Fejzulah Fuđi Avdić (27) iz Zvornika radom, trudom, zalaganjem i pameću dospio je na listu „30 ispod 30“ najuspješnijeg poslovnog magazina na svijetu „Forbesa“.&nbsp;&nbsp;Proglašen je jednim od najutjecajnijih ljudi na svijetu u oblasti proizvodnje i industrije mlađih od 30 godina. Kada je prije dvadeset godina, kao dječak od sedam godina došao u Sjedinjene Američke Države kao izbjeglica, sanjao je samo o sigurnom i toplom domu.&nbsp;&nbsp;A danas živi pravi američki san.
Cijeli svijet čuo je za njega, a on brzinom svjetlosti nastavlja graditi svoje poslovno carstvo u kompaniji „Stryker Logistics“, koja je specijalizirana za transport robe i skladištenje. Njegova kompanija bilježi rast prihoda od 10.000 posto.&nbsp;&nbsp;
Fuđi, kako je sam sebi dao nadimak, sarađuje s vodećim svjetskim korporacijama kao što su „American Express“, BMW America, NFL liga, „Louis Vuitton“, „PGA Golf turniri“, „Kentucky Derby“...&nbsp;&nbsp; 
Ali, nije zaboravio svoju rodnu grudu, svoj Zvornik i Bosnu i Hercegovinu. 

Fejzulah Fuđi Avdić rođen je 1991. godine. Oženjen je i sa suprugom Anelom, koja je iz Vlasenice, ima dvije kćerkice, Nejlu i Aminu.&nbsp;&nbsp;

Proglašen jednim od najutjecajnijih ljudi na svijetu u oblasti proizvodnje i industrije mlađih od 30 godina

Američki san mladog Zvorničanina

Jeste poželjno, ali u svakom slučaju nije nužno biti obrazovano, civilizirano čeljade da bi se uspjelo u vrhunskom sportu. Zato je valjda Milojko Pantić pravovremeno osudio neutješno idiotski potez fudbalera Manchester Uniteda i povremenog srbijanskog reprezentativca koji je, podsjećanja radi, prošle sedmice odbio na dresu nositi cvijet crvenog maka. Simbol pobjede iz Prvog svjetskog rata u plitkim je vizijama Nemanje Matića asocijacija na bombardovanje Miloševićeve Srbije od NATO saveza s kraja prošlog stoljeća.

Usput, Pantić je Matića podsjetio i na neka druga bombardovanja, zločine i ljudske patnje, poput paklenih sarajevskih hiljadučetiristo i kusur dana pod četničkom opsadom. Stihovima velikog Kike Sarajlića „Na zbornom mjestu ljubavi, sad čekaju kao grobovi, mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti...“, legendarni je sportski komentator pokušao kockastu fudbalersku glavu sa kramponima umjesto mozga opametiti, prosvijetliti, nečem korisnom naučiti... Kladio bih se da je Milojko džaba krečio!

Ali, lako ćemo sa neinformiranim loptašima poput Matića. Od takvih se tipova i ne očekuje da ispravno, razumno prosuđuju izvan ograničenog terena fudbalskog stadiona.

Pitanje je šta da radimo kad idiotske izjave preko žvalja prevale nosioci najviših državnih funkcija? Evo, naprimjer, srbijanska premijerka kaže da se „u Srebrenici nije dogodio genocid“!? Malo joj bilo jednom, pa je Ana Brnabić njemačkom novinaru dvostruko potvrdila svoj barbarski stav. Uzalud presude međunarodnih sudova, pravosnažno osuđeni zlikovci i ubice, uzalud masovne grobnice, primarne, sekundarne i tercijarne jame gdje su poslali više od osam hiljada nedužnih i nenaoružanih ljudi... Nevažne su, dakle, historijske činjenice kad za Brnabićku genocida nema. I kapak!

Teško je, kažem, sačuvati potrebno dostojanstvo, a uz to (po uzoru na pravdoljubivog Pantića) primjereno osuditi bijedne, jadne, skandalozne stavove aktuelne srbijanske premijerke i višedecenijske žestoke pripadnice LGBT zajednice. Da prostite na izrazu, Ana Brnabić ima pravo da bude gej, ali joj se moralni pederluk ne smije oprostiti.

Kladio bih se da je Milojko džaba krečio!

Pranje Ane i Nemanje

Nakon što je iz poznatih razloga privremeno reducirala vlastitu nazočnost u javnosti, direktorica se prekjučer ukazala u punom medijskom kapacitetu. Uvjerena da je kontinuiranim lažima moguće sakriti istinu, neprimjerenim je uvredama iznova zasula amputirane kolege sa Kliničkog centra u nestajanju. Onda je đilkoškim epitetima počastila i novinare koji ne aplaudiraju njenim nebulozama. „Ružan iznutra, ružan izvana. Nedžaset“, nastojala je ispasti duhovita. K'o mnogo puta do sada, ispala je primitivna! 
Naravno da o sebi lično Sebija Izetbegović misli sve najbolje. „Svi koji me poznaju znaju da sam beskompromisan borac za pravdu, da se borim protiv korupcije, da sam hrabra i sposobna. Dokazat ću to i u Parlamentu Federacije BiH, ako Bog da.“ Inšallah, Madona, inšallah, podvukao bi Miljenko Jergović...
„Zakon o sukobu interesa FBiH“ precizno rješava problematiku u kojoj se, zahvaljujući feudalnom karakteru vladavine Stranke demokratske akcije, svojevoljno zapetljala „hrabra i sposobna“. Tamo, naime, piše da je izabranim zastupnicima u parlamentu strogo zabranjeno istovremeno obavljati i funkcije ovlaštenih osoba u javnim preduzećima.
A znamo da generalnog direktora bolnice na Koševu bira Upravni odbor. Kojeg imenuje Vlada FBiH, koju potvrđuje entitetski parlament, gdje je hanuma Izetbegović, eto, buduća zastupnica! Sumnja se, dakle, kako je cijela stvar zaglavila u sukobu interesa iz bukvara. Međutim, o tome se dosljedno šuti.
I nije poznato hoće li se nadležne institucije adekvatnije posvetiti očigledno zabranjenoj temi.
Pravdoljubiva „gospoja pre'sjednica“ stigla je demantirati i nekadašnje premijerske ambicije, plasirajući komično neosnovane hvalospjeve na račun notornog Fadila Novalića. „Ima divnu osobinu, nije sujetan“, zacvrkutala je valjda najsujetnija pripadnica ovdašnjeg političkog miljea hronično inficiranog sujetnicima, spletkarošima i seoskim varalicama.
I za kraj ove kroki-analize, sjetimo se izvjesnog Sifeta Kukuruza, stranačkog kadra sa bezbroj kantonalnih zaduženja i Izetbegovićkinog buzdovana za morbidno iživljavanje nad Ismetom Gavrankapetanovićem. Dobro je, kažem, Kukuruza imati u tekstu. Čisto radi efektnijeg naslova...

K'o mnogo puta do sada, ispala je primitivna

Sebijina kukuruza za Fadila

Sa 27 godina, Visočanin Senad Alibegović okitio se jednim od najznačajnijih priznanja koje mladi lideri iz cijelog svijeta mogu dobiti. Od ukupno 40.000, koliko je ove godine bilo u razmatranju, Alibegović je dobio čast da bude među 2.000 najistaknutijih i najaktivnijih mladih lidera na manifestaciji „One Young World“ održanoj u Holandiji.&nbsp;&nbsp; 
Magistar je arhitekture i političkih nauka, bio je direktor najvećeg regionalnog foruma inovacija tehnologije i poduzetništva „Sarajevo Unlimited“, borac je za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i prava osoba s poteškoćama...

Imajući u vidu impresivnu biografiju s nizom uspješnih projekata i inicijativa iza kojih stoji ovaj mladić, ovakva priznanja koja je donio ne samo sebi i porodici nego cijeloj BiH, nisu iznenađenje. 

Alibegović je rođen 4. avgusta 1991. godine.

Već sa 27 godina ima impresivnu biografiju u kojoj je niz uspješnih projekata i inicijativa

Veliko priznanje za mladog lidera

U Gracu se rukovali Anita Hohenberg i Branislav Princip. Praunuka Franca Ferdinanda i pranećak Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog nadvojvodu, simbolično su spustili zavjesu na Prvi svjetski rat. Počelo je “novo računanje vremena”, gdje se Evropa ponovo suočava s opasnim izazovima i starim fašizmima.&nbsp;&nbsp; 
Istovremeno, samo nekih šest stotina kilometara južnije od austrijskog grada, u administrativnom centru Republike Srpske pokraj Sarajeva, Milorad Dodik i Dragan Čović cementiraju koaliciju dvije nacionalne stranke na svim raspoloživim nivoima u Bosni i Hercegovini.&nbsp;&nbsp; 
Jasno je da bez SNSD-a i HDZ-a nema državne, a ni vlasti u bh. entitetima. Doduše, postoje stanovite matematičke kombinacije za Federaciju BiH, ali svako razuman računa da bi - pogotovo nakon trijumfa Željka Komšića u Predsjedništvu BiH - protjerivanje Čovićeve stranke u opoziciju predstavljalo teški avanturizam, koji nas neizbježno strovaljuje u “hrvatske samouprave”, haos i anarhiju.&nbsp; 
“Pozivamo reprezentaciju Bošnjaka da nam se pridruži. Nećemo ih predugo čekati!”, poručio je Dodik iz Lukavice. Mada odvratno zaudara konsocijacijskim truležom i priziva srednji vijek, Dodikov egzekutorski stav potpuno je očekivan. 

Nažalost, ideju jedinstvene države iz onog referendumskog pitanja, tu časnu patriotsku zakletvu bosanskohercegovačkoj domovini “Od Une do Drine, od Save do mora”, ovdašnji nacionalisti svih boja davno su zatrpali krečom. Da bi lakše vladali i pljačkali, promovirat će rigidni populizam, ublehariti o zajedničkim planovima, nepostojećim agendama i eurointegracijama namijenjenim nepristojno zapuštenoj teritoriji sa stabilnom stolicom u Ujedinjenim narodima.&nbsp;&nbsp; 
Problem, dakle, ostaje isti, sve su ostalo nijanse! Jer, među ovdašnjim nacionalistima nikad nije bilo suštinskih nesporazuma. Uostalom, zar se upravo ovih dana po nalogu iz Centrale SDA na opskurnim portalima ne objavljuju zločinačke potjernice protiv naših sugrađana, sarajevskih Srba i Hrvata, članova i zvaničnika građanskih stranaka? U civiliziranom svijetu, fašistički lov na ljude zakonski se tretira kao krivično djelo. U poražavajućim sarajevskim okolnostima, to je (kvazi)bošnjački patriotski čin. I sigurna osnova za uplatu honorara iz SDA-ove hazne. O čemu, onda, da pričamo, dame i gospodo, primitivni papci i fašisti u pokušaju?

Problem, dakle, ostaje isti, sve su ostalo nijanse

Dame i gospodo, primitivni papci...

Odluka Dženana Kapića, vlasnika cazinske firme "CPU Infotech", da uposlenicama skrati radno vrijeme za jedan sat, a da im pri tome ni za fening ne umanji zaradu, oduševila je cijeli region. 

Kaže da je nesvakidašnju odluku donio zato što cijeni svoje radnike. Cijeni žene, majke, koje nakon posla trče kući da spreme večeru, operu veš, pospreme kuću, ali najviše cijeni njihove porodice, koje bi trpjele zbog njihovog odsustva. Priznaje i da je to teži posao od onoga na radnom mjestu. 

Njegova odluka još je i veća s obzirom na to da se radi o dijelu zemlje gdje su plaće veoma niske pa mnogi njegovi sugrađani, tražeći posao, odlaze iz BiH. Kod njega to nije slučaj. Trudi se da svima osigura njihova prava i tako dobije zadovoljnog radnika.

A koliko je Kapić, prije svega, dobar čovjek, potvrđuju i sami uposlenici, koji za njega imaju samo riječi hvale. 

On ne može utjecati na druge poslodavce, ali ih svojim pozitivnim primjerom može potaknuti da naprave slično ili, kako i sam kaže, da svojim ljudima barem pokušaju koliko-toliko olakšati.

Radnicama skratio radno vrijeme da bi se mogle posvetiti porodicama

Nesvakidašnji poslodavac

Budući član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dakle, poručuje: 

U okviru naših nadležnosti, koje su, nesumnjivo, u BiH najveće, očekujem da Predsjedništvo bude epicentar svih političkih institucionalnih dešavanja u BiH. Očekujem da se svi organi stave u funkciju Predsjedništva BiH, onako kako je to predviđeno Ustavom i vjerujem da je to moguće. Što se tiče Evropske unije, pozivam članove Predsjedništva da napravimo zajedničku odluku i da pozovemo EU da nas primi u status kandidata. S tim u vezi, predložit ću da zajednički prvo posjetimo Brisel. Naputovao sam se i ne pada mi na pamet da mlataram po svijetu samo onako da bih se uslikao i ništa ne radio. Zanima me da svaka posjeta ima neki rezultat, a da bih ostvario rezultat, spreman sam da idem bilo gdje.&nbsp; &nbsp;
Ne očekujem da je moguće da provodimo samo našu politiku, treba da bude politika koja bi mogla da bude od interesa za sve na nivou BiH, u kapacitetu koliko BiH ima pravo da odlučuje o tim politikama. Vidjet ćemo.&nbsp;Druga stvar, zagovaram izgradnju jednog stabilnog političkog društva, koje svakako podrazumijeva preuzimanje potpune odgovornosti lokalnih faktora za političke procese, odbacivanje bilo kakvog stranog miješanja, jer se pokazalo da su sve ove kvalifikacije, koje su, inače, spremni da daju stranci, rezultat njihove promašene politike u posljednjih 20 godina ovdje, u BiH. Ako nema te saglasnosti da se stranci udalje iz institucionalnog političkog života na način da se osigura samo domaćim ljudima da odlučuju, ne znam o čemu bi se moglo uopće dogovoriti u BiH.&nbsp;&nbsp; 
Sve se mijenja, osim “Rolling Stonesa” i kamenja! Ukoliko ste, međutim, pomislili da su naslagane poruke autorski radovi, recimo, Šefika Džaferovića, onda niste potrefili metu. Jer, nakon što se (ima tome i cijeli mjesec) svečano zakleo kako će nastaviti tumarati “Izetbegovićevim stazama revolucije”, sumorni zavidovićki birokrata, sa sarajevskom adresom prebivališta, totalno se povukao iz javnosti. Iscijedila ga, valjda, predizborna kampanja!&nbsp;&nbsp; 

Zato Milorad Dodik ne miruje i intenzivno se priprema za predstojeću utakmicu u državnom Predsjedništvu. A kad se jednom, mašallah, probudi, Džaferović više neće imati kome da piše. Samo vi mirno spavajte, rata neće biti...

Samo vi mirno spavajte, rata neće biti...

Gdje je nestao Šefik Dž.?

U okviru “Sedmice mira 2018”, u sjedištu Ujedinjenih naroda u Ženevi prikazan je i film “A Rose in Winter” Džošue Sinklera (Joshua Sinclaire), u kojem glavnu ulogu tumači naša glumica Zana Marjanović.&nbsp;&nbsp; Film govori o životu Edit Štajn (Edith Stein), njemačke Jevrejke, feministice, redovnice karmelićanke, mučenice i svetice, čija priča potiče i uči kako se suočiti s današnjim i budućim izazovima. 
Film je služio kao uvod u diskusiju o tome kako historija može prosvijetliti sadašnji način suprotstavljanja modernim izazovima mira, a govornici su bili Zana Marjanović i Štefan de Mistura (Staffan), specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a za Siriju.
Inače, ovo ostvarenje već je dobilo neka festivalska priznanja, koja Marjanović smatra veoma važnima. 
Zana Marjanović rođena je 31. maja 1983. u Sarajevu. Stalni je član Kamernog teatra 55, uz mnoštvo filmskih i TV uloga, osnivač je i predsjednik Magacin Kabarea.

U sjedištu UN-a u Ženevi prikazan film “A Rose in Winter”, u kojem Sarajka igra glavnu ulogu

Borac za mir

Prijeteća vojna vježba srbijanskih oružanih snaga nadomak istočnih granica Bosne i Hercegovine, u zvaničnom Sarajevu prošla je skandalozno nezapaženo. Nema saopštenja iz državnog Predsjedništva, šute u Vijeću ministara BiH!

I dok sarajevska tišina zlokobno odzvanja, militantnu paradu pod nazivom „Vek pobednika“ (nakinđurenu sa više od osam hiljada do zuba naoružanih vojnika, stotinama haubica, tenkova i desetinama modernih aviona), u društvu Aleksandra Vučića ispratili su Željka Cvijanović i Milorad Dodik. Režim u Beogradu, eto, pokazuje kako poslije gubitka Kosova i dalje ozbiljno računaju na „prekodrinsku braću“ i genocidom poharane teritorije u Republici Srpskoj.

Kidnaperi bošnjačkih nacionalnih interesa u ovom trenutku imaju prečeg posla od protokolarne osude zveckanja oružjem na brdovitom Balkanu. Jer njihova jedina briga jeste kako ostati u vlasti i naredne četiri godine!

Na kraju krajeva, sličnu vojnu paradu nedavno je upriličila i susjedna Hrvatska, pa opet Bakir Izetbegović, Denis Zvizdić ili Šefik Džaferović ni glasa nisu pustili povodom očiglednih oružanih provokacija na našim zapadnim granicama.

Čak je i najnovija Dodikova najava formiranja paraoobavještajnih i parabezbjednosnih struktura u RS prošla bez adekvatne reakcije iz SDA. Kako rekosmo, odbrana države od vanjskih i unutrašnjih napada već dugo ne spada u njihove stranačke prioritete!

Na marginama jučerašnjeg samita u Parizu, Izetbegović je primijećen u konspirativnom druženju sa turskim i srbijanskim predsjednikom. Taj „slučajni“ susret navodno je bio i jedini razlog Izetbegovićevog putovanja u francusku metropolu. Neslužbeno se doznaje kako su Erdogan i Vučić obećali ličnu podršku i osobni angažman za o(p)stanak SDA u bh. vlasti. Bio bi to, nesumnjivo, najkonkretniji dokaz o ulozi srbijanskog režima u ovdašnjoj postizbornoj kombinatorici.

Dok nam, dakle, jednom šapom prijeti zastrašujućom vojnom mašinerijom i priziva „neke nove bitke“, raspojasani Vučić uz licemjerni Erdoanov blagoslov drugom rukicom miluje svog sarajevskog igrača u velikosrpskom projektu rasturanja dejtonske države.

Jer beogradski režim dobro zna da je BiH moguće podijeliti samo u koaliciji sa Izetbegovićevom SDA. Uostalom, o tome detaljno govore i arhivi ozloglašene, ali neugašene „Službe državne bezbednosti“...

Odbrana države od vanjskih i unutrašnjih napada već dugo ne spada u stranačke prioritete SDA

Izetbegović je beogradski pijun!

Bosna i Hercegovina sretna je što ima Amru Silajdžić-Džeko. Ova uspješna manekenka, supruga kapitena bh. nogometne reprezentacije i zvijezde Rome Edina Džeke, pravi je humanitarac.&nbsp; 
Nije se libila pokazati svojim sugrađanima da skratiti kosu u humanitarne svrhe nije ništa strašno, a da će nekome značiti sve. 

Lijepa Amra nije se libila ni upustiti se u rizičan biznis kako bi omogućila kreativcima iz naše države da napokon imaju online platformu na kojoj će prodavati svoje ručno rađene unikate širom svijeta. „Orea“ im osigurava ne trenutne, nego stalne prihode. 

Svoju adresu stanovanja mijenjala je više puta, ali Sarajevo... Ono ostaje i u mislima i u srcu. A koliko je tek srce ove žene! Ne libi se Silajdžić-Džeko na sva zvona hvaliti državu iz koje dolazi, kao i ljude koji ovdje žive. A sve sa stilom i bez pompe. 

Prava ambasadorica BiH.

Amra Silajdžić-Džeko rođena je 1. oktobra 1984. godine u Sarajevu.

Online platformom „Orea“ kreativcima iz BiH osigurava ne trenutne, nego stalne prihode

Silajdžić-Džeko: Na sva zvona hvali državu iz koje dolazi

Veliko srce humanitarke

Sarajevo. Radićeva ulica. Bila je to tiha i mirna ulica osamdesetih godina. Svega jedan mali kafić okupljao bi tinejdžere iz ulice. Usred ulice otvoren je butik sa skupocjenom garderobom, a ispred butika svaku večer stajao je policajac pozornik.Mladost koja bi se vraćala noću iz nekog gradskog druženja bila je spokojna kad bi vidjeli pozornika ispod svjetiljke. Ničega ih nije tada bilo strah. Lokalni mangupi su ga se bojali i nije im padalo na pamet da urade nešto što ne treba. Danas je to ulica puna, prepuna kafića, a na mjestu butika nalazi se kultna gradska knjižara. Pozornika više nema na tom mjestu.Policajci su rasuti po gradu i bore se, ne više s lokalnim mangupima, nego s neljudima koji ne prežu ni od čega. Ne prežu čak ni da ubiju policajca. Onako, iz obijesti. Prije neki dan Sarajevo je osvanulo tužno. Ubijena su dva policajca na radnom mjestu. Tog dana nije samo Sarajevo bilo tužno, isprepadano, izgubljeno i zatečeno nego je i cijela BiH bila u šoku i nevjerici.Ugašeni životi dva mlada čovjeka, Adnana i Davora, ujedinili su barem na jedan dan Bosnu i Hercegovinu. Proglašen je dan žalosti u cijeloj zemlji. Jedan drag prijatelj mi je tad rekao: „Ne, nije u cijeloj BiH, nego u RS, u FBiH i Distriktu. U RS su javili baš tako, a ne da je u cijeloj BiH. Ne veličaj.“ „Nije li to ipak cijela BiH?“, upitah ga. Bila sam zatečena čime se on bavio. Što je primijetio i da li je uopće trebalo da primijeti išta drugo osim suosjećanja.Bitno je da su Banja Luka, Tuzla, Grude, Gacko, Sarajevo i svi ostali gradovi bili na isti način tihi tog dana. Najmanje je bitno kako je informacija objavljena. Prošao je dan žalosti, ljudi su se vratili svakodnevnoj rutini, a obitelji ubijenih policajaca tek tad shvatile što im se desilo. Tuga, neizreciva i sklonjena u njihova četiri zida postala im suputnik u svakodnevici.Nekoliko dana nakon toga u jednom sarajevskom naselju kasno noću prolamala se muzika i galama. U nekakvom iznajmljenom prostoru na terasi u visokom prizemlju. Susjeda je pozvala policiju da provjeri o čemu je riječ i umiri osobe koje su stvarale buku. Ma nije prošlo niti pet minuta patrola je već bila na licu mjesta.Lupali su po rešetkama balkona, ali nitko ih nije čuo. U jednom trenutku policajac je preskočio zid koji je dijelio balkon od ostatka zgrade i otišao direktno pred vrata odakle je dolazila galama i zalupao. Nisu čuli. Ponovio je to nekoliko puta i konačno sve se stišalo. Njih desetak je moralo odmah napustiti taj prostor, a policajac s kolegom, koji je sve vrijeme bio s njim, napustio je to mjesto.&nbsp;&nbsp;Susjeda je primijetila da su policajci imali pancirne prsluke i bili obučeni kao da je vanredno stanje. Rastužilo ju je to što je vidjela. Sjetila se policajca pozornika koji bi samo u košulji stajao na svom radnom mjestu, a imao je autoritet. Onda se sjetila Adnana i Davora kojih više nema i pomislila na dva policajca koja su odmah stigla u njeno naselje da pomognu građanima. U gluho doba noći. Hrabro krenuli ka nepoznatoj grupi.A obučeni kako bi maksimalno bili zaštićeni od, ne daj Bože, nevolje. Nazvala je ponovno policiju, ali ovaj put da zahvali na brzom dolasku patrole i izrazi svoje suosjećanje s policajcima čiji životi su na crti ispred građana i onih s druge strane reda i zakona. Rekla im je: „Ne mogu nagraditi, ali mogu zahvaliti. Ponosna sam na vas!“

Prošao je dan žalosti, ljudi su se vratili svakodnevnoj rutini, a obitelji ubijenih policajaca tek tad shvatile što im se desilo

„Naučio sam da hrabrost nije odsustvo straha, nego da je to pobjeda nad njim. Hrabar čovjek nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvladava strah.“

I kad mrak se spusti na grad

U toku održavanja Generalne skupštine UN-a u njujorškom “Lotte Palace” hotelu, 26. septembra ove godine organizirana je konferencija za štampu Donalda Trampa (Trump). Nakon kratke procedure, moja akreditacija je odobrena i ubrzo sam iz drugog reda oči u oči posmatrao američkog predsjednika tačno 81 minutu. Toliko je trajao njegov susret sa stranim novinarima, ali i “starosjediocima” iz Vašingtona, poput reportera CNN-a Džima Akoste (Jim Acosta), koji je sjedio u prvom redu – tačno ispred mene.Pravedni iznad svegaKada bi se novinari iz Bijele kuće dokopali mikrofona, nisu sjedali nazad, na svoja mjesta, već bi još stajali, boreći se za “follow up”, ono najvažnije - dodatno potpitanje.To mi se učinilo zgodnim i ubrzo sam shvatio pravi razlog zbog čega “ne ispuštaju loptu” kad jednom dobiju priliku.Pred kraj presice predsjednik Tramp je prozvao i mene da postavim pitanje, ustao sam, stajao neko vrijeme, ali nisam došao do riječi od, pomislio sam tada, agresivnih novinarskih buldoga iz Bijele kuće. Akosta je prednjačio među njima. Sada mi je žao zbog toga, jer vidim s kakvom se aždahom bore dok propituju teme od kojih zavisi naša budućnost. Uostalom, čisto sumnjam da bi Tramp precizno odgovorio na moje sasvim balkansko pitanje o Bosni.Ove sedmice Džim Akosta je postao glavni junak medijskog okršaja s predsjednikom koji (uvjerio sam se u to) može pričati kao navijen, bez prestanka dva sata, pokušavajući da nas smori nonsensima.Bio je to sudar, onako baš, Davida i Golijata, u kome je ovu rundu izgubio novinar. Ali, iako majstor spina, Donald Tramp sigurno nije pobijedio u ratu koji je započeo s nama.Kada ga je Akosta upitao zašto pokušava lažno predstaviti sastav izbjegličkog karavana koji puževim korakom prelazi svega oko 30 kilometara dnevno krećući se preko Meksika do američke granice, gdje oko 7.000 ljudi, žena i djece iz Latinske Amerike namjerava tražiti azil, Tramp ga je grubo napao. Umjesto direktnog odgovora, predsjednik je jednoj poslušnoj pomoćnici, nekoj mladoj ženi koja asistira novinarima, migom naredio da Akosti oduzme mikrofon.Uslijedilo je sasvim ljubazno izbjegavanje CNN-ovog reportera da preda svoje “oružje” i bespogovorno poput robota poslušnog otimanja njegovog alata. Dok Akosta nije predao mikrofon, Tramp nije prestao ljutito šetati scenom, prekidajući tako načas konferenciju za štampu. Neviđeno!Nekako u isto vrijeme Tramp je za sebe izjavio da je on “moralni autoritet”. Sara Hakabi Sanders (Sarah Huckabee), njegov portparol, svog šefa pokušava predstaviti kao Supermena, sposobnog da “za 90 minuta odgovori na 68 pitanja od 35 reportera”.Ali, zato odbija odgovoriti tačno, sasvim sigurno pravdoljubivom Akosti, djetetu imigranata koji su u Ameriku pobjegli s Kube od Kastrovog režima. I kome izbjeglice puno znače!&nbsp;&nbsp;Sapunska opera će biti nastavljenaDa sramota bude veća, Bijela kuća je kasnije oduzela akreditaciju Akosti, lažno ga optuživši da je u tom otimanju mikrofona neprimjereno “spustio ruke na mladu ženu”?! Nasreću, milioni gledalaca uvjerili su se da je moguće neuka stažistkinja (intern), što je titula koja u Americi ima prizvuk naivne žrtve, bila gruba prema Akosti, na šta je on bio prinuđen reći “pardon, gospođo”. No, optužbe na račun novinara su nastavljene pa je sigurno da će se ova sapunska opera u Trampovoj režiji nastaviti.Bilo je mučno gledati tu epizodu koja potvrđuje da ovaj predsjednik, korak po korak, pokušava dozirano otimati našu slobodu da postavljamo pitanja koja traže istinske odgovore.Skrojen samo za televiziju i rijaliti, ovaj šef Bijele kuće kao da ne može ili, prije, ne želi shvatiti na čemu počiva američka grandioznost, pa je troši kroz jeftine slogane.- Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog - rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson (Thomas Jefferson). On je čak tvrdio da sva naša sloboda počiva na slobodnim medijima.&nbsp;&nbsp;“Tamo gdje štampa nije slobodna – niko nikad neće biti slobodan”, rekao je. Samo “kad je čovjek u mogućnosti da čita slobodno, sve drugo je sigurno”. Naravno, novinare “pokušavaju da ušutkaju prvo oni koji se plaše istrage koju oni provode”, rekao je Džeferson.Prava pitanja u pravo vrijemeI kad smo već kod izbjeglica, zbog kojih su se sukobili predsjednik Tramp i novinar Akosta, onomad se premijer Kanade Džastin Trudo (Justin Trudeau) javno ispričao zato što je njegova zemlja, uz Sjedinjene Države, 1939. godine odbila primiti “ukleti brod” na kojem je bilo 907 Jevreja iz Njemačke koji su bježali od Hitlerovog terora.Parobrod “Saint Lous” bio je prinuđen da se vrati u Hamburg, da bi bar 250 stradalnika s njega nestalo u nacističkim fabrikama smrti.Neko bi se u nekoj budućnosti, u ime Amerike, mogao izvinjavati svijetu zbog Trampa, pa je zato imperativ ovom američkom predsjedniku postavljati prava pitanja u pravo vrijeme. Ko će to ako ne novinari!Istina je da “slobodna štampa može biti dobra ili loša, ali gotovo sigurno bez slobode štampe neće biti ništa osim lošeg”, napisao je i Albert Kami (Camus).

Kad bi me pitali da li bih radije ostao bez vlade ili bez slobodne štampe, onda bih odustao od prvog, rekao je jedan od rodonačelnika američke demokratije Tomas Džeferson

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Sabahudin Sinanović Hudo iz Doboj-Juga nije običan humanitarac. Pomaže ljudima u potrebi direktno iz svog džepa, nema posrednika. I pritom ne očekuje ništa. Za razliku od mnogih koji, kada daju, uvijek očekuju neku korist zauzvrat.&nbsp;&nbsp; 
- Ali, zar najveća „korist“ nije to kada vidiš radost u očima ljudi kojima si pomogao? Taj osjećaj ne može se platiti - kaže Sinanović. 

Nekad ni sam nije imao hljeba da jede, pa na ljude u nevolji uvijek gleda srcem, a ne mozgom. 

Kaže i to da zna da krivu Drinu ne može ispraviti, ali da „nikad neće prestati da je ispravlja“. Za socijalno ugroženu porodicu Dželilović iz Viteza bez razmišljanja je iskeširao 5.000 KM, s pravoslavnim popom u Petrovu je sagradio kuću porodici Anđelke Grujičić, proteklog Bajrama odnio je izdašnu hediju porodici Stipe Katića u Miljkovac kod Doboja... 

Čovjek ima onoliko koliko daje, Sinanovićev je životni moto. Zato za njega kažu da je humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi.

Sinanović ima 50 godina. Direktor je firme za gradnju puteva.

Zna da krivu Drinu ne može ispraviti, ali ipak nikad neće prestati da je ispravlja

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

U političkoj teoriji, a posebno u praksi, politički se poraz definira kao jasni gubitak u utrci s konkurentima. Nije to, znači, gubitak bitke nakon koje se predaje (partijska) vojska. To znači da ni pobjeda ne može biti samo nominalna.&nbsp;&nbsp; 
Čak i kad bi se svi glasovi precizno izbrojali, da ne govorimo o izbornim krađama, važnije su ideje i još više programi oko kojih se demokratski okuplja većina. 

Jednostavno, stvarni rezultat ogleda se u mogućnosti da se brzo formira vlada i izbjegne bezvlašće. I da se realiziraju oni programi od kojih bi koristi imali svi, a ne samo notorni vlastodršci. 

To posebno važi za Bosnu i Hercegovinu, gdje postoje prioriteti, a to su obračun s korupcijom i detroniziranje svih onih na čelu beskrupuloznog interesnog kartela, koji je osiromašio zemlju i spustio je na samo dno Evrope.

Stoga nema proste postizborne matematike, pa ni u Bosni ne treba izmišljati toplu vodu.
Zato bi ujedinjeni ili zajedno za BiH mogao biti slogan nove bh. koalicije u nastajanju. Imajući, naravno, na umu da zemlju iz sadašnje besperspektivnosti njenog stanovništva neće izbaviti parole, već nova akcija. 

Svakako, ne više Stranka demokratske akcije, jer oni su poraženi “pobjednici” zbog svih šansi koje u protekle 23 godine nisu iskoristili. 

Ta je stranka svoj posao odradila i pripada joj mjesto u historiji, jer je devedesetih godina prošlog stoljeća povela zemlju u osamostaljenje razbijajući i koncept jednopartijskog jednoumlja. Pravo je čudo, međutim, kako su se više od dvije decenije na vlasti, koju su pretvorili u kartel vlastitih interesa, umnogome pretvorili u suštu suprotnost svojih povijesnih ideala. 

Vrijeme je da porade na svojoj bosanskoj legaciji, a ne da samo misle na masne i slatke, lokalne čaršijske šićare. Ako doista vjeruju u evropsku viziju BiH, onda im opozicija neće biti politička trauma. 

Na SDA je sada ta odgovornost da na bilo koji način ne ometa formiranje programske koalicije zasnovane na interesima svih koji žele evropsku BiH, a ne, uz sav dužni respekt, orijentalnu ili feudalnu Bosnu. 

Ovih prvih, autohtonih Evropejaca, bez obzira na vjeru i naciju, prema svemu sudeći, doista je dvije trećine – 75 posto bh. građana. To su najbolje brojke koje govore o stvarnom bosanskom, pa i patriotskom raspoloženju.

Na SDA je odgovornost da na bilo koji način ne ometaju formiranje programske koalicije zasnovane na interesima svih koji žele evropsku BiH

Poraženi pobjednici

Subota, 3. novembar&nbsp; Sastanak s predstavnicima 178 zemalja 
Kao šef bh. delegacije sam na Međunarodnoj konferenciji ITU (Međunarodna telekomunikacijska unija), na kojoj je prisutno 178 predstavnika zemalja. Cilj konferencije je izbor novog sastava čelnih ljudi koji će u naredne četiri godine predstavljati ITU. 
Imao sam više bilateralnih sastanaka. Posebno me dojmio sastanak sa predstavnicima SAD.
Nedjelja, 4. novembar 
Dogovorili letove za UAE
Nakon gotovo osam godina čekanja, uspio sam dogovoriti da za vrijeme ove službene posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima s njihovim predstavnikom Agencije za civilnu avijaciju potpišem sporazum o zračnom saobraćaju između naše dvije države. 
Raduje me činjenica da sam potencijalno dva službena putovanja objedinio u jedno i završio nešto što je godinama bilo na čekanju. 
Ponedjeljak, 5. novembar 
Mladima omogućili da investitorima predstave projekte
Nakon gotovo 35 sati bez spavanja, jer sam putovao cijelu noć, u Sarajevo dolazim oko 13 sati. Odmah idem na posao i dočekujem zamjenika ministra nauke i tehnologije NR Kine Zhanga Jiangua kao član delegacije Vijeća ministara.
Održavamo sastanak sa zamjenikom i njegovom delegacijom i prezentiram mu ono što je u ingerenciji našeg ministarstva. 
Naše ministarstvo je jedan od suorganizatora do sada najvećeg regionalnog foruma inovacija, tehnologije i poduzetništva Unlimited 2018, formata 16+1, organiziranog u BiH. Ono što me posebno čini sretnim je činjenica da smo našim mladim ljudima ovom konferencijom omogućili da ostvare neposredne kontakte s potencijalnim investitorima i da prezentiraju svoje talente, mogućnosti i kapacitete. 
Utorak, 6. novembar 
Na treningu s učenicima zaboravim na umor
Jutro počinjem kao jedan od govornika na otvaranju 3. regionalnog foruma inovacija, tehnologije i poduzetništva „Unlimited 2018“. Nakon otvaranja, vodim panel s predstavnicima država 16+1. 
Nakon panela imam bilateralne sastanke s predstavnicima Srbije i Kine na kojima dogovaramo zajedničke aktivnosti koje trebamo realizirati u narednom periodu.
Bez obzira što sam poprilično umoran, navečer sam na treningu sa svojim učenicima u Akademiji „Bushido“. Oni su moja druga porodica i čim ih vidim u sali, sav moj umor nestaje i u potpunosti sam posvećen njima i želji da ih na tom treningu naučim nečemu novom. 
Srijeda, 7. novembar 
Cijeli dan Vijeće ministara 
Radni dan u potpunosti posvećen predstojećoj sjednici Vijeća ministara i čitanju materijala koji će biti razmatrani. 
Četvrtak, 8. novembar 
Sastanak za izgradnju Koridora 5C
Osim redovnih poslova i obaveza, imao sam dosta interesantan sastanak s potencijalnim stranim investitorima za izgradnju Koridora 5C, a koji sam inicirao prije mjesec. Prezentirali su mi model na koji bi oni finansirali i gradili Koridor 5C. 
Tražio sam od njih da mi pošalju zvanično pismo sa svim detaljima vezanim za njihovu ponudu. Kada bude vrijeme za to, sve te informacije proslijedit ću svojim kolega sa nivoa entiteta. Naš zajednički i usaglašen stav po ovom pitanju je ključ da bi se otpočeli bilo kakvi razgovori. 
Petak, 9. novembar 
Radujem se vikendu da izbacim negativnu energiju
Održao sam sastanak s ambasadorom Turske u BiH Haldunom Kočom (Koc). Tema sastanka bile su daljnje aktivnosti u vezi sa gradnjom brze ceste Sarajevo - Beograd. 
Iskreno, radujem se vikendu. Vidio sam da će vrijeme biti lijepo i definitivno ću to iskoristiti da odem na jednu od naših planina. Boravak u prirodi mi pomaže da porazgovaram sam sa sobom i izvršim ličnu inventuru svega onoga što sam uradio u proteklom periodu. 
Da li bih neke stvari uradio drugačije? Šta je to bilo pozitivno, a šta negativno u periodu koji je iza mene? Da iz sebe izbacim svu negativnu energiju, a napunim se onom pozitivnom koja će mi trebati u narednom periodu.

Čim ih vidim u sali, sav moj umor nestaje

Jusko: Zadovoljan sam radnom sedmicom koja je iza mene

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Odavno sam shvatio da čovjek može umrijeti od prevelikog napora i rada. Direktno sam doživio situaciju kada čovjek, radeći preko svake mjere, nastojeći da obavi jedan veoma važan posao, sam sebe ubije. To je bio slučaj s mojim prijateljem i poznatim našim osmanistom, rahmetli Hazimom Šabanovićem.&nbsp;&nbsp; 
Hazim je bio, što se kaže, radoholočar. Veoma je mnogo radio. Želio je da uradi sve što je moguće na osnovu onoga što je tada bilo dostupno, to jeste na osnovu osmanskih izvora koji su glavni izvori za proučavanje bosanske historije između 15. i 20. stoljeća. 

Hazim Šabanović umro je radeći za stolom

Hazim je, radeći naporno, nastojao da završi jedno veoma značajno djelo, identifikaciju svih naših pisaca koji su zabilježeni u turskim dokumentima, čija se djela čuvaju u turskim arhivima i institucijama i čiji se radovi mogu naći u različitim zbirkama, takozvanim teskerama, koje su objavljivane i pisane još u vrijeme Turaka. 
&nbsp;
Naime, do Hazimovog poduhvata mi smo imali slučajne osvrte na osnovu nekih zapisa, dokumenata, ograničenih uvida u tada dostupnim arhivima i to je ono što je uradio Bašagić, Handžić ili što je uradio Kemura... 

Međutim, nismo imali na temeljima izvora evidencije i pregleda autora koji se zaista mogu smatrati autentičnim autorima značajnih djela, a koji su po porijeklu i svom izričaju, po svom vlastitom imenovanju, bili Bošnjaci. Iz njegovih istraživanja nastalo je njegovo djelo „Književnost Muslimana BiH&nbsp;na&nbsp;orijentalnim jezicima“. To je prvo kod nas sistematski istraživano i pisano djelo o ovoj temi. 

Nažalost, rana smrt Hazima je spriječila da svoj plan izvrši. Detaljan uvid u sve moguće osmanske izvore nije ostvaren, tako da je njegovo djelo ostalo nedovršeno. Redigirao ga je jedan njegov nasljednik Ahmet Aličić, ali ono što je ostalo kao njegov učinak rada predstavlja do sada najznačajniji doprinos u toj oblasti. 
&nbsp;
Hazim je umro radeći za stolom u jednom stambolskom hotelu, koristeći dan i noć kako bi što više materijala obradio i što više stvari iznio na vidjelo, a kako je prije toga već bio doživio infarkt i nije obraćao pažnju na potrebu da umjereno radi, a pogotovo da se odrekne nekih stvari kao što je, naprimjer pušenje, on je, nažalost, radeći za stolom preselio, tako da sam tada doživio slučaj da čovjek ubije sam sebe radeći. 

Maltretiranje velikog književnika

Međutim, ono što je mene posebno iznenadilo i šokiralo je jedan drugi slučaj. Kad je bila dženaza Hazimu efendiji, a on je pokopan u njegovom rodnom mjestu&nbsp;Porječani kod Visokog, dženazi smo prisustvovali i Mak Dizdar i ja, čini mi se jedini od sarajevskih književnika, odnosno sarajevskih javnih radnika. Ostalo su bile njegove kolege, jer je trebalo do Porječana prijeći cijelo polje visočko i most preko Bosne kako bi se došlo u rodno mjesto Hazima Šabanovića i obavila sahrana na mjesnom mezarju. 

Idući toga dana tim prilično dugim poljem prema ćupriji koja vodi preko Bosne, primijetio sam da Mak Dizdar teško hoda. 
&nbsp;
On se prihvatio za moju ruku i, pošto je malo kišice škropilo, nosio sam kišobran kako ne bismo pokisli pa sam stoga osjetio težinu u njegovom hodu. Pitao sam ga: „Mak, je l' se ti ne osjećaš dobro?“, na što mi je on odgovorio: „Ne osjećam se nikako dobro“.

Pitao sam: „Je l' imaš neke tegobe specifične, boli li te nešto?“, na što mi je on odgovorio: „Pa nemam neke specifične i posebne teškoće, ali se osjećam malaksao, težak. Teško mi je hodati, zamaram se brzo, a osim toga, neki dan sam prilikom boravka u Stocu osjetio neko stezanje u prsima, tako da je to jedino što mi je bilo izrazita tegoba. Međutim, nisam na to obraćao pažnju, smatrao sam to znakom umora. 

 
„Mora da te nešto muči, rekao sam“, na što je on odgovorio: „Kako me neće mučiti, moj Tunjo, evo pola godine sam predmet progona jedne grupe mladih srpskih književnika koju predvodi Rajko Nogo. O meni pišu najveće gadosti, izmišljaju moje lopovluke, diskriminaciju prema srpskim književnicima, posebno mladim, optužuju me da sam oteo ljudima stan, da sam svoga sina uselio u stan u kojem sam živio sa ženom, uzeo tuđi stan, a ja nisam uspio da objavim nijedan demanti. Nijedna novina koja objavljuje svaki napad na mene kao što su „Politika“, „Duga“, „Nin“, pa i „Oslobođenje“, nikad nije htjela objaviti nijedan moj odgovor.


To me dvostruko boli. Boli me činjenica da me ti ljudi koje sam ja izdašno pomagao i objavljivao njihove radove, bez obzira na to da li odgovaraju standardima časopisa koji sam želio voditi, nego želeći da ih promoviram, da me ti ljudi na takav način maltretiraju. Pa i to da me u rodnom mjestu, u sredini koja me proglasila najvećim svojim pjesnikom, do sada niko nije uzeo u zaštitu od takvih napada“. 

 
Ne ubija se samo sredstvima, nego i postupcima


Ja sam ga počeo tješiti, rekao sam nemoj previše da daješ značaj, na šta je rekao: „Kako neću davati značaj kad je stvorena jedna ružna atmosfera u Sarajevu, čak mi je atmosfera ušla u kuću, jer su i djeca i žena počeli da me pitaju - pa zaista, Mak, značiš li ti išta ovdje u ovom svijetu, među ovim ljudima, ovdje u Sarajevu - tako da mi to veoma teško pada“. 


Nije prošlo mnogo vremena kad me nazvao jedan književnik i jedno poslijepodne rekao: „Tunjo, umro je Mak Dizdar“. Ja sam se prenerazio, to me strašno pogodilo. Kažem: „Kako umro?“. „Pa umro“, kaže. Rekoh: „Kad se to desilo“, pa kaže „prije pola sata, od infarkta“. Tada sam prvi put pomislio pa, Bože moj, čovjek se može ubiti na taj način da se neprestano napada, izaziva, maltretira, da se duševno, emotivno iscrpljuje, zapravo da se dovodi u situaciju frustracije i stresa koji čovjek koji je osjetljiv, pogotovo onakva dobričina velika, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne. 

 
Tada sam prvi put pomislio „ubijanje je najrazvijenija djelatnost ljudska“. Stvaranje sredstava za ubijanje, i masovno i pojedinačno, je najproduktivnija i najnaprednija industrijska i naučna istraživačka djelatnost u svijetu u kojem je ubijanje nešto što se usavršava u svim svojim oblicima. Ne samo ubijanje sredstvima, nego ubijanje postupcima. 


Prema tome, u svijetu u kojem se proučavaju metode ubijanja ljudi, koje sadrže taj element da čovjeka dovodimo u situaciju kada on sam sebi, što se kaže u nas dohaka, jer ne može da izdrži pritisak koji se na njega svaljuje, nije nikakvo čudo da se dešava takvo nešto kao što je, evo, smrt jednog velikoga pisca. I to u sredini koja je, kad se trebalo hvaliti činjenicom da imamo najznačajnijeg pjesnika toga momenta u bivšoj državi, pustila toga pjesnika da bude izložen napadima koje normalan čovjek, pogotovo osjetljiv čovjek kakav je bio Mak Dizdar, nije mogao podnijeti.

Nakon njegove smrti pomislio sam pa, Bože moj, čovjek se može ubiti tako da se neprestano napada, izaziva, maltretira, duševno i emotivno iscrpljuje, što osjetljiv čovjek, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne

Američki san mladog Zvorničanina

Pranje Ane i Nemanje

Sebijina kukuruza za Fadila

Veliko priznanje za mladog lidera

Dame i gospodo, primitivni papci...

Nesvakidašnji poslodavac

Gdje je nestao Šefik Dž.?

Borac za mir

Izetbegović je beogradski pijun!

Veliko srce humanitarke

I kad mrak se spusti na grad

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

Poraženi pobjednici

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Kako je prepuklo srce Maka Dizdara

Kolumne

Američki san mladog Zvorničanina

Pranje Ane i Nemanje

Sebijina kukuruza za Fadila

Veliko priznanje za mladog lidera

Dame i gospodo, primitivni papci...

Nesvakidašnji poslodavac

Gdje je nestao Šefik Dž.?

Borac za mir

Izetbegović je beogradski pijun!

Veliko srce humanitarke

I kad mrak se spusti na grad

Otimanje mikrofona i odbrana slobode

Humanitarac iza kojeg ostaju osmijesi

Poraženi pobjednici

Učenici iz Akademije “Bushido” su moja druga porodica

Kako je prepuklo srce Maka Dizdara