mjerom vraćati. Zbog toga takvi ljudi, logično, stradaju i doživljavaju situacije kakve je doživio Mak ili kakve je doživio Skender ili Meša... Nisam mogao pretpostaviti udarce iznutra Međutim, nisam uzeo u obzir da je moguće da su takvi postupci inicirani od nekih metafizičkih neprijatelja, od ljudi koji imaju drugačija stanovišta prema svijetu, životu, našem društvu, našem narodu posebno, prema našoj kulturi bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, ali nisam mogao ni pretpostaviti da je to moguće iznutra. Da je moguće da čovjek doživi da mu iz njegove blizine dolaze takvi udarci. &nbsp; Nažalost, tako se nešto događa i tada se čovjek nalazi u situaciji da ne može o tome govoriti. Jer, ne možete govoriti o onome što se događa unutar vašega svijeta na način kojim optužujete taj svijet. Zbog toga je moguće govoriti slično onome što sam ja rekao, da govore gluhi, tj. naveo sam jednom prilikom poslovicu u kojoj je jedna Ruskinja koja me je učila francuski i ruski jezik ispričala kako su se susrele dvije gluhe babe pa je jedna pitala drugu „kako si kumo, ova joj odgovorila bila sam na pijaci. A jesi l' ti to gluha, kupila sam sebi horoza“. &nbsp; Dakle, da je moguć razgovor gluhih, da je moguće da vi dajete signale i govorite o jednoj stvari, ali da vas drugi ne razumiju zato što ne možete biti izričiti. Takva situacija je, nažalost, moguća i to je ono što mene užasno pogađa u mom ličnom životu i u odnosu na život sredine u kojoj živim evo već 90 godina.

Na frustraciju, na maltretiranje, na grube postupke adekvatan odgovor je isti postupak

Meša je tretiran kao čovjek kojem treba čitati lekcije, što, naravno, Meša, s obzirom na svoj ponos, značaj i samopoštovanje, koje je bilo jedna od karakteristika njegovoga karaktera, nije mogao da izdrži

Njegov život kasniji pokazuje da je to bila tragična odluka, jer je toliko bio vezan za Bosnu, za Sarajevo, da za njega sve uvažavanje i pažnja ukazani u Beogradu nisu značili ništa prema tome

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Riskirajući da djeluje suviše ličan, pa možda i patetičan, ovaj osvrt zapravo je samo ona bujica riječi koju autor, jednostavno, mora izliti iz sebe. Prvozamišljeni naslov bio je „Ljubica i Željko“. Dva tako lijepa, ljupka, miroljubiva imena. Ipak, ovdje, u isti naslov ne mogu ni pod razno. Niti u istu rečenicu!&nbsp; Ljubica je divna gospođa iz Prijedora koja je, slušajući na lokalnom radiju apel sugrađanina Ahmeta, odlučila od svojih usta odvojiti za hranu bolesnoj Muhibi. Od srca i s namjerom da samo bude podstrek drugima, da se bez obzira na vjeru i naciju, međusobno pomažu i poštuju. Ljubica i Muhiba u istu rečenicu itekako idu i trebaju ići!
U njoj nema mjesta za monstruma Željka Mejakića. Zloglasni gospodar najzloglasnijeg prijedorskog logora Omarska, prije deceniju i po uhapšen je, a 2009. osuđen na 21 godinu zatvora. No, kao što su do sada, zahvaljujući institutu prijevremenog oslobađanja, pušteni i mnogi drugi, pa i gori ratni zločinci od njega, i Mejakić će već za dva mjeseca biti slobodan. 
I doći će u Prijedor! Tamo gdje žive i njegove preživjele žrtve. Njima se, kako to na Facebooku opisuje preživjeli zatočenik Omarske Drago Perković, „...valja očešati o njega u nekakvom tjesnacu, a Želja svakako nije posljednji Mohikanac u kojeg će prestravljene oči nekog od bivših logoraša s nevjericom da pilje. I da ih se plaše...“ 
I tako, opet, hej Prijedore, rano ljuta, pritišće te teška tuga. Umjesto da si neki drugi.
A ne trebaju ti, grade, više nikakvi mejakići, ni grubani, fuštari, kneževići, stakići, žigići, tadići, mrđe, radići, krkani, kvočke, sikirice, došeni, kolundžije, ivankovići, đurići, četići, zečevići, ljepoje, milojice, radakovići, drljače... 
Tebi, grade, da bi bio neki drugi, treba divna gospođa Ljubica, koja je od svoje penzije odvojila da bi pomogla nani Muhibi. I trebaju ti i svi oni antiratni aktivisti koji su tu svakog 31. maja, na Dan bijelih traka, uz žrtve, uz one koji još traže da se sagradi spomenik za 102 ubijene prijedorske djece i da se jedna uličica u kojoj je živio svjetski poznati doktor i humanista kojeg ubiše u Omarskoj, nazove po tom velikanu, dr. Esi Sadikoviću.

Humani golgeter

Čitati Dodika u Teheranu

Stalna briga o bolesnoj djeci

Da sam ja Neko...

Dobro dobrim vraća

Žuti za respekt

Trgovački putnik sa biroa

Milijarder široke ruke

ZAVNOBiH, Dejton i "Herceg-Bosna"

Kad zamirišu optužnice...

Usrećila hiljade djece

Maraton sjećanja i opomene

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Dvije slike Prijedora

Kolumne

Humani golgeter

Čitati Dodika u Teheranu

Stalna briga o bolesnoj djeci

Da sam ja Neko...

Dobro dobrim vraća

Žuti za respekt

Trgovački putnik sa biroa

Milijarder široke ruke

ZAVNOBiH, Dejton i "Herceg-Bosna"

Kad zamirišu optužnice...

Usrećila hiljade djece

Maraton sjećanja i opomene

Kradite, gospodo, vaše sugrađane, sve je po zakonu i za njihovo dobro

Brine me Tramp, a Vučić malo manje

Zašto je Meša Selimović prihvatio da ode u Beograd

Dvije slike Prijedora