Čovjek koji se susreće sa svojom savješću, a to je, prema mom uvjerenju, nešto što svakog čeka i kad postane toga svjestan, postane ujedno svjestan svoga kraja. Čovjek koji se susreće sa svojom savješću mora sebi postaviti pitanje šta je u životu dobro učinio, a šta je učinio loše. Ostavlja li iza sebe trag koji će svijetliti ili omogućavati ljudima da bolje razumiju i sebe i svijet u kojem žive, i da se prema svim činjenicama postojanja odnose na način koji će biti pozitivan, ili je pak izgubio trag svjetla i ušao u mračni tunel egzistiranja po svaku cijenu. Tada njegov život gubi smisao, a on gubi razlog svoga postojanja. Dug je zao drug Ono čega sam se od početka čuvao i nastojao da izbjegnem jeste da o ljudima sudim na prvi mah i na osnovu informacija koje drugi o njima daju. Naime, vrlo rano sam primijetio da su ljudi vrlo skloni davanju netačnih, a često i zlonamjernih informacija o ljudima. &nbsp; Zbog toga niti sam na prvi pogled stvarao o ljudima sudove, niti sam uvažavao informacije koje su o ljudima do mene dolazile od drugih. Nastojao sam da u kontaktima i odnosima steknem sam predstavu i jasno mišljenje o nekom čovjeku, o njegovim dobrim i lošim stranama i da s njim uspostavim takav odnos u kojemu neće biti potrebno da krijem bilo šta ili da, s druge strane, izmišljam bilo šta. Je li mi to polazilo za rukom u životu, ne mogu sam prosuditi. Činjenica jeste, a do takvog zaključka dolaze mnogi ljudi, da u najvećem broju slučajeva ljudsko iskustvo pokazuje da se ljudi negativno odnose prema dobru koje su im drugi ljudi učinili. Naime, primijetio sam kroz duge godine odnosa s raznovrsnim ljudima i u raznovrsnim situacijama da ljudi nikako ne trpe da budu dužni bilo kome bilo šta. Odnosno da učinjeno dobro ne smatraju nečim što je kvalitet, nego opterećenjem u njihovom životu, jer ne žele biti nikome dužni, pa su prema tome skloni na neki način da onoga ko im je učinio nešto dobro kvalificiraju negativno kako ne bi prema njemu imali moralne ili bilo kakve druge obaveze. &nbsp; „Dug je zao drug“, kaže poslovica. U ljudskom životu dug je nešto što ljudi ne trpe, ne vole, pa prema tome ne vole ni onoga ko je uzrok tome dugu. Naime, ljudi ne vole da budu dužni, a pošto često ne mogu da vrate dug, ne mogu da vrate učinjeno dobro dobrim, ili ne žele to učiniti, oni radije pretvaraju onoga kome su dužni u izvor svoje nevolje ili nesreće, diskvalificiraju ga i pronalaze mu mane zbog kojih se smatraju oslobođenim moralne obaveze da budu zahvalni ili da osjećaju dug. U ime viših ciljeva Vrlo je malo ljudi koji su u stanju da podnesu to da su nekome dužni, bez obzira na to opominje li ih taj kome su dužni na to ili ne. Naravno, onaj ko je učinio neko dobro nekom drugom čovjeku nema prava niti je dužan da se poziva na tu činjenicu. Dobro se čini u ime viših ciljeva, u ime ljudske obaveze da je čovjek dužan činiti dobro. Kako je Božiji Poslanik na oprosnom hadžu rekao: „Činite dobro, a klonite se zla“. Dakle, dobro je jedna obaveza koja nadilazi svaku pragmatičnu relaciju, čovjek mora činiti dobro i ne može se pozivati na to da je učinio bilo kome dobro. Ono što je učinio bio je dužan i to se ne tiče onoga kome je to dobro učinjeno. Zbog toga čovjek nema pravo govoriti šta je kome učinio dobra, ali ne može mimoići činjenicu da svako učinjeno dobro ne nailazi na odgovor, dakle da dobro ne bude uzvraćeno. To je jedna pojava koju je mogao zapaziti svaki čovjek koji je imao intenzivne ljudske odnose. &nbsp; Potječem iz porodice u kojoj je princip da se mora činiti dobro i da se ljudima mora izlaziti ususret. Zbog toga sam i ja sam, kada sam bio u situaciji, nastojao pomoći ljudima, jer sam smatrao to doprinosom općem dobru. Ne nekom mome dobru, ne mojoj kvalifikaciji, ne mom stjecanju reputacije dobroga čovjeka, nego jednostavno stvaranju svijeta u kojemu dobro nadilazi zlo. Kritično i jasno Jer, odavno je rečeno da je zlo u životu češća pojava nego dobro. Za dobro treba napor, za dobro treba svijest o tome kako ga je nužno učiniti, za dobro treba i žrtva, dok za zlo ne treba ništa osim zle namjere. Zlo je jednostavno i lahko učiniti. Kako je rečeno u jednoj izreci: „Ako treba učiniti nekome neku štetu ili zlo, vrlo ćete lahko naći druga i pomoćnika, ali ako treba učiniti dobro, vrlo ćete teško naći onog koji će vas podržati i pomoći vam“. &nbsp; Zbog toga sam ja u svome životu nastojao da tačno ustanovim jesam li učinio svoju dužnost, jesam li učinio ono što je obaveza čovjeka prema ljudima i prema svijetu kao cjelini. Nisam siguran da sam uvijek to učinio, ali sam siguran da sam uvijek nastojao da to napravim i ako sam promašio, pogriješio, onda sam to dobro i naplatio. Naime, život mi je u najviše situacija greške koje sam pravio grubo vratio, a one su u ljudskom životu neizbježne. Mogu reći da sam želeći dobro često puta pravio greške. Zbog toga, kada čovjek sumira svoju egzistenciju, pravi neki račun, sabire dobro i zlo što je u životu susreo i što je i sam učinio, mora da bude veoma kritičan, vrlo jasan i da shvati u čemu se sastoji greška. Nekad je greška podržavanje određenih ljudi, njihovih navika, njihovih sklonosti, a nekad onemogućavanje ljudima da se ispolje na način koji odgovara njihovom karakteru, njihovom biću. Namjera ne opravdava Vrlo je teško razlučiti u tom kontekstu šta je zapravo dobro, šta je zlo. To se uvijek očituje u rezultatu ukupnoga ljudskog djelovanja. Zbog toga sam rekao da tek kraj neke stvari definira ustvari njen početak, odnosno razloge i načine, motive i povode iz kojih je ona nastala. U životu mi činimo nešto s određenim namjerama. Međutim, naše namjere nam ne moraju biti jasne niti često sadrže sve elemente na osnovu kojih je moguće presuditi njihove učinke šta će se desiti iz onoga što ćemo učiniti slijedeći neku našu namjeru. To će se pokazati tek na kraju. Zbog toga se čovjek mora neprestano osvrtati na početak da bi ustanovio u čemu je razlika između onoga što je bila namjera i onoga što je rezultat te namjere, odnosno toga nastojanja. Čovjek mora znati da ga ne opravdava namjera, nego samo rezultat onoga što je učinjeno.

Činjenica jeste, a do takvog zaključka dolaze mnogi ljudi, da u najvećem broju slučajeva ljudsko iskustvo pokazuje da se ljudi negativno odnose prema dobru koje su im drugi ljudi učinili

Čovjek mora znati da ga ne opravdava namjera, nego samo rezultat onoga što je učinjeno

Za dobro treba napor, za dobro treba svijest o tome kako ga je nužno učiniti, za dobro treba i žrtva, dok za zlo ne treba ništa osim zle namjere

Život mi je greške najčešće grubo vratio

Ujedinjeni narodi uskraćuju odgovor zbog čega su tihi i zašto iz sveg glasa ne traže rasvjetljavanje ubistva Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi). Novinari žele znati zašto UN ne formira komisiju za istragu neviđenog gnusnog zločina nad saudijskim kolegom u Istanbulu 2. oktobra.I vidi li generalni sekretar Antonio Gutereš (Guterres) ubistvo ovog saudijskog disidenta kao prijetnju svjetskom miru i sigurnosti. To ga, prema Povelji UN-a, obavezuje da slučaj referira Vijeću sigurnosti, koje može fakturirati oštre sankcije Saudijskoj Arabiji.&nbsp;Potonuće UN-aPortparoli generalnog sekretara UN-a Stefan Dužarik (Stephane Dujarric) i Farhan Hak (Haq) o tome više ne nude čak ni diplomatske odgovore, već poturaju retoričke slagalice koje ne odražavaju jasan stav u vezi s Kašogijevim umorstvom. A na tome se oslikava geostrateška razglednica cijelog Bliskog istoka i zapadne hemisfere.Pitao sam Haka smatra li generalni sekretar da su Saudijci pokušali prikriti ovaj zločin, kao što je konačno priznao i američki predsjednik Tramp (Trump), nazivajući to “najgorim prikrivanjem u povijesti”.Bez direktnog odgovora, Hak insistira kako je dovoljno to što UN traži “brzu, temeljitu i transparentnu istragu”, ali očito ne i eksplicitnu međunarodnu pravdu ili sudski proces Saudijcima u Ankari. UN se ustručava i direktno prozvati službeni Rijad zbog ubistva Kašogija.- Situacija se još razvija pa je prerano reći koju će ulogu UN i ostale organizacije odigrati - kaže mi Hak.Ne obazire se na (moju) primjedbu da je situacija “već razvijena” i jasna, jer nesretni čovjek je ubijen, te da se radi o moralnom pitanju.Sjedeći pored mene, ozbiljna pitanja Guterešovom portparolu postavljao je i šef Al-Jazeere u UN-u Džejms Bejs (James Bays); izvještavao je iz ratne Bosne za Sky News. Ali, ni on nije dobio nijedan ozbiljan odgovor. Očito, čeka se na finalne reakcije Vašingtona, iako to niko ne priznaje. Siguran sam ipak da novinari neće odustati.

Četiri prstaPrema navodima odlično obaviještenog londonskog “Midlle East Eyea”, kasapljenje Kašogija uključilo je i odsijecanje njegovih prstiju. Oni su, kako tvrde Englezi, poslani u Rijad - naručiocu, koji je davno zaprijetio da će svim piscima i novinarima što ga kritiziraju odsjeći prste?!Mnogi su primijetili, ali je malo ko o tome pisao, da je turski predsjednik Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), ulazeći u parlament u Ankari da obznani “golu istinu” o Kašogiju, svoje pristalice pozdravio mašući s već ustaljena četiri prsta. Tako, naime, salutiraju pripadnici (zabranjene) Muslimanske braće u Egiptu, ali i šire.Nekad je Saudijska Arabija podržavala ovu panislamsku organizaciju (osnovanu još 1928. godine), koja je u međuvremenu prihvatila demokratiju, mutirala u religijsku - ultrakonzervativnu partiju i pobijedila na egipatskim izborima (2011). U međuvremenu je Saudija postala njihov ljuti neprijatelj kao i egipatski generali koji su ih svrgnuli s vlasti, a njihovog lidera Muhameda Mursija poslali u doživotni zatvor. Muslimansku braću sada otvoreno podržavaju Turska i Katar. Braća su, pak, inspiracija Hamasu, koji je Amerika stavila na crnu listu.Nije da Erdoanu nije stalo do finansijske podrške Saudijske Arabije, jer Turska je u ekonomskim problemima. Ali, kada je riječ o njegovim doziranim kritikama Saudijaca zbog ubistva Kašogija, o čemu turski predsjednik zna sve i pri čemu ipak ne spominje Muhameda bin Salmana, jasno je da se ipak radi o revanšu. Turci vjeruju da su Saudijci podržali neuspjeli vojni puč protiv Erdoana u julu 2016. godine. Po srijedi su, dakle, i ideološka razmimoilaženja, pri čemu turski predsjednik tvrdi da ne želi biti potkupljen s dvora Sauda.Problem je i u tome, kaže mi UN-ov dopisnik rimskog Radio Radicalea Stefano Vakara (Vaccara), autor više knjiga o mafiji - što su Saudijci svojim petrodolarima “kupili šutnju od Ist rivera (UN-a) do Bijele kuće”.Principi i etika padaju u vodu zbog izdašnih saudijskih fondova kojim se finansiraju neki važni projekti Ujedinjenih naroda. Tako su Saudijci 2014. godine izdvojili “sitnicu” od 100 miliona dolara za UN Centar za kontraterorizam (UNCCT), koji su još smjestili u Rijad. No, bio je to, sve u svemu, neki tanak centar.Prema podacima UN-a, od januara 2014. do avgusta 2017. godine od terorista iz ISIL-a samo u Iraku je stradalo 67.376 civila, ne računajući Jazide, gotovo 100 posto muslimana.Ove sedmice na investicionoj konferenciji u Rijadu, koju su bojkotirali politički zvaničnici iz Evropske unije i Amerike, neki arapski lideri i oni iz Pakistana skandirali su Bin Salmanu umjesto Fatihe (molitve - spomena) ubijenom Kašogiju.Živo me interesira je li iko od biznismena i političara iz BiH bio tamo i aplaudirao!? To je veoma važna i sasvim posebna priča.

Portparoli generalnog sekretara UN-a Stefan Dužarik i Farhan Hak o tome više ne nude čak ni diplomatske odgovore, već poturaju retoričke slagalice koje ne odražavaju jasan stav u vezi s Kašogijevim umorstvom

Zašto UN ne urla zbog Kašogija

Jednostavno – treba ozbiljno razmisliti da li uvesti smrtnu kaznu. I to na određeni period. Nekih deset godina.
Stvari su, izgleda, otišle već predaleko i vrag je došao po svoje. Jučerašnja pucnjava na policajce samo je još jedan od događaja koji okrutno ukazuju na katastrofalno stanje sigurnosti i vladavine zakona u ovoj zemlji.
Ako se ko i naljuti, šta ćemo... bezakonju se mora stati ukraj!
Ne treba se iznenaditi ako se u Evropskoj uniji, kao, naljute i zaprijete nam suspenzijom iz svih tih procesa koji svakako vode nigdje! Ovakva kakva jeste, Bosna i Hercegovina nikad, ali nikad, neće biti u prilici ni da priviri Uniji. Ako se ta tvorevina i sama ne raspadne u narednim godinama.
Bit će i kakofonija reakcija kojekakvih udruženja i institucija za ljudska prava ako se takva odluka donese. Ali, ne žive oni ovdje.
Ovoj zemlji treba temeljito spremanje. Samo takva ona može odgovoriti izazovima današnjice. Posebno može pružiti svojim građanima sigurnost i, barem u tom segmentu, izgledniju budućnost.
Pravnici trebaju definirati za koja se to djela može i kako izvršiti smrtna kazna. Praksa je prepuna modela za to. Treba samo prepisati najprihvatljiviji od svih.
Onda poslanici trebaju najbrže što mogu izglasati promjene zakona i pravosuđe početi s primjenom.
Smrtna kazna ne smije zaobići ne samo počinioce ovog najnovijeg gnusnog djela ubistva dvojice policajaca nego i teške pedofile, narkobosove, kradljivce javnog novca, glavešine pravosudne mafije...
Na ljutu ranu, ljutu travu!
Vladavina zakona i striktna provedba presuda profesionalnih sudija odavno je pitanje samog opstanka ove države. Nju ne razaraju nikakvi nacionalizmi, populizmi i secesionizmi ovih ili onih, nego činjenica da se više niko ne obazire na zakone, a uniformirana lica prva su meta sve brutalnijih kriminalaca.
A niko ne voli niti može voljeti državu bezakonja.

Ubistvo dvojice policajaca samo je još jedan od događaja koji okrutno ukazuju na katastofalno stanje sigurnosti i vladavine zakona u ovoj zemlji

Na ljutu ranu, ljutu travu!

Godinama smo čekali da dobijemo košarkaša za kojeg ćemo s pravom moći reći da je istinska zvijezda najjače svjetske lige. I dočekali smo. Ono što iz dana u dan Jusuf Nurkić pokazuje u NBA ligi, zaista nas sve može činiti ponosnim. 
Bosanska zvijer, kako mu je nadimak u Sjedinjenim Američkim Državama, u svojoj petoj NBA sezoni svojim je neupitnim igračkim kvalitetima dodao i jednako bitno iskustvo, mirnoću u igri, što se odmah vidi i na onome što Amerikanci najviše i cijene i gledaju, a to je statistički učinak.

A baš prema tim pokazateljima, mada su odigrana tek četiri meča u novom šampionatu, centar iz Živinica igra sezonu karijere, s prosjekom od 17 poena i 11,3 skoka. Novi "dabl-dabl" učinak, od 18 poena i deset skokova, Nurkić je ostvario protiv Orlando medžika (128:114), za treći trijumf Portland trejl blejzersa.

Najskuplji bh. sportista (od novog ugovora s ekipom Blejzersa zaradit će 48 miliona dolara za četiri sezone) rođen je 23. avgusta 1994. godine. Trenirao je košarku u slovenskom Laškom prije prelaska u zagrebačku Cedevitu.

U NBA je zakoračio 2014. kao član Denver nagetsa, odakle je u februaru prošle godine stigao u Portland. Nosio je dres juniorske, mlade i seniorske reprezentacije BiH.

Naš najbolji košarkaš igra sezonu karijere

Nurkić: Prosječno ubacuje 17 poena po meču

Bosanska zvijer osvaja NBA ligu

Ako je suditi po prijetnjama Dragana Čovića, federalna i državna vlast zadugo se neće formirati. „Ne postoje apsolutno zakoni ili ustavni uvjeti da se implementiraju izborni rezultati i točka. Ne treba tome ništa dodati. Apsolutno ne postoje. Nemamo Izborni zakon koji to omogućava i to je to.“&nbsp; 

Iako se rokovi za konstituiranje federalnog, a potom i Doma naroda na državnom nivou, neumitno približavaju, politički akteri ne nude rješenja za nadolazeću ustavnu krizu. Ni krivi, ni dužni, Fadil Novalić i Denis Zvizdić nastavit će glumiti vlast bez ovlasti, muljati i zaduživati se kod MMF-a, a po potrebi i na drugim bankarsko-lihvarskim adresama. 
Osvrnemo li se pažljivije na rezultate i nepostojeće uspjehe iz proteklog mandata, možemo tek zamisliti kakve će posljedice za bh. društvo nastupiti tokom uprave takozvanih tehničkih vlada kojim neuspješno kormilari SDA-ov premijerski dvojac. 
Budimo realni, ovdašnji politički lideri nikad se neće dogovoriti o izmjenama Izbornog zakona BiH! S jedne strane barikade ucjenjivači su iz HDZ-a, a s druge svi (pre)ostali. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“ dodatno je zakomplicirala ionako haotičnu entitetsku zakonodavnu matricu, pa se već odavno ne zna ko s kim pije, ali, pouzdano, kafanski ceh stranačkih pregovaračkih nesporazuma plaćaju bh. građani. Koji zato masovno odustaju od ove zemlje i odlaze tamo gdje im mozak neće svakodnevno ispirati vječnim nerazjašnjenim temama...
Prema nesretnom dejtonskom ustavu, obaveza, dužnost i nadležnost Ureda visokog predstavnika jeste da presijeca bosanskohercegovačke gordijeve čvorove, pa tako i ovaj u koji smo se zapetljali. Međutim, stranci već godinama drincaju i ništa konkretno ne poduzimaju. U Tunguziji bi za takve rekli: Parafraza, tabula raza.
Čujemo da se Valentin Inzko fino zabavljao u Beogradu najavljujući mogućnost nekakve vjeridbe BiH sa EU. Nemam ništa protiv šala i pošalica, naročito ako su pritom duhovite. Iako u predmetnom slučaju to svakako nije slučaj, neko bi veselog Austrijanca konačno trebao upozoriti da nije šega u deset godina zaraditi tri-četiri miliona eura pričajući viceve. Uostalom, nije to pošlo za rukom ni znatno većim provalama od neduhovitog Inzka.

U Tunguziji bi za takve rekli: Parafraza, tabula raza...

Vjeridba Valentina I.

Vlasnik izdavačke kuće "Buybook" Damir Uzunović povodom Sajma knjige u Beogradu ukazao je na svu apsurdnost jezičke podijeljenosti na ovim prostorima. Uz tvrdnju da je tržište Srbije zatvoreno za izdavače i književnike iz BiH, naveo je i podatak da čitaoce iz susjedne zemlje uvijek više zanima na kojem se jeziku knjige pišu, hrvatskom, bosanskom ili srpskom, što je rijedak slučaj kod nas. 
Prvi put u deset godina devet izdavača iz naše zemlje organizirano se predstavlja na Sajmu knjige u Beogradu. Oni na izvjestan način pokazuju dobru volju za nastavkom sveobuhvatne saradnje autora i izdavača dvije zemlje.
Damir Uzunović rođen je 17. decembra 1965. u Sarajevu. Osvojio je brojne nagrade za priče koje je pisao, a njegova poezija i proza objavljivane su na engleskom, francuskom, turskom...

Ukazao na svu apsurdnost jezičke podijeljenosti na ovim prostorima

Uzunović: Volja za saradnjom autora i izdavača dvije zemlje

Snažne poruke intelektualaca

Zvjersko masakriranje Džamala Kašogija u istanbulskom konzulatu Kraljevine Saudijske Arabije udarna je tema svjetskih medija. I dok osude stižu sa svih strana, monstrumi još uvijek kriju posmrtne ostatke ubijenog novinara.&nbsp;&nbsp; U međuvremenu, saudijski je suveren Salman, sa prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom, organizirao audijenciju za rođenog sina čovjeka kojeg su likvidirali. 
Zbilja je umijeće biti beskrupulozni skot, međutim, feudalnim diktatorima iz zemlje crne nafte i estradizirane vjere ništa drugo i ne pripada već da ostanu ono što zaista jesu - Nemilosrdni gadovi, dakle!
Sve donedavno pogrešno sam vjerovao kako na dunjaluku nema razumnog insana spremnog da „saudijski masakr testerom“ tretira za bobu drugačije nego k'o zločin. Priznajem, bio sam u zabludi! I nije potrebno tumarati pješčanim arapskim pustarama da nabasate na kakvog suludog zanesenjaka, zaljubljenika u dvorski kičeraj, kraljevsko zlato, svilu i kadifu, odsječene glave i raščerečene udove. 
Znamo da jedan takav upravo diše zagađeni sarajevski zrak. Ime mu je Mustafa Cerić, a raja ga iz čiste zakebancije zove reis-emeritus. Povodom konzularnog tranširanja ljudskog mesa u Istanbulu, lik je napisao: „Tačno, postoji ozbiljna kampanja protiv Saudijske Arabije kako bi se narušila reputacija te mir i prosperitet. Ovo nije dobro, ne samo za krhku regiju, već ni za cijeli svijet. Vjerujem da je Saudijska Arabija dovoljno jaka da izdrži sve ovo.“
Halalosum, emerituse! Niske su i jadne grane na koje je (s)pao bivši vjerski lider bh. muslimana, samoproglašeni evropski muftija i dokoni provokator koji će zgrabiti svaku zgodnu nepriliku da okolo morališe i pametuje. Pošto se hladnokrvnim minimiziranjem stravičnog zločina dobrovoljno „usaffio“ uz saudijske zlikovce, postat će i očigledniji motivi Cerićeve višedecenijske dosljednosti u amnestiranju i zaštiti ubica iz nikad razjašnjenih političkih atentata u Sarajevu. A ubijali su dok je reis emeritus obavljao funkciju ugaonog kamena SDA režima. I znao za sve...
Uostalom, govorimo o jadnom licemjeru, (ne)vjerniku koji je svojevremeno podržao i zaštitio pravosnažno osuđenog pedofila. Tamo, u Gluhoj Bukovici, Cerić je prvi put javno i transparentno otkrio vlastiti perverzni karakter.

Umijeće je biti beskrupulozni skot!

Testera reisa-emeritusa

Kada je stigao još jedan uspjeh njegove kćerke Tijane, Ljupko Bošković ostao je čvrsto na zemlji. Tijana Bošković prvakinja je svijeta s reprezentacijom Srbije, najbolja odbojkašica svijeta, ali njen otac Ljupko nije zaboravio istaći da je ona iz Bosne i Hercegovine. 

Naglasio je da je Tijana ponos i ove države, ne samo Bileće i jednog naroda.

Ljupko je čovjek koji na sport gleda baš kako bi trebalo. Odrekao se bogate turske ponude, samo da njegova djeca ne bi mijenjala prezime. Njegova druga kćerka Dajana igra u dresu reprezentacije BiH. 

Kaže da bi u slučaju međusobnog ogleda dvije njegove kćerke, navijao protiv Tijane, i sve to zbog djece, zbog popularnosti odbojke na ovim prostorima.

Ljupko Bošković, Bilećanin, ponosan čovjek i otac, zaslužio je svaku čestitku za dostignuća njegove djece koja mu je stigla iz BiH, Srbije i svijeta.

Odrekao se bogate turske ponude, da njegova djeca ne bi mijenjala prezime

Ponosni Bilećanin

Nakon što je napunio baterije lendohaneći u inozemstvu, a po naređenju supruge-direktorice upadljivo eskivirao akademiju upriličenu povodom petnaeste godišnjice smrti rođenog oca, Bakir Izetbegović javio se svojim medijima. Na osnovu fakturisanih naloga i izgovorenih prijetećih poruka, saznat ćemo da je šef Stranke demokratske akcije, o tugo jesenja, neočekivano upao u klopku vlastitih spletki. Vidno je nervozan! K'o feferon ljut, odbačen kao trut, neutješno zabrinut… 
Izgleda da ni siledžijsko falsificiranje narodne volje - koje je, da se ne zaboravi, realizirano uz udarnički rad kompromitirane Irene Hadžiabdić i mužjaka iz Centralne izborne komisije BiH - Izetbegoviću neće biti potreban i dovoljan preduvjet za dobro postizborno raspoloženje. Jer, raspored zastupničkih mandata, jednako kao i zakletva većine bh. političkih aktera da ne pušu u istu tikvu sa SDA, zelenoj buržoaziji iz stranke oportunista i sjecikesa (nakon preuranjenih vatrometa i slavodobitnih tekbiranja u izbornoj noći) osigurat će gubitak vlasti i tegobni opozicioni status. 
Izetbegoviću je, dakle, kristalno jasno da se uz dvadesetak posto osvojenih glasova neće održati u sedlu i nastaviti mamuzati narod. Općeprihvaćenoj gadljivosti prema šefu SDA kumovalo je i kočijaško vrijeđanje političkih oponenata tokom posljednje kampanje, kao i brojni policijsko-tužilački progoni, montirani u haram-vili na Poljinama. Jednostavno, Bakiru I. o glavu se obila primitivna bahatost! Kažu da ukus je karakter, a karakter da je sudbina. I najčešće su to posljedice i aferimi iz našeg najbližeg okruženja, a ne biološkog naslijeđa čovjeka. 
Zato neka nevidljiva pravda progovara iz najnovije medijske kuknjave napuštenog i nepoželjnog političara. A nakon što se Sarajevski kanton demokratskim putem oslobodi od SDA okupacije, isti će scenarij, prema svemu sudeći, uslijediti i u drugim dijelovima naše domovine. 
Padaj, silo i nepravdo! Allahimanet, feudalna dinastijo…

Allahimanet, feudalna dinastijo...

Padaj, silo i nepravdo!

Supertalentirani Bosanci i Hercegovci opet oduševljavaju na regionalnoj muzičkoj sceni. Neprikosnovenim nastupom na hrvatskom takmičenju “Supertalent” i jedinstvenom interpretacijom pjesme Josipe Lisac Zeničanka Adna Šestić pokupila je simpatije milionskog auditorija.

Njen nastup izazvao je ogroman odjek, a na “YouTubeu ima skoro 400.000 pregleda.&nbsp;

Svojim talentom i emotivnim glasom mlada Zeničanka nikoga nije ostavila ravnodušnim, zbog čega joj je, sa pravom,&nbsp;član žirija ovog respektabilnog takmičenja Janko Popović Volarić dao zlatno dugme i omogućio direktan plasman u polufinale.&nbsp;

O skromnoj Zeničanki, kojoj je “Supertalent” prvo takmičenje na koje se prijavila, priča se na svakom ćošku, što je još jedna potvrda da BiH ima talente kojima se može ponositi. Mišljenje muzičkih profesionalaca je jedinstveno - Zvijezda je rođena!&nbsp;

Adna Šestić rođena je 7. juna 1999. godine u Zenici. Završila je Srednju muzičku školu i Prvu gimnaziju u Zenici, svira gitaru i klavir. Studentica je Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu.

Zeničanka oduševila region nastupom na takmičenju “Supertalent”

Zvijezda je rođena

“Dragana Čovića sigurno pobjeđujem u listopadu, ali važno je u Državnom parlamentu osigurati podršku za reforme i nacionalne stranke zajednički srušiti s vlasti.” Ako ste pomislili da je navedena izjava izvučena iz novijeg predizborno-patriotskog arsenala Željka Komšića, grdno se varate! Tako je, zapravo, u funkciji kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nedavno govorio Jerko Ivanković-Lijanović, vlasnik propale narodnjačke stranke (K)Radom za boljitak. 

Zbog utaje poreza i nezakonitih finansijskih egzibicija u predmetu “Meso”, Sud BiH nepravomoćno je osudio kontroverznog političara na 12 godina strogog zatvora. Ovo je već druga prvostepeno izrečena kazna za Jereta - kako jednom od četvorice mesarske braće tepaju u nekada imućnoj širokobriješkoj obitelji. 

Naime, nakon dokumentiranih muljanja s budžetskim poticajima namijenjenim poljoprivrednicima širom Federacije BiH (u vrijeme dok je u plavoj majici sa srcem na grudima obavljao funkciju resornog entitetskog ministra), devet godina robije fasov'o je i na Kantonalnom sudu u Tuzli. Za ovu priču potpuno je nebitno, ali ipak spomenimo da je Jerko Lijanović na oktobarskim izborima osvojio skromnih šest hiljada glasova. 

U međuvremenu je propala nekadašnja obiteljska firma, a višemilionsku imovinu iz ugašenih pogona i zapuštenih skladišta konfiskovale su i raznijele banke te nemilosrdni hercegovački lihvari. 

Meteorski uspon “Lijanovića” počeo je u ratnim godinama. Švercerski poslovi sa mesom i visokotarifnom robom odvijali su se uz punu saglasnost HDZ-ovih glavešina. 

Od ratnih zločinaca Mate Bobana i Darija Kordića, preko Bože Rajića i odbjeglog lopova Ante Jelavića, pa sve do aktuelnog stranačkog stožernika Dragana Čovića. Uostalom, da su Čović i Lijanović združeno “pilićarili i čerupali perje”, konkretno potvrđuje njihova zajednička, misteriozno zaturena optužnica. Iz koje su, providno poput vode, isparile naslagane gomile dokaza o carinskim prevarama. 

Ali, to su, jelte, neka davno prohujala vremena. Kad je visoki predstavnik po zemlji hodao, sve nas uvjeravajući da ćemo kadli-tadli postati normalna pravna država…

Providno poput vode, isparile su naslagane gomile dokaza…

Lijanovićev mesni doručak

Eldar Spahić, Tuzlak s njujorškom adresom, primjer je uspješnih Bosanaca i Hercegovaca koji su silom prilika napustili našu zemlju i novoj sredini pokazali od kakvog smo materijala sazdani. 

Spahić je ljekar u Njujorku, a kad nije u ordinaciji, onda je na trkačkoj stazi. Trčanjem se bavi već 15 godina pa je sebi postavio i životni cilj - da istrči 10 najtežih utrka svijeta. I uspijeva u tome. Iza njega su već tri vrlo teška izazova. Jedini je sportista s naših prostora koji je istrčao “Spartansku utrku smrti”, poznatu po tome što učesnik za 60 sati mora prijeći nevjerovatni 241 kilometar. 

Na nadaleko znanoj utrci “East Coast Suck” čak je osvojio i drugo mjesto. Na svim svojim nastupima nosi zastavu BiH, što najbolje pokazuje njegovo opredjeljenje. Bio je i jedni Bosanac učesnik “Ironmana” u Merilendu.

Bez obzira na to što uspješno ostvaruje svoj američki san, ne zaboravlja odakle dolazi niti raju i prijatelje u Bosni. Čak osjeća i obavezu da pomogne. I to radi na najbolji mogući način - promocijom svoje domovine. Strancima govori o ljepotama BiH, šalje ih u Sarajevo, Mostar, Banju Luku, Tuzlu... 

Eldar Spahić rođen je 1980. u Tuzli. Nakon što je 1999. završio Srednju medicinsku školu, otišao je na studij u Sjedinjene Američke Države. Diplomirao je 2014. godine.

Ljekar u Njujorku koji ne zaboravlja odakle dolazi

Doktor i za ultramaraton

Predugo već zvanično Sarajevo demonstrira nedopustivu ravnodušnost za ljude i događaje u Bosanskoj krajini. Aktuelna migrantska kriza tek će dodatno argumentirati objektivne strahove da je ovom dijelu naše domovine odavno namijenjena uloga zaboravljenog, napuštenog i izoliranog aktera. Današnja Krajina balkanska je replika bliskoistočne Zapadne obale, što bi valjda trebalo da znači kako „palestinizacija“ bosanskohercegovačkog teritorija, sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, ulazi u svoju završnu, najtragičniju fazu.&nbsp; &nbsp; 
Ponekad, eto, i datumi se zaigraju, pa se protesti u Bihaću poklope sa obilježavanjem dvadesetšeste godišnjice osnivanja Petog korpusa Armije BiH. Na ulici se Bišćanke i Bišćani brane od nezvanih gostiju! Radi se o nekoliko hiljada nesretnika pristiglih iz arapskog svijeta. Koji su ostavili sve svoje i krenuli na put bez povratka. Unsko-sanski kanton jedna je od završnih stanica...
Nadležne institucije u Sarajevu apsolutno ništa ne poduzimaju u saniranju posljedica višemjesečne krajiške drame. Da nije bilo recentne predizborne kampanje, glavešine iz državne i federalne vlasti ne bi se ni ukazivali na sjeverozapadu zemlje. Dugo se tamo putuje, toliko dugo da i Denisu Zvizdiću zadnjica utrne u kožnoj fotelji službene limuzine. „Migrantsku krizu u BiH trebaju rješavati Ministarstvo sigurnosti, Granična policija i druge institucije BiH. Problemi sa kojima se susrećemo mi u Krajini samo su posljedica tih propusta na nivou države“, uzaludno upozorava bihaćki gradonačelnik Šuhret Fazlić. Niko ga ne sluša!
Kao i obično, svaku će vanrednu situaciju zloupotrijebiti okorjeli polusvijet baždaren na svojih pet minuta slave. Tako je i s migrantsko-krajiškom krizom. Brutalno se, dabome, ksenofobno i rasistički, vrijeđaju i ponižavaju nedužni ljudi. Progoni ih se poput zvijeri, užasavajuće lovi po autobusima, napuštenim straćarama i nedovršenim betonskim građevinama gdje pronalaze privremena skloništa... 
Neobično je zato važno da građanke i građani Bihaća zajednički zaustave „manijake u vlastitim redovima“. Koji bi da tuđu muku i nevolju iskoriste za ostvarenje bolesnih frustracija, za širenje mržnje i vrlo izvjesno nasilje nad, božemeoprosti, „uljezima“. To se mora učiniti odmah, dok nije pala mrtva glava. Poslije će biti kasno...

Krajina je balkanska replika bliskoistočne Zapadne obale

Migranti, rasisti i ksenofobi

Otići ili ostati u BiH? Ovo je pitanje koje tišti generacije mladih ljudi. Uglavnom maturanata koji kreću nekim novim putovima nakon dvanaest ili trinaest godina školovanja. Najbolji među njima žele dalje školovanje, žele stipendije, žele spokojan studentski život i da ih netko primijeti dok studiraju, da im pruži mogućnost da započnu profesionalnu karijeru. Irfan je, a već sam ga spominjala, otišao daleko. Daleko od BiH i tamo započeo svoj studentski život. Bio je najbolji u Katoličkom školskom centru. Najbolji KŠC Pokazao je kako život u jednom gradu može biti ispunjen uspjesima usprkos svim podjelama koje stoje ispred mladih. Birao je nimalo jednostavno školu i pokazao da znanje nema granice. Pokazala je i njegova škola, njegov KŠC, da cijeni vrijedne i ambiciozne mlade ljude. I danas se prepričava kako je Irfan rekao biskupu Peri Sudaru, promicatelju katoličkih škola za Europu: „E kad bi se svi u ovoj našoj BiH dogovarali kako se nas dvojica dogovaramo, sve bi bilo idealno.“ Tako je uistinu i bilo. Dogovarao je stari biskup s Irfanom kako olakšati školovanje mladima. Irfan je pomagao vršnjacima i dao najbolje od sebe. Ali ipak otišao na studij negdje daleko. Morao je, jer nije imao uvjete za zahtjeve koje je postavio pred sebe, ali i pred univerzitet. Najbolje od najboljeg, bio je njegov moto. Primljen je kao najbolji tamo daleko. Nakon njegovog odlaska otvorila su se mnoga bolna pitanja. Da li će se Irfan ikad vratiti u BiH? Zašto bi se vratio? Da li mu država jamči posao? Da li će kao vrstan stručnjak biti na birou ili će negdje u svijetu biti tražen i odmah zaposlen? Da li će razmišljati o svojoj obitelji tamo daleko ili će formirati obitelj ovdje, u svojoj BiH? Ako je formira tamo negdje, nitko mu ne može prigovoriti, jer svatko želi najbolje za svoje bližnje. Mir i sigurnost podjednako kao i život dostojan čovjeka jesu imperativ koji slijede mladi ljudi. S druge strane, mnogi drugi mladi ljudi birali su da se bore s vjetrenjačama ovdje, u BiH. Studiraju tamo gdje su rođeni i ne znajući što ih čeka kad završe. Ana je bila izuzetan učenik. Rođena u Sarajevu, tamo završila i osnovnu i srednju školu, a danas studira na nekom međunarodnom univerzitetu u Sarajevu. Osnažiti krila Sestra joj studira izvan BiH, ali Ana smatra da u svom gradu može naći sve što joj treba. Ani treba dati priliku. Ani treba pružiti mogućnost da, kad završi studij, dobije posao i zasnuje svoju obitelj u BiH. Ako ne dobije tu mogućnost, Ana će otići tamo negdje, a njeni stari roditelji će polako spremati svoj put u nepovrat. I jedna obitelj će tako zaokružiti svoju priču u BiH. Jedna obitelj manje. A takvih je mnogo u šarenoj BiH. Stoga, šarenilo BiH treba osnaživati još jačim bojama. Treba ojačavati boje i njihove kontraste baš kako bi se sve bolje, ljepše i jasnije vidjele. A kad se budu jasno vidjele, onda će svaka imati svoje mjesto i niti jednoj neće biti tijesno niti će se osjećati prikraćenom ili oštećenom. Eto, zato jedna Ana mora znati zašto se školuje u svojoj domovini. Jedan Marko mora znati svoju budućnost u BiH. Jedan Emir treba znati da ga čeka posao neovisno o firmi njegovog oca. Jedan briljantni mladi um, jedan Džanin iz malog mjesta pokraj Sarajeva, treba imati posao u svojoj struci jer je birao ostati ovdje, a mogao je otići bilo gdje drugdje da studira. Džaninu treba osnažiti krila kojim leti kroz svoje studentsko školovanje i omogućiti mu da svoje znanje primijeni kroz posao za koji se školovao. Džaninu treba da pronađe svoje mjesto tamo gdje je ostao. Treba dobiti priliku da se dokaže. Treba mu dati mogućnost da se osjeća spokojnim u svojoj vlastitoj kući. A osjećati se kao kod kuće može samo uz pomoć rada. Netko je rekao da tko ne radi taj nema domovine. Djeco, borite se za svoj posao da biste se tamo gdje ste ostali uistinu osjećali kao kod kuće.

Jedan briljantni mladi um, jedan Džanin iz malog mjesta pokraj Sarajeva, treba imati posao u svojoj struci jer je birao ostati ovdje, a mogao je otići bilo gdje drugdje da studira

Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba Neće vas grijat, kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije

Ostajte ovdje, djeco!

Navijači Ajntrahta iz Frankfurta ne pamte kada su njihovi ljubimci nekoga pobijedili sa 7:1, a ni da je neki njihov igrač postigao pet golova u jednoj utakmici. Oboje se desilo ovog vikenda u meču protiv Fortune, kojoj je Luka Jović pet puta zatresao mrežu.
Mladi napadač, pogađate, naše je gore list. Rođen je u selu Bataru pored Bijeljine, a fudbal je počeo igrati u obližnjoj Loznici. 
Ubrzo je zaigrao u razvojnoj ligi i poslije samo jedne utakmice njegov otac Milan dobio je ponudu tešku 50 eura za svaki odigrani meč plus 2.000 dinara za putne troškove do Beograda. 
Skaute Crvene zvezde podsjetio je na nekadašnjeg makedonskog napadača Darka Pančeva i put je mladog Jovića odveo na Marakanu, uprkos interesu gradskog rivala Patrizana. Poslije samo jedne seniorske sezone u Zvezdi uzela ga je Benfika, a zatim posudila Ajntrahtu. 
Jović je igrajući za mlade selekcije Srbije, najavio veliku karijeru, a ovih je dana dokazao da je jedan od najperspektivnijih napadača Evrope. 
Luka Jović rođen je 23. decembra 1997. godine i ima dva nastupa za A-reprezentaciju Srbije.

U dresu Ajntrahta pet puta zatresao mrežu Fortune

Tobdžija iz Bijeljine

Nema sumnje da Sjedinjene Američke Države drže Bosnu i Hercegovinu kao veoma ozbiljnu brigu iz svog dvorišta. Očuvanje teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta BiH smatra se i kao linija odbrane američkog nacionalnog interesa.
Zvuči moćno, jer Amerika je (još) daleko najmoćnija sila, koja ujedno ima i jasnu viziju za jugoistočnu Evropu, u čijem je epicentru ova naša multi-kulti domovina.
Što je još važnije, kad Amerika hoće, Amerika može. Vidjeli smo to na primjeru Kosova, Crne Gore, a sada i Makedonije.
A kada američku brigu o BiH, u formi strateškog podsjećanja sasvim jasno izrazi visoki funkcioner Stejt departmenta Metju Palmer (Matthew Palmer), zadužen za naš dio svijeta, i to u Beogradu, gdje se BiH ili dio naše zemlje ponekad tretira kao kolateralna šteta ili ratni plijen, onda je to više od puke semantike.
Podsjećanje je to ko je između Srbije i Hrvatske jedini i stvarni garant mirne BiH i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Amerika, naravno!
To je i upozorenje, čak i u miru, često agresivnim bosanskim komšijama, ali i onima unutar BiH koji kradu budućnost svojim građanima, što bi se reklo, do daske korumpiranim bh. političarima.&nbsp;&nbsp;
Lako ih je prepoznati, jer oni ne prestaju s nacionalističkom retorikom i produbljuju podjele među narodima. Oni su još glavno gorivo za prizivanje konflikata. A i najveća su motivacija egzodusu mladih i uspješnih ljudi, kako je to formulirao Palmer, šaljući jasnu poruku Sarajevu iz Beograda.&nbsp;
Američke garancije jedinstvenoj i demokratskoj BiH treba shvatiti kao čvrsti stav da nema povratka na staro i da su Bosanci bar za korak više Evropljani, koji shvataju šta je to prirodno civilizacijsko savezništvo s Amerikom.

Život mi je greške najčešće grubo vratio

Zašto UN ne urla zbog Kašogija

Na ljutu ranu, ljutu travu!

Bosanska zvijer osvaja NBA ligu

Vjeridba Valentina I.

Snažne poruke intelektualaca

Testera reisa-emeritusa

Ponosni Bilećanin

Padaj, silo i nepravdo!

Zvijezda je rođena

Lijanovićev mesni doručak

Doktor i za ultramaraton

Migranti, rasisti i ksenofobi

Ostajte ovdje, djeco!

Tobdžija iz Bijeljine

Američke garancije

Kolumne

Život mi je greške najčešće grubo vratio

Zašto UN ne urla zbog Kašogija

Na ljutu ranu, ljutu travu!

Bosanska zvijer osvaja NBA ligu

Vjeridba Valentina I.

Snažne poruke intelektualaca

Testera reisa-emeritusa

Ponosni Bilećanin

Padaj, silo i nepravdo!

Zvijezda je rođena

Lijanovićev mesni doručak

Doktor i za ultramaraton

Migranti, rasisti i ksenofobi

Ostajte ovdje, djeco!

Tobdžija iz Bijeljine

Američke garancije