Kada je imenovan za selektora Hrvatske, mnogi su se pitali ko je Zlatko Dalić.&nbsp;&nbsp; 
Trener bez iskustva u Evropi, radio je tamo negdje na Dalekom istoku, nekad u Rijeci i Varaždinu. Uglavnom, kao da je s Marsa direktno pao na klupu Hrvatske, gdje je zamijenio Antu Čačića na samom kraju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

Mnogi su ga gledali kao ad hoc rješenje, niko pojma nije imao šta da očekuju od njega, a on je od početka govorio da ima jasnu viziju i san. A sada mu vjeruju svi, i žive njegov san.

Jer, Hrvatska je s njim na čelu izborila plasman među četiri najbolje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, što je s „Vatrenima“ još jedino uspjelo legendarnom Travničaninu Miroslavu Ćiri Blaževiću 1998.

Tada je Hrvatska Mundijal završila na trećem mjestu, a ova Dalićeva ekipa želi korak dalje, na sam krov svijeta. I sada mnogi vjeruju u taj ishod, jer Livnjak je igračima ugradio samopouzdanje i u mnogo slučajeva imao je hrabrosti povući neke poteze.

A ako simpatije ljudi širom svijeta nije zaradio nogometnim znanjem, onda jeste svojim emocijama i suzama nakon što je Ivan Rakitić postigao odlučujući penal u četvrtfinalu protiv Rusa.

Zlatko Dalić rođen je 26. oktobra 1966. u Livnu. Klupu Hrvatske preuzeo je 7. oktobra 2017.

Suze livanjske

Put Srebrenice, dug oko 100 kilometara, jutros su krenuli učesnici ovogodišnjeg 14. „Marša mira“, organiziranog u znak sjećanja na više od 8.000 žrtava genocida koji su u julu 1995. pobijeni na istom putu krećući se iz Srebrenice prema slobodnoj teritoriji Sapne.&nbsp; 
Učesnici marša mahom su osobe koje su preživjele masakr na julskom „putu spasa“ prije 23 godine, njihovi potomci, ali i mnogi drugi građani BiH, Evrope i svijeta koji na ovaj način žele iskazati pijetet prema žrtvama genocida i tako pokazati da sjećanje na njih, bez obzira na sve pokušaje omalovažavanja i negiranja činjenice da se genocid dogodio, ne prestaje živjeti. 

Pješačiti tri dana od Nezuka do Potočara nije nimalo lako. Oni koji su krenuli na ovaj put, krenuli su odlučni da podnesu sav teret da bi bar u tragovima osjetili kako je bilo onima koji su istim tim putem gladni, ranjeni i izubijani pokušali izbjeći metku i nožu krvnika regrutiranih u jedinicama vojske i policije Republike Srpske. Stoga svaki od učesnika zaslužuje iskreno poštovanje. 

Na „Marš mira“, prema izjavama organizatora, ove godine kreće oko 6.000 osoba. Među njima su ljudi raznih nacionalnosti, vjernici, agnostici, ljekari, inžinjeri, profesori domaćih i svjetskih univerziteta, vrijedni radnici, seljaci i građani, siromasi i bogati, ali svi pod bajrakom sjećanja na žrtve Srebrenice.
 
Pečat je to na priznanje genocida, jednako snažan kao i onaj na haškim i svim drugim sudskim presudama i izbrisati ga ne može nikakva politika niti političar, pa makar se odazivao na ime Milorad Dodik. 

„Marš mira“ odavno je nazvan srebreničkim hodočašćem. Oni koji su samo jednom propješačili zacrtanu trasu, teško da su ikad više propustili 8. juli, dan kada kolona učesnika iz Nezuka krene prema Potočarima. Tako je to i ove godine. 
Hvala svima koji se sjećaju žrtava genocida!

Srebreničko hodočašće

Potpisavši novi ugovor, postao najbolje plaćeni sportista Bosne i Hercegovine svih vremena&nbsp;&nbsp; 
Jusuf Nurkić, jučer je zvanično potvrđeno, potpisao je novi četverogodišnji ugovor sa NBA klubom Portland trejl blejzers vrijedan 48 miliona dolara. 

To će Bosansku zvijer, kako našeg centra još zovu u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta, učiniti najbolje plaćenim sportistom Bosne i Hercegovine svih vremena. Prije njega to je bio Mirza Teletović igrajući u Milvokiju za dva miliona dolara manje po sezoni.

Što je najbolje, 213 centimetara visokom Nurkiću tek su 23 godine i najbolje vrijeme je pred njim. 

Iako će uz neke bonuse u naredne četiri godine vjerovatno zaraditi i više od 50 miliona dolara, to sigurno neće biti kraj očekivano velike NBA karijere.

- Zamislite, ja sam iz malog Svojata, sela koje ima oko 500 kuća, došao u Ameriku, u NBA. Zato i vi vjerujte u sebe, u svoje snove, čak i onda kad izgledaju nemoguće. Ništa nije nemoguće - rekao je nedavno Nurkić.

Jusuf Nurkić rođen je 23. avgusta 1994. Košarku je počeo igrati sa 14 godina u slovenskom Laškom. Na NBA draftu 2014. su ga Čikago bulsi izabrali kao 16. izbor u prvom krugu, ali su ga kasnije u razmjeni dali Denveru. Još je igrao za Zadar i Cedevitu u Hrvatskoj.

Čudo iz Svojata

Mnogo toga već mjesecima ne štima u kompaniji „Elektroprijenos BiH“, u kojoj je Vlada Federacije BiH većinski dioničar. Afere, tužbe, presude, krivične prijave... sve to prati rad ove nekad uspješne firme, osnovane 2006. godine.&nbsp; 
Nakon otkrivene afere da „Elektroprivredi HZHB“ moraju platiti 62 miliona KM po tužbi staroj deset godina, koju je podnio sada aktuelni direktor „Elektroprijenosa“ Matan Žarić, na vidjelo je isplivala i nova, strogo čuvana afera koja se odnosi na dugovanja „Elektroprivrede RS“.
 
Otkriveno je da kompanija u većinskom vlasništvu Vlade RS već godinama ne plaća naknadu za korištenje prijenosne mreže, čime je dug bez kamata narastao na 15.000.000 maraka, ali su o tome, godinama, obje firme šutjele, a dugovi su se samo gomilali.

Ova informacija otkrivena je tek nakon usvojenih zaključaka Vlade FBiH, koja je zatražila od Uprave „Elektroprijenosa“ da hitno riješi novonastala potraživanja putem aktiviranja mjenica kao sredstva osiguranja.

Rad ove kompanije ne prate samo ove dvije afere. Nikad nije naplaćen ni dug od 10.000.000 maraka koji se odnosi na sredstva deponirana u „Banci Srpske“, koja je završila u stečaju. I ovom se problemu godinama bojažljivo pristupalo, a novac je, kako stvari stoje, izgubljen.

Tako je ova državna firma, kako stvari stoje, za manje od dvije godine ostala bez oko 85 miliona maraka državnog novca, s obzirom na to da je Vlada FBiH najveći dioničar sa 58,90 posto, a Vlada RS sa 41,10 posto vlasništva.

Ali, teško se oteti dojmu da se sve ove afere dešavaju u izbornoj godini i da se presude donose, a dugovi opraštaju svega dva mjeseca prije početka izborne kampanje. Ili su, pak, neke političke struje koje kontroliraju rad ove firme svjesno tempirale presude, osiguravši sebi finansijsku injekciju. Teško je vjerovati da se radi o slučajnosti.

Gdje su milioni!?

Evropska smo crna rupa! Ne bilo vam zapovijeđeno, kresnite jednom taj kompjuter, konektujte se i lično uvjerite da Bosna i Hercegovina mrak izgleda čak i na satelitskim snimcima. Iako Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić notornim lažima pokušavaju sakriti katastrofalne učinke vlastite vlasti i barem malo osvijetliti naš tamni vilajet, svi relevantni podaci i statistički brojevi, jednako kao i nemilosrdni strani zvaničnici, nedvosmisleno ukazuju da smo zagrebali dno. 
Dobro, imamo mi još raspoloživog prostora za nazadak i siguran sam da bismo uz minimalne napore mogli i dublje propasti, ali, pošteno govoreći, teško da nam kolektivno može biti gore nego što objektivno grozno već jeste.
Nekidan se pojavila informacija da na predstojećem samitu za zapadni Balkan ponovo ništa bitno nećemo potpisivati i ni u kakvom važnom poslu sudjelovati. U našoj je svijetloj tradiciji i političkim običajima da se razlozi za izolaciju i tavorenje u diplomatskim karantinima (sa)kriju u nejedinstvu čuvenog trija fantastikus iz Predsjedništva BiH koji ovom državom vrlo uspješno i sigurno pilotira k'o što otkačen motor od aviona bezbjedno slijeće na nepostojeće piste u Trebinju ili Visokom.
Bestežinsko je to političko stanje gdje ne pomaže ni muška kladanjska voda...
Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović principijelno su i združeno uskratili odobrenje Vijeću ministara BiH za potpisivanje četiri opasne nagazne mine u vidu deklaracija na samitu u Londonu. Radi se o ratnim zločinima, nestalim osobama, borbi protiv korupcije te regionalnim odnosima i dobrosusjedskoj saradnji.
Bh. predsjednicima od početka je sve bilo sumnjivo, sporno i neprihvatljivo! Da se ne lažemo, prosječno normalan balkanski nacionalista principijelno podržava zločinca i lopova iz vlastitog naroda bez obzira na to što su lukavi Evropljani ovoga puta pokušali da nam svoje jugonostalgičarsko-dobrosusjedske folove, poput kukavičijih jaja, podvaljuju baš u predizbornoj kampanji. U danima kad samo nam je mržnja potrebna...

Samo nam je mržnja potrebna

Hrvatski premijer Andrej Plenković uspio je provesti do kraja proces restrukturiranja najveće hrvatske i regionalne kompanije, „Agorkora“, koji osigurava posao za 60.000 ljudi.&nbsp;&nbsp; 
Zahvaljujući nagodbi, radna mjesta bit će sačuvana, kao i interesi države u ovom koncernu. Naravno, osnivač „Agrokora“ Ivica Todorić izgubit će vlasništvo u kompaniji. Proces nagodbe s bankama i dobavljačima trajao je godinama i bio je veoma stresan za radnika, ali i za hrvatske vlasti. 

Nadati se da sada dolazi mirniji period u ovoj kompaniji koja upošljava hiljade radnika i u BiH. 

Plenković je rođen u Zagrebu 8. aprila 1970. godine. Po struci pravnik, dugo je obnašao diplomatske dužnosti i različite funkcije u Ministarstvu vanjskih poslova. Godine 2011. kao član HDZ-a izabran je na izborima u Hrvatski sabor, a 2013. je izabran za jednog od prvih 12 hrvatskih članova Evropskog parlamenta.

Predsjednik je Hrvatske demokratske zajednice od 2016., a iste godine postao je državni premijer.

Rješenje za ''Agrokor''

Baš su čudni ti Japanci! Božemeoprosti, k'o da nisu s naše planete. Čak i nakon mundijalskih poraza njima je do rintanja i radnih akcija. Eto, izgleda da nemaju pametnijeg posla pa su odlučili detaljno počistiti tribine. Vidi se iz aviona, brižljivo je to i spontano isplanirano. 
Prvo su skupili i sistematizirali ispijene plastične pivske čaše i uništene prateće rekvizite, da bi potom temeljito pomeli i uglancali sve što se nehotice poprzni u uobičajenoj navijačkoj euforiji. Pošto su kompletnu tribinu doveli u prihvatljivo higijensko stanje, Japanci će napustiti stadion i nestati u toploj rostovskoj noći... 
Istovremeno, ali tamo duboko u betonskoj utrobi modernog stadiona, gdje ne dopiru dnevna svjetlost i GSM signal, japanski su fudbaleri poslije devedeset minuta iscrpljujuće trke po terenu i one nesretne sudijske nadoknade pospremili i vlastitu svlačionicu. 
Danas već mnogi s olakšanjem otpuhuju kad pomisle kako nesagledive međunarodne posljedice su mogle uslijediti da je, nebudiprimijenjeno, tokom generalke u mušku prostoriju za presvlačenje i svlačenje zalutala uvijek znatiželjna i dobro raspoložena hrvatska predsjednica KGK, te da ih je, onako istuširane, do grla zakopčane i zadovoljne, zatekla kako na koljenima ribaju ruske podove i glancaju drvene klupe... Kažem vam, japanski je mentalitet neviđeno rijetka biljka koja ne raste na Balkanu!
Prošle su pune četiri godine otkako je bivši ambasador Zemlje izlazećeg sunca u BiH, Hideo Yamazaki se čovjek zove, javno izrazio šokiranost zbog bahatosti bh. političara i njihovog svakodnevnog cestovnog divljanja u crnim službenim limuzinama. 
Mada se niko od prozvanih trutova tada nije ni nakašljao, kritika je žestoko odjeknula preko bh. granica. Još da je Hideo „video“ kako se iz službenih vozila u pokretu, potpuno prirodno i spontano, istresa smeće, izbacuje plastična i limena ambalaža, prazne pune pepeljare, ne bi dobronamjerni Japanac do danas sebi došao od spoznaje s kakvim je primitivcima imao posla...

Japanci i Balkanci

Isplati se boriti za pravdu. Dok živim, borit ću se protiv nekažnjivosti i proganjati ratne zločince. Ponovila je ovo i jučer na svom Facebook profilu Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“, nakon što joj je uručen počasni doktorat Kaledonijskog univerziteta u Glazgovu.
Prestižni univerzitet prepoznao je borbu koju Bakira, kao jedna od hiljada žena silovanih u ratu, vodi protiv nepravde, protiv zločinaca, koji i danas slobodno šetaju širom Bosne i Hercegovine, pa i po njenom rodnom Višegradu.
Bakirina borba za prava silovanih, mučenih, poniženih žena, počela je odmah nakon rata. Ona je pokrenula povratak u Višegrad, u pratnji međunarodnih snaga, ušla je u grad svog djetinjstva i među policajcima prepoznala silovatelje i ubice. Njena se osveta pretvorila u prikupljanje činjenica i izjava. Svjedočanstva koja je osobno prikupila išla su u Haški tribunal i prema istražnim organima BiH.
U Glazgovu su Bakiru nazvali inspiracijom za sve žene svijeta, prepoznali su njena nastojanja da mnogim ženama da glas, podršku, nadu. Njen su primjer slijedile mnoge žene i progovorile o paklu i torturama koje su proživjele. Takav hrabar korak rezultirao je pravomoćnim presudama ratnim zločincima.

Glas poniženih

Pred svake izbore čelnici SDA razlete se po džamijama i vjerskim manifestacijama. Kamo puste sreće da je glasanje svaki dan, pa da se, onako džematile, funkcioneri vječito vladajuće stranke intenzivnije posvete duhovnoj nadgradnji. Bilo bi bolje svima, a ne samo njima i njihovima... 
Naravno da politička zloupotreba vjere nije ekskluzivni izum SDA. Prilično su se učinkovito sjedinili i HDZ sa Katoličkom, kao i oba politička bloka u RS-u sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Intereždžijske političko-vjerske koalicije uspostavljene u doba takozvanih demokratskih promjena s kraja prošlog stoljeća, utvrđene su u ratu, a opstaju, evo, i u svim postdejtonskim godinama koje su nepovratno pojeli skakavci. 
Konvencionalan pastir nikad ne kritikuje nacionalistu iz vlastite avlije. Naprotiv, on s njim tikve sadi i otvoreno sarađuje. Posebno je (inter)aktivan taj odnos tokom predizborne kampanje. Tako to hoda u klerikaliziranim i desekulariziranim društvima gdje džamija i crkva određuju pravila i rezultat igre, iako je, šatro, vjera neutralna i ne miješa se u politiku. 
„Mi apelujemo na sve političke subjekte da džamije i vjerske objekte, kao i vjerska osjećanja ljudi, poštede politizacije i političkih sukobljavanja. Toliko smo puta ponovili da Islamska zajednica i ja kao reisu-l-ulema nećemo favorizovati nijednu političku opciju.“ 
Tako je nedavno govorio Husein-efendija Kavazović. A onda se lično pojavio u Pruscu, na Ajvatovici. 
S reisove lijeve strane u saffove su se poredali imami ujedinjeni u zajedničkim dovama Svevišnjem, dok su desno od efendije Kavazovića sjedili Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i Denis Zvizdić. I ni za koga tamo više nije bilo slobodnog mjesta. „A toliko smo puta ponovili da Islamska zajednica i ja kao reis-l-ulema nećemo favorizovati nijednu političku opciju...“ 
Znam, jarane!

Znam, jarane!

Direktorica za zapadni Balkan pri Evropskoj komisiji Ženeviv Ruiz-Kalavera (Genoveva Ruiz Calavera) boravila je u dvodnevnoj posjeti našoj državi. Tokom posjete održala je sastanak s ministrima pravde u našoj državi i uputila veoma jasne poruke. 
Ruiz-Kalavera jasno je dala do znanja da Evropska unija neće više tolerirati zastoj u reformi bh. pravosuđa, naročito ne nakon što je u tu svrhe donirala više od 200 miliona eura. Pravo osvježenje za javnost u BiH je posjeta međunarodnog zvaničnika bez dlake na jeziku, koji jasno zna šta želi i zna ko je za to odgovoran. 
Nije štedjela Ruiz-Kalavera naše ministre, poručujući da bez državnog zakona o sudovima, novog zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću te izmjena Zakona o krivičnom postupku ne može biti riječi o članstvu u EU.
Ruiz-Kalavera rođena je 1962. godine u Madridu, gdje je i odrasla te stekla fakultetsku diplomu u oblasti psihologije.

Diplomata sa stavom

Vijest da je krenuo voz od Sarajeva do Bihaća (i obratno, brale) s posebnom je pažnjom ispraćena u bh. medijima. Nekako je razumljivo to sveopšte narodno uzbuđenje uzmemo li u obzir hroničnu zapostavljenost Bosanske krajine od takozvanih centralnih organa vlasti stacioniranih u glavnom gradu BiH. A nije i da nismo žedni dobrih informacija, pa makar se radilo o predugom osmosatnom truckanju na zapad u vagonima druge klase... 
Kažu da je neposredno nakon rata u Sarajevo inkognito doputovala mješovita američko-turska delegacija privrednika kako bi tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i njegovim najbližim saradnicima predložili finansiranje, obnovu i izgradnju kompletne željezničke infrastrukture na principu vremenski ograničene koncesije nad budućim prugama i vozovima. 
„Prijedlog je zaista bio izvanredan, ali morali smo ga glatko odbiti“, potvrdit će mi nedavno jedan od važnijih sudionika tog neuspjelog sastanka u Izetbegovićevom kabinetu. Kao razlog za neprihvatanje američko-turske ponude navodno se spominjalo da je baš u to vrijeme Hasan Čengić pokrenuo vlastiti transportni biznis gdje su teretni kamioni špartali zapuštenim bh. cestama i preko friško zatrpanih rovova prevozili mještovitu robu, naftu i građevinski materijal širom poharane zemlje, zemlje u kojoj je nedostajalo svega. 
Ukoliko je ova priča istinita, ako, dakle, nije rezultat neskrivene i opravdane antipatije mog politički umirovljenog sagovornika prema aktuelnom šefu Sabora Islamske zajednice, onda ispada da smo još prije dvadeset i kusur godina izgradnju modernih željezničkih pruga „halalili“ za Hasanov špediterski biznis.
I sve to odigralo se u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu u kojoj su Titovi brigadiri prije tačno sedam desetljeća za tačno sedam mjeseci, krampama i golim rukama, izgradili 250 kilometara pruge Šamac-Sarajevo. Jeste, reći će SDA-ovci, lako je bilo brigadirima graditi kad im drug Tito nije imao teretne kamione i akciznu robu na lageru...

Hasanov strah od vozova

Reprezentacija Hrvatske prasirala se u četvrtfinale Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji izbacivši Dansku nakon remija 1:1 i boljeg izvođenja jedanaesteraca (3:2).
Junak te pobjede bio je čuvar mreže Danijel Subašić. Sa tri odbranjena penala postao je drugi golman koji je na svjetskim prvenstvima zaustavio tri udarca sa bijele tačke, a prvi nakon 2006. godine, kada je to pošlo za rukom Portugalcu Rikardu (Ricardo) u meču četvrtfinala protiv Engleske.
Iskusni golman Monaka spasio je tako hrvatsku reprezentaciju, a posebno njenog kapitena Luku Modrića, kojem je danski golman Kasper Šmajhel (Casper Schmeichel) odbranio jedanaesterac pred kraj drugog produžetka.
Sjajni golman bit će još jedan adut „Vatrenih“ u nastavku takmičenja, u kojem ih u subotu očekuje četvrtfinalni duel sa domaćom Rusijom. 
Danijel Subašić rođen je 27. oktobra 1984. godine u Zadru, gdje je i počeo fudbalsku karijeru, a branio je još u Hajduku i Monaku.

Spasio „Vatrene“

Nigdje se bolje ne zarađuje, a da se manje radi nego u bosanskohercegovačkom razuđenom parlamentarnom sektoru. Nepisano je pravilo da u tom čudesnom lezihljebovićkom svijetu mjesecima nema skupštinskih zasjedanja, ali “glede i unatoč” tome, izdašna se plaća redovno isplaćuje, putni troškovi u zemlji i inozemstvu pokrivaju se javnim novcem, komisijski angažmani uredno su honorirani, paušali dođu nešto k'o džeparac... Da skratim i konkretiziram, lijepo je i profitabilno biti bh. parlamentarac! 
Ipak, kad se pažljivije razgrne maglovita struktura (ne)narodnih deputata, kad se sve te silne i fantastične biografije pročitaju i usvoje, zaključit ćemo kako većina njih koji sjede u zakonodavnim klupama, ne bi sebi bila u stanju osigurati ni prosječnu sinekuru na ovdašnjem surovom tržištu rada. 
Uglavnom, govorimo o ublehašima opće prakse, o ljudima limitiranih intelektualnih gabarita i parolaškog vokabulara. Istine radi, mrvicu časti parlamentarnih domova tek djelimično spašavaju rijetki izuzeci kojima se (potpuno lišen uobičajene ironije i poželjnog sarkazma) ovim putem duboko izvinjavam zbog, moguće je, nespretnog trpanja u isti koš sa prljavim vešom.
Uskoro istječe rok za predaju kandidatskih listi za oktobarske izbore. Zato su, valjda, u stranačkim centralama zavladale gužva, frka i panika. Postrojavaju se naše političke zvijezde, laktaju se nesportski i lobiraju na sve strane. Jer, biti u prvim redovima put je do nove četiri godine lagodnog života uz izdašnu zaradu. Ideologija je odavno postala nevažna u odnosu na činjenicu da će nas i u ovoj kampanji sa stranačkih plakata vrebati ista lica, budući parlamentarci koji neumitno stare i fizički propadaju pred našim očima. Neki od njih u politiku su zalutali kao mladi lavovi, danas već su majke i očevi.
Bivši obećavajući sredovječni(ci), za 100 dana nude se kao dobrostojeći penzioneri...
Znači, sve se mijenja, osim bh. parlamentaraca i kamenja. I nikako čudo da se desi pa da na okupiranim banderama u septembru konačno ugledamo nova lica stranačkih uzdanica. Vazda su to jedne te iste glave. Samo su im slike fotošopirane.

Parazitsko postrojavanje

Humanitarac i maratonac Mahir Mujić iz Sarajeva zadobio je simpatije šire javnosti svojim gestom. Odlučio je trčati 200 kilometara od Sarajeva do Banje Luke kako bi ovim svojim sportskim angažmanom podržao porodice Davida Dragičevića i Dženana Memića, mladića koji, nažalost, nisu više s nama, u traženju pravde za njihovu djecu.&nbsp;&nbsp; A onda je bez imalo dvojbe odlučio te kilometre prodavati da bi sakupio barem 10.000 maraka za liječenje jednoipogodišnje Dalal Omerović, djevojčice čije ozdravljenje srcem i dušom iščekuju širom BiH pa i šire. 
Trčati 200 kilometara nije lako, ali snagu mu daje istinska želja da pomogne. I zato neumorno svakog dana poziva građane da mu pomognu u ostvarenju ovog plemenitog cilja, ističući da “Dženana i Davida nismo mogli spasiti, ali za Dalal još nije kasno”. Upravo te njegove riječi ne ostavljaju ravnodušnim. 
Mahir ima 26 godina i veliko srce. Nije prvi put da trči u humanitarne svrhe. Tako je, primjera radi, trčao za djecu s autizmom i planirao sakupiti 500 KM, a sakupio je 900 KM.

Veliko srce

Vlast je samo u ovoj godini demobilisane borce prevarila najmanje pet puta. Ti ljudi s ulice već godinu šalju tri jednostavna zahtjeva, za koja ne treba dodatni novac iz budžeta nego samo bolja i pravednija raspodjela, i to onima koji su zaista i bili borci.&nbsp;&nbsp; Borci su najmanje zaslužili da ih varaju i lažu. A ipak ih i varaju i lažu. Prvo, od sjednice u februaru o zakonu o boračkim udruženjima nije bilo ništa. Obrazloženje šefa Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Edina Mušića (SDA) bilo je da poslanici imaju gripu. U jeku boračkih protesta, Mušić reče da će sjednica sigurno biti sredinom marta. Nije je bilo. Vlast je sebi dala još jedan mjesec odmora od (ne)rada. 
Mjesec poslije, u aprilu, borci su dva dana protestirali pred Parlamentom FBiH, s tolikim žarom da su parlamentarce uvodili na sporedne ulaze na sjednicu, ali onda i evakuirali iz zgrade.&nbsp;Rezultat - dogovor da će sjednica biti za 30 dana, a na njenom dnevnom redu tri tačke, tri boračka zahtjeva - javna objava jedinstvenog registra boraca, ukidanje finansiranja boračkih udruženja i borački dodatak. Prođe tih 30 dana i dođe jedno veliko ništa te vlast po treći put prevari borce, koji opet izađoše na proteste. 
Na tim protestima dobili su još jedno obećanje - za novih 30 dana bit će sjednica i na njenom dnevnom redu zakon o pravima demobilisanih boraca, kojim će se ispuniti svi njihovi zakoni.&nbsp;Pet dana nakon roka i tek pod pritiskom, Mušić odredi datum zasjedanja - 10. jula (17 dana nakon roka). A zakon? Pa Ministarstvo za boračka pitanja, na čelu sa Salkom Bukvarevićem, nalazilo je načine i opravdanja da ne udovolji boračkim zahtjevima. I kad su, napokon, napravili zakon, ispostavilo se da nije ni blizu dogovorenog. 
Hoće li vlast stati sa prevarama, vidjet ćemo. Neće stati ako se mušići, bukvarevići i drugi nastave ponašati kao do sada. Zato treba shvatiti borce kad kažu da su ih lagali, kupovali vrijeme, da su se obraćali na sve adrese i pokušali “legalnim” putem te ne preostaje drugo nego još jači bunt od onoga krajem februara.

Prevareni borci

Jučerašnjom pobjedom u finalu ATP 250 turnira u Antaliji Damir Džumhur napravio je veliki skok u karijeri.
Trijumfom nad francuskim igračem Adrijanom Manarinom (Mannarinno) naš najbolji teniser osvojio je treći turnir te skočio za sedam pozicija na ATP listi, na kojoj sada zauzima 23. mjesto, što mu je najbolji plasman u karijeri. 
Koliko je visoko Saralija rangiran, pokazuje i činjenica da ga samo dva mjesta dijele od Novaka Đokovića, nedavno najboljeg tenisera svijeta, koji je trenutno na 21. mjestu. 
No, nije samo taj sjajni plasman Džumhurov dobitak iz prelijepog turskog ljetovališta. Turnir u Antaliji igra se na travnatoj podlozi, na kojoj do sada nije imao uspjeha. Smatralo se da to nije uspijevao, jer nije imao dovoljno kvalitetan servis, udarac koji na brzom terenu donosi veliku prednost.
Sada znamo da naš prvi reket i na travi, kao i na zemljanoj te betonskoj podlozi, na kojoj je osvojio svoja prva dva ATP turnira, igra sjajno. Kompletan je igrač i od njega ubuduće možemo očekivati još mnogo uspjeha, osvojenih turnira i plasman među 20 najboljih tenisera svijeta.
Damir Džumhur rođen je 20. maja 1992. godine u Sarajevu.

Suze livanjske

Srebreničko hodočašće

Čudo iz Svojata

Gdje su milioni!?

Samo nam je mržnja potrebna

Rješenje za ''Agrokor''

Japanci i Balkanci

Glas poniženih

Znam, jarane!

Diplomata sa stavom

Hasanov strah od vozova

Spasio „Vatrene“

Parazitsko postrojavanje

Veliko srce

Prevareni borci

Osvojio Antaliju

Kolumne

Suze livanjske

Srebreničko hodočašće

Čudo iz Svojata

Gdje su milioni!?

Samo nam je mržnja potrebna

Rješenje za ''Agrokor''

Japanci i Balkanci

Glas poniženih

Znam, jarane!

Diplomata sa stavom

Hasanov strah od vozova

Spasio „Vatrene“

Parazitsko postrojavanje

Veliko srce

Prevareni borci

Osvojio Antaliju