U mom životu, koji nije bio lagan, jer moram priznati da ni ja nisam bio čovjek lagane naravi, bio sam često tvrdoglav, uporan, nastojao sam da ostvarim ono što sam želio ulažući sve moguće snage i svoje sposobnosti. Moram reći da sam zbog toga često doživljavao teške životne momente. Uzaludne žrtve na oltaru slobode Naime, čovjek reagira na određene situacije direktno, na nepravde, na zlo koje se čini, na stanja u kojima se čovjek može naći... U moj život zlo je ušlo vrlo rano i to u najgrubljoj formi u kojoj se može pojaviti. Izgubio sam oca, dva brata, sestru, proživio teške momente, a da nisam u rezultatu napora koji sam uložio, ne samo ja nego i svi moji koji su stradali od zla, dali efekt koji bi opravdao žrtvu.&nbsp; Najgora situacija nastaje onda kada konstatirate da su velike žrtve koje ste dali bile uzaludne, besmislene, bez efekta, da su silne energije i vrijednosti ljudske potrošene, a da kvalitet ljudskoga života i ponašanje nisu uznapredovali ni za korak. Naprotiv, često je još i gore. To je jedno iskustvo koje imamo gotovo svi, samo nismo toga svjesni. Ja sam lično postao toga svjestan vrlo rano, jer sam konstatirao, zbog toga što sam aktivno učestvovao u tadašnjem životu, da su silne energije i žrtve koje su položene, kako se to kaže na oltar slobode, ustvari bile uzaludne. Da nikakva sloboda nije nastala kao rezultat tih žrtava, da je, naprotiv, nastalo jedno stanje u kojem je također vladala uzurpacija ljudskih prava i podređenost čitavih grupa ljudskih, vjerskih, nacionalnih, kulturnih... Sistem grubo uzvraća Dakle, da sloboda u onome svom osnovnom, temeljnom značenju, a to je pravo čovjeka da živi sukladno sebi i svojim interesima i svojim ljudskim mogućnostima, ne može da se ostvaruje u uvjetima u kojima postoji apsolutna vlast i u kojima jedna grupa uzurpira sva prava, a druga nema nikakvih prava. &nbsp; Sve to čovjeka dovodi u situaciju da se pokušava suprotstaviti, ako ima za to energije i sposobnosti, ali suprotstavljanje znači istovremeno i gubljenje. Jer se ne možete jednome sistemu koji vrši limitiranje i restrikciju ljudskih prava suprotstaviti na taj način da demonstrirate ta prava. To znači da postupate suprotno onome što takav sistem ili režim zahtijeva, a vi uvijek u takvim sistemima činite to kada iznosite istinu, kada se zalažete za ljudska prava, kada podržavate slobodu izražavanja, kada podržavate slobodu mišljenja, slobodu vjerovanja, slobodu djelovanja, dakle tada se suprotstavljate jednome sistemu koji vam vrlo grubo uzvraća, s obzirom na to da se zasniva upravo na potpunoj podređenosti ljudi samome sistemu. Jedina snaga je snaga mišljenja &nbsp; Nažalost, sve nade koje smo mi gajili devedesete godine, kada je padao komunistički sistem, također su iznevjerene, jer nismo stvorili ništa što bi bilo slično slobodi po njenoj biti, nego smo stvorili također samo jedan novi oblik podređenosti, jedan novi oblik obespravljenosti velikog broja kategorija ljudi, velikog broja načina mišljenja, vjerovanja, djelovanja... Zbog toga je svako razmišljanje o ljudskom životu, ukoliko se teži da se dođe do istine, nešto što je veoma teško. U tom smislu sam rano postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke. Da bi pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće mišljenjem suprotstaviti se grubosti, realnosti života, napisao sam jednu knjigu koja nosi naslov "Tegobe mišljenja". Smisao i zadatak te knjige sastoji se u nastojanju da se razotkrije na koji način se mišljenje može osposobiti da prevazilazi teškoće koje samo proizvodi s obzirom na to da je također uvjetovano vremenom i odnosima u kojima nastaje. &nbsp; Tu knjigu, nažalost, nisam još dovršio za štampu, ako mi Bog da još nešto malo vremena, pokušat ću da je dovršim. Također sam u pokušaju da na neki način osvijetlim stvari za ljude napisao i jedno djelo koje nosi naslov "Kraj bošnjačkih iluzija". Prvi dio tog djela sam objavio, ali drugi dio u kom se direktno tematiziraju iluzije i greške koje smo napravili mi, Bošnjaci, i koje plaćamo time što nismo, evo za gotovo 30 godina, uspjeli da vratimo svojoj državi smisao i sadržaj koji ona historijski ima i na šta ima pravo. Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu, ukoliko se radi o tome da se separatizam u BiH sve više i snažnije ispoljava. Počeo sam gubiti životnu snagu I s druge strane da se nasuprot njemu ne javlja snaga sinteze, povezanosti i jedinstva našeg svijeta, odnosno našeg naroda koji živi u ovoj državi. Mi smo svi narod ove države, mi jesmo različitih vjera i nacija, različitih političkih pogleda, zanimanja, interesa, ali ono što nas sve povezuje bitno je da smo mi narod ove države. Pripadamo njoj i to više od hiljadu godina, prema tome, nas ta činjenica obavezuje da odgovorimo na pitanje kada ćemo opet biti narod jedinstven naše jedinstvene države, bez obzira na naše razlike u vjerskom, nacionalnom, političkom, kulturnom identitetu ili habitusu koji nosimo. &nbsp; Dakle, ja sam sebi postavio dosta velike zadatke, vjerujući da mi je Bog dao, između ostalog, i jednu privilegiju da sam dugovjek, da sam ušao u 90. godinu u odličnom zdravstvenom stanju. Međutim, doživio sam nešto što me pogodilo i to tako snažno da sam naglo počeo gubiti tu životnu snagu, energiju koju sam posjedovao. Davao sam različite signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku egzistencijalnu situaciju, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja. Davao sam znakove da mi je potrebna pomoć, da mi je potrebna podrška. Međutim, ona ruska poslovica "Ljudi ne čuju jedni druge" - ljudi ne čuju moje pozive u pomoć da mi se omogući da umrem kao ljudsko biće, a ne kao nekakvo slučajno biće koje se našlo na mjestu na kojem ne može da postoji, koje se našlo u uvjetima koji mu oduzimaju snagu i ne daje mu mogućnost da svoj život završi na dostojanstven način.

Rano sam postao svjestan da je jedina snaga koja nam preostaje da se suprotstavimo snaga mišljenja. Ali, istovremeno, da je mišljenje nešto što pred čovjeka postavlja velike zadatke

Nastojim da razjasnim koje su to ključne pogreške našeg mišljenja i djelovanja koje nas je uvelo u situaciju da postepeno gubimo i jedinstvo države, a i samu državu

Davao sam signale o težini moga položaja u kojem sam se našao nakon što je moja žena, rahmetli Nadija, preselila, da sam doveden u izuzetno tešku situaciju, egzistencijalnu, da su mi uvjeti života suprotni interesima moga zdravlja i moga djelovanja

Počeo sam gubiti životnu snagu

Centralna izborna komisija BiH najavila je da će naredne sedmice potvrditi rezultate općih izbora. Trebalo im je samo još da ovih dana „uštimaju“ neke mandate, naročito one iz reda srpskog i bošnjačkog naroda u entitetskim parlamentima, pa da svi zajedno zaključimo da je neviđena izborna pljačka dobila i pečat.&nbsp;&nbsp;I, na kraju su ih naštimali tako da su od četiri mandata iz kvote srpskog naroda, najmanje dva itekako upitna. Jer, kako drugačije tumačiti to što Goran Opsenica danima ponavlja da je Hrvat, da kao Hrvat obavlja i sadašnju funkciju ministra, a CIK ga je, tvrdi on, mimo njegove volje „prekrstio“ u Srbina. 
Kako ne smatrati dodjelu mandata Miomirki Melank pravim čudom, ravnom onom o ukazanju vanzemaljaca, ako u zakonu jasno stoji da se kompenzacijski mandat može dobiti samo ako ste na kompenzacijskoj listi. A, Miomirka nije bila na kompenzacijskoj nego na redovnoj listi. 
Da od CIK-a prave teatar apsurda njegovi članovi pokazali su i davši mandat Nini Bukejlović, koja se prije dvije godine izjasnila kao Srpkinja, a uoči nedavnih izbora, probudila se kao Bošnjakinja. Zna se da u jednom izbornom ciklusu nijedan kandidat ne može mijenjati nacionalno opredjeljenje, ali u CIK-u kažu da je to sad odjednom zakonito. 
Ovo su samo zadnje, u nizu brojnih nelogičnih odluka CIK-a, koji se prema svima onima koji im ukažu na nezakonitosti i nepravilnosti ponaša baš kao i sudije prema glavnom junaku Kočićevog „Jazavca pred sudom“. 
Jer, uzalud još od 7. oktobra stranke, izborni posmatrači i građani dostavljaju CIK-u žalbe, prigovore i dokaze o izbornoj i postizbornoj krađi. Stotine njih CIK je „riješio“ na jednoj sjednici, složno ih i jednoglasno sa sedam glasova odbacio. 
Jesu li za ta tri sata CIK-ovci provjerili i iščitali ijedan od navoda i dokaza o krađama, teško je povjerovati. E, takav je odnos institucije koja provodi izbore prema najozbiljnijem procesu u zemlji i prema volji građana. 
Jednostavno, izbori u BiH, ali i period nakon njih doveo je do totalnog debakla prava, pravde i demokratije u ovoj zemlji. CIK je samo opečatio i ozakonio izbornu pljačku.

Prema svima koji su ukazivali na izbornu krađu CIK se ponašao kao sudije prema glavnom junaku Kočićevog „Jazavca pred sudom“

Opečaćena pljačka

Glumac, autor i reditelj Zijah Sokolović obilježava 50 godina uspješne karijere. Ovog majstora monodrame, kako ga mnogi s pravom nazivaju, mlađa publika pamti iz popularne dječije emisije „Otvori prozor“, a stariji po predstavi „Glumac je... glumac je... glumac“. Za 40 godina pred publikom ju je izveo više od 1.600 puta. I uvijek oduševljavao gledaoce.&nbsp; Može se Zike pohvaliti i pozorišnim komadom „Cabares cabarei“, koji je za 26 godina odigrao više od 1.350 puta. Nezaboravna su i njegova igranja u sarajevskom Kamernom teatru 55 sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. 
Poznat je po tome što duhovito, filozofski i kabaretski svoje gledaoce uči da su i oni glumci u svom teatru, a kada izađu iz pozorišta, postaju umjetnici u svojim životima. Upamćena je i njegova krilatica „Ko ne ide u teatar, nije svoj“. 
Zijah Sokolović rođen je 22. decembra 1950. u Sarajevu. Posljednjih godina živi i radi na relaciji Sarajevo - Austrija - Slovenija. Direktor je dječijeg pozorišta Theaterland u Salcburgu, profesor na Katedri za glumu Bruckner Konservatoriuma u Lincu. 
Tokom pola stoljeća dobio je oko 80 nagrada za svoj umjetnički rad.

Duhovito, filozofski i kabaretski svoje gledaoce uči da su i oni glumci u svom teatru

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Nakon brutalnog zločina u kojem su stradali Adis Šehović i Davor Vujinović, komesar sarajevske policije Mevludin Halilović tvrdi da je u glavnom gradu BiH na snazi vanredna sigurnosna situacija. Svake godine obrne se 100 miliona maraka krađom automobila. Američka CIA upozorava da je bh. teritorij glavna tranzitna ruta narkotržišta. Opšti kriminalitet rapidno raste. Bh. građani žrtve svakodnevnog nasilja. Bh. političari žrtve montiranih procesa. 
Nisu otkriveni izvršioci i nalogodavci političkih ubistava u Sarajevu. Nadležne institucije pojma nemaju koliko je migranata u našoj zemlji. Federalnom upravom policije nelegalno rukovodi SDA-ov penzioner. Državna obavještajno-sigurnosna agencija bez zakonskog nadzora...
Ovo nisu tek proizvoljne konstatacije, već naslovi iz medija koje svakodnevno čitamo. Postali smo zemlja opasnog življenja! Tu se glava lako gubi staneš li na put vladajućoj oligarhiji ili raspojasanim kriminalcima, što vam je, obrni-okreni, jedno te isto!
Svaka država ima mafiju, samo ovdje mafija ima državu! 
Etablirani smo kao evropska kloaka zahvaljujući političkim neandertalcima što vlastite funkcije zloupotrebljavaju za lično bogaćenje i zagorčavanje tuđih života. Aljoša Čampara, bahati ministar unutrašnjih poslova, javno prijeti kako buduće vlasti nema bez njegove SDA. „Ako neko misli da ćemo mi to gledati skrštenih ruku, Boga mi se varaju. Ja to ne bih preporučivao nikome.“
Đilkoška poruka pouzdano najavljuje propast režima! Osim toga, predaleko je Čampara od (ne)poželjne originalnosti. Jednako su se svojevremeno kofrčili i policijski namjesnici Slobodana Miloševića i Mirjane Marković. Ipak, nadobudni entitetski ministar spreman je, eto, osvetnički da hapsi i neselektivno rafala u skladu sa provjerenim metodama balkanskog kasapina i „žene sa cvetom u kosi“. 
Policijske glavešnine nisu spasile Miloševiće, kao što, uostalom, ni bračnom paru Čaušesku nije pomogla zloglasna Sekuritatea. Čampara bi zato morao znati kako ga sluganstvo Izetbegovićima neće amnestirati od odgovornosti za izgovorene kretenluke i najavu puzajućeg državnog udara.

Đilkoška poruka pouzdano najavljuje propast režima

Kad se Aši pendrek digne...

Legendarni Brus Dikinson (Bruce Dickinson), pjevač britanske hevi metal grupe „Iron Maiden“, proglašen je počasnim građaninom Sarajeva. Ratne 1994. godine stigao je u Sarajevo s bendom (nije „Iron Maiden“) i ljudima u opkoljenom gradu dao nadu, bez obzira na to što je tim dolaskom i svoj život doveo u opasnost, pa je bez sumnje zaslužio ovo priznanje.
&nbsp;Muzika koju donosi ni najmanje nije lagana, ali kao što se oduvijek govorilo za njega, radi se o „metalcu“ koji ima veliko srce.
&nbsp;Dikinson je, prema mnogima, najbolji vokal koji se ukazao na hevi metal sceni. Nikad nije bio sklon aferama. Ima licencu pilota, nastupao je za reprezentaciju Engleske u mačevanju, a radi i kao TV novinar. 
&nbsp;Diplomirao je historiju, a Univerzitet kraljice Meri u Londonu dodijelilo mu je počasni doktorat u čast zasluge za muziku. U avgustu je napunio 60 godina.

Zasluženo ukazana čast glavnog grada BiH

Doktor velikog srca

Kako vrijeme neumitno protiče, seoske varalice iz Stranke demokratske akcije sve nervoznije nastupaju u javnosti. Pošto im očigledno ne uspijeva da medom s jezika u smrtni zagrljaj namame potencijalne političke žrtve, iz stranačkog brloga Bakira Izetbegovića plasiraju se poznate ublehe o patriotizmu, državi i narodu. Narodu kojem su godinama otimali zadnju paru za radno mjesto sa „ugovorom na određeno“. 
Narodu koji su beznadežno zakucali na evropsko dno dna. Napokon, narodu čiju su izbornu volju u oktobru brutalno falsificirali drumskim razbojništvom izvedenim u saradnji sa plaćenicima iz CIK-a. 
Pošto se šef režima nedavno transparentno (is)prostituisao konstatirajući kako je, zbog vlasti, „SDA spremna koalirati sa svima“ (Nije šala, svakome bi dala!), stranački aparatčici okuraženi su krenuli stopama velikog vođe. Izetbegovićev formalni zamjenik zagazio je i korak dalje u neuspješnom pokušaju spašavanja stranke zelenih termita od izvjesnog liferovanja u opoziciju. 
"Još jednom, u ime SDA i ovim putem pozivam političke stranke koje su na ovim izborima dobile značajnu podršku da napravimo široku probosansku koaliciju na nivou kantona, FBiH i države, na osnovu koje ćemo implementirati programe koje smo ponudili građanima“, zacvilio je Adil Osmanović. Moguće da providni folovi još uvijek solidno prolaze u njegovom rodnom Puračiću, ali višedecenijskom bi uhljebu i neradniku trebalo osvježiti pamćenje na sve izrečene gadosti, prijetnje i uvrede kojim su stranački pitbulovi režali na nevine ljude i nepoželjnu političku konkurenciju. 
Imamo, dakle, posla sa notornim SDA-ovcem koji je vlastitu, kao i egzistenciju najšire familije, čvrsto ugradio u temelje ovdašnjih budžeta. Bio je valjda sve što se u bh. politici može biti. Na proteklim izborima ogrebao se za novi četverogodišnji zastupnički mandat. Preko kompenzacije, naravno! Jednako kao i stariji brat iz klana Osmanovića. Jer sve što je Adilovo na državnom, Ismeta sljeduje na federalnom nivou. Složna braća po kompenzaciji!
P. S. Nego, Adile, reci nam de, može li se halaliti SDA junošama koji su marisali raju u srebreničkom Islamskom centru 1438. hidžretske godine?

Ono što je Adilovo na državnom, Ismeta sljeduje na federalnom nivou

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Propala je još jedna sjednica Skupštine Asocijacije kompozitora muzičkih stvarala BiH (AMUS). Ovog puta to se desilo u Doboju, nakon što je vršilac dužnosti predsjednika Skupštine Mladen Matović objavio da nema kvoruma. No, demantirali su ga neki od vodećih hitmejkera. 
Dok je Dino Merlin bio na čelu AMUS-a, ova organizacija doživjela je procvat, ali su kola krenula nakon njegove ostavke, kada je predsjedničku palicu preuzeo Matović. 
Od tada propadaju dogovori, sjednice... Jedino u čemu se svi slažu jeste to da ne mogu postići dogovor. 
Zbog svega ovoga dolazimo do pitanja ima li Matović umijeća, snage i autoriteta da vodi jednu ovako ozbiljnu i veliku organizaciju. 
Mladen Matović muzički je pedagog, horski dirigent i kompozitor. Rođen je 15. januara 1980. u Banjoj Luci. Docent je na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, a od 2004. dirigent je hora „Banjalučanke“.

Ima li banjalučki pedagog umijeća i snage da vodi veliku i važnu muzičku organizaciju

Matović: V. d. predsjednika Skupštine AMUS-a

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu
Bolan paša leži
Mandat mu je na izmaku
Oporbi se teži
Sudbina je njemu kleta
Sebiji iz kabineta
Noga ne gine
 

Snaga naroda, pada ezdea


 Kad ste vjerno sluge moje
Služili moj režim
Članske karte zaštekajte
Spremam se da bježim
Iz oka mu suza kanu
Zapali marihuanu
Stari hašišar
 

Snaga naroda, demokratija
 

Kad je čula pašinica
Takvu tužnu vijest
Da je stranka preselila
Pomuti se svijest
Iz oka joj suza kanu
Pa po KCUS-u pravi dramu
Ljubav pašina
 

Snaga naroda, opozicija

Po motivima sevdalinke „U Stambolu, na Bosforu...“

U Kantonu, na betonu...

Bosna i Hercegovina doživjet će ubrzo polarnu zimu! Snijeg i led okovat će ovu već ionako napaćenu državu. Život će danima stati. Neće biti vode, struje, saobraćaj će biti skopčan s ogromnim životnim rizicima. Jednom riječju, kataklizma. 
Ne kažu to vremenske prognoze. One direktno protivrječe gornjim rečenicama. 
Ali, Semiha Borovac (SDA), ministrica za izbjeglice, ukazala se u Bihaću. Napirlitana, kako joj i pripada, a i treba biti, s budžetskim parfemom na sebi, izjavila je da „migranti u USK nisu problem samo USK nego države“. 
Visokosofisticiranu izjavu dala je nakon barem godinu dana dubokog empatičnog premišljanja šta uraditi s hiljadama migranata koji tumaraju ovom državom. Naprijed ne mogu, nazad neće, a stajati u mjestu, biti u BiH, ne žele ni mrtvi. 
No, veleumna ministrica, koja se napokon sjetila svog posla, izbiflala je seriju ubleha. Najavila je da će Vijeće ministara BiH raspravljati šta dalje. Poput onog čuvenog jugoslavenskog sela koje je reklo da će zasjedati i zauzeti stav o tome gdje će nakon što je Staljin Tita stavio na crnu listu. 
Narodna poslovica kaže: Bolje ikad nego nikad. Mi kažemo: Bolje nikad nego ovako.
Jer, Semiha je, kao i njena stranka, visprena u nerješavanju problema i govoranciji u stilu biranih nevladinih organizacija. A baška kako je oblatila migrante, da su prljavi, zarazni, zatupljeni... Sreća po njih pa se Borovac dalje neće petljati. Došla, uslikala se, izbiflala i odjezdila nazad u udobnom i toplom autu. 
Ministrica Borovac rođena je 1955. godine. Udata je i majka dvoje djece. Ostatak biografije tipično je SDA-ovski.

Veleumna ministrica, koja se napokon sjetila svog posla, izbiflala je seriju ubleha

Borovac: Srećom, dalje se neće baviti migrantima

Ukazanje u USK

Centralna američka špijunska agencija najnovijim je izvještajem Bosnu i Hercegovinu proglasila fenjerašem Evrope. U nalazima CIA-e „donji“ smo po svim parametrima - od političke nestabilnosti, korumpiranosti aktuelnih vlasti, zagađenog teritorija nedostojnog za normalan život, društva rekordne stope mortaliteta, pa sve do poražavajućeg statusa glavne tranzitne rute evroazijskog narkotržišta. 
Što se tiče ekonomsko-finansijskih rezultata, u „baražu“ smo sa Laosom, Hondurasom, Senegalom, Trinidadom i Tobagom. Zbilja je zastrašujući podatak kako i građanskim ratom razorena Sirija ostvaruje višu stopu bruto društvenog proizvoda (BDP) nego BiH. 
Amerikanci, također, upozoravaju da ovdašnji ljudi godinama preživljavaju uz nepovoljne bankarske kredite s kojim mađioničarski zadovoljavaju osnovne civilizacijske potrebe, poput kupovine gaća, čarapa i potkošulja. Regionalno, ubjedljivo smo najgori! Crnogorci u svakom pogledu stoje duplo bolje, a Slovenci nedostižnih pet-šest puta...
Dakle, isključivo uz relevantne podatke iz neovisnih izvora treba čitati, promišljati, analizirati ublehe Bakira Izetbegovića, Denisa Zvizdića, Fadila Novalića i ostalih režimskih opsjenara. Jer njihove se laži najefikasnije raskrinkavaju argumentima i brojkama! Jedan dobar poznanik (lucidan, otrovno sarkastičan) nedavno je naglas primijetio da se, nebudiprimijenjeno, Izetbegoviću u zadnje vrijeme znatno povećala kvadratura nosa!? Moguće, nisam ga baš pažljivo zagledao, kažem.
A pošto sam krišom konsultirao internet preko vječito usporene 3G mreže, ispade kako je zajedljivac donekle u pravu.
Nakon uspješne kampanje „dugih noseva“, SDA-ovce la(h)ko prepoznajemo i po tradicionalnoj paroli zelene buržoazije koja glasi: „Mi se nikada umoriti nećemo!“ I ništa ih na dunjaluku bolje ne opisuje. Jer neumorno vladaju gotovo frtalj stoljeća. Neumorno uništavaju državu. Neumorno kradu. Neumorno varaju. Neumorno montiraju. Neumorno ne umiju. Neumorno ne razumiju...
P. S. Sebija I. uspješno se i efikasno riješila još jednog primarijusa iz propale bolnice iznad grada. Nevina žrtva je dr. Kemal Dizdarević. Približavamo se, mašala, cifri od stotinu otjeranih ljekara u Sekinom (i Bradinom) trogodišnjem mandatu. Neumorna je!

Sebija I. uspješno se i efikasno riješila još jednog primarijusa

Propali k'o kauč!

Kako se sezona Formule 1 bližila kraju, postajalo je sve jasnije da će Luis Hamilton (Lewis) osvojiti petu titulu u karijeri, čime se uvrstio u red najuspješnijih vozača u historiji. 
Kako je sam otkrio, pobjeđuje svojim pristupom i strategijom, jer se priprema tako da maksimum pruži u finišu sezone. Britanski šampion na taj način osvojio je četiri titule u posljednjih pet godina, kao član „Mercedesa“. 

Ujedno, postao je tek treći vozač u historiji Formule 1 s najmanje pet osvojenih titula svjetskog prvaka, izjednačivši se s legendarnim Argentincem Huanom-Manuelom Fanđom (Juan-Manuel Fangio), koji je pobjeđivao pedesetih godina prošlog stoljeća.

Ispred Hamiltona po broju osvojenih naslova još je samo Mihael Šumaher (Michael Schumacher), ali s obzirom na to da Britanac ima 33 godine, vrlo je vjerovatno da će dostići i velikog Nijemca, koji je vozio sve do svojih četrdesetih.

Uvjet za to je da ostane perfektan, kao što je bio ove sezone, u kojoj je zabilježio devet pobjeda i 15 podija, iako su do kraja ostale još dvije utrke. 

Luis Hamilton rođen je 7. januara 1985 u Stivenejdžu u Engleskoj.

Osvojio petu titulu pobjednika Formule 1

Kralj brzine

Koliko puta smo se uvjerili da poznati ubica, revolveraš i nasilnik, umjesto u zatvoru, divlja na slobodi? Koliko ljudi, finansijski ojađenih ukradenim automobilom ili obijenim stanom, zapravo poznajemo? Kako smo, uostalom, postali ravnodušno nezainteresirani dok ulicama naših gradova banditi kruže i neobjašnjivo odgađaju odlazak na zasluženu robiju? 

Ne postoji utjeha u žalovanju za žrtvama mafijaškog terora u Sarajevu. Jer Adisa i Davora nisu ubili tamo neki usputni delinkventi. Naprotiv, čestite momke u monstruoznoj su zasjedi dočekali višestruki povratnici u najteže zločine, taj ustrojeni multietnički nesoj koji formatira i godinama amnestira nakaradni i zapušteni društveni sistem.

Legendarni sarajevski policajac i preživjeli svjedok vlastite likvidacije na giljotini režima sa sjedištem u ulici Mehmeda Spahe, Jozo Anđić dakle, najpreciznije je objasnio uzroke terorističkog napada na Alipašinom Polju. „Danas se tužilaštva i sudovi bore da dokažu da kriminalac nije kriv. U Titino vrijeme imali smo ustroj i sva ovlaštenja. Ove današnje vlasti su same ovakvo stanje stvorile da bi mogle vladati, da bi imale biračku mašineriju. Sad je policajcu teško uraditi bilo što. Šta god uradi, ima da se namuči da dokaže da je sve bilo po zakonu.“

Tačno „u sridu“! Prljave političke igre za ponižavanje ovdašnje policije počele su još prije dvadesetak godina kada su, zbog stanovitih nesporazuma sa neuglednom klijentelom iz drumske birtije „Zujevina“ devetnaestorici najelitnijih profesionalaca u glavnom gradu BiH oduzete službene značke. Policajci su (slava međunarodnoj zajednici i naklon domaćim izdajnicima) brutalno izbačeni na ulicu i ostavljeni bez hljeba. Poslije tog tragičnog događaja, sve je nekako krenulo nizbrdo. Za svaku sitnicu, dokoličarski kapric, pa i uz prijave notornih bandita, pošteni policajci mjesecima su maltretirani na internim disciplinskim komisijama, a ponekad i pred redovnim sudovima. Plaćali su kazne, zarađivali suspenzije, ostajali bez plata, činova, posla...

I dok je policija pod neprimjerenim pritiskom hapsila kriminalce, pojedini tužioci i nečasne sudije na miru su dogovarali aranžmane za njihovo privremeno ili trajno oslobađanje. Poražavajuća je činjenica da se država nikad nije adekvatno obračunala sa ovdašnjom bandom maskiranom u crveno-crne toge. I zato se danas zauvijek opraštamo od Davora i Adisa. A već sutra neko će drugi osvanuti u ulozi nevine žrtve pravosuđa bez alibija...

Poslije tog tragičnog događaja, sve je nekako krenulo nizbrdo...

Država bez alibija!

U centru Novog Pazara izgrađen je spomen-plato koji od subote nosi ime Srebreničanke Hatidže Mehmedović, majke kojoj je u genocidu u Srebrenici ubijena cijela porodica.&nbsp;&nbsp; 
To što je Novi Pazar odlučio da jedan gradski plato nazove Hatidžinim imenom, i tako sačuva uspomenu na majku koja nije dozvolila da joj zbog lične tragedije život obhrve mržnja, već ga je posvetila borbi za istinu i pravdu, govori mnogo o moralnoj veličini njegovih građana, ali i veličini predstavnika vlasti koji su inicirali ovakvo nešto. 

Kada se u julu ove godine gradonačelnik Novog Pazara Nihat Biševac s grupom sugrađana pojavio na dženazi rahmetli Hatidži Mehmedović u Srebrenici, u kratkoj izjavi kazao je da je na dženazu došao, prije svega, kao čovjek koji poštuje žrtve Srebrenice i njihove majke, a tek onda kao gradonačelnik. 

Da je prije svega Čovjek pokazao je i u subotu samim dočekom majki Srebrenice u Novom Pazaru, gdje je skupa s Hajrom Ćatić na novoizgrađenom platou otkrio ploču na kojoj je zasjalo ime majke Hatidže. Nihat Biševac je po zanimanju ekonomista i kadar je Sandžačke demokratske partije.

Gradonačelnik Novog Pazara inicijator izgradnje spomen-platoa koji nosi ime bošnjačke heroine Hatidže Mehmedović

Biševac: Očuvanje uspomene na majku Srebrenice

Prije svega Čovjek

Maida je nedavno na Facebooku napisala da tekst „Ostajte ovdje“ objavljen u „Avazu“ „budi i probudi raspravu“. Napisala je još i da se „pričaju priče o mladima koji odlaze, a jedna nepobitna činjenica se ne spominje, a to je generacija učenika koja je išla u srednju školu 92./96., te da je to generacija koja je puno toga prošla.Pod granatama u školu pa uči pod kandilom… I da, oni su ostali u ovoj zemlji, završili fakultete, bili bez posla, našli posao ili započeli privatni biznis, sada uspješni poslovni ljudi. Njima treba skinuti kapu jer šta da su i oni otišli tik poslije rata, hmmm… Ova zemlja se, jednostavno, VOLI i to je pokretačka snaga jedna i jedina, jer na kraju najlakše je voljeti iz tuđine.“Opasne igriceAutorica teksta se odmah sjetila te generacije i njihove maturske večeri. Imala je vrućicu i bila veoma bolesna. No, važnije od svega bilo je ispratiti tu mladost u njihovu ludu noć i njihovu budućnost. Pustiti ih da dugim koracima slobodno krenu naprijed. Zašto? Bili su to mladi ljudi tek nešto stariji od nje. Oni su svoje igre, lutke, autiće i ostale radosti zamijenili podrumima i skloništima. Njihove zabave su bili nesigurni koraci između granata.Ne zato što su oni to htjeli i što je to bila neka nova igrica za njih, nego što su drugi igrali igrice za njih. Teške, opasne i često s jezivim krajem.Priziva u sjećanje to vrijeme njihova bivša razrednica. Bila je više od godinu na zamjeni u školi i jedna mlada buntovnica je organizirala peticiju da im ona ostane razrednica. Pobijedila je u svojoj nakani. Nije joj bilo jednostavno jer je bivša razrednica bila supruga tatinog kolege s posla. Poslije ta mlada odvažna djevojka upisuje studij za koji bi joj svi rekli da je poblesavila. Krenula stopama razrednice za koju se izborila. S uspjehom ga završila.Ostala je u Sarajevu, u svojoj BiH. Čini se i nemali dio njene generacije. Eto ih, svi oni su ovdje. Imaju obitelji, odgajaju djecu. Imaju svoje nacije, religije, svoja uvjerenja.Neki se danas možda i ljute na svoju bivšu razrednicu jer na društvenim mrežama piše komentare koji ih ponekad uznemiravaju. Zašto? Eto zato što kritizira državu, političare, društveno uređenje, političke prevare, NVO manipulacije i ostale zavrzlame, a sve kako bi bilo bolje, kako bi živjeli u pravednijem društvu.Ocjenjuje i ruži, baš kao što je i njih ružila da budu bolji. Da postignu uspjeh. Ne govori to ona odnekud iz bijela svijeta, nego iz Sarajeva. Tu negdje iz susjedstva. Mladalačke željeNi njena djeca nisu negdje daleko. Evo ih ovdje. Muku muče sa svojim školama, fakultetima, nemogućnošću ispunjenja svih njihovih mladalačkih želja, jer im bolje biti ne može. Muku muče i sa mukom koju njihovi roditelji muče. A bivša razrednica i dalje javno brani one koje javno ponižavaju, vrijeđaju, omalovažavaju. Baš kao što se nekada, tih devedesetih, zalagala za prava učenika. Prije svega za njihovo pravo da misle i kritički promišljaju zbilju u kojoj žive.&nbsp;&nbsp;Zapravo da mogu reći da je nepravda uistinu nepravda i da kazne neće odgojiti, nego samo uznemiriti mlada čovjeka.I eto, piše zato da bi joj se javila Maida i podijelila svoje razmišljanje s njom. Da bi u sjećanje prizvala generaciju koja se radovala prvom danu proljeća. Danu u kojem je završena jedna školska godina, a mir polako počeo da viri odnekud. Sa strahom su ga gledali i dočekali. Nedavno su se okupili da se prisjete školskih dana i mira koji su dočekali izlazeći iz škole. I zaista svi su oni ovdje, a njihova djeca polako idu za njihovim stopama u neke škole tu pokraj kuće u kojoj su rođeni.

Ni njena djeca nisu negdje daleko. Evo ih ovdje. Muku muče sa svojim školama, fakultetima, nemogućnošću ispunjenja svih njihovih mladalačkih želja, jer im bolje biti ne može

Važnije od svega bilo je ispratiti tu mladost u njihovu ludu noć i njihovu budućnost. Pustiti ih da dugim koracima slobodno krenu naprijed

Mladost koja je u život kročila s prvim danima mira

„France football“, ugledni francuski sportski magazin, izabrao je najbolji tim Pari Sen Žermena svih vremena i u njega uvrstio Safeta Sušića.Legendarni fudbaler tako se našao u društvu igrača koji su ostavili najdublji trag u timu iz Pariza, a, osim njega, među najboljih 11 su još Lama, Rikardo Gomes (Ricardo), Tijago Silva (Thiago), Žan-Mark Pilorže (Jean-Marc Pilorget), Luis Fernandez, Rai, Marko Verati (Marco Verratti), Edinson Kavani (Cavani), Zlatan Ibrahimović i Pauleta.&nbsp; 
Mjesto u najboljem timu „prinčeva“ nije se našlo za asove kakvi su bili Ronaldinjo (Ronaldinho) i Džordž Vea (George Weah), pa i to potvrđuje kakav je fudbalski velikan bio Safet Sušić.

Počevši u Krivaji, preko Sarajeva i reprezentacije bivše Jugoslavije, Sušić je 1982. godine došao u Pari Sen Žermen, klub u kojem je odigrao najviše utakmica (287). Francuze je zadivio svojim majstorstvom odigravši najvažniju ulogu u timu koji je 1986. godine na Park prinčeva donio prvu titulu prvaka Francuske.

Isti list Sušića je 2010. godine proglasio najboljim fudbalerom PSG-a te najboljim stranim igračem Francuske svih vremena. 

Safet Sušić je rođen 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima, a reprezentaciju Bosne i Hercegovine je kao selektor odveo na Svjetsko prvenstvo 2014. godine.

Izabran u najbolji tim Pari Sen Žermena svih vremena

Velikan Pariza

Zamislite situaciju da je u jednoj Njemačkoj, Austriji ili još nam bližoj Sloveniji, pa i najbližoj Hrvatskoj, osvanulo onakvo krvavo jutro kakvo je u petak zaledilo glavni grad BiH. I donijelo novi osjećaj užasne gorčine građanima, a neizmjernu tugu i bol porodicama ubijenih sarajevskih policajaca, strahobalno opisanu u stihovima Ramiza Huremagića, kriminologa, a pjesnika: “Mrtva glava očeva za dobro jutro krmeljavoj dječici...”&nbsp; 
Zamislite kako bi sve izgledalo u Berlinu, Beču, Ljubljani, Zagrebu... Može li, zapravo, iko i zamisliti da u takvom jutru, u jednom glavnom gradu, njihovi državnici ostanu spavati kao što su to u petak ujutro učinili Bakir Izetbegović, Denis Zvizdić, Fadil Novalić, Aljoša Čampara, Abdulah Skaka, Dragan Mektić? Dok su im pod nosom, u maglovitom sarajevskom svitanju, rešetali stubove države.

Umjesto da su bar u toj situaciji pokazali na djelu ono što su narodu obećavali u svojoj ostrašćenoj predizbornoj kampanji, oni su u toplini svojih luksuznih domova bili uljuljkani u snove postizborne pljačke. Sanjali su kako će još četiri godine nastaviti upravljati ovom napaćenom državom i njenim obavještajno-sigurnosnim aparatom koji su, umjesto na hapšenje kriminalaca što nam po ulicama ubijaju čak i policajce, upregli u obračune s političkim neistomišljenicima. 

Nije ih probudio ni zvuk helikoptera koji je u potrazi za ubicama podigao MUP RS, a ne Federalni! A i što bi se budili - mogao bi ih ko od ovih zločestih novinara upitati - zašto je to sve tako?!

Bolje je, valjda, prespavati i jutro i dan pa tek nekad uvečer sakriti se iza saopćenja. Poput onog od petka navečer iz SDA, u kojem je na prvom mjestu stavka kako formirati vlast, a na posljednjem osuda gnusnog ubistva policajaca, odakle saznasmo da nam „treba hitna akcija svih policijskih agencija kako bi se počinioci otkrili i priveli pravdi”. 

- Stranka traži od vlada u BiH da se poboljšaju materijalno-tehnički uvjeti rada policije te da se ojačaju policijska ovlaštenja u borbi protiv kriminala - kažu na kraju saopćenja oni koji su u vladama u BiH protekle 23 godine imali sve mehanizme da učine to što, tobože, sad traže. 

Za razliku od njih, uljuljkanih u dvodecenijske blagodati vlasti, nama, građanima BiH, ostaje samo noćna mora iz koje se nećemo probuditi sve dok se ne prekinu snovi tih koji spavaju dok nam ubijaju najhrabrije sinove. Ili, na kraju nećemo ni ugasiti svjetlo, nego ćemo, kako to zaključuje kriminolog, a pjesnik Ramiz Huremagić: „Prije odlaska vatru ognjenu naložiti da po prvi i zadnji put obasja bijedu, jad i sramotu“.

Počeo sam gubiti životnu snagu

Opečaćena pljačka

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Kad se Aši pendrek digne...

Doktor velikog srca

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu...

Ukazanje u USK

Propali k'o kauč!

Kralj brzine

Država bez alibija!

Prije svega Čovjek

Mladost koja je u život kročila s prvim danima mira

Velikan Pariza

Noćna mora

Kolumne

Počeo sam gubiti životnu snagu

Opečaćena pljačka

Pola stoljeća na pozorišnoj sceni

Kad se Aši pendrek digne...

Doktor velikog srca

OSMANOVIĆI Braća po kompenzaciji!

Kuda ide AMUS

U Kantonu, na betonu...

Ukazanje u USK

Propali k'o kauč!

Kralj brzine

Država bez alibija!

Prije svega Čovjek

Mladost koja je u život kročila s prvim danima mira

Velikan Pariza

Noćna mora