KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Bježi, kišo, s prozora

Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane…“

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
03.11.2018 16:28
A
A
A

„Kad sat zazvoni

na kuli kraj Begove džamije

ja siću, siću do bašče

šatro šljive da proberem

ti uzmi ibrik, srebrn ibrik

k'o fol vode da doneseš…“

Kamena jabuka

Dan siv. Tmuran. Kiša krene pa stane. Sivo, olovno nebo se nadvilo nad Gradom. A Grad, nekako tih i nijem. Baš kao za Svi svete. Slijedi Dušni dan. Brdo ponad Grada treperi. Puno je crvenkaste svjetlosti koja se razliježe brdom. Ljudi kao siluete prolaze jedni pored drugih. Tiho. U mimohodu. Nose cvijeće u rukama i tiho pričaju s kamenom.

Jedna obitelj se zaustavila pored raspolovljene kamene jabuke. Negdje na pola brda. Otac, majka, dječak i djevojčica. Otac zastade prvi. Djevojčica pita: „Gdje smo ovo, tata?“ Tata joj reče da priđe bliže. Da tu spava njegov drug. Drug iz mladosti.

Djevojčica je gledala jabuku, bijelu kamenu jabuku, i pitala ga zašto je odlomljena. On je zagrli i tiho joj reče: „Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek“.

I dok je tata objašnjavao svojoj kćerki što je raspuknuta jabuka, kiša je sipila. Lijeno se spuštala na grad. A opet u toj lijenosti je bilo nešto jako, veliko, teško, snažno. Bilo je nešto što drži ljude u zebnji. Zaustavlja ih u koraku i tjera da se preispituju. Dražen, momak iz kvarta, skladao je svoje prve pjesme. Žurio na koncert brzinom koju samo mladost zna i nikad nije stigao. Zaustavila ga brzina. Ostala je samo njegova jabuka.

Crvena jabuka. Njegov bend i neotpjevane pjesme. Ali i godinama poslije, na brdu iznad grada, svakog 1. 11., njegova kamena jabuka na groblju Bare puna je cvijeća i svijeća. Poruka, rukom ispisanih. Nekih novih djevojčica. Neke nove mladosti. Jedna majka je prolazila pored tog kamenog vječnog počivališta i čula razgovor četveročlane obitelji. Bila je sa sinom. Sin je zastao i pitao je što je to. Ona mu je tiho rekla da je to spomenik jednoj mladosti. Jednom darovitom sarajevskom mangupu, jednom momku neostvarenih želja. Jednoj generaciji raspjevane mladosti.

Sin ju je pitao da li je to njegova mama donijela toliko cvijeća na kameno počivalište Draženovo. „O, ne, nije. Cvijeće donose znani i neznani.“ Baš kao što je buket margareta položila i četveročlana obitelj malo prije toga. Kiša je iz sjećanja prizvala stihove pjesme: „Bježi, kišo, s prozora“.

Raziđoše se i uputiše ka nekim drugim kamenim spomenicima. Majka je putem sinu pričala o jednoj mladosti koja je pjevala, a koja ni slutiti nije mogla da će par godina kasnije surovi rat zaustaviti svaku pjesmu. Zaustaviti mladost. Rekla mu je i da se mladost jednom živi. Da se mladost jednom raduje i da život samo jednom igra svoju ulogu. A pjesme? One ostaju da čuvaju sjećanje, da ga održavaju živim. A Dražen, među rajom omiljeni Para, Zijo, bio je jedna priča sarajevska.

Vječno počivalište

Majka Elvira i otac Ferdinand. Priča koja se rijetko danas priča. Toliko lijepa da nije mogla da ostane. Baš kako i reče Dražen u jednoj pjesmi: „Bilo je izgleda suviše lijepo da nam tako ostane..“

Nastavljajući svoj hod ka sljedećem hladnom kamenu, majka se sjeti riječi: "Kad me napadnu misli puke taštine ili kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada."

Te uzvisine nam vraćaju u život one koji nam nedostaju. Kiša je i dalje padala samo nikoga nije bilo na prozoru da je otjera. Ostalo je pola jabuke kao vječno počivalište, dok druga polovina i danas mami osmijehe i radost neke nove mladosti.

Zato što se jabuka raspolovila. Zato što je Dražen zaspao zauvijek.