Prije dva dana u Višegradu se okupili ravnogorci. Četa četnika imala je i konkretan povod za druženje. Obilježavala se godišnjica hapšenja Draže Mihailovića. Iako čiča Draže odavno nema, njegovi zapušteni sljedbenici ne odustaju od bolesne ideologije koju je lično kreirao i provodio.&nbsp;&nbsp; 
Hitlerov saveznik iz pretprošlog velikog rata uhapšen je 12. marta 1946. Osuđen je na smrt zbog šurovanja s fašistima, zbog počinjenih zločina i veleizdaje. Onda je mirno i dostojanstveno strijeljan na tajnoj lokaciji. Ravnogorci uporno njuškaju i tragaju za njegovim ovozemaljskim ostacima, ali bez naročitog uspjeha. Svojevremeno im je Jovo Kapičić lijepo poručio da uzalud traže kosti od Draže...

Ministarstvo sigurnosti BiH tvrdi da u našoj zemlji egzistira 14 paravojnih formacija. Među njima su i ravnogorci s početka ove priče. Ipak, niko se u državnim institucijama naročito ne sekira zbog ove činjenice. Ništa se konkretno ne poduzima kako bi se odmetnute paravojske zakonski ukrotile.

Da države ovdje ima kol'ko je zrno graška, „Noćni vukovi“ sa svojom mehanizacijom nikad ne bi prešli bh. granicu&nbsp;

Kako vidimo, nervoze nema ni nakon zvanične najave dolaska „Noćnih vukova“ u BiH. Psi gladni rata (za ruski režim provodili su brutalno nasilje i teror na potezu od Ukrajine do Čečenije) u našoj će domovini gostovati naredne sedmice u sklopu dramsko-rekreativnog spektakla propagiranja podaništva majčici Rusiji i veličanja Vladimira Putina. Najavljeno je da će bajkere-zločince primiti i čelnici republičkosrpskog režima. Baš, onako, iznenađujuće...&nbsp; 

Da države ovdje ima kol'ko je zrno graška, „Noćni vukovi“ sa svojom mehanizacijom nikad ne bi prešli bh. granicu. To im se nedavno dogodilo u Gruziji. Naime, tamošnja policija pod punom je ratnom spremom Putinovim plaćenicima zabranila ulazak u zemlju, uz preporuku da se vrate tamo odakle su došli. 


Naravno, to se ovdje neće dogoditi. Umjesto državničkog odgovora i sprečavanja paradiranja ruske paravojske, bh. zvaničnici će se sakriti u mišije rupe. Odatle će Boga moliti da gostima izdaleka ne padne na pamet da naprave neki belaj. Belaj u kojem će im bratski asistirati i domaće paravojske iz one informacije Ministarstva sigurnosti BiH.

Psi rata na Drini

Gaj Julije Cezar bio je najslavniji rimski vojskovođa, a danas italijanska prijestonica ima novog imperatora, fudbalskog vladara – Edina Džeku.&nbsp;&nbsp; 
Kada je u utorak navečer u 89. minuti revanš susreta osmine finala Lige evropskih prvaka kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine napuštao teren stadiona Olimpik, svi prisutni gledaoci, njih 47.000, ustali su i dugim ovacijama ispratili fudbalskog cezara u svlačionicu. 

Zaslužio ih je Edin jer je u duelu s ukrajinskim velikanom bio onaj neophodni jezičak na vagi italijanskog predstavnika, svojom svjetskom klasom i pogotkom početkom drugog poluvremena odveo je “Vučicu” među osam najboljih ekipa na Starom kontinentu.

Sarajlija je oduševio i stručne komentatore u Srbiji i Hrvatskoj, koji su ustvrdili, tačnije samo ponovili ono što se zna već godinama – Džeko je fenomenalan napadač i sada u 32. godini predstavlja svjetsku klasu. 

Roma ne pripada samom evropskom vrhu, vjerovatno i nema ekipu vrijednu četvrtfinala Lige prvaka, ali zato ima Džeku. I zato su Bosanci i Hercegovci ponosni.

Fudbalski cezar

Ko bi rek'o čuda da se dese pa Milorad Dodik javno postavlja pitanje da li je glup. Dobro, nije on na televiziji priznao da je glup! Više se, onako, okolokole vadio kako nije baš toliko glup da bude protiv Amerike i američke administracije.&nbsp;&nbsp; 
Na američku crnu listu dolazi se teško, uz mnogo ličnog truda i samoodricanja. Bolje upućeni izvori navode kako trebaš biti maksimalno posvećen svojoj misiji i ograničen kao balkon da tamo završiš. Zato se majstorima s crne liste i izdaje certifikat o dosljednosti u vlastitoj gluposti. 

Skupilo se, eto, na tom spisku svakakvog bjelosvjetskog ološa. Terorista, narkodilera, švercera oružja, perača novca, ubica različitih kalibara, osuđenih ratnih zločinaca, političara, diktatora...

Poput bakterija preživljavaju u izolaciji i depresivnom diplomatskom karantinu. Eno ih, i sad stoje postojano kano klisurine iz one poznate pjesme...

Zahvaljujući našoj multietničkoj reprezentaciji, Bosna i Hercegovina na crnoj listi stoji izvanredno. U rijetko čemu smo tako nedostižno superiorni kao u ovoj viteškoj disciplini. Jer, samo su najjači u stanju tamo poslati vladajuću stranku, čelnika sabora kompletne vjerske zajednice, demokratski izabranog predsjednika entiteta...


Pritom, šarolika bh. delegacija godinama demonstrira žilavost. Ne silazi s crne liste, a opstaje na domaćoj političkoj sceni. Poput bakterija preživljavaju u izolaciji i depresivnom diplomatskom karantinu. Eno ih, i sad stoje postojano kano klisurine iz one poznate pjesme... 


Dodik je, naravno, krupan komad te klisurine. I zašto bi on sebe mijenjao? Pa nije predsjednik RS toliko glup da bude protiv Amerike i američke administracije...

Gluperde lutaju daleko

Statistike kažu da na bh. izborima u prosjeku glasa polovina od ukupnog broja registrovanih birača. Među njima, i to je računica, procentualno je najviše penzionera. Nove snage i mlade nade demokratsko odlučivanje nedjeljom većinski prespavaju ili ga provode u strogoj dokolici, između šiše i kladionice. Dakle, o budućnosti ove zemlje presudno odlučuje starija populacija. I to je fakat! Svaka vlast svjesna je te glasačke mašine. Zato se valjda u godini izbora tradicionalno upregne s ulizivanjem i dodvoravanjem najstarijima među nama. Čeka se pravi trenutak, odredi najadekvatnija bina s koje će premijer i resorni ministar svečano, urbi et orbi, objaviti radosnu vijest o povećanju penzija, i eto ti za novinarske sladokusce, posebno one režimske, odlične propagandne temice. 
 
Na stranu sad što se za tu „uvećanu mirovinsku vrijednost“ (što bi rekli takozvani ekonomski analitičari kad hoće zvučati pametno i autoritativno) čestito ne može kupiti ni brašna vreća cijela, najave povećanja sadake redovno se dočekuju s neskrivenim simpatijama. A kako i ne bi u zemlji penzionera na brdovitom Balkanu gdje svaka marka viška predstavlja poželjnu dragocjenost. Vrag se, međutim, uvijek krije u onom detalju kad vlast nešto obeća, pa hladnokrvno slaže. Dokazali su to, jelte, milion puta: U drevnoj disciplini obećanja među preponama šampioni su svijeta.

Dokazali su to, jelte, milion puta: U drevnoj disciplini obećanja među preponama šampioni su svijeta

Uspješnost svake države najbolje se mjeri kroz društveno-finansijski status onih ljudi koji su tu državu decenijama pošteno i čestito gradili. Ovdje kod nas, prvo su im opljačkane fabrike, tajkunizirana preduzeća i ukradena radna mjesta. Onda su se, u postratnim godinama, nad njima iživljavali uskraćujući im ljudska prava na siguran posao, redovnu platu i zdravstveno osiguranje. Na kraju su ih penzionisali. I osigurali im da ostatke svojih života provedu s četiristo-petsto maraka u džepu. 


Nedavno smo saznali da SDA-ov premijer iz nerealnog sektora Fadil Novalić sa svojim kompanjonima iz federalne vlasti na kolače godišnje spiska 200 hiljada budžetskih maraka. Šteta što penzionerima zdravstveno stanje ne dopušta da redovnije jedu slatko. Dobro bi im došli i kolači, kad već nemaju za hljeba...

Penzioneri ne jedu kolače

U vrijeme neimaštine, zatvaranja fabrika, odlaska mladih jer ne mogu naći posao, svijetli primjer da je u našoj zemlji ipak moguće uspjeti, predstavlja Fabrika radijatora „Termal“ iz Lopara. Dok mnoge firme proglašavaju stečaj, ova fabrika povećava proizvodne kapacitete, pa će uskoro ponuditi i nova radna mjesta. 
Tehnički direktor Nedžad Hamzić kaže da „Termal“, koji je punih 13 godina bio van pogona, trenutno ima 78 radnika, ali da će im nova linija omogućiti da prime još toliko. 

Osim toga, uz nedavno otvorene dvije nove hale, u koje je vlasnik investirao tri miliona KM, pripremaju i liniju za proizvodnju peleta i prijem dodatnih 40 radnika, tako da bi ova fabrika do kraja godine mogla imati oko 200 zaposlenih.

- Radnici imaju redovne plaće, a i oni koji dođu, bit će primjereno nagrađeni u skladu sa strukom, znanjem i iskustvom - ponosno kaže Hamzić.

Direktor za nova radna mjesta

Eto zašto rijetko pišem knjige/romane u trećem licu; takav mi je život da ne mogu iskonstruirati zanimljiviju situaciju/fabulu, niti zanimljivijeg lika/glavnog junaka od sebe samog. Na koncu svi su romani, manje više autobrigrafska djela, i pitanje je samo talenta, uma i mašte autora koliko su zanimljiviji i umjetnički uspješniji jedan od drugog. Iznosim ovu tvrdnju svjestan koliko riskiram da mi se pripiše narcisoidnost i samohvalisavost, koja mi je, hvala Bogu, prilično strana. Eto nek se neko sjeti lika u romanima Agathe Christie ili Franza Kafke koji svoga (nesuđenog) ubicu sreće za svoj rođendan!
, piše ugledni novinar i bošnjački intelektualac Nedžad Latić na svom portalu <a href="http://thebosniatimes.ba/clanak/11268" style="color: rgb(255, 0, 0);">"The Bosnia Times"</a>, čiji tekst prenosimo u cijelosti.Kad "brat" uđe u džamiju opasan dinamitom&nbsp;
Možda sam prerano osudio svog omiljenog pisca Johna Updikea, jednog od kultnih pisaca moje generacije, kad je napisao svoj 22. roman pod naslovom „Terorista.“ Smatrao sam to progandističkim i islamofobičnim romanom, iako su kritičari pisali da Updike nije usredotočen na akciju, njega u prvom redu zanima psihološki profil potencijalnog teroriste (sam)oubice, njegovi motivi proizašli iz fanatične posvećenosti islamu, i uopće iz sukoba kršćanskog svjetonazora u velikoj mjeri pokleklog pred konzumerizmom i muslimanskog koji se tome ipak opire ali upada u neke druge loše obrasce, zasnovane na iskrivljenim interpretacijama izvornog učenja Kur'ana.
Moj nesuđeni ubica po fizičkom izgledu sliči Džihad Džonu najzloglasnijem ISIL-ovom koljaču. Korpulentan i nabildan u teretanama, kik bokser, pljačkaš banke, moj nesuđeni obica je vrbovan od strane selefija i postao gorljivi vjernik. Više puta je klanjao pored mene u džamiji i mjerkao me pogledom, a da mi se nikad nije obratio ni selamom. Naravno da zazirem od takvih likova kojih je sve više u novosagrađenim džamijama koje su izgrađene donacijama arapsko-islamskih zemalja. Koliko god su vojnički revnosni pri obavljanju molitve, puni su arogancije, prkosa i prezira prema ostalim vjernicima koji, po njima, ne obavljaju molitvu na valjan način. Nekultivirani, bez osjećaja stida i samilosti, jer su ekspresno drilovani, bezobrazno i drčno se guraju u prvi saf/red, jer je navodno tu njavrijednije moliti se. Odijevaju se u trenerke i majice, što je imidž novog bošnjačkog lumperproleterijata u Sarajevu, dovode i sebe i druge džematlije/vjernike u neugodne sitaucije kad se klanjaju i padaju ničice na sedždu jer im se u tom trenutku često pohabane trenerke povuku tako da im se leđa, pa i dio zadnjice razgoliti.
Mažu se nekavim jeftinim uljima, trljaju zube misvakom, korače i drčno aminuju tokom namaza, što sve spada u nekakve nove vehabijske ritualne radnje tokom molitve na koje bosanski muslimani nisu navikli.
Cinično ignoriraju tihe dove i zikr na tespihu ostalih vjernika, nadobudbno vjerujući da će doći dan kad će se oni toliko omasoviti i brojčano prevladati u džamiji i kad će nametnuti svoja vojnički stroga pravila prilikom molitve. 
Ovoga su svjesni i najveći bošnjački politički i vjerski autoriteti, što svjedoči i pismo jednog uglednog bošnjačkog akademika kojeg je poslao jednom službeniku Rijaseta Islamske zajednice.
„Moje pismo je neobično i ne bi me iznenadilo da ostane bez reakcije“, napisao je akdemik.
„Ovaj napad na Nedžada Latića je stravičan zbog sljedećih razloga. Za mene je apsolutno šokantno, tragično u kosmičkim razmjerama, da musliman napadne drugog muslimana s kojim je maločas klanjao u istome saffu i padao zajedno s njim, u istome času, na sedždu. DA LI SU LJUDI SVJESNI ŠTA JE TO?! U kvalitetu, to je isto ono kada uđe "brat" musliman u džamiju opasan dinamitom i raznese džemat. Razlika je (barem zasad) samo u kvantitetu. Ovo je veoma, veoma ozbiljna stvar.&nbsp;Ja čvrsto vjerujem da je ovo događaj zbog koga bi, po nalogu Rijaseta, svi hatibi na prvoj narednoj džumi morali posvetiti hutbu toj vrsti nasilja muslimana nad muslimanima, svojim suklanjačima. TO JE NUŽNO, po mome uvjerenju. Oprostite, i mahsus selam“, stoji u pismu akademika.
Naravno da se Rijaset oglušio na akademikovo pismo. Ništa bolja, čak je i gora situacija kad je u pitanju politička vrhuška. Oni se, za razliku od Rijaseta, nisu oglasili ni saopćenjem u kojem bi osudili ovaj napad na mene.
Po mom sudu, zasnovanom na izravnom iskustvu, režim je sve učinio da zataška napad na mene jer je izbjegavao uhapsiti mog nesuđenog ubicu. I da nisam mlad prošao kroz Udbu, te stekao iskustvo u vrijeme dok sam bio vrlo blizak SDA-u, te po osnovu tog iskustva preko medija (na)vodio istragu, komesar MUP-a Mevludin Halilović, ne bi ni prostom maknuo dok napadač ne bi pobjegao kao što je to bio slučaj sa još nekim kriminalcima. To najbolje dokazuje da je, bez obzira na pravnu osnovanost i odgovornost sudije, dozvolio da ovako opasan lik nakon hapšenja i saslušanja bude pušten iz pritvora. On ima veoma kriminalan dosije. A sudeći samo po uvidu u Facebook profile nekoliko njegovih pajdaša organiziranih u bokserksi kulb „Gazije“ ovo je vrlo moćna grupa sa međunarodnim relacijama. Čak im se jedno lice, duge bijele brade, predstavlja kao „komandant“ u prepisci kad su trebali biti organzirani na securiti poslovima u UAE, te im naređuje „izvršnom komandom“ da se vrate u „bazu“.
Halalit ću ubici!
I kad sam jučer ugledao svog nesuđenog ubicu kako slobodno ćaska sa svojim „bratancem“, pretpostavljam onim saučesnikom u pljački banke, i jednim likom koji je za razliku od ovih vukodlaka imao izbrijano i lice i glavu, prikočio sam pedalama na biciklu i hvatao mu krvnički pogled. Unezvijerio se nakon što sam ga prostrijelio pogledom i čak zakrenuo glavu od mene.
Pretpostvaljam da im je treći prijatelj diler mobitela, advokat, ili agent OSA-e, a možda i turski obavještajac sa Bajram-paše, koji ga vrbuje ili priprema za odbranu ili bijeg.
Imao sam jedan slučaj kad su mi prije desetak godina takvi opljačkali kancelarije i ja ih, isto tako zahvaljujući taksisti, a ne policiji, uspijem pohvatati. Jednog dana mi je došao otac lopova žaleći se da mu je sin narkoman i da se liječi kod hafiza Sulejmana Bugarija, te mi stoga tražio da mu halalim i da ga ne teretim na sudu. Tadašnji sandžački reis Adem Zilkić mu dođe kao najbliži rod, pa se otac pozivao na to kako se radi o vjerničkoj familiji čiji je, eto, jedan izdanak „skrenuo s Pravog puta.l“
„Ako je to uradio radi droge, halilit ću mu. Ali, ako ga je neko poslao neću mu halaliti,“ rekao sam mu ocu. „Dođi i zakuni mi se Allahom da je riječ o ovome prvom, halalit ću mu!“
.Taj otac nikad više nije došao, iako ga nisam teretio na sudu. Mislim čak da je radio za jednog opakog kriminalca sandžačkog porijekla!
Isti sam oprost spreman dati svom nesuđenom ubici, pod uvjetom da me je napao iz mržnje zbog mojih „antivehabijskih“ tekstova. Mene on više ni ne zanima. Zanimaju me njegovi „tiperi“, koji ovakve huškaju preko društvenih mreža i prorežimskih medija na nasilje, i posebno me zanimaju njihovi režimski nalogodavci! Njih ću progoniti do Rozi mahšera i zadavat ću im, ako Bog da, takve udarce od kojih se neće moći zaštiti!
Jer ako ja na rođendan sretnem svog nesuđenog ubicu kako slobodno šeta Vilsonovim šetalištem, koja će se to Bošnjakinja odlučiti ovdje rađati djecu; ili će to dijete postati selefija i „brat“ nesuđenom mom ubici, ili će postati žrtva takvog jednog bošnjačkog Džihad Džona! Trećeg (pravog) puta mu nema!

BOŠNJAČKI DŽIHAD DŽON Latić: Oprostit ću svom nesuđenom ubici ako me je napao zbog mržnje, a ne po nalogu drugih

U skladu s ranije preuzetim obavezama, Bakir Izetbegović prošlu je sedmicu posvetio medijskoj samopromociji. U televizijskoj ofanzivi širih razmjera, šef SDA govorio je neiskreno. O svemu pomalo, ni o čemu konkretno.&nbsp; &nbsp; Ako izuzmemo uobičajeno glorificiranje vlastitih državničkih (ne)uspjeha, iza Izetbegovićevih propagandnih nastupa ne ostaje ništa osim, kako se ono kaže, presipanja iz šupljeg u prazno. Istina, zvanično je najavio da će ostatak svog stanovanja u Predsjedništvu BiH iskoristiti kako bi nas sve skupa približio EU i NATO-u. Predizborno lukavo rezonira imenjak - kad je već bio beskoristan sedam i kusur godina, red je valjda da za narod i državu žrtvuje sirotih osam mjeseci jedne užasne vladavine.
U međuvremenu, stado mu se rasulo. Izetbegović ni sam (ni uz pomoć Osmice iz osice) više ne zna koliko ga je ljudi napustilo i prekomandovalo se u druge političke tabore. Vlast SDA raspala se po vertikali, od državnog, entitetskog, pa sve dolje do kantonalnog nivoa. Njegovi premijeri i ministri na funkcijama preživljavaju uz pomoć aparata i mađioničarskih trikova, bez adekvatne parlamentarne većine i u deprimirajućim tehničkim mandatima.

U međuvremenu, stado mu se rasulo. Izetbegović ni sam (ni uz asistenciju Osmice iz osice) više ne zna koliko ga je ljudi napustilo

Osim toga, BiH nikad nije bila u opasnijoj diplomatskoj izolaciji nego u posljednje tri godine. To su ta slavna vremena tokom kojih je Izetbegović, kao, samostalno vodio vanjsku politiku. Dobro, i uz malu pomoć svog turskog mentora. 
Urođenu nekapacitiranost šefa SDA za obavljanje ozbiljnih poslova (a rukovođenje državom i strankom to nesumnjivo jesu) na kraju njegovih promašenih mandata plaćamo svi. Jedino, eto, sreća da je otvorio onih 100 hiljada radnih mjesta. 
Kraj vica. 
Odjavna špica.

Televizijsko umivanje Bakira I.

U najvećem derbiju engleskog fudbalskog prvenstva Mančester junajted je na svom Old trafordu savladao Liverpul sa 2:1. Junak utakmice bio je 20-godišnji engleski napadač Markus Rašford (Marcus Rashford). Ovaj mladi napadač bio je dvostruki strijelac za pobjedu nad ljutim rivalom. Rašford je za svega 24 minute srušio snove “Redsa” da mogu izbjeći poraz.&nbsp;&nbsp; 
Markus Rašford je rođen 1997. godine u Mančesteru. On je došao iz lokalnog kluba Flečer Mos Rendžers još 2005. godine, akademije s kojom "Crveni đavoli" dobro posluju. 

Debitirao je za prvi tim Mančester junajteda 25. februara 2016. godine u Evropskoj ligi, gdje je postigao dva gola danskom Mitjilendu i tako oborio rekord star 52 godine kao najmlađi strijelac Junajteda u evropskim takmičenjima. Za seniorsku reprezentaciju Engleske debitirao je u maju 2016. godine.

Mladog Rašforda zovu Mister debi, a razlog su njegovi golovi koje postiže na debijima u svim mogućim takmičenjima - Ligi prvaka, Ligi Evrope, Premijer ligi, FA kupu i Liga kupu. Pogodio je i na debiju za reprezentaciju Engleske.

Junak Mančestera

Razmišljati znači izdići se iznad patosa i stereotipa, makar to u datom trenutku izgledalo bogohulno. Uvjet je misliti tačno, dakle pošteno, a ne kako bismo mi željeli da stvari izgledaju pervertirano našom egocentričnom ohološću. Ako vam se na ovo razlije smiješak na licu, znači da mislite, jer duhovitost je pobjeda nad drskim neznanjem. Bog, koji je utočište svima, a ne samo (prema našem sudu) “vjernicima”, dakle, čak i ateistima, poziva nas da istražujemo i uspoređujemo.&nbsp;

<h2>Posljednji ljudi
</h2>

Ili, kako nas o tome obavještava i “najopasniji filozof Zapada”, jer tako Slavoja Žižeka odmilja zovu Amerikanci i Evropljani, zaista je teško spojiti ostrašćenost trenutka i čin mišljenja. Moderni ljudi su vremenom postali konformisti koji izbjegavaju oštricu istine. U pomoć Žižek priziva famoznog Ničea (Friedrich Nietzsche), koji je pisao da se “zapadna civilizacija kreće u smjeru Posljednjeg čovjeka, patetičnog bića bez velikih strasti ili posvećenosti”. 


Taj čovjek je, podsjeća Žižek, “nesposoban sanjati i umoran od života”, ne želi ama baš ništa riskirati, uvaljen u udobnost i (lažnu) sigurnost vlastitog doma (stana), koji je kupio na kredit, pa radi “za” banku koja će ga odatle istjerati ako propusti tri kreditne rate zaredom; bez kreativnosti zbog predvidljivog posla (kao da je državni službenik BiH, koji još mora i glasati za svoje poslodavce). A nemoćan je i da izrazi toleranciju prema 
drugima.&nbsp;&nbsp;

Drugi su oduvijek oni “demoni”, neznalice i nesnalažljivi nesposobnjakovići (?!), na koncu – to su oni druge nacije s kojima se u ciklusima gledamo preko nišana. Jadan je to čovjek u bezizlaznom položaju, jer se vodi pogrešnim impulsima. Niče nas je davno opisao: “S vremena na vrijeme malo otrova: to je dovoljno za ugodne snove. A mnogo otrova na kraju za ugodnu smrt. Oni imaju svoja mala zadovoljstva za dan i svoja mala zadovoljstva za noć, ali paze na zdravlje”. 


“Pronašli smo sreću”, kažu Posljednji ljudi, “i trepću očima.” A nisu pronašli ništa, jer na kraju im uvijek nešto fali. Mnogo im fali: ako imaju puno novaca, treba im - još puno novaca. Ako imaju malo novaca, treba im - još malo novaca. Nikad kraja. 


Oduvijek sam se pitao i do kada važi mantra kako će Bosna na kraju preživjeti sve bosanske gluposti. Pitanja su se množila uz sve veću kolekciju informacija koje racionalno najavljuju i drugu mogućnost, suprotnu mom romantičnom uvjerenju o svemogućoj (ničijoj) zemlji. A tu je i ona Bregovićeva, da će nas na kraju sve “prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Drugim riječima, Bosna je tu da ostane, a mi smo prolazni, ma gdje - onako po bosanski živjeli, od Amerike do Australije.


Treba se, naravno, zagledati u prirodu koja, za razliku od čovječanstva, nigdje ne žuri, ali uvijek stiže na vrijeme.

Ne smije biti svejedno 



Kako, znači, zagledan u nebo naći odgovor, kako će Bosna opstati, ali ne samo geografski već i kulturalno, ekonomski i socijalno, pa zašto ne i politički ako ta politika podrazumijeva tačno i pošteno, a ne lažno i pokvareno! Ali, kako, ako Bosanci nisu spremni ili znaju malo o sebi - koliko su bogati, a ne obrnuto. 



Stara kineska filozofija uči da nam valja poprimiti oblik vode: Postani voda, prijatelju, prije nego što bude kasno! Morao bi Bosanac promijeniti svoj govor, putanju svojih koraka i, na koncu, svoj oblik - kao voda. Treba se ugledati na vodu ako nećemo da postanemo Posljednji ljudi, kako upozorava Niče. Ili posljednji Bosanci, jer oko nas je pustinja primitivnog nacionalizma, gdje se nadomak toliko vode bukvalno umire od žeđi.



Sasvim precizno, u svom susjedstvu Bosna i Hercegovina je najbogatija vodom, a Srbija najsiromašnija. Svjetska banka navodi da je sa 9.461 kubnim metrom pitke vode po glavi stanovnika BiH bogatija od Amerike, ali i Kine, Japana i Francuske. Čak i od, za Bosance uzorite Njemačke, njihova je Bosna, a bogme i Hercegovina - sedam puta bogatija obnovljivim izvorima pitke vode; da, Srbija je sa 1.158 kubnih metara pitke vode po stanovniku na samom evropskom začelju.



Bosna je, dakle, na vodi, ali Sarajevo nije Beograd, pa da dekretom postane grad na vodi. Nije, jer nema političkog vodenjaka koji je spreman da istinski promijeni formu i oblik kao voda; kao Aleksandar Vučić, iako on, kao što se vidi - od vode ima najviše suza u očima. 



Sarajevo je uglavnom bez vode, jer kroz stare otomanske cijevi slabo prolazi ova božanska tekućina. Lakše teče zahrđala povijest slabo shvaćenog identiteta svedenog na podanički sahan preslane čorbe umjesto rajskog obilja slobode i znanja. 



Ove je godine i film “Oblik vode” meksičkog reditelja Giljerma del Tora (Guillermo del Toro) dobio Oskara - kao priča o čudnoj vezi pravog vodenjaka i nijeme djevojke. Pa tako onima koji misle ne smije više biti svejedno - sve do posljednjeg čovjeka.

Osvrt s američke verande: Bosna na vodi

Roj Gatman (Roy Gutman), poznati svjetski novinar, koji je zbog izvještaja o etničkom čišćenju i otkrićima koncentracionih logora u BiH dobio najveće američko novinarsko priznanje, Pulicerovu nagradu, ponovo je u prvim novinarskim redovima, ovoga puta izvještavajući o stravičnim zločinima nad civilima na ratištu u Siriji.&nbsp; 
Ovaj neumorni istraživač i jedan od najslavnijih američkih novinara uporno svijetu ukazuje na stravične zločine i genocid nad nedužnim civilima. Ne samo u BiH, nego širom drugih ratom zahvaćenih zemalja i dalje puni novinske stupce i nije se umorio od traganja za istinom.

Njegovo novinarsko remek-djelo „Svjedok genocida“ o ratnim zbivanjima u BiH i danas se može razumjeti kroz prizmu ratnih strahota u Siriji, u Istočnoj Guti, gdje živi oko 400.000 stanovnika i otud njegovo i jučerašnje upozorenje da je Guta nova Srebrenica.

- To što naši lideri šute samo ohrabruje zlikovce na terenu da povećavaju razmjere zločina koje provode - upozorava Gatman, apelirajući na zaustavljanje krvoprolića u Istočnoj Guti, gdje dnevno strada na stotine civila.

Neumorni novinar

U zdravstvu se ipak nešto mrda. Zaslužni su za to ljekari i one kantonalne vlade koje su imale sluha da im povećaju plaće. Poučeni tim uspjesima svojih kolega, sutra će i hercegovački ljekari provesti protestnu šetnju do sjedišta Vlade HNK u Mostaru. Na koncu će se i tamo, vjerovatno, poboljšati status ljekarskog osoblja. 


Sa zadovoljnijim ljekarima zdravstvo bi trebalo krenuti naprijed. Pitanje je, međutim - hoće li?

U zdravstvu se ipak nešto mrda. Zaslužni su za to ljekari i one kantonalne vlade koje su imale sluha da im povećaju plaće. Poučeni tim uspjesima svojih kolega, sutra će i hercegovački ljekari provesti protestnu šetnju do sjedišta Vlade HNK u Mostaru. Na koncu će se i tamo, vjerovatno, poboljšati status ljekarskog osoblja. 

Sa zadovoljnijim ljekarima zdravstvo bi trebalo krenuti naprijed. Pitanje je, međutim - hoće li?

Velika prepreka je raspoloženje medicinskih sestara i tehničara, koji su tamo gdje su i ranije bili, veoma nezadovoljni svojim primanjima. Još značajnije su finansijske posljedice ljekarskih povišica. One će se namirivati iz postojećih prihoda zdravstva. A to znači da će za tretmane, opremu, operacije i druge bolničke aktivnosti ostajati još manje novca nego sada. Cijenu ljekarskog boljeg raspoloženja tako će platiti pacijenti!

Na sve to bolesnici i osiguranici reagiraju šutke. Jeste li možda čuli za neki organizirani pokušaj da se ukaže na njihov loš položaj? Niste, naravno, jer toga nije ni bilo. Pacijenti mirno trpe sve što im se u zdravstvu servira.

Ljekari su svoj cilj postigli vikom i ljutnjom, pregovorima s vlastima. Slična metoda jedino bi, stoga, bila efikasna i za pacijente. Eh, koja bi zaglušujuća buka nastala kad bi oni naglas kazali to što o svom liječenje govore među sobom i s rodbinom?

A ne moraju ni galamiti. U času kad dođu izbori, naprimjer, taj bi aršin možda trebao biti i najvažniji: šta koja stranka planira i predlaže u zdravstvu. U SAD, recimo, ova tema decenijama dominira u predizbornim okršajima predsjedničkih kandidata. Obama je dva puta pobijedio uglavnom zahvaljujući programu poboljšanja zdravstvenog sistema.

Ako bi i naš pacijent tako rezonirao, drugačije bi se prema zdravstvu odnosile i stranke. Umjesto šarenih laža, prema glasačima bi možda krenuli i s osmišljenim mjerama za ono što je najvažnije - zdravlje!

Zašto šute pacijenti?

Prije nekoliko dana priča mi Nađa o svome školovanju u malom mjestu. Veli, bila je odlikaš u gimnaziji. Imala sve petice i borila se s matematikom. Jedva neka trojka. Malo joj matematika nije išla, a malo ona nije matematici išla. Na kraju četvrtog razreda stari profesor matematike, strah i trepet u čitavoj školi, htjede joj zaključiti peticu.

<h2>Vrlina, ne slabost</h2>

Iznenađena, rekla mu je da je pogriješio, da ona nikako ne može imati peticu. On ju je pogledao i rekao: "Naravno da možeš, Nađa. Kada jednog dana neko bude gledao tvoju svjedodžbu i vidio četrnaest petica i moju trojku, neće reći da ti nisi mogla naučiti matematiku za pet, nego da ja nisam znao kako da ti približim predmet koji predajem. Da sam bio loš pedagog." I tako, Nađa završi gimnazijsko školovanje sa svim peticama i jednom veoma važnom lekcijom. Pedagogija se uči kroz život i primjere, a ne kroz predmet koji se teorijski polaže na fakultetu. Zaključiti veću ocjenu nije slabost, nego vrlina svakog učitelja.


Stari profesor je održao lekciju i mnogo mlađim kolegama. Puki zbroj ocjena ne smije činiti zaključnu ocjenu. Zaključna ocjena je rezultat promišljanja o djetetu i djetetovom dobru. Ne samo za trenutak školskog sata nego i za život. Imala sam i sama sreću upoznati jednu matematičarku. Poput spomenutog profesora. Mladi, ozaren čovjek pred njom je najbitniji cilj njenog rada. Pomoći mu i dati pravo na dostojanstvo. Ne zbrojiti ocjene i mačem presjeći. Svaka ocjena mačem presječena se ureže duboko u dušu djeteta. A mač poreže i ostavi ranu zauvijek. Svaka ocjena koju damo djetetu je jedna više lekcija i za dijete i za učitelja. Dijete pamti i ne zaboravlja. Upravo takva lekcija ga formira za cijeli život. Grijeh je dati manju ocjenu, najveće dobro djelo je pomoći i darivati dijete nekom ocjenom više. To daje motiv i snagu da i samo bude još bolje i uzvrati dobrim.


Znam učenika koji je loše učio. Mnogo izostajao. Košarka ga je najviše zanimala. Volio je jesti kinderjaja. Sjeo bi u zadnju klupu, krišom pojeo jaje i igrao se igračkom koju bi dobio u tom jajetu. Dvometraš s dušom malog djeteta. Jedna učiteljica je to znala i uvijek ga, tobože ne obraćajući pažnju, puštala da zadovolji svoj mali ritual. (Neka mi oproste svi koji vole da se zovu profesorima. Svi, i nastavnici i učitelji i profesori su, zapravo, učitelji naše djece.) S filozofije nije izostajao jer je, kako kaže, tu bio siguran. Jednog dana učiteljica filozofije je učenicima zadala da urade po jednu priču o filozofu koji je na njih ostavio najjači dojam.

Pružena šansa



Došao je sat kad je trebalo predati radove. Počeo je sat, ali njega nije bilo. Kad je pitala ko je odsutan, učenici su joj rekli i njegovo ime i zamolili je da ga ne zapiše, jer mora da mu je nešto važno iskrsnulo, a sigurno će doći. Bilo je to negdje pred kraj njihovog srednjoškolskog školovanja. Riskirajući da joj nenajavljeno u razred uđe direktorica i provjeri kakvo je stanje u dnevniku, nije ga zapisala. Odlučila je da im povjeruje. Pruži šansu svome učeniku. 



Nakon petnaestak minuta, on je sav zadihan ušao u učionicu i rekao: "Izvinite što kasnim. Imao sam problem sa štampačem, a bez ovog nisam nipošto htio da dođem na sat." I dao je svoj rad učiteljici. I još nešto je rekao: "Za dva sata se rastajemo. Mi završavamo školovanje. Evo vam jedno kinderjaje u znak zahvalnosti za sva jaja koja ste me pustili da pojedem i za svaku igračku koju sam sklopio na početku vaših sati."



Učiteljica je ostala nijema, dirnuta i presretna. Dakle, pomogla je jednom djetetu. Mladiću. Pružila mu ruku i on je pružio njoj svoju. Iskreno, baš kako to mladost zna učiniti. Zvala ga je Švr. Bila je to skraćenica od njegovog imena. Uzvratila mu je: "Dragi moj Švr, hvala ti mnogo za najljepšu lekciju koju sam mogla dobiti i ja učeći od vas." Završili su školovanje za nekoliko dana, a Švr je nekoliko godina poslije postao uspješan poslovni čovjek.

Stari profesor matematike

Naša zemlja ima hiljadu godina pozitivnog humanog naslijeđa u ljudskim odnosima da joj nije potrebno da svoj politički sistem i odnose temelji na rezultatima ogromnog nasilja koje je najkompetentnija međunarodna institucija za ocjenu prirode političkog djelovanja određenih aktera u našoj historiji konstatirala i o tome donijela neporecivu ocjenu izraženu u presudi o izvršenju genocida i provođenju udruženog zločinačkog poduhvata političkih faktora i vojnih organizacija dvije nam susjedne države, tj. Srbije i Hrvatske.&nbsp;

<h2>Evropa kao sudbina</h2>

Osim toga, mi moramo našem narodu, tj. svim građanima ove zemlje, reći da postoji jedna dobra, pozitivna i svima odgovarajuća ideja i politika koja je ovu našu državu Bosnu i Hercegovinu održala prethodnih hiljadu godina. I, zašto bi sada iko pravio unaprijed propali eksperiment s transformacijom naše historije u historiju navodno odvojenih naroda kojima se ne da da žive skupa, da govore istim jezikom i idu u iste škole, pa se silom dijele kao da po prirodi svog ljudskog identiteta ne mogu živjeti zajedno i to u svijetu koji sav teži zajedništvu, jer ima zajedničku sudbinu koja je iznad svake parcijalne sudbine i interesa. 


Nužno je, isto tako, otvoriti oči ljudima i pokazati da svoju državu želi imati svaka politička oligarhija vođena, prije svega, interesom prava na pljačku vlastitog naroda, a to su oni koji zastupaju ideju da svaki naš narod treba imati svoju posebnu državu kao garanta svoje sigurnosti, mada je očigledno da su ti narodi upravo postali nesigurni zbog toga što su prihvatili takvo shvatanje o vlastitoj sigurnosti. Te oligarhije vrše ogromnu prevaru i šire laži o prirodi našeg historijskog postojanja. 


Iz ovog načelnog stava proizlazi zaključak da niko ko jasno i nedvosmisleno ne stoji na stajalištu jedinstva bosanske države i njenog demokratskog razvoja ne može i ne smije dobiti podršku onih koji sebe smatraju pristalicama demokratije, ravnopravnosti naroda i narodnosti i mira na našim prostorima i koji ne vode takvu političku aktivnost i vladavinu koja za cilj ima jačanje Bosne i Hercegovine kao cjelovite zajedničke države svih nas koji u njoj živimo i koji je smatramo našom domovinom. 


Stajalište koje ovdje zastupamo polazi od stava kako je cjelokupna multireligiozna, multinacionalna i multipolitička historija Bosne i Hercegovine mnogo važnija, trajnija i bolja osnova za svaku političku opciju koja je moguća na našem prostoru, nego one koje su nastale na temelju trenutačnih prilika. Naročito onih koje su iznuđene miješanjem izvana, ratom i nasiljem, pa čak i genocidom, kao i da takva Bosna i Hercegovina ima ne samo snagu samoodrživosti nego i otvoren put u integracije koje su u svijetu, a posebno u Evropi, u toku.


Rezervacija našeg historijskog prostora za mogućnost koja bi nas vodila izvan Evrope i protiv Evrope kao zajednice kojoj historijski pripadamo i koja je imenitelj naše zajedničke sudbine, nije prihvatljiva.

Dio modernog svijeta



Za nju ne može biti nikakvo opravdanje bilo kakva historija veza ili odnosa određenih dijelova balkanskog prostora sa silama koje su se, ne samo u najnovijoj historiji pokazale antibosanske, nego su to bile od samog početka njihovog djelovanja na našem historijskom prostoru i našoj državi, tj. još od vremena putovanja i djelovanja konzula Giljferdinga kroz Bosnu i Hercegovinu i njegovog povezivanja pravoslavnih manastira, monaha i vjerske hijerarhije s Rusijom kao novim centrom svega pravoslavlja, umjesto onog koji je bio lociran na Fanaru u Carigradskoj vaseljenskoj patrijaršiji. 



Od tada je za Bosnu i Hercegovinu i njenu budućnost izvjesno, posebno od Berlinskog kongresa, a ustvari još od vremena Napoleonove Ilirije, da je period njene historije kao dijela bliskoistočnog i uopće orijentalnog svijeta završen i da je Evropa njena sudbina. 



Hoćemo li prihvatiti tu sudbinu, kako su to još naši djedovi odlučili, ovisilo je prije svega od toga kako će se ta Evropa odnositi prema našoj vjerskoj slobodi i tradiciji i našem pravu da živimo u skladu s našom vjerom i tradicijom, uz naše prihvatanje svih posljedica opće europeizacije. A tome nas uči i naša historija, jer su i naši preci u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne odlučili da prihvate novonastalo stanje prije svega zbog toga što su Osmanlije garantirale slobodu vjere, što i objašnjava masovnu islamizaciju nekadašnjih Bošnjana na tlu Bosne. 



Danas je jasno da je Evropi trebalo dosta vremena da savlada iz svoje antiislamske tradicije zaostale predrasude o nama muslimanima kada se tiče nas Bošnjaka, ali je danas jasno da je Evropa odlučila da islam i njegove pripadnike ne samo tolerira nego ih smatra trajnim i supstancijalnim dijelom evropskog socijalnog, kulturnog i političkog prostora. Takav razvoj u Evropi otvorio je širom vrata i nama da se definitivno odlučimo za integraciju u Evropu umjesto onih za koje smo se do sada odlučivali, a koje su se pokazale lažnim i koje uostalom nemaju više nikakve budućnosti. 



Kad se tiče položaja Bosne i Hercegovine u odnosu na aktuelne procese, jasno je da ona samo kao jedinstvena država koja se temelji na demokratskom principu vladavine i građanskom društvu kao osnovi te vladavine može da uđe u Evropu, zbog čega je jasno koje se snage u našoj zemlji de facto, bez obzira na javne deklaracije i lažne izjave, zalažu za naš ulazak u Evropu, a koje su to snage koje već dvadeset godina ustrajno opstruiraju proces naše europeizacije. 



Mi, bosanskohercegovački demokrati, pristalice naše europeizacije i nosioci težnje da postanemo konačno i kao cjelina dio modernog svijeta, jasno se razlikujemo i sa stajališta te razlike se i odnosimo prema svim tekućim politikama u Bosni i Hercegovini i to kako u principu tako i u konkretnim sadržajima političkih aktivnosti i ponašanja vladajućih nacionalnih oligarhija koje se protive demokratizaciji i europeizaciji naše zemlje, jer bi im takvi procesi i definitivna podjela demokratije oduzeli monopol koji su silom i represijom svih oblika uspostavili nad narodima i građanima ove zemlje. 



Nema ravnopravnosti naroda u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina bez uspostavljanja građanske osnove političkog sistema koji jedino garantira ravnopravnost svim ljudima, a tek iz činjenice da naši ljudi postanu kao individue, bez obzira na vjeru, naciju, etnički status i porijeklo, ravnopravni na svakom dijelu naše zemlje, moguća je i ravnopravnost naroda u zemlji kakva je naša. 



Samo demokratski poredak garantira svim narodima i ljudima jednakost i ravnopravnost, a sve ostalo je samo laž i borba oligarha za očuvanje njihovog monopola na vladavinu koju oni protežu ne samo na aspekte državnog upravljanja i odlučivanja nego i na teritorij na kojem im je moguće provoditi totalnu vladavinu i kontrolu po kriteriju nacionalnog identiteta. 



Zbog svega rečenog, mi se moramo jasno diferencirati prema nosiocima takvih ideja i politika i oduzeti im pravo da vladaju i legaliziraju svoje nasilje nad demokratijom, nad ljudskim pravima i nad našom zemljom i državom, koju su svojim dosadašnjim djelovanjem doveli do najnižih granica u njenoj historiji.

Šta je nama BiH i kako se moramo prema njoj odnositi

Banjalučki biskup Franjo Komarica ponovo je na meti predsjednika RS Milorada Dodika. I ovog puta Dodikov bijes izazvale su istinite, argumentirane, precizne analize stanja u RS.&nbsp;&nbsp; 
Odavno biskup pita je li RS entitet u kojem samo neki ljudi imaju ljudska prava, traži da mu se odgovori treba li formirati i treći entitet u kojem, također, ništa neće valjati, moli da mu se odgovori koliko će trajati ovaj „kontrolirani haos u BiH“.

U neumornom zalaganju za opstanak Hrvata u Republici Srpskoj, ali i pravedno rješenje za sve narode u Bosni i Hercegovini, biskup Komarica nije diplomata. 

Kao neosporan crkveni autoritet brutalno je progovorio o ratnim zločincima, rekao da niko nema pravo u ime bilo kojeg naroda (pa ni u ime Hrvata) činiti zločine, političarima osporio pravo da pravdaju zločine, pozvao narod da nikad ne prizna da je zločin nešto korisno.

Zato smeta i Dodiku, jer biskup Komarica bez kalkulacija ponavlja da je put do povratka u RS popločan zaprekama, da su ugrožena prava Hrvata i Bošnjaka, da je diskriminacija svakodnevna pojava.

Uprkos tome, biskup Komarica ne odustaje. Uz pomoć donacija uspio je sagraditi osnovnu školu, gimnaziju, dva internata, starački dom, poljoprivredno dobro. U školu idu djeca svih nacionalnosti. Katolika u RS sve je manje. Od 220.000, koliko ih je bilo na prostoru današnje RS, ostalo ih je svega 8.000!

Pravedni monsinjor

Čelnicima SDA posljednjih su dana usta puna časti! 



Nema istupa iole poznatijeg SDA-ovca u kojem se ne naglašava da je stranka krenula u obračun s korupcijom, čišćenje vlastitih redova, uspostavu sistema...

Čelnicima SDA posljednjih su dana usta puna časti! 


Nema istupa iole poznatijeg SDA-ovca u kojem se ne naglašava da je stranka krenula u obračun s korupcijom, čišćenje vlastitih redova, uspostavu sistema...


Kad god se SDA uhvatila ukoštac s korupcijom, korupcija je postajala još jača i razornija. Ne zato što je ova stranka slaba, već upravo suprotno – SDA je izvor korupcije u ovoj državi. 


I ptice na grani znaju kako SDA generira korupciju. Pa ona se sada temelji na njoj! 


Da se ne radi o iskrenoj namjeri, vidi se i po tome što nikad ne čusmo, niti vidjesmo, da je SDA stvarne primjere korupcije, dokaze o njoj, sve s imenima izvršilaca, predala nadležnim državnim institucijama. 


Niti ćemo vidjeti. Jer bi SDA morala prijaviti samu sebe. Od predsjednika pa naniže. Kao pomagače, saizvršioce, izvršioce... I sami se smjestiti u zatvore. Do kraja života!


Kako bi javnosti zamazala oči od očiglednog raspada, SDA spinuje pričom o promjenama, reformi stranke, uklanjanju nepoštenih. To sve govore oni koji su godinama i godinama u vrhu ove stranke, plaćamo ih mi kao porezni obveznici i redovno čitamo o tome kako su svoju djecu, snahe, zetove, unuke, praunuke, šukununuke... zbrinuli u nekoj od državnih institucija. 


Dok se tako „bore“ protiv korupcije i nezakonitosti, „štite“ vitalni bošnjački interes, BiH se našla u vrhu svjetske liste po nezaposlenosti, najnižim plaćama, najlošijoj zdravstvenoj usluzi... a hiljade ljudi svakodnevno napuštaju ovu zemlju. 


Sve što čelnici SDA rade ovih dana i sedmica, nema ama baš nikakve veze s time što pričaju. „Borba protiv korupcije“ koristi se kao instrument političke podrške u bazi za predstojeće krojenje izbornih lista. 


„Čišćenje“ partije od klijentelizma je eufemizam za preslaganje lokalnih organa uoči kongresa koji će ova stranka morati imati naredne godine. Do tada treba osigurati delegate koji će produžiti politički život kompromitiranom vodstvu SDA – od predsjednika pa dolje. 


U stranci su svi, osim predsjednika, svjesni da SDA srlja u izborni debakl. Da bi ga ublažili, sjetili su se korupcije. A i da bi nakon oktobra objasnili šta se desilo.

SDA – korupcija

Odavno smo mi oguglali na šovinističke uvrede, prijetnje, zamke i podmetanja političkih mutikaša što se smatraju ekskluzivnim zaštitnicima Bosne, Bošnjaka, islama... Pretplatnici na lažni patriotizam, te režimske kadije i moralne nakaze ušuškane uz skute SDA, određuju kazne, medijski kamenuju ljude i hajke naručuju samo zato što im ne odgovara nečije porijeklo, ime, političko opredjeljenje i nepripadanje interesnoj halki „stranke muslimanskog-povijesnog kruga“.&nbsp; &nbsp; 
Verbalnom teroru SDA-ovih lokalnih podrepaša već godinama je izložen Predrag Kojović, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i lider Naše stranke. Kojović je, sjećamo se tog odvratnog događaja, čak i fizički napadnut u skupštinskim klupama. Na njega je nasrnulo biće zvano Bizon. Tada su se SDA-ovci glasno smijali. Možda je bolje reći da su zelenaši tokom bizonskog napada, ono, baš umirali od šege. Jadno je to i poražavajuće. Naravno da jeste, ali je, nažalost, i očekivano.

U ovoj priči zapravo nije ponižen naš sugrađanin Kojović. A, vjerujte mi, nije to ni Šućur&nbsp;

Ipak, najnoviji Kojovićev odgovor na kontinuirane šovinističke napade kojim odabrani SDA-ovci teroriziraju rijetke zastupnike srpske nacionalnosti u Skupštini KS (osim lidera NS-a, tu je i Slaviša Šućur, dobitnik „Zlatnog ljiljana“ i član SDP-a) nesumnjivo spada u najemotivnija i najpotresnija postdejtonska svjedočenja o ponoru u koje je ovo društvo zapalo. 


Ne, ne pada mi na pamet, a i gadi mi se, fašiste novinarski secirati pa u „Minuti“ citirati brojne uvrede i skupljati smeće koje su okolo prosuli zadrigli primitivci. 

U ovoj priči zapravo nije ponižen naš sugrađanin Kojović. A, vjerujte mi, nije to ni Šućur. Sarajevo je, ustvari, teško zglajzalo! 


Šovinistička pljuvačka iz žvalja SDA-ovih skupštinskih zastupnika završila je na obrazu svih nas koji živimo u glavnom gradu BiH. Gradu koji je, što bi rekao Milan Mladenović, nekad bacao sv(j)etla daleko...

Psi rata na Drini

Fudbalski cezar

Gluperde lutaju daleko

Penzioneri ne jedu kolače

Direktor za nova radna mjesta

BOŠNJAČKI DŽIHAD DŽON Latić: Oprostit ću svom nesuđenom ubici ako me je napao zbog mržnje, a ne po nalogu drugih

Televizijsko umivanje Bakira I.

Junak Mančestera

Osvrt s američke verande: Bosna na vodi

Neumorni novinar

Zašto šute pacijenti?

Stari profesor matematike

Šta je nama BiH i kako se moramo prema njoj odnositi

Pravedni monsinjor

SDA – korupcija

Kojovićeva lekcija šovinistima

Kolumne

Psi rata na Drini

Fudbalski cezar

Gluperde lutaju daleko

Penzioneri ne jedu kolače

Direktor za nova radna mjesta

BOŠNJAČKI DŽIHAD DŽON Latić: Oprostit ću svom nesuđenom ubici ako me je napao zbog mržnje, a ne po nalogu drugih

Televizijsko umivanje Bakira I.

Junak Mančestera

Osvrt s američke verande: Bosna na vodi

Neumorni novinar

Zašto šute pacijenti?

Stari profesor matematike

Šta je nama BiH i kako se moramo prema njoj odnositi

Pravedni monsinjor

SDA – korupcija

Kojovićeva lekcija šovinistima