Pod nazivom „Vek pobednika 1918-2018“ Vojska Srbije ovih dana, kako su je nazvali srbijanski mediji, izvodi do sada „najveću vojnu vežbu“ viđenu na njenim (a i na našim) prostorima.

Vježba se izvodi na nekoliko lokacija u Srbiji, među kojima su Pešter, zatim Zvorničko jezero, Sremska Mitrovica... Ustvari, na prostorima koji gravitiraju BiH, ali i gradovima s bošnjačkom većinom u Srbiji.

Pripadnici Specijalne brigade Kopnene vojske Srbije u ponedjeljak su tako upotrebom manevarske municije uvježbavali svoju snagu na Zvorničkom jezeru, tačnije u rejonu između dva bošnjačka naselja - Sakar u Malom Zvroniku (Srbija) i Divič u Zvorniku (BiH). Finale vježbe je danas.

Prikladnije mjesto za sijanje straha među Bošnjacima, a i vraćanja njihovog sjećanja na vrijeme od prije 26 godina, Srbija sigurno nije mogli izabrati.

Sve liči na „ono vrijeme“ - vojničke odore, crvene beretke na glavama oficira, čak je i štab vježbe bio na istom mjestu gdje i onaj JNA 1992 godine. Jedino su oznake na odorama nosile druge nazive, što u konačnici i nije važno.

Srbija, svakako, ima pravo da na svojoj teritoriji uvježbava svoje vojnike gdje hoće i kad hoće. Nebitno je i jesu li njeni specijalci u zanosu hvatanja „mrskog neprijatelja“ na Zvorničkom jezeru i zakoračili koji metar u bosansku teritoriju, ali...

Pravo je pitanje kakvi su se to neprijatelji priviđali Srbiji na bosanskoj strani, pa su manevarski pucnji njihovih specijalaca 5. novembra navukli drvene kapke na prozore Bošnjaka na Diviču i okolnim selima, ustvari istih onih koji su slične „vježbe“ iskusili prije 26 godina. I jedva preživjeli.

Nažalost, dok Beograd „vježba“, Sarajevo šuti!

Vojska Srbije ovih dana izvodi do sada „najveću vojnu vežbu“ viđenu na njenim prostorima

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

Da je neko prije tridesetak godina mogao ispisivati nemoguću budućnost, sigurno bi tu stavio i opciju da će Senad Avdić, ljevičarski novinar, jednog dana završiti na pozicijama ekstremne desnice. I to vjerskog tipa. 
Čovjek koji je uništio sedmičnik „Slobodna Bosna“ na način da su senzacionalizam, blaćenje ljudi, udaranje na članove porodice i fabriciranje ljubavnih afera postali novinarski standard, vremenom je došao do toga da je jedini veći javni lažov od njega postao Bakir Izetbegović.

Avdić je tako počeo izmišljati ljubavne veze uposlenicima „Avaza“, a to je očigledna posljedica apanaže koja stiže od SDA i očekivanja da će mu Željko Komšić ponovo poslati suprugu na neku ambasadorsku destinaciju.

Još gore, Avdić je postao potpuni ovisnik o tzv. gatačkom klanu i, naravno, Osmanu Mehmedagiću Osmici. 

Bacanje pljuvačke na sve neistomišljenike aktuelnog režima, a posljednja žrtva bio je prof. dr. Muhamed Ajanović, dekan Stomatološkog fakulteta, polako ulazi i u fazu fizičke nemoći. 

Naime, Avdić, koji svakih nekoliko sedmica izmišlja teške bolesti predsjedniku SBB-a, ima sve više svojih zdravstvenih problema i sve je jasnije da mu pumpica koju redovno koristi otežava pljuvanje na sve i svakoga.

Zato je doista žalosno što u predratnom uspješnom novinaru njegovi mentori sve više vide običnu krpu i plastičnu kutiju za jednokratnu upotrebu.

Od ekstremnog ljevičara, sluganstvom prema SDA-u dogurao do ekstremizma jednog SAFF-a

Avdić: Jedva diše, ali izmišljotine i dalje piše

Pumpica sve slabija

Srpska demokratska stranka konačno odlazi u ropotarnicu povijesti! Politički projekt ratnih zločinaca, ubica i kriminalaca na proteklim je izborima doživio težak poraz, a ovih dana po šavovima pucaju i preživjeli ostaci vampirski skrojenog društva koje je Bosnu i Hercegovinu uništavalo gotovo pune tri decenije.&nbsp;&nbsp; 

Još prije četiri godine SDS su od poželjne opozicije spasili njihovi vječiti koalicioni partneri iz Stranke demokratske akcije. Međutim, pošto i SDA-u ne gine gubitak vlasti, bratske bi stranke ponovo mogle svezati zastave i zauzeti položaje na naci(onali)stičkoj strani barikade. Sve je, dakle, isto k'o i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kada je u zagušljivom nevesinjskom Domu kulture, nakrcanom budućim haškim osuđenicima na čelu sa Radovanom Karadžićem, Alija Izetbegović slavodobitno poentirao: „Dobro nam došli, dugo smo vas čekali!“ 
Zna aktuelni predsjednik SDS-a Vukota Govedarica da je nepovratno izgubio svaki autoritet i kontrolu nad vlastitom strankom. Najuticajniji kadrovi u kolonama bježe s broda koji tone i pristupaju vladajućem taboru Milorada Dodika. „SDS ne smije izgubiti na težini“, tješi se Govedarica. Ipak, stranka mu nezaustavljivo kalira. 
Pretežak će zato biti gubitak gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića sa njegovih stotinu i kusur kilograma žive vage. Navodno je isto suđeno i Mići Mićiću iz Bijeljine. Koji, također, spada u kapitalce po pitanju, kako ono Govedarica kaže, stranačke težine... Prije četiri godine SDS je u državnom parlamentu osvojio pet zastupničkih mjesta. Sada će ih imati komada dva, što je najgori stranački rejting od potpisivanja Mirovnog sporazuma! 
Objektivno, lošije nisu stajali još od one izdajničke sarajevske odbijenice zahtjevu američkih prijatelja da se Karadžićevoj stranci zvanično zakonski uskrati mogućnost političkog djelovanja zbog neskrivenih terorističkih tendencija i dokazanih zločinačkih aktivnosti. Zabrani se tada žestoko usprotivila Izetbegovićeva SDA. Takva im je (demokratska) gradnja!

„Dobro nam došli, dugo smo vas čekali“

SDS Konačni pad!

Teško je povjerovati da jedno od najvećih imena Holivuda – sjajni glumac Majkl Daglas (Michael Douglas), do sada nije imao svoju zvijezdu na stazi slavnih. Desilo se to tek sada, a legendarni glumac nije tajio koliko je sretan i počastvovan zbog toga. 
I površnom poznavaocu filmske umjetnosti jasno je da se radi o velikanu kakav se ne rađa tako često ni u Holivudu. Njegov slučaj pokazuje da nikad nije kasno, pa tako ni za zvijezdu na stazi slavnih, čijim je otkrivanjem proslavio 50 godina impozantne karijere.
Majkl Daglas rođen je 25. septembra 1944. godine. U braku je s Ketrin Zetom Džons (Catherine Zeta-Jones), s kojom ima dvoje djece. „Rat ruža“, „Crna kiša“, „Sirove strasti“, „Fatalna privlačnost“... samo su neki od filmova u kojima je briljirao.

Dobio zvijezdu na stazi slavnih u Holivudu

Daglas: Proslavio 50 godina impozantne karijere

Zvijezda za velikana

Uskoro na bosanskohercegovački politički teren istrčava novi sastav državnog Predsjedništva. Milorad Dodik, Željko Komšić i Šefik Džaferović zaklinju se da će „savjesno obavljati dužnost, poštovati Ustav BiH, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse u cijelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i osnovne slobode, te brinuti o interesima ravnopravnosti svih naroda i građana“.&nbsp;&nbsp; Tako nam Bog pomogao, Allah nam se smilovao!
Budući da ostvaruje rekordni treći mandat, pretpostavlja se da je Komšić već savladao tekst zakletve. Gradivo malo teže liježe Dodiku i Džaferoviću, ali u svakom je slučaju ohrabrujuće kako će trojica veličanstvenih dvadesetog novembra ove godine biti zajedno skupa u dobrostojećoj austrougarskoj građevini na sarajevskoj adresi Titova 16. 
Nema, dakle, najavljivanih skajpova, ni video linkova, iz Banjaluke ili bespuća obližnje Lukavice, kojim se u predizbornoj kampanji razbacivao srpski član kolektivnog šefa države. Istina, Dodik će svoju prvu, poprilično neustavnu zakletvu (kao kravi sijeno) položiti u Narodnoj skupštini Republike Srpske, gdje ga očekuju novi poslanici entitetskog parlamenta te nasljednica na predsjedničkoj funkciji Željka Cvijanović. 
„Odgovaram samo srpskom narodu i srpskoj republici“, provocira srpski šef. „Pozivam Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića da nam dođu u zvaničnu posjetu“, podkebava građanin Hrvat. „Tužit ću Vladu RS-a jer me povezuje sa ratnim zločinima i mudžahedinima“, zakuhava sumnjivo špijunsko lice. 
Tri člana, tri priče, tri strana jezika.. Krenuli su žestoko, neracionalno i, kako se kaže, dijametralno suprotno, a da nisu još ni zasjeli u fotelje. Blago nama koji imamo dovoljno razloga za opravdanu strepnju od izvjesne gore budućnosti!
I dok se za nove predsjednike i pripadajuću savjetničko-ublehašku svitu prostrani kabineti pospremaju i čiste, pituraju i kreče, Komšić je, ničim izazvan, skoknuo do Zagreba. Tamo je nabrzinu ručao i popio dv'je-tri sa besposlenim umirovljenikom Stipom Mesićem, valjda jedinom osobom iz političkog lagera susjedne države koja mu se javila na telefon. Naravno da je apsolutno nevažno o čemu se pričalo u tišini renomiranog restorana. Baš kao što je besmisleno i Komšićevo srljanje u jedno veliko zagrebačko ništa...

Besmisleno Komšićevo srljanje u zagrebačko ništa...

Tri člana, tri strana jezika!

Milan Pavkov 2017. je prešao u Crvenu zvezdu za 300.000 eura iz Radničkog iz Niša. Transfer Virdžila van Dajka (Virgil van Dijk) u januaru ove godine iz Sautemptona u Liverpul bio je težak fantastičnih 86 miliona eura. Međutim, ni najskuplji defanzivni fudbaler na planeti nije uspio zaustaviti, prema cijeni, skoro 300 puta jeftinijeg napadača beogradskog kluba da dva puta zatrese mrežu Liverpula za najveću senzaciju evropske Lige prvaka u posljednjih nekoliko godina.
Više od 55.000 navijača na stadionu "Rajko Mitić" u Beogradu prisustvovalo je prvoj pobjedi Zvezde u elitnom takmičenju nakon 26 godina, a junak trijumfa šampiona Srbije bio je Pavkov, čiji su golovi presudili engleskom velikanu i aktuelnom viceprvaku Evrope. 
Pavkov je rođen 9. februara 1994. godine u Novom Sadu, gdje je u istoimenom klubu i počeo fudbalsku karijeru. Kasnije je igrao u drugom novosadskom timu, Vojvodini, da bi preko Radničkog stigao u Zvezdu. Zanimljivo je da nikad nije nastupao za neku od mlađih ili seniorsku reprezentaciju Srbije.

Fudbaler Crvene zvezde s dva gola potopio moćni Liverpul

Pavkov: Prvi trijumf u Ligi prvaka nakon 26 godina

Tvorac senzacije

Policijski inspektor u zasluženoj penziji nedavno mi je prezentirao crnu hroniku sarajevskog narko tržišta. Dok smo se rastajali, dobronamjerno je preporučio: „Nemoj ovo ništa objavljivati. Radi sebe, da te glava ne zaboli. Opasan je to svijet, spremni su na sve. Niko te ne može zaštititi. Pa ni policija“, rekao je. 

Ne pripadam novinarskom (polu)svijetu što vlastite tekstove zapišava pseudonimima i izmišljenim inicijalima. Sve što napišem, to i potpišem! A, opet, nisam baždaren da prešutim šokantne informacije o tržištu smrti na koje sam, ne htijući, nabasao. Iskusnom policajcu ovdje se, evo, javno zahvaljujem na ljudskoj sugestiji o „zakletvi šutnje“. Međutim, njegova ću saznanja ipak podijeliti u najkraćoj mogućoj verziji.

Stvari, dakle, stoje ovako! Prema (ne)službenim podacima, u Sarajevu je registrirano oko tri hiljade ovisnika o teškim drogama. Broj je, navodno, znatno veći, ali ostavimo tu dilemu za neku drugu priliku. Uglavnom, svakom narkomanu potrebna je dnevna doza od minimalno jednog grama opijata. Moj bi sagovornik tu rekao: To ide u venu, direktno u organizam i nema dalje!

Ukoliko dnevnu „fasungu“ od tri hiljade grama heroina za tri hiljade sarajevskih ovisnika pomnožimo sa brojem dana u godini, dolazimo do cifre koja prelazi cijelu tonu droge namijenjene isključivo intravenoznom konzumiranju. Nedavno su i američki obavještajci iz CIA-e objavili da je naša država, a poglavito njena prijestolnica, najvažnija tranzitna ruta ka Zapadnoj Evropi. Neke procjene govore da se preko bh. teritorije godišnje prokrijumčari više od trideset tona heroina.

Nema dovoljno prostora da se u ovoj zastrašujućoj priči o putevima droge spomenu drugi bh. gradovi, kao ni tone preostalih teških opijata dostupnih na crnom tržištu, poput kokaina i sličnih otrova na koje se žrtve narko mafije masovno „navlače“. Jednako je i sa takozvanim lakim drogama, od marihuane do hašiša. I na kraju kad se zbroje izvještaji svih raspoloživih policijskih agencija (OSA, SIPA, FMUP, MUP KS...), na godišnjem nivou u Sarajevu se ne zaplijeni niti kilogram heroina. Što je, kako rekosmo, tek trećina dnevnih potreba registriranih narkomana u gradu ispod Trebevića.

Za čiji, onda, račun rade pojedini stranački policijski šefovi, osim što okolo kukaju da ih, kao, nepoznat neko sprečava da se bave poslom za koji su adekvatno plaćeni? Pametnom je i išaret dosta...

U Sarajevu se ukupno ne zaplijeni niti kilogram heroina...

Hronika narko tržišta

Sa samo 15 godina učestvovao je na prvom takmičenju iz književnosti i osvojio je drugo mjesto, a ovih dana o njemu piše čuveni američki magazin „Forbes“. Nermin Delić mladi je pjesnik iz Jajca, a njegov projekt „Mili Dueli“ na austrijskom EYA festivalu ostvario je najzapaženiji rezultat.
Time je ostvario svoj najbolji uspjeh. Ušao je u Top 5 u domenu povezivanja kultura Evrope i svijeta.
Iako studira medicinu, ljubav prema književnosti rodila se još dok je išao u osnovnu školu. Objavio je tri knjige poezije, a u toku je i prevođenje na slovenski, makedonski, talijanski, engleski i poljski jezik. Iza njega su brojne nagrade. 
Edukacije i usavršavanja su korisni, a, kako kaže, najviše bi volio da sve što nauči primjenjuje u svojoj Bosni.
Nermin Delić rođen je 12. jula 1995. godine u Bugojnu.

Ovih dana o mladiću iz Bugojna piše čuveni američki magazin „Forbes“

Svestrani Bosanac

Pregovori, dogovori i programske platforme za formiranje budućih kantonalnih vlada bez Stranke demokratske akcije uspješno se privode kraju. Već koncem ovog mjeseca nove će se koalicije uspostaviti u Bihaću, Tuzli, Sarajevu, Goraždu... Nesumnjivo je da svjedočimo ohrabrujućem preokretu na ovdašnjoj političkoj sceni, a poslije dvije duge decenije „rukovođenja i komandovanja“ SDA izvjesno putuje u opoziciju. 
Kako se približavaju rokovi za konstituiranje kantonalnih skupština, brutalniji su napadi i monstruoznije optužbe kojim se iz tabora vječito vladajuće stranke nasrće na političku konkurenciju. Ponajviše pljuvačke u tom smislu ispaljeno je na račun Naše stranke, koju se gebelsovskim metodama javno difamira i kleveće za navodnu „antibošnjačku zavjeru“. 
Jedan od uticajnijih kadrova SDA u glavnom gradu BiH nedavno se nedopustivo razbacivao famoznim „velikosrpskim ciljevima, ograncima srbijanskih obavještajnih službi“ i sličnim idiotlucima svojstvenim fašističkim ideolozima s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Meta je, dakle, već određena! 
Čekaju se tek napaljeni dragovoljci za fizički obračun sa targetiranim nevjernicima. Stoga bi tu moralo biti mjesta za preventivnu policijsku intervenciju te zakonsko sankcioniranje krvoločnih huškača na nedužne ljudske glave. 
Uporedo sa medijskim radovima za (fizičku i moralnu) eliminaciju konkurencije, iz SDA kontinuirano plasiraju parole o tome kako je, eto, njihovom zaslugom Sarajevo postalo metropola!? Gnusna će laž u međuvremenu postati obavezan stil ponašanja napirlitanih skorojevića iz „stranke muslimansko-povijesnog kruga“.
Jer današnje Sarajevo zapravo i jeste stvarna, tragična posljedica, slika i prilika jedne beznadežno korumpirane, nepotističke i pogrešne politike. Politike koja je nekadašnji kozmopolitski, olimpijski, sportski i umjetnički centar jugoistočne Evrope strovalila u sumornu dolinu kičastih tržnih centara, sivih betonskih konstrukcija, zapuštenih ulica, zahrđale infrastrukture, zagađenog zraka i nesigurnog življenja. 
Zato se najtežih dvadesetak godina primitivne i loše vlasti konačno mora prekinuti. K'o što kaže ona ratna pjesma: Sarajevo će biti, SDA će proći...

Sarajevo će biti, SDA će proći...

Targetiranje Naše stranke

Ruski teniser&nbsp;Karen&nbsp;Hačanov&nbsp;osvojio je ATP Masters 1000 u Parizu, pobijedivši (7:5, 6:4) u finalu Srbijanca Novaka Đokovića, koji je krenuo po 33. titulu na turnirima ovog, najjačeg ranga.

Hačanovu je ovo bilo prvo finale na turnirima serije Masters 1000. Đoković i Hačanov prije minulog finala u Parizu igrali su samo jednom, ove godine u osmini finala Vimbldona, a slavio je srbijanski teniser.

Đoković se na ovom turniru poprilično potrošio nakon mečeva s Marinom Čilićem i Rodžerom Federerom (Roger), a imao je i manjih zdravstvenih problema, koje je uspješno iskoristio Hačanov, u velikom finalu i napravio senzaciju. Rus je prije finala Mastersa u Parizu bio 18. igrač na ATP rang-listi, a sada je 11., što mu je najbolji plasman u karijeri.

Karen&nbsp;Hačanov&nbsp;rođen je 21. maja 1996. godine u Moskvi. Do sada je osvojio četiri turnira te ukupno zaradio 3.399.426 američkih dolara. Omjer pobjeda i poraza je 72:63.

Ruski teniser u finalu turnira u Parizu savladao prvog igrača svijeta Novaka Đokovića

Hačanov: Do sada zaradio 3,3 miliona američkih dolara

Čudo iz Moskve

Regionalna internet-zvijezda u pričanju viceva, Sarajlija Dino Adilović, nakon oktobarskih izbora, nastupio je u svom karakterističnom stilu. Pa veli ovako: “Veselo je u Demokratskoj fronti, dernek, muzika, gori na sve strane, proslavlja se pobjeda Željka Komšića. Egzaltiranom slavljeniku prilazi neki nepoznati Mujo pa ga pita: Željko, jesi li ti Bošnjak ili Hrvat? A na to će ti Komšić spremno potvrditi - JESAM!”&nbsp; Dinin vic dobio je i neočekivan nastavak, da ne kažemo humorističku ekstenziju. Nećete vjerovati, ali u sarajevskoj ćeliji Stranke demokratske akcije na vlastiti se račun zezaju da su im u centrali izdavali striktne naputke kako glasati za budućeg predsjednika države. Tako je ispalo da su ovi što konzumiraju alkohol i druge opijate, zaokruživali Komšića, dok su “šerbetlije” povjerenje ukazalE Šefiku Džaferoviću. 
Direktnim posljedicama organiziranog i proaktivnog pristupa na biralištima nedavno se pohvalio i Semir Efendić iz Novog Grada. On tvrdi da smo, zahvaljujući SDA, “umjesto dva člana Predsjedništva BiH, koji će raditi na razgradnji i rušenju države, kroz ove izbore dobili dva člana Predsjedništva koji će graditi BiH”. Komšić se povodom najnovijih Efendićevih insinuacija nije oglašavao...
No, šalu na stranu! Jer, prava tema nije neboderski predsjednik države u trećem izdanju NEGO postizborna raspodjela nacionalno zacementiranih pozicija u bespućima dejtonske ustavne kakofonije. Kako se Goran Opsenica iz Hrvatske demokratske zajednice preko noći prekomandovao u Srbe, a mlada nada Srpske demokratske stranke Nina Bukejlović skončala među Bošnjakinjama, postavlja se ozbiljno pitanje za čije se babe zdravlje Centralna izborna komisija BiH neukusno poigrava s bosanskohercegovačkim nacionalnim identitetima. 
I nije prvi put da političari prodaju obraz za paušal, ali je krajnje vrijeme da se lažnom, da ne kažemo paušalnom, predstavljanju, manipulacijama i prevarama između dva izborna ciklusa institucionalno stane ukraj. Neka cvjeta stotinu cvjetova, rekao bi mudri tvorac moderne Kine. Neka, onda, svako ima pravo na slobodno nacionalno izjašnjavanje. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Bosanci, Hercegovci, Sejdići, Finciji... Sve može, sve se pika i prolazi. Samo dajte, neka to što je čovjek odabrao da bude, tako i ostane!&nbsp;

Prava tema nije neboderski predsjednik države u trećem izdanju

Obraz za paušal!

Iako Zdravko Čolić već decenijama “pjeva danju, pjeva noću”, svaki njegov koncert je istinski muzički praznik. Tako je bilo i preksinoć u tuzlanskoj dvorani Mejdan, gdje je više od 6.000 posjetilaca uživalo u Čolinom spektaku.&nbsp; Koncert je održao u okviru turneje “Ono malo sreće”, kako se i zove njegov aktuelni album. Legendarni Čola armiji svoje vjerne publike uvijek pruži mnogo više od “ono malo sreće”, a ljubav u svakom slučaju dobiva natrag u ogromnim količinama.
Majstor za spektakle rođen je 30. maja 1951. godne u Sarajevu. U svojoj jedinstvenoj muzičkoj karijeri obarao je rekorde posjećenosti dvorana i stadiona, a nosači zvuka s njegovim pjesmama bilježili su vrtoglave tiraže.
Danas živi u Beogradu sa suprugom Aleksandrom te kćerkama Unom i Larom.

Na koncertu u tuzlanskom Mejdanu uživalo više od 6.000 posjetilaca

Čola: Decenijama uživa status muzičke zvijezde

Majstor za spektakle

Nemoguće je čak i zamisliti situaciju u kojoj bi se u Americi ili nekoj zapadnoj zemlji koje su demokratski uzor za Bosnu i Hercegovinu, dogodilo da tamošnji ministar policije ili pravde u postizbornoj fazi zaprijeti političarima da se vlada ne smije sastaviti bez “njegove” partije. To je recept za državni udar. Vidjeli smo kako je to ranije prolazilo u Turskoj ili nekim afričkim zemljama. 

Osim što dokazuju vlastodržačku oholost i, očito, tendenciju da postanu vječiti zaštitari samo svog interesnog kruga, oni koji to propagiraju, pokazuju i poltičku nepismenost, ne razumijevajući temeljne postulate demokratije.&nbsp;&nbsp; 
Demokratiju, naime, ne čine samo izbori i (od straha) slobodno glasanje kao izraz građanske volje, već i pravo na sastavljanje koalicija po mjeri onih koji traže promjene. Uostalom, svugdje se na svijetu izbori organiziraju radi promjene, a mirna primopredaja vlasti garant je slobode i samog opstanka države. Zato nijedna politička stranka u BiH ne smije blokirati provedbe izbornih rezultata, kako je to u ime međunarodne zajednice, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, naglasio i visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko). 
Zapravo, najavljeno sastavljanje vlasti bez Stranke demokratske akcije ne samo da je zagarantirano pravo izabranih političkih predstavnika, već i njihova građanska dužnost, pa i liderska obaveza. Ruku na srce, u posljednjoj dekadi svoje vladavine od četvrt stoljeća SDA se fakat pretvorila u notorni politički kartel: nekoliko porodica i manja skupina manipulanata želi vladati vjerskim, nacionalnim i drugim važnim osjećajima građana, posebno strahom. A to je neprihvatljivo.
Koalicija bez te partije najbolja je prilika da se ublaži, a ponegdje i potare brutalna krađa glasova i konačno osujete provalnici u bh. politički sistem. Ne smije se, dakle, zanemariti pravo na udruženo političko djelovanje, iako sa moguće različitih ideoloških pozicija, ali s istim programskim ciljem, jer to je u korist cjele Bosne i Hercegovine. 
Ako već godinama eskiviraju zakon zbog raznih političkih krađa, oni koji žele opoziv krhke bosanske demokratije, bar tako moraju biti zaustavljeni. Njihova (politička) patka o “zaštiti” narodnih interesa, jednostavno, ne smije više proći, jer su se oni po moći i nagomilanom materijalnom blagu odavno odvojili od skromnog i vrijednog bosanskog naroda.

U posljednjoj dekadi svoje vladavine od četvrt stoljeća SDA se fakat pretvorila u notorni politički kartel

Opoziv demokratije

Čovjek odluke u sinoć odigranom 117. ligaškom derbiju gradskih rivala Sarajeva i Željezničara bio je napadač tima s Koševa Mersudin Ahmetović.&nbsp;&nbsp; Iskusni ofanzivac postigao je dva gola i na taj način donio tri boda lideru na tabeli (2:1), ali je, osim toga, pokazao i veliku borbenost za svaku loptu, za šta je ispraćen ovacijama pristalica bordo boje. Da postoji satistika, sigurno bi bio u samom vrhu među napadačima i u segmentu zalaganja na terenu.
S nova dva premijerligaška gola, Ahmetović je došao na brojku od osam u dosadašnjem toku sezone.
Mersudin Ahmetović rođen je 19. marta 1985. godine u Tuzli. Igrao je u dva navrata za tuzlansku Slobodu te za Rostov, Volgu i Saljut u Rusiji. U Sarajevo je stigao tokom ljeta 2016., a upisao je i pet nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Napadač Sarajeva sa dva gola donio pobjedu svom timu

Igrač odluke

„Kad sat zazvoni na kuli kraj Begove džamije ja siću, siću do bašče šatro šljive da proberem ti uzmi ibrik, srebrn ibrik k'o fol vode da doneseš…“Kamena jabukaDan siv. Tmuran. Kiša krene pa stane. Sivo, olovno nebo se nadvilo nad Gradom. A Grad, nekako tih i nijem. Baš kao za Svi svete. Slijedi Dušni dan. Brdo ponad Grada treperi. Puno je crvenkaste svjetlosti koja se razliježe brdom. Ljudi kao siluete prolaze jedni pored drugih. Tiho. U mimohodu. Nose cvijeće u rukama i tiho pričaju s kamenom.Jedna obitelj se zaustavila pored raspolovljene kamene jabuke. Negdje na pola brda. Otac, majka, dječak i djevojčica. Otac zastade prvi. Djevojčica pita: „Gdje smo ovo, tata?“ Tata joj reče da priđe bliže. Da tu spava njegov drug. Drug iz mladosti.Djevojčica je gledala jabuku, bijelu kamenu jabuku, i pitala ga zašto je odlomljena. On je zagrli i tiho joj reče: „Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek“.I dok je tata objašnjavao svojoj kćerki što je raspuknuta jabuka, kiša je sipila. Lijeno se spuštala na grad. A opet u toj lijenosti je bilo nešto jako, veliko, teško, snažno. Bilo je nešto što drži ljude u zebnji. Zaustavlja ih u koraku i tjera da se preispituju. Dražen, momak iz kvarta, skladao je svoje prve pjesme. Žurio na koncert brzinom koju samo mladost zna i nikad nije stigao. Zaustavila ga brzina. Ostala je samo njegova jabuka.Crvena jabuka. Njegov bend i neotpjevane pjesme. Ali i godinama poslije, na brdu iznad grada, svakog 1. 11., njegova kamena jabuka na groblju Bare puna je cvijeća i svijeća. Poruka, rukom ispisanih. Nekih novih djevojčica. Neke nove mladosti. Jedna majka je prolazila pored tog kamenog vječnog počivališta i čula razgovor četveročlane obitelji. Bila je sa sinom. Sin je zastao i pitao je što je to. Ona mu je tiho rekla da je to spomenik jednoj mladosti. Jednom darovitom sarajevskom mangupu, jednom momku neostvarenih želja. Jednoj generaciji raspjevane mladosti.Sin ju je pitao da li je to njegova mama donijela toliko cvijeća na kameno počivalište Draženovo. „O, ne, nije. Cvijeće donose znani i neznani.“ Baš kao što je buket margareta položila i četveročlana obitelj malo prije toga. Kiša je iz sjećanja prizvala stihove pjesme: „Bježi, kišo, s prozora“.Raziđoše se i uputiše ka nekim drugim kamenim spomenicima. Majka je putem sinu pričala o jednoj mladosti koja je pjevala, a koja ni slutiti nije mogla da će par godina kasnije surovi rat zaustaviti svaku pjesmu. Zaustaviti mladost. Rekla mu je i da se mladost jednom živi. Da se mladost jednom raduje i da život samo jednom igra svoju ulogu. A pjesme? One ostaju da čuvaju sjećanje, da ga održavaju živim. A Dražen, među rajom omiljeni Para, Zijo, bio je jedna priča sarajevska.Vječno počivališteMajka Elvira i otac Ferdinand. Priča koja se rijetko danas priča. Toliko lijepa da nije mogla da ostane. Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane..“Nastavljajući svoj hod ka sljedećem hladnom kamenu, majka se sjeti riječi: "Kad me napadnu misli puke taštine ili kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada."Te uzvisine nam vraćaju u život one koji nam nedostaju. Kiša je i dalje padala samo nikoga nije bilo na prozoru da je otjera. Ostalo je pola jabuke kao vječno počivalište, dok druga polovina i danas mami osmijehe i radost neke nove mladosti.

Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek.

Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane…“

Bježi, kišo, s prozora

U svojoj novoj knjizi dugačkog naslova “Samoubistvo Zapada: Kako ponovno rađanje tribalizma, nacionalizma, populizma i politike identiteta uništava američku demokratiju” konzervativni kolumnista „Los Angeles Timesa“ Džonah Goldberg (Jonah) svrstava sebe u sve brojniju skupinu najžešćih mislilaca s početka 21. stoljeća koji upozoravaju da se Zapad suočava sa do sada najopasnijim rizikom propadanja. A tu je i njegova tvrdnja da su američke vrline postale američki poroci ovdašnje moderne kulture. To nije onaj isti pop-art u koji smo svi decenijama bili zaljubljeni.&nbsp; Kraj za takozvani američki mit&nbsp; Ili, kako opako tvrdi, SAD su se pretvorile iz “grada na vrhu brda” (City Upon a Hill) u “silu mraka i svjetskog zla”. Goldberg odbija tezu političkog “kraja historije”, izvučene iz istoimene knjige Frencisa Fukujame (Francis Fukuyama) iz 1992. godine. Ovo je kapitalno djelo zagovaralo da će američka (zapadna) demokratija biti vrhunac globalnog socijalnog vrenja u korist liberalizma. Iako i Goldberg drži da je liberalni kapitalizam najbolji politički sistem, ipak smatra da je došao kraj za tzv. američki mit. Tako negira i popularni Marksov koncept dosezanja ekonomski emancipiranog društva (od svakog prema mogućnostima – svakom prema potrebama), nagovještavajući da se suočavamo s propašću američkog sna. A tu je onda i politički ćorsokak. Amerikanci su pogriješili i može biti da će se s Donaldom Trampom (Trump) tek naći na krivoj strani povijesti. Ili, kako to formulira ovaj autor - umjesto da smo se prepustili u vlast briljantnog američkog ustava - Amerikanci sve više gledaju na svoju prošlost kao na pogrešnu tradiciju: “sistem opresije, eksploatacije i bijelih privilegija”. To je ta dominacija bijelog čovjeka.&nbsp; Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom. &nbsp; Sve bi to moglo biti ugroženo zbog moralnog nazadovanja i demokratskog preokreta u suprotnom smjeru, jer narodna volja se “mora” poštovati. Sjedinjene Države tako postaju sve podložnije partijanstvu i polarizaciji i bez konsolidacije demokratskog konsenzusa, jer sve je više onih koji fanatično zastupaju oprečna politička stajališta. No, zato se ne može optužiti samo “dežurni krivac”, aktuelni šef Bijele kuće Donald Tramp već i bivši predsjednik Barak Obama (Barack); obojica su potkopavala “američki eksepcionalizam” - tvrdi Goldberg.&nbsp; Džaba nam je sad plakati&nbsp; Naravno, ne treba imati mozak atomskog fizičara, već samo obično američko političko i životno iskustvo da bi se Goldbergovim tvrdnjama dodalo ponešto lično. I Amerika zaostaje upravo zbog političara koji su se prije Trampa zalagali za status quo; poput Hilari Klinton (Hillary Clinton) recimo. Vrijeme je, dakle, za pravu analizu! Upravo je Hilari umislila da mora biti predsjednica, nudeći biračima malo novog - od zdravstvenih reformi do drugačije vanjske politike. Ipak, Klinton je nastavila insistirati na svom političkom mesijanstvu. I to je onda porodilo Trampa. Sada imamo predsjednika koji jaše na američkoj žudnji za novom, neizvjesnom, umjesto starom dobrom Amerikom. Trampov je slogan “napravimo Ameriku ponovo velikom”, uz sve te njegove čistokrvne laži, neostvariva obećanja ili pogrešne brojke sasvim naopačke izvrnut koncept. Zapravo, Tramp presvlači Ameriku u zaostali i impulsivni tribalizam – nudeći joj ponovo mentalitet zavađenih plemena. Loš je to primjer i za ostatak svijeta. Nasreću, nije još sve propalo. Jer, u posljednjem stoljeću, ne samo dekadama, nije prošla nijedna godina u kojoj nije predviđan sunovrat Zapada. Drugim riječima, da nismo imali u oblacima zanesenog Obamu i da se praktično cijeli establišment Demokratske partije nije udružio da 2016. uskrati predsjedničku nominaciju socijalisti Berniju Sandersu (Bernie) – ne bi nam se dogodio ni Tramp. Džaba nam je sad plakati. Zato su američke novine učestale s ironičnim naslovima kako Tramp pravi velikom Kinu, a ne Ameriku. Kapitalizam je struhnuo iznutra Ono što današnja upozorenja odvaja od te dramatične prošlosti i tadašnjih strahova ili obmana da je kapitalizam struhnuo iznutra jeste faktički ekonomski uspjeh azijskih zemalja. Taj se uspjeh sve češće i kod nas u zemljama zapadnog Balkana postavlja kao “alternativa” zapadnoj demokratiji. O tome, recimo, često diskutiraju Rusi u Vijeću sigurnosti UN-a kada se govori o BiH. Smiješna je to i jeftina priča, jer Rusija ima manju ekonomiju od američkih država Njujork, Teksas ili Kalifornija - pojedinačno. &nbsp; Jedna stvar ipak plaši, jer o tom zapadnom opadanju gotovo simultano u svojim knjigama, osim Goldberga, pišu i bivši šef njemačke diplomatije Joška Fišer (Joschka Fisher) - “Spuštanje Zapada: Evropa u novom svjetskom poretku 21. stoljeća”, te njemački historičar Hejnrih August Vinkler (Heinrich Wincler) – “Je li Zapad razbijen: O trenutnoj krizi u Evropi i Americi”. A tu je i bivši ambasador Singapura u UN-u Kišor Mahbuhani (Kishore) sa svojom knjigom iz 2018. “Je li Zapad izgubio? Provokacija!”. &nbsp; A njima se ne može ne vjerovati.

Američki ustav pak, iako ratificiran 1787. godine u Filadelfiji, od početka utvrđuje da su svi ljudi, bez obzira na boju kože, isti pred Bogom i jednaki pred zakonom

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

Pumpica sve slabija

SDS Konačni pad!

Zvijezda za velikana

Tri člana, tri strana jezika!

Tvorac senzacije

Hronika narko tržišta

Svestrani Bosanac

Targetiranje Naše stranke

Čudo iz Moskve

Obraz za paušal!

Majstor za spektakle

Opoziv demokratije

Igrač odluke

Bježi, kišo, s prozora

Američka periferija

Kolumne

Beograd "vježba", Sarajevo šuti!

Pumpica sve slabija

SDS Konačni pad!

Zvijezda za velikana

Tri člana, tri strana jezika!

Tvorac senzacije

Hronika narko tržišta

Svestrani Bosanac

Targetiranje Naše stranke

Čudo iz Moskve

Obraz za paušal!

Majstor za spektakle

Opoziv demokratije

Igrač odluke

Bježi, kišo, s prozora

Američka periferija