Alfa i omega sarajevske grupe "Letu štuke" Dino Šaran i momci iz njegovog benda, nakon trogodišnje pauze, vratili su se na scenu. Jučer su objavili novu pjesmu i spot "Bože zdravlja". Najava je to i njihovog četvrtog albuma, na radost velikog broja fanova kako u našoj zemlji tako i u regionu. &nbsp; 
Šaran i ovaj put šalje snažnu i angažiranu poruku svojim tekstovima, koja veoma brzo dopire do slušalaca, te tako, između ostalog, u novoj pjesmi kaže: "Bože zdravlja, kad nema pravde..." Onima koji žele čuti, bit će jasna Šaranova poruka. Ovo nije prvi put da šalje jake poruke s fokusom na društvenu zbilju, pa je to prethodno učinio u pjesmama "Brojevi računa", "Kao na zapad", "Padaj"... 

Ovaj vrsni kompozitor, tekstopisac, gitarista i pjevač "Letu štuka" rođen je 4. januara 1969. u Sarajevu. Jedan je od naših najznačajnijih muzičara u posljednjih 20 godina, a osim što piše pjesme za svoju grupu, autor je i brojnih pjesama za druge izvođače.

Pjesme s jakom porukom

„Zajedno smo jedno i zajedno smo jači“ poruka je koju je poslalo više od 5.000 osoba iz cijele BiH na „Utrci/šetnji za ozdravljenje“ održanoj u subotu na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu. Najveća zasluga za organizaciju pripala je Neli Hasić, regionalnoj direktorici Programa osnaživanja zdravlja žena i „Race for the Cure“.&nbsp;Ona i njen tim uspjeli su na jednom mjestu okupiti toliko ljudi, većinom žena, iz svih bh. gradova, koji su pokazali da mogu biti jedni drugima podrška bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. 
Mnoge žene kazale su tokom utrke da rak dojke više nije tabu tema i da se danas mnogo otvorenije govori o ovom problemu zahvaljujući Neli Hasić, koja organizira brojne aktivnosti. Hasić nastoji skrenuti pažnju javnosti kada je u pitanju rak dojke, koji, prema njenim riječima, sve više pogađa mlade žene. 
Njen program osnaživanja u BiH provodi se već 11 godina, a u okviru njega educiraju i dijele savjete kako bolesnim tako i zdravim ženama, kao i mladima u srednjim školama.

Zajedno smo jači

Svima nam je poznata, vjerovatno još iz školskih dana, krilatica profesora matematike, fizike, statistike – brojke ne lažu. Za razliku od ljudi.&nbsp; I dok nas pojedinci pokušavaju ubijediti da nam je dobro ili bolje, da napredujemo i da je osjetan boljitak, brojke govore nešto drugo. Osim onih koje demantiraju navode o vrtoglavom porastu zaposlenosti, nedavno su objavljene i druge šokantne brojke, koje možda najbolje pokazuju kako živimo. 
One pokazuje da dižemo nenamjenske kredite, one za sve i svašta. Upravo zato ih i koristimo. Krpimo svoje kućne budžete, plaćamo djeci školarine, pripremamo se za tešku zimu... I na kraju, svaki deseti kredit se ne vraća. Plastičnije: Građani FBiH podigli su 483 miliona KM kredita koje ne mogu vratiti. 
Cifra je to, odnosno svota novca koja je za „običnog“ čovjeka nezamisliva. S druge strane, cifra je to približna onoj koja negdje ispari, nestane kroz tenderske procedure tokom jedne budžetske godine. 
I dok bi ovakve cifre bile zvono za uzbunu u većini normalnih zemalja, naša vlast već se godinama nije udostojila umiješati u bankarski sektor i regulativama, koje tako često zna koristiti kada je potrebno povećati svoje naknade, dodatke i ostala čudesa, sniziti kamate. Napraviti bolje i sigurnije ekonomsko područje, koje će ljudima garantirati sigurnija i bolje plaćena radna mjesta.
Šta se čeka? Da stupce crne hronike počnu puniti oni kojima će visoke kamate staviti omču oko vrata? Tad je već kasno. 

&nbsp;

Kenan KEŠMER

Omče oko vrata

Gimnazijalac iz Sarajeva u petak je na spomen-zidu na tuzlanskoj Kapiji, pored ispisanih imena koja čuvaju uspomenu na 71 građanina Tuzle ubijenog agresorskom granatom 25. maja 1995. godine, usred dana ispisao grafite TM i HZ, koje čine skraćenice sarajevskih navijačkih grupa. 
Prolazilo je Tuzlom u posljednje 22 godine, a posebno trgom na Kapiji, raznih prijatelja i neprijatelja, među kojima je, nerijetko, bilo i onih koji su skoro četiri godine rata svakodnevno nišanili na njene građane, ali do sada nikad niko nije iskazao toliko drskosti, bezobrazluka, nevaspitanja da tako javno pljune na ranu koju simbolizira Kapija kao što je to uradio ovaj 18-godišnjak iz Sarajeva. 
Zaista, zna li ovaj mladić, uz to gimnazijalac, šta Kapija predstavlja u pamćenju ne samo građana Tuzle nego i BiH i mnogih drugih širom Evrope i svijeta? Očito da ne zna, a i ako zna, sudeći prema onome što je učinio, nije ga briga! 
Nije ga briga jer ga tome nisu naučili, prvenstveno, njegovi otac i majka, gimnazija koju pohađa, a pogotovo ne sistem u kojem živi. Gradonačelnik Sarajeva jučer je, u ime građana Sarajeva, javno osudio necivilizacijski čin mladića koji je oskrnavio spomenik na Kapiji, poručujući da ovakvi postupci pojedinaca ne bi trebali generalizirati sve ljude. Hvala gradonačelniku, u pravu je!
Ali, ostaje pitanje koliko svi mi zajedno, počevši od porodice, škole, pa sve do načelnika i gradonačelnika, činimo da nam djeca, bez obzira na to koji klub vole ili ne vole, prvenstveno budu ljudi, pa tek onda navijači. 
Horsko psovanje Markala, kakvo smo ne tako davno slušali, ili šaranje po spomeniku ubijenim vršnjacima, kako je to u petak činjeno na tuzlanskoj Kapiji, moralna je kapitulacija svih nas.

Almasa Hadžić

Moralna kapitulacija

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir je Međunarodna kampanja za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN). Direktorica ove organizacije Beatris Fin (Beatrice Fihn) izjavila je da ICAN šalje svim zemljama s nuklearnim naoružanjem poruku da je neprihvatljivo prijetiti ubijanjem civila.&nbsp;Fin je direktor koalicije nevladinih organizacija iz više od 100 zemalja, koja je predvodnik u naporima da se dođe do zabrane nuklearnog oružja po međunarodnom zakonu.&nbsp;Ona je istakla da je ICAN dobio nagradu za svoj rad na skretanju pažnje na katastrofalne humanitarne posljedice upotrebe nuklearnog oružja.
Beatris Fin kritizirala je i Sjedinjene Američke Države, ističući da je veoma opasno što predsjednik SAD Donald Tramp (Trump) može odobriti upotrebu nuklearnog oružja.&nbsp;Ona je rekla da je očigledno kako američki predsjednik ne sluša ekspertize i dodala da je njegovo rukovođenje masivnim nuklearnim arsenalom stavilo u centar pažnje opasnosti od takvog oružja.

Beatris Fin

Ne nuklearnom oružju

Pripazite na zdravlje, pogotovo sredinom mjeseca. Zdravstveni radnici u Sarajevu, Zenici, a vjerovatno i u Mostaru, najavljuju štrajk, pa je bolje da se držite dalje od bolnica i domova zdravlja.&nbsp;&nbsp;Zvuči kao savjet iz horoskopa, ali naša je stvarnost daleko od zagledanja u zvijezde. Zato bi nam bilo bolje da gledamo u zemlju i stidimo se zbog situacije u kojoj su oni u čijim je rukama naše zdravlje.
Vlast je donijela zakone koje ne poštuju, vape zdravstveni radnici, Zavod PIO/MIO trebao bi zdravstvenim ustanovama davati 12 posto, ali Vlada FBiH odredila je da se izdvaja tek 1,2 posto, pa u „začaranom krugu“ nestane 10,8 posto namijenjenih za liječenje svih nas. &nbsp;
Pravdaju se vlasti da nema novca za zdravstvene radnike i pacijente, ali ima za preskupi vozni park, trotoare za 22. stoljeće, avione i kamione, komisije, paušale... &nbsp;
Poražavajuće je da je satnica u zdravstvu 2,31 KM, a u sarajevskom Zavodu zdravstvenog osiguranja 3,12 KM, pa ljekari i medicinsko osoblje manje vrijede od administrativca. 
- Ubili su patriotizam u nama – kažu radnici u zdravstvu, poturajući nam pred lice platne liste s mizernim plaćama, a znanje i iskustvo negdje na Zapadu mogu prodati kako hoće i kome hoće.
Poražavajuće je što brojimo ljekare, medicinske sestre, tehničare... koji odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom poraženi i obespravljeni. Zato boli što su u USK pristali na ono što je vlast ponudila, što je zbog dugova neizvjesno hoće li sutra raditi bolnice u Mostaru, Zenici, boli i što mnogi šute jer, kako reče sindikalista iz Hercegovine, „nije se bosti s rogatim“.
Boli i što sutra neće biti onih koji će nam reći šta nas boli. Kažu da zdravlja i znanja nikad dosta. Dosta i pametnom!

Senka KURT

Ko će reći šta nas boli?

Znao je predsjednik Evropske narodne stranke (EPP) Žozef Dol (Joseph Daul) i prije puta u Bosnu i Hercegovinu gdje ide i šta ga čeka. Ali, da je stanje tako loše, to očito nije znao, a još manje mogao i htio sakriti pred novinarima. Spoznaja da se korupcija toliko duboko ukorijenila u BiH da se čak i fakultetska diploma može kupiti, prosto ga je zaprepastila!&nbsp; U obraćanju novinarima na kraju trodnevne posjete, on je osuo baražnu paljbu po političarima. Njegova ljutnja tim je opravdanija s obzirom na to da su vodeće vladajuće stranke mahom članice EPP-a. Ipak, sačuvao im je malo obraza objašnjenjem da o prljavom vešu (sada) neće javno. 
Prije nego što je došao u Sarajevo, on je upozorio i da pravosuđe u ovom regionu mora služiti građanima, a ne moćnim pojedincima. Iz Sarajeva odlazi ogorčen. 
Šta će uslijediti nakon njegove posjete i izvještaja koji će EPP-u podnijeti, vidjet ćemo. Tek, njegov dolazak i istup pred javnošću pokazuje naznake novog, odlučnijeg i sve manje diplomatskog pristupa Zapada Balkanu i BiH. Konačno!
Dol je rođen 13. aprila 1947. godine u Strazburu u Fracuskoj. Oženjen je i otac je jednog djeteta.

Baražna paljba

Dok se opet razbuktava hladni rat između Beograda i Zagreba, otkazuju susreti na najvišoj državnoj razini, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić razmjenjuje žaoke sa svojom hrvatskom kolegicom Kolindom Grabar-Kitarović, Bosna i Hercegovina, nažalost, tradicionalno ostaje moneta za potkusurivanje nekog zaostalog velikodržavnog apetita ili nadmenog paternalizma iz tog susjedstva.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ne samo da su bh. politički “prvaci”, čitaj - notorni vlastodršci iz jedne partije, SDA, u tome inferiorni nego izgledaju iskompleksirani, braneći se od tih povijesnih političkih utvara, koje ne bi ni postojale kada bi Bosna pripadala Bosancima, a ne ekonomski proždrljivim i primitivnim nacionalistima.
Tada, naravno, ne bi bilo potrebe za političkim ping-pongom između Sarajeva i Zagreba, odnosno Bakira Izetbegovića s ostalim likovima iz balkanske ratne prošlosti. Niti bi poglavar Islamske zajednice u BiH “trebao” pisati pisma šefovima država i vlada, baveći se takvom politikom umjesto religijom. Jer, religija mora ostati izvan svake politike.&nbsp;&nbsp;&nbsp;Nasreću, koliko god to zvučalo kao paradoks zbog unutrašnjih, do kraja neriješenih političkih pitanja, što je pojačano i nedosljednom primjenom i duha i slova Dejtona, čak i ovakva kakva je BiH ostaje istinska evropska paradigma. Dakle, nešto tipično i zajedničko za region koji već dugo priželjkuje evropski put! Nastranu što nema lidere koji bi to regionalno sidro stabilnosti prihvatili znalački i sve to pretvorili u državni kurs na dobrobit svih bh. građana.
Bosna i Hercegovina ipak nije ni, kako se to često, skoro perverzno spominjalo - ponajveće “balkansko bure baruta”, već je i ogromni evropski - pozitivni potencijal. Tome su dokaz bosanski ljudi koji svugdje na svijetu, osim u svojoj Bosni, bivaju izuzetno uspješni i u samom vrhu društva.&nbsp; 
Vrijeme pred nama morat će se povjeriti onim državnicima koji takve Bosance znaju okupiti, pružajući svima jednaku šansu, a ne po babu i po stričevima. Bosni trebaju novi ljudi koji će dokinuti bilo kakvu mogućnost i da BiH ostane hrana političkim lešinarima iz komšiluka, kao sada, jer imamo previše političara, a deficit državnika. Ili, što bi rekao Krleža, Bosni trebaju oni koji je mogu sačuvati “od srpskog junaštva i hrvatske kulture”. 
Valja dodati: I domaćih lopova!

Erol AVDOVIĆ

Bosansko sidro stabilnosti

Istaknuti britanski diplomata Metju Rajkroft (Matthew Rycroft) dobio je novo, veliko priznanje za svoj rad. Dosadašnji ambasador Velike Britanije pri Ujedinjenim narodima imenovan je na dužnost stalnog sekretara Ureda za međunarodni razvoj (DfID).&nbsp; Za BiH je ovaj čovjek učinio mnogo. Osim što je u ime Velike Britanije bio jedan od učesnika pregovora o Dejtonskom sporazumu, koji je našoj zemlji nakon krvavog rata donio mir, on je jedan od autora rezolucije UN-a kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. 
Iako rezolucija zbog veta Rusije nije usvojena, to ne umanjuje njen značaj, ali ni značaj truda i zalaganja Rajkrofta na tome da pokolj više od 8.000 nevinih u Srebrenici ostane upamćen i da se osuđuje na svakom pedlju svijeta.
Rajkroftov rad svakako se cijeni u njegovoj matičnoj zemlji. To pokazuje podatak da kao karijerni diplomata u britanskom ministarstvu vanjskih poslova radi već 28 godina.

Metju Rajkroft

Diplomata na strani BiH

Ima tome više od četiri godine otkako je najpoznatiji bosanskohercegovački izvozni proizvod, bend Dubioza kolektiv, bezbeli, objavio ploču „Apsurdistan“. Bio je to šarolik žanrovski koloplet sa deset inficirajućih muzičkih komada inspirisanih očajnim stanjem u bosanskohercegovačkom društvu. „Apsurdistan“ je na jednostavan i svakom razumljiv način opisao klimu u kojoj preživljavamo, a bez odjeka ta ploča nije prošla ni u našem susjedstvu/komšiluku kojeg muče skoro pa identične ljudske nevolje i dvorske političke igre.&nbsp;&nbsp; U međuvremenu je stanje na Balkanu, a poglavito kod nas u BiH, postalo i haotičnije nego se može otpjevati s Dubiozom. A politika je uvijek tu da nas svakoga dana u svakom pogledu dodatno uvjeri kako još nismo dotakli dno te da ćemo već koliko sutra s nostalgijom žaliti za ovim što imamo danas. 
Uostalom, ko je prije četiri godine, dok su momci iz Dubioze snimali „Apsurdistan“, mogao i pretpostaviti da će u državi Bosni i Hercegovini njen najbrojniji narod (barem prema posljednjem popisu stanovništva) dobiti svoj specijalni vlastiti dan što ga je neki neinventivni i neznani autor prozvao „dan Bošnjaka“!? Dakle, narodu koji stoljećima živi na ovim prostorima, narodu što je svoju sudbinu neraskidivo vezao za svoju državu, politički su mešetari uvalili (para)praznik koji bi se, slijedom nesretnih okolnosti, trebao svečano obilježavati na svakom pedlju zemljice Bosne kojoj su oni na koje se taj jedan dan u godini odnosi, unatoč svemu, ostali vjerni. Znamo iz iskustva da svakakve budalaštine ovdašnjim političarima padaju na pamet, ali ovo sa „danom Bošnjaka“ prevazišlo je čak i sve silne privatizacijske pljačke, korupciju, dvodecenijsku kriminalnu i bahatu vladavinu pa čak i tradicionalne redukcije vode u našem glavnom gradu što su, pokazalo se naknadno, svjesno uzrokovane „tenderovinom“ za odabranu elitu iz familijarno-begovskog kruga oko Bakira Izetbegovića. 
Neko je nedavno ispravno zaključio da Bosna i Hercegovina od Dejtona nije imala goru vlast od ove aktuelne. U svakom civiliziranom društvu otpornom na oružane revolucije loša vlast se mijenja demokratskim putem, na izborima. Tada na scenu stupaju političke alternative, kako se ono kaže - novi ljudi sa novim idejama. Tako je barem u normalnim državama...
Kod nas, međutim, ni izbliza nije tako. Blijeda opozicija, ta naslagana gomila posvađanih ljevičarskih stranaka, nepopravljivo razorena sujetama svojih lidera već godinama nije u stanju organizirati čak ni zajednički dernek uz muziku, pečenje i piće, a da i ne pomišljamo na formiranje snažnog i proaktivnog oporbenog bloka s ciljem rušenja postojećeg režima. Ako se argumentirano i naširoko može govoriti o krizi ljevice općenito u Evropi (od Njemačke do Francuske, od Britanije do Mađarske...), onda je u bosanskohercegovačkom slučaju definitivno sazrelo vrijeme za dijagnosticiranje završne faze metastaze socijaldemokratije u partokratiju u kojoj je aktivno bavljenje politikom s godinama postalo najlakši i najbrži put do vrata raja poslaničkih paušala za grupicu odabranih konzumenata lagodnog statusa vječitih opozicionara. Nemogućnost adekvatnog i konkretnog dogovora o ujedinjenoj borbi protiv režima, prethodno beznadežno oslobođeni socijalne empatije prema vlastitom okruženju, ljevičarske su skupštinske uhljebe pretvorili u smokvin list vlasti kojim ona vješto pokriva stidna mjesta kroz medijsku cenzuru svih teških i neugodnih tema. Ako bi makar i površno prelistali arhive javnih istupa i saopćenja koja nam dolaze sa takozvanog lijevog političkog spektra, vrlo lako bi se uvjerili da se tu zapravo ni o čemu bitnom za ovo društvo ne govori u formi jedinstvenog i nedvosmislenog stava. Očekivano, tako je bilo i sa famoznim „SDA-danom Bošnjaka“ upriličenim u sarajevskoj Vijećnici kojeg je vladajuća stranka (zlo)upotrijebila za bildanje narušenog ega i renoviranje očajnog javnog rejtinga svog posrnulog vođe. I zato će silne Izetbegovićeve izgovorene laži, ali i sve one neizgovorene činjenice (posebno u vezi sa Drugim svjetskim ratom i postratnom bošnjačkom emancipacijom te političkim etabliranjem tog naroda u Titovoj Jugoslaviji) do daljnjeg ostati prešućene. To će proći jer, eto, niko od ljevičarskih vedeta nije imao volje, a moguće ni znanja i hrabrosti pa da Izetbegovića javno po(d)uči da su mnogo prije njega, njegovih zetova i porodične stranke postojali i Fadil Jahić-Španac i Enver Redžić i Enver Šiljak i Džemal Bijedić i Derviš Sušić i Pozderci, Raif Dizdarević, Nijaz Duraković...

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Lijeva ljevica

Posljednji zahtjev Ministarstva pravde Srbije za puštanje haškog optuženika Ratka Mladića na privremenu lobodu zarad tobožnjeg liječenja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi u Srbiji dolazi poslije odluke Apelacionog suda u Beogradu o oslobađanju “đeneralovih” jataka.&nbsp;&nbsp; Ta garancija dolazi i uoči najavljenog izricanja prvostepene presude Haškog tribunala za najkrvavije zločine počinjene na tlu Evrope poslije Hitlerove nacističke Njemačke. 
Tragično je da garancije šalju vlasti čiji su eksponenti koji štite Mladićevu slobodu ubijali čak i svoje regrute samo zato što su se u određenim okolnostima našli na pogrešnom mjestu. 
Logičkom uporedbom slikom na sliku, odnosno upoređivanjem fotografija nastalih poslije Mladićevog hapšenja 2011. i njegovog posljednjeg pojavljivanja u sudnici 2017. godine, nedvojbeno se može vidjeti da je zločinac himlerovskog kova naprosto preporođen.
O njegovom zdravstvenom stanju govori obimna dokumentacija koja je još u februaru ove godine dostavljena Mladićevom pravnom timu i porodici. No, to nije dovoljno da se odagnaju neargumentirane i dirigirane sumnje u stručnost i sposobnost ljekara koji se brinu i o zdravlju holandske kraljevske porodice i kojima je Mladić javno zahvalio što su mu spasili život i izvadili ga iz groba. 
Otuda su se i pojavile teorije zavjere po kojima se iza garancija nečastivih krije strah od skorašnje presude i pravne verifikacije svih zločina počinjenih na tlu BiH, uključujući i srebrenički genocid, a nikako briga za zdravlje zločinca kojem su 16 godina pomagali da se uspješno skriva.

Edin Skokić

Garancije nečastivih

Laureat ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije, jedne od najstarijih pjesničkih manifestacija na Balkanu, koje će u gradu na Neretvi početi 10. oktobra, jeste književnik Pero Zubac.&nbsp; Tako će ovaj hercegovački pjesnik, koji za sebe voli reći da je u Novom Sadu na privremenom radu i koji je ostavio prebogat literarni trag na najširim južnoslavenskim prostorima, napokon dobiti „Šantićevu nagradu“. 
Ne treba mnogo objašnjavati, kažu iz „Prosvjete“, u čijoj se organizaciji održava ova manifestacija, zbog čega su odlučili „Šantićevu nagradu“ dati Zupcu. Jer, on je svojim stvaralaštvom opjevao Mostar na najljepši način i, u najkraćem, zadužio ovaj grad.
I, zaista, rijetki su oni koji ne znaju da je Zubac tvorac najljepše lirske razglednice „Mostarske kiše“, stihova koji su ga vinuli u ondašnju elitu književnosti. Jedan je od rijetkih književnika koji su zastupljeni u čitankama i lektiri širom regije.
Zubac je rođen u Nevesinju prije 72 godine. U pola stoljeća svog stvaralaštva objavio je 112 naslova, od zbirki poezije, knjiga pjesama za djecu, eseja, scenarija. Brojna njegova djela prevedena su na više od 20 jezika.

Pjesnik koji je zadužio Mostar

Kakanjac Aldin Velispahić prekjučer je sam protestirao pred zgradom Vlade FBiH. Svoj glas digao je zbog nezaposlenosti mladih.&nbsp; Kaže, to mu je drugi put da dolazi u Sarajevo i oba puta bio je sam. Poziva putem društvenih mreža mlade da mu se pridruže, ali uzalud, opet je tu sam.
Zbog čega? Šta se desilo? Jesu li skoro svi oni mladi s biroa za zapošljavanje već otišli ili su na putu da odu, pa ih plaho i ne zanima šta se ovdje zbiva?
Moguće. Veliki broj mladih čiji babo/tata nije neka stranačka fora, već je u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj... gdje poslodavca uopće ne zanima njihovo prezime već ono što imaju u glavi. 
Oni koji (još) nisu otišli, na dobrom su putu, imaju plan kako i gdje. Čekaju možda još poneku kockicu da se složi u njihovom mozaiku koji ih prikazuje zaposlenim i sretnim u tamo nekoj državi.
Ipak, zašto se ne zapitaju treba li bježati iz države zbog truhlog i korumpiranog sistema ili mu se suprotstaviti, pa neka iz države od stida bježe oni koji su ga takvog i stvorili?
Aldin ne smije biti usamljeni glas vojske koja svaki mjesec ide po pečat na šalter u službu za zapošljavanje kako bi barem imali zdravstveno osiguranje ili u neku ambasadu po vizu. 
On treba biti jedan od nas nekoliko stotina hiljada koji nismo zadovoljni stanjem i koji želimo nešto drugačije od onoga što gledamo i osjetimo na svojim plećima već 25 godina. I koji stojimo pred zgradama gdje se takvo stanje pravi.

Usamljeni glas

Edin Džeko nadavao se golova u karijeri, ali rijetko kad je bio efikasan kao ove sezone, koju je otvorio sa sedam pogodaka u prvih šest ligaških mečeva Serije A.&nbsp;Aktuelni kralj strijelaca u Italiji (31 gol prošle sezone) time je pokazao da je u fantastičnoj formi, a nadati se da će je potvrditi i u predstojećem reprezentativnom meču između Bosne i Hercegovine i Belgije.
Golgeterski mjesec iz snova doprinio je tome da na najnovijoj listi nogometnog instituta CIES u Švicarskoj (analizira karakteristike i učinak igrač u posljednjih 1.000 odigranih minuta) napadač Rome dostigne vrijednost od čak 64,8 miliona eura, odnosno 15 miliona više nego na startu sezone!
Edin je rođen 17. marta 1986. godine u Sarajevu. Nakon matičnog Željezničara, kapiten "Zmajeva" igrao je i za njemački Volfsburg i engleski Mančester siti.

Edin Džeko

Mjesec iz snova

Vrhunski sport i škola baš i ne važe za srodne "discipline", biti podjednako uspješan u obje sfere života ne spade među prioritete velikog broja asova.
No, Amel Tuka i u tome je izuzetak. Osim što je već godinama među najboljim srednjoprugašima svijeta (bronzani u utrci na 800 metara na Svjetskom prvenstvu 2015. u kineskom Pekingu), skromni atletičar iz Kaknja nalazi se i pred ciljem Mašinskog fakulteta na Univerzitetu u Zenici.
U roku je Amel odslušao četiri godine i položio ispite te bi uskoro trebao postati diplomirani inžinjer mašinstva. Bit će to nova velika pobjeda za momka koji je svojim talentom i upornošću stasao u jednog od sportskih heroja Bosne i Hercegovine.
Amel je rođen 9. januara 1991. godine u Kaknju. Često boravi i u Italiji, gdje trenira pod vodstvom tamošnjeg atletskog stručnjaka Đanija Gidinija (Gianni Ghidini). Rekorder je BiH u disciplinama 400 i 800 metara.

Amel Tuka

Inžinjer koji ruši rekorde

Razija Mujanović, najbolja bosanskohercegovačka košarkašica svih vremena, ušla je u FIBA-inu kuću slavnih! Na ponos države iz koje je potekla, ali i sporta kojim se bavila.&nbsp;&nbsp;Oni koji poznaju Raziju Mujanović, znaju da je riječ o velikom sportisti, ali i nesvakidašnjem ljudskom karakteru, što je pokazala i u svom subotnjem obraćanju na svečanosti u Ženevi prilikom dodjele priznanja kojim je i zvanično svrstana među svjetske košarkaške legende. 
Nije Raza u svom obraćanju zaboravila da kaže odakle je i iz kakve je familije potekla, ko su bili ljudi koji su je sportski oblikovali i pomogli u njenom košarkaškom odrastanju, nije zaboravila svoje suigračice, lokalne i nacionalne timove u kojima je igrala, nikoga nije zaboravila, jer, jednostavno, Raza je takva. Karakter!
To što je svijet vrjednovao sportski učinak Razije Mujanović, ne znači da će učiniti i država iz koje je potekla. Dokazalo se to u vremenu otkako se Raza prestala profesionalno baviti košarkom, u kojem su je mnogi takozvani sportski djelatnici, u narodu poznati kao miševi, iako im je svih ovih godina bila pred očima, nastojali otjerati u anonimnost. Možda su u državi donekle i uspjeli, ali u svijetu, vidjeli smo to u subotu uvečer, ipak nisu.
Potvrdila je to i sama Razija u svom slavljeničkom govoru, ističući da joj je dan dodjele ovog visokog priznanja i najvažniji u njenom životu, jer joj je „višemilionska košarkaška porodica svijeta otvorila vrata za ulazak u Kuću slavnih“. 
Razija Mujanović rođena je u malom mjestu u sjeveroistočnoj Bosni i zvanično je postala sportska legenda. Jesmo li joj to mi u BiH, napokon, spremni priznati, više i nije važno. Priznao joj je svijet!

Pjesme s jakom porukom

Zajedno smo jači

Omče oko vrata

Moralna kapitulacija

Ne nuklearnom oružju

Ko će reći šta nas boli?

Baražna paljba

Bosansko sidro stabilnosti

Diplomata na strani BiH

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Lijeva ljevica

Garancije nečastivih

Pjesnik koji je zadužio Mostar

Usamljeni glas

Mjesec iz snova

Inžinjer koji ruši rekorde

Razijin primjer

Kolumne

Pjesme s jakom porukom

Zajedno smo jači

Omče oko vrata

Moralna kapitulacija

Ne nuklearnom oružju

Ko će reći šta nas boli?

Baražna paljba

Bosansko sidro stabilnosti

Diplomata na strani BiH

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Lijeva ljevica

Garancije nečastivih

Pjesnik koji je zadužio Mostar

Usamljeni glas

Mjesec iz snova

Inžinjer koji ruši rekorde

Razijin primjer