Najbolja bosanskohercegovačka sportistkinja svih vremena Razija Mujanović dobila je zasluženo priznanje za grandioznu karijeru i ušla je u FIBA-inu Kuću slavnih. Legendarna Raza, osvajačica evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja, napravila je stepenicu više u ionako sjajnoj karijeri. Ušla je Razija u odabrano društvo, tamo gdje su primljeni i Šakil Onil (Shaquille O’Neal), Pero Kameron (Cameron), Miki Berković (Mickey Berkowitz), Dušan Ivković i Sandis Valters.
Mujanović je tako postala tek drugi član Kuće slavnih iz BiH. Prije nje primljen je najbolji bh. košarkaš svih vremena Mirza Delibašić. Ostaje da se vidi hoće li i državne institucije u našoj zemlji prepoznati značaj velikog priznanja koje je dodijeljeno Mujanović.&nbsp; Raza, kojoj je sada 50 godina, svojevremeno je predvodila Jedinstvo do titule prvaka Evrope (1989.), a nakon što se otisnula van granica zemlje, osvojila je još četiri kontinentalna naslova. Reprezentaciju BiH predvodila je do zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1993. godine.

Ponos BiH

Nije Katalonija nikakva novotarija. Od 15. stoljeća, kada je osnovana Kraljevina Španija, Katalonija, koja je već bila jedna od vodećih evropskih pomorskih sila, ušla je u to kraljevstvo, dobrovoljno postajući, mnogi će reći, njegov najegzotičniji, ali i ekonomski najvažniji dio.&nbsp; U taj je državni brak, kako se to često kaže, Katalonija ušla iz ljubavi, kada su se vjenčali kralj Ferdinand (od Aragona) i kraljica Izabela (od Kastilje), ujedinivši svoje zemlje i iz nasušnih interesa. Katalonci, dakle, nisu od jučer niti je njihova zemlja nastala otimanjem tuđe. Katalonski identitet se bilježi još od doba starog Rima.
Danas je Katalonija bogatiji dio od ukupno 17 španskih autonomnih pokrajina i u njoj živi 16 posto stanovništva Španije. Katalonija je čak bogatija i od glavnog španskog rivala na Iberijskom poluotoku - Portugala. Godišnje Katalonija privlači više od 212 milijardi dolara stranih investicija, da ne govorimo o turizmu i značaju Barcelone kao milenijske evropske metropole. &nbsp; Iza ovog referenduma stoji i notorna ekonomska priča o bogatoj pokrajini, koja uplaćuje velike sume novca u državnu kasu, a tvrdi da ne dobiva odgovarajući povrat novca. Tu je i ta neizbježna politička dimenzija.
Spor s centralnom vladom u Madridu, koja je ovaj referendum, kakvi god bili njegovi rezultati, već proglasila neustavnim, vuče svoje korijene još od doba vojne diktature generala Franka, koji je kršio ljudska prava i slobode svih Španaca, i ne samo Katalonaca, sve do njegove smrti 1979. godine.
Zato ovo katalonsko plebiscitarno izjašnjavanje&nbsp;valja posmatrati prvenstveno kao potvrdu slobodne volje građana, uključujući odbranu demokratije kao neotuđivog prava, posebno u zemljama koje su proživjele vlastodržačku diktaturu. No, katalonski se primjer mora staviti u historijski kontekst, poštujući povijesne činjenice, a ne time jeftino ili lokalno politizirati.&nbsp; Mora se, dakako, voditi računa o pravima građana, što je obaveza španskih vlasti kao jedne od vlada perjanica EU, gdje su ta prava temelji državnog suvereniteta.&nbsp;Najracionalnije je ipak istaknuti princip nepovredivosti i nemijenjanja evropskih granica, jer to je i najbolja poruka onima koji sanjaju o ujedinjenoj, a ne atomiziranoj evropskoj budućnosti.

Šta je nama Katalonija

U vezi s praksom vladike Platona da u eparhije šalje popove da provode zakone i načela vjere kako bi iskorijenili paganske običaje, pričala se i historija jednog takvog novog popa i izvjesnog Čeke (lično ime mu meni nije poznato jer su ga svi zvali samo Čeko, mada sam ga kasnije i lično upoznao). Novi pop je trebao doći autobusom u određeni sat, a autobus je zastajao kod poznate krčme “Baba Ruže”, koja se i danas nalazi na raskrsnici puta koji vodi od Zablaća prema Velećevu i prema Ribniku i ulazi dublje u dolinu Sane sve do Gornjih Vrbljana.&nbsp; Pop u prašiniRibničani su pred popa poslali Čeku koji je bio poznat kao čovjek od svake smicalice i uopće neobičnog karaktera i ponašanja. Čeko je sa sobom doveo osedlanu kobilu za popa kako se pop ne bi zamarao da pješice prelazi 11 kilometara rastojanja od „Baba Ruže“ do Gornjeg Ribnika, gdje je postojala crkva i bilo sjedište eparhije. Kad je autobus stigao i pop bio dočekan od Babe Ruže kako dolikuje, tj. sa pogačom, soli i rakijom i ljubljenjem u ruku, popu je Čeko ponudio da uzjaše kobilu i da krenu, jer navodno narod ga željno očekuje. Međutim, kad je pop opkoračio kobilu, ona ga je jednostavno stresla i pop se našao u prašini. 

Čeko je ružio kobilu na pasja preskakala, kako se to kaže, a ružio i one koji su popu poslali baš tu kobilu, istina najbolju u Ribniku, ali prgavu i naučenu da ne dopušta da je iko uzjaše dok naglas ne opsuje pa da onda tek dozvoli da je neko zajaše. Pop se zgrozio nad tim besramnim prijedlogom i više puta je uzalud pokušavao da uzjaše kobilu čija se gadna ćud krila u jednom šilu kojim je Čeko potajno podbadao kobilu svaki put kad bi pop pokušao da je uzjaše. 

Budući da nikako nije uspijevao zajahati kobilu, a pred alternativom da ide pješice 11 kilometara izrovanog makadama, ili da opsuje, izabrao je ovo drugo. Nakon što je izgovorio opsene riječi, kobila je mirno dopustila popu da je uzjaše i on je ponosno projahao kroz Previju i Donji Ribnik i ujahao u Gornji Ribnik, gdje ga je pred crkvom očekivala masa Ribničana. Ali, on nije ni stigao do Ribnika, a u Ribniku je već pukao glas i djeca su vikala novi pop nije čedan nego čudan, da nije Božiji čovjek od prijašnjih, jer i on psuje čak i na hajvan, a kako ne bi na ljude. 

Time je na početku popovanja novog popa u osnovi bio dobro potkopan njegov autoritet, te više nije bilo govora o tome da on njima određuje pravila i kontrolira ponašanja. Taj je pop, kako se govorilo, na sve načine molio vladiku da ga njegovo preosveštenstvo vladika pošalje u neku drugu eparhiju samo da ga spasi ove napasti od vjernika, ovog nekrsta kakav postoji u Ribniku i okolnim selima.

Ispražnjena ostava&nbsp;Jedan drugi pop koji je bio poznat po strogosti i svojoj oštroj naravi bio je poslan ovim bezbožnicima da ih nauči pameti i poštovanju sveštenstva, ali je i on doživio sljedeće. 


Kako se zna, običaj je bio da se popovo domaćinstvo snabdije sa svakom vrstom hrane, a osobito je bilo važno da se za nekadašnje duge i teške zime pripremi dosta slanine i šunke i drugih proizvoda te vrste, kako bi se lakše jela zimska hrana koja se sastojala od krompira, kupusa i repe koja, ako je kuhana s masnim mesom ili slaninom, može i da se jede i ima ukusa, a ako toga nema, tada je hrana posna i slaba pa ne štiti od hladnoće. 


Tako je ostava ovog novog popa, poznatog po strogosti, bila napunjena, ali je jedne noći bila gotovo sasvim ispražnjena. Angažirana je policija, dolazila je žandarska patrola koja je vodila istragu, pretresali su kuće sumnjivih ljudi poznatih po sklonosti da zaviruju u tuđe ostave i sve druge radnje koje su uobičajene kada se nastoji otkriti ko je učinio to zlo - ostavio popa i popadiju preko zime bez komada suhog mesa i slanine. Jedan događaj, izgleda poslan od više sile, međutim, otkrio je cijelu ujdurmu spretnih posjetilaca tuđih ostava. 


Naime, kad je jedno jutro zvonar došao da zvoni na jutrenje, pukne mu konopac kojim je pokretao zvono smješteno u potkrovlju zvonika, tako da je čovjek morao da nađe merdevine i popne se u zvonik da zamijeni konopac i tada se zabezeknuo onim što je u zvoniku vidio. U zvoniku se nalazila cijela bogata ostava ožalošćenog popa, a samo je poneki komad nedostajao, jer je bio već konzumiran. Interesantno je i kao ideja i kao podvig da su pljačkaši popove ostave genijalno zamislili svoj podvig. 


Nisu opljačkane stvari nosili svojim kućama ili ih smještali u skrovite kolibe u šumu, nego su sve što su opljačkali premjestili samo desetak metara daleko od popove kuće i njegove ostave. Kako niko nema razloga da dolazi i da se zimi penje u zvonik, to je zvonik bio sigurno mjesto za skrivanje plijena, a oni bi kasnije, kad se halabuka smiri, noću dolazili i uzimali onoliko koliko im je trebalo. 


Bog je umiješao svoj prst u to zlo rađenje. Tako da je ispalo, kako to kaže narodna izreka, „zlo rađenje gotovo suđenje“. Tada se i zvonar sjetio da je vidio jednog Kovačevića kako izlazi iz zvonika, ali je mislio da je razlog njegove posjete nešto drugo, a nikako mu nije padalo na pamet da bi to moglo biti popovo blago.

Zlo rađenje gotovo suđenje

Svjetski virtuoz Stefan Milenković preksinoć je oduševio publiku u krcatom Narodnom pozorištu u Sarajevu. Čuveni Beograđanin bio je počasni gost Sarajevske filharmonije, a ovim nastupom otvorena je i nova koncertna sezona.Milenković i Sarajevska filharmonija izveli su 5. Betovenovu simfoniju, uvertiru "Fingalove pećine" Feliksa Mendelsona i violinski koncert pod dirigentskom palicom Samre Gulamović. &nbsp; Muzičara sa svjetskom reputacijom sarajevska publika istančanog ukusa ispratila je gromoglasnim višeminutnim aplauzom, a svečanu dvoranu Narodnog pozorišta Sarajevo napustili su s nadom da će uskoro imati priliku uživati u sličnom muzičkom događaju. 
Ovim je potvrđeno da postoji neka "tajna veza" između Milenkovića i Sarajeva, o čemu je on nedavno govorio u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz". &nbsp; Stefan Milenković rođen je 25. januara 1977. godine u Beogradu. Svirao je za svjetske državnike, papu Ivana Pavla II te je sarađivao s brojnim umjetnicima, a nastupao je i u prestižnim koncertnim dvoranama te se ubraja u najveće umjetnike klasične muzike današnjice.

"Tajna veza" Sarajeva i svjetskog virtuoza

Petodnevna NATO terenska vježba na prostorima Tuzlanskog kantona pokazala je da naša država ima znanje i potencijal da bude u rangu s daleko opremljenijim i obučenijim timovima civilne zaštite. Ako smo u prošloj sedmici na terenskoj vježbi napravili korak naprijed ka euroatlantskim integracijama, onda nas je vrlo brzo naša surova realnost vratila dva koraka unazad. &nbsp; 
Osjećaj sreće zbog pohvala čelnih ljudi NATO-a na račun organizacije izuzetno zahtjevne i kompleksne terenske vježbe u TK splasnuo je u onom trenutku kada je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio da se uplitanje politike u poslove spašavanja i zaštite ljudi zauvijek mora iskorijeniti. 

Nažalost, i segment civilne zaštite u BiH je ispolitiziran do te mjere da se zaboravilo kako prirodne nesreće i katastrofe ne biraju entitet, naciju ili vjeru. Uvjerili smo se u to bezbroj puta, a posljedice posljednjih prirodnih katastrofa iz 2014. godine još se osjete i saniraju. 

Zbog toga se, valjda, prirodnim činilo da ćemo na NATO terenskoj vježbi u TK nastupiti jedinstveno, kao, recimo, Bjelorusija ili Srbija, koje nisu ni blizu članstva u NATO, ali su shvatile poentu vježbanja i povezivanja s timovima civilne zaštite iz regije i svijeta. Međutim, civilna zaštita iz RS ignorirala je terensku vježbu u TK, vjerovatno slijedeći politiku vrha tamošnje vlasti o tobožnjoj bosanskohercegovačkoj vojnoj neutralnosti. 

Suštinski gledano, propuštena je kolosalna prilika, košarkaškim rječnikom rečeno, zicer, jer ko zna kada i hoće li uopće više u skorije vrijeme biti domaćin vježbe na kojoj su testirane najmodernije procedure i korištena visokosofisticirana pomagala. 

Ako sistem zaštite i spašavanja ljudi prioritetno podrazumijeva zaštitu ljudskih života, samo u BiH i samo kod nas ljudski životi se ostavljaju po strani zarad slijepog vjerovanja u neostvarive političke ideje kakva je ona koja se tiče tzv. vojne neutralnosti naše zemlje.

Korak naprijed, nazad dva

Građani su okupirani mnogim temama koje ih duboko tište pa pored njih promiču intelektualni kriminal i korupcija u akademskoj zajednici. Razvijene demokratske zemlje vode oštru borbu protiv ovih pojava, a u BiH one prolaze gotovo sasvim neopaženo, iako direktno utječu na formiranje etičkih principa mladih. Ovih dana se govori o nabavci softvera za detektiranje plagijata na Sarajevskom univerzitetu. &nbsp; 
Plagijati u bh. praksi

Dakle, studenti trebaju znati da će njihovi pisani radovi biti provjeravani, ali samo njihovi, iako samo jednim klikom miša oni mogu provjeriti radove svojih profesora i biti veoma neprijatno iznenađeni. U BiH su prije dvije godine objavljene prve dvije knjige koje obrađuju domaće plagijate u praksi. No, to nije dovoljno. 

Onog trenutka kad student shvati da iza provjere njegovih radova stoji zapravo licemjerje, njegov motiv da nastavi studij može postati rukovođen neprihvatljivim principom: potkradanje tuđeg intelektualnog vlasništva i na temelju toga gradnju znanstvene i profesionalne karijere. Treba podsjetiti da se na vodećim pretraživačima plagijata nalaze i imena plagijatora iz BiH. Posljedica koju zbog tog kriminala oni trpe u BiH? Nagrada u vidu visokih pozicija u obrazovanju. 

Tome treba dodati i korupciju koja cvjeta i kojoj svakodnevno svjedočimo kroz različite oblike nepotističkih zapošljavanja na fakultetima. Na konkurs se prijavljuje samo jedna osoba, upravo ona koja je u najužem srodstvu s onim ko raspisuje konkurs i, naravno, dobiva radno mjesto. Očevi i majke zapošljavaju sinove i kćerke, najbliže članove obitelji, a još pritom drže moralne propovijedi građanima s malih ekrana. U ime akademske zajednice.

Briga društva

Zašto je veoma važno o ovome glasno govoriti? 


Upravo zato što su oči i uši građana uprte isključivo u političare, a zapravo institucije obrazovanja imaju ne manje važnu političku ulogu. Imamo li u vidu budućnost države i njenih građana, onda moramo voditi računa o obrazovnom sustavu. Briga društva za obrazovanje mora biti velika, jer svakom je jasno da u obrazovanju leži budućnost države. Država kojoj obrazovanje počiva na korupciji je država čiji temelji postaju klimavi i koja stoga ne može udovoljiti najvažnijim standardima ni demokracije ni znanosti. 


Onog trenutka kada se na korupciju i intelektualnu krađu počne gledati kao na individualnu pojavu tamo nekih na koje se i ne treba obraćati pažnja, čitavom društvu se ne piše dobro. 


Obrazovanje je temeljni stub svake države i lakmus-papir za etičke principe koji vladaju u njoj. Dok god ne budemo spremni suočiti se s njenim negativnim pojavama, BiH gubi bitku za budućnost.

Intelektualna krađa i korupcija

Kada su prije više od šest stoljeća u Britanskom kraljevstvu odlučili da Bibliju izučavaju na engleskom umjesto na latinskom, učinili su to radi reformi cijelog društva. Dobro je razumjeti šta i kako se molite, jer tek kad religija postane vjera, a ne samo puko sljedbeništvo, bez obzira o kojoj se konfesiji radi - moguće su promjene. 

Reformirani jezik

Iz sličnih su pobuda Englezi napravili i čuvenu “Magna Cartu” (Povelju sloboda i prava) kao zakon nad zakonima. Usvojili su je 1215. godine kada je crkveni jezik u Evropi već polako prestajao biti knjiga svih knjiga. Prema ovom pravilniku su svi, kraljevići i prosjaci, bogataši i sirotinja, postali načelno jednaki pred zakonom. A to je reforma nad reformama.

Religija se počela sve manje miješati u pravne i državne, znači političke poslove, osim što je ostala moralni svjetonazor i osobna snaga nadarenih pojedinaca. 

“Magna Carta” je u Engleskoj imala 63 klauzule i potvrđena je pečatom kralja Džona (John), pa su joj se prvo svojim primjerom povinovali vlastelini. Neznatno prepravljana, postala je temelj modernog britanskog ustava. A onda (1791. godine) i osnova za “Američku povelju prava”, odakle je krenuo i američki prosperitet.

Naravno, nije Bosna ni Engleska ni Amerika, ali zbog onoga što je prošla jeste svojevrstan evropski mikrokosmos i preteča nekog novog Balkana; nije više ni daleka evropska periferija! Ne može se preko noći, ali vrijeme je da se i islam u Bosni prvenstveno uči na bosanskom jeziku. To će Bosance mijenjati nabolje, kad budu shvatili snagu svoje molitve, ne samo kao mantru, već i milost i toplinu maternjeg jezika. 

Očekivati je da bi to mijenjalo (nabolje) i one koji od bosanskih muslimana zaziru iz vlastitog neznanja, zbog otvorene ili prikrivene, znamo to već, antiislamske propagande ili straha (čitaj islamofobije); islam se i u Bosni i poslije šest stoljeća, zamislite, još smatra “osvajačem” kršćanske Evrope!? 

Osim zbog sebe samih, Bosanci se ne trebaju reformirati zbog ikog drugog. Ali, kada mi u Bosni budemo razumjeli sebe, oni drugi više nemaju alibi da nas ne razumiju jer povrh svega - govorimo istim jezikom. To je najbolji lijek da se osujete aktuelna paranoja u Zagrebu i prigovori puni predrasuda u Beogradu. 

Zamislite koliko bi se Bosna uzvisila sa svojom poveljom sloboda (magna kartom) ugrađujući u nju dva osnovna principa: propovijedanje vjere na svom jeziku, a onda definitivno i oslobađanje (partijske) države od religijskih utjecaja i obrnuto. Sasvim otvoreno - Islamsku zajednicu (IZ) u BiH treba odvojiti od SDA. Bez toga nema dalje. 

I drugo: uzvisiti zakon iznad svih! Bosna bi tako postala civilizacijski centar Balkana. Samo selektivna “pravda” je najgora društvena korozija! Cinizam je i o Sarajevu govoriti ponajviše kao o mjestu gdje se dobro jede, divno pjeva, dok za greške niko ne odgovara. 
Spavaju li to filozofi u ovom gradu, ili su još na kolektivnom godišnjem odmoru?

Jače od DejtonaNova ili bolje reći prva bosanska magna karta - o zemlji pravila i standarda umnogome bi bila jača i od famoznog Dejtona. A umanjila bi političku polarizaciju, pa bi prestala i često estradna podjela na ljevičare i desničare; liberale i (religijske) konzervativce. Isparila bi i ona registracija “vjernika” i nevjernika, ili kako se to ponegdje bulaznilo - na one koji idu i one koji ne idu u džamiju. Kao da je vjera u tome?!&nbsp; Kad razumijemo molitve koje izgovaramo, onda ćemo dokučiti kako je jedino Bog iznad svega i svakoga!
Nasreću, Bosancima se ne može osujetiti njihova evropska pripadnost. Činjenica je da je Evropa u svojim korijenima i islamska, a ne samo kršćanska. Prisjetimo se kako su muslimani od plamena spasili evropsku filozofiju, prevodeći Sokrata, Platona i Aristotela sa starogrčkog na arapski. Naše su veze autentične po nizu genetskih i endemskih epizoda. Od Granade do Sibira - sve je to naša domovina. &nbsp; I kako smo svi isti pred Bogom i pred zakonom, upravo to je prosta, ali pravedna formula za napredak - od Švicarske i Njemačke do Japana i Amerike. Bosansku magna kartu, dakle, domaću i građansku - ispisati odmah! Ima bosanskih umova koji to mogu, a vjerovatno i priželjkuju. O talentima što se vraćaju u Bosnu, primjenjujući već ove principe - drugi put. Obavezno!

Bosanska magna karta

U sarajevskoj Vijećnici upriličena je akademija povodom Dana Bošnjaka. Organizacija akademije i manifestacije je rezultat tri krovne bošnjačke organizacije, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" i Muslimanskog dobrotvornog društva "Merhamet".&nbsp;&nbsp; 
Pokrovitelj akademije bio je Bakir Izetbegović. On je u svom obraćanju zvanicama podsjetio na Sabor koji je održan 27. i 28. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu. Izetbegović je imao potrebu naglasiti da to nije bio prvi muslimanski, već Prvi bošnjački sabor, na kojem je vraćeno ime Bošnjak. 

Cenzura povijesti&nbsp;&nbsp; 
Odsustvo kako sadašnjeg reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića tako i bivšeg Mustafe ef. Cerića s ovog eminentnog skupa više je nego znakovito. Prvo, ako zvanična bošnjačka politika oličena u politici Stranke demokratske akcije i ne priznaje Bošnjački kongres, čiji je predsjednik Cerić, niko ne može sporiti tom istom Ceriću da je kao bivši reisu-l-ulema imao presudnu ulogu u sazivanju Sabora i prihvatanju imena Bošnjak.&nbsp;Kao što je poznato, SDA, kao i njen prvi predsjednik, godinama se opirala toj ideji za koju je najviše agitirao Adil Zulfikarpašić. 

I da nije Cerić, i to kao reisu-l-ulema, tako glasno i rezolutno insistirao na povratku imena Bošnjak, bilo bi vrlo rizično i po samog Aliju Izetbegovića da nagovara bosanske muslimane da se odreknu svog „muslimanskog“ vjerskog imena. 

Drugo, na Saboru je u ime bošnjačke inteligencije govor održao Alija Isaković. Prema mnogima, to je bio moment kada je došlo do velikog ideološkog raskola unutar KDB-a „Preporod“, u kojem je svoju posljednju životnu bitku izgubio Muhsin Rizvić.&nbsp;On je bio protiv imena Bošnjak i zagovarao je nacionalno ime Bosanski musliman. U tome je imao podršku i Atifa Purivatre, kojem se pripisuje zasluga da su bosanski muslimani uopće priznati kao nacija, pa makar i s velikim početnim slovom Musliman. 

Vjerovatno zato B. Izetbegović u plejadi zaslužnih bošnjačkih intelektualaca iz tog perioda, kojima se pripisuju zasluge nacionalnog osvješćenja, ne navodi ni Rizvića ni Cerića. Svojim govorom B. Izetbegović je pokazao da je sklon cenzuriranju povijesti na način da sve zasluge što Bošnjaci jesu to što jesu pripadaju primarno SDA i onoj nacionalnoj inteligenciji koja je podržavala politiku ove stranke.&nbsp;Sebičnost Izetbegovića nije nikakvo iznenađenje. Čak i sam skup bio je podređen isključivo njemu i njegovoj trenutačnoj nezavidnoj političkoj poziciji, umjesto da bude podređen stanju nacije.&nbsp;No, on nije nikakav historijski meritum i njegovo licitiranje imenima zaslužnih Bošnjaka potpuno je irelevantno sa stanovišta povijesti. Malo ko će se referirati na Bakira Izetbegovića da bi odgovorio „ko je ko (bio) u Bošnjaka“ u postkomunističkom periodu. 

Zbog takvog njegovog pristrasnog odnosa prema nedavnoj povijesti i ulozi pojedinaca u tim povijesnim događajima, vjerovatno je došlo da ignoriranja, moglo bi se reći čak i bojkota ovog skupa, od velike većine bošnjačke inteligencije kako sekularne tako i vjerske.&nbsp;Kao što su skup ignorirali svi drugi stranački lideri, tako na skup nije došao ni reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Kao predstavnik Islamske zajednice BiH, Kavazović je poslao svog zamjenika, a SDA-ovog lakeja Husejna Smajića. 

Zeleni se livada

Ne znam kakav je skup još moguće organizirati, a da ima takav nacionalni ili vjerski značaj na kojem bi se okupili nacionalni vjerski bošnjački lideri. Dan Bošnjaka, ma kako mu bio povod proziran, zaista je bio prilika da se okupi stotinjak bošnjačkih glava kako bi prodiskutirali o nekoliko tema o stanju nacije.&nbsp;Možda nikad, pa ni tog septembarskog dana 1993., Bošnjaci nisu bili pred neizvjesnijom budućnošću! 

Koliko je skup u Vijećnici bio jeftina SDA-ovska improvizacija, možda najbolje govori moment da niko, pa ni sam Bakir Izetbegović, nije spomenuo omiljenu režimsku frazu o BOŠNJAČKOM JEDINSTVU.&nbsp;Umjesto toga, Izetbegović je svoju viziju opstanka Bošnjaka iskazao na deskriptivan način komparirajući stanje nacije s engleskom travom – što se više šiša, ona više buja! Da li ovo zaslužuje neki komentar?!&nbsp;Ostavljam na volju čitaocima... Zeleni se livada, zeleni se trava, sagni se, Bošnjo, vidi ti se glava! 

Zahlađenje odnosa između Kavazovića i Izetbegovića 

S obzirom na previranja koja potresaju sam vrh Islamske zajednice, a nakon otvorenog sukoba reisa Kavazovića s Hasanom Čengićem, ovakav reisov potez ima itekako jasnu poruku.&nbsp;Poruka je jasnija tim prije što nikad od sada reis Kavazović nije apstinirao od skupova i manifestacija od manjeg nacionalnog značaja nego što je bio Dan Bošnjaka, a da se na njima pojavljivao Bakir Izetbegović.&nbsp;Mnogo je naznaka koje navode na spekulacije da je došlo do zahlađenja odnosa između Kavazovića i Izetbegovića.&nbsp;&nbsp;
Kavazović ima više razloga za ljutnju, jer mu nije uzvraćena podrška u onoj mjeri u kojoj je on podrža(va)o Izetbegovića i njegovu politiku. Posljednji put to je učinio baš u sarajevskoj Vijećnici kada je Izetbegović organizirao skup podrške za podnošenje zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije.&nbsp;Nakon što je ova Izetbegovićeva politička avantura doživjela debakl, mnogi prisutni politički lideri, intelektualci i vjerski autoriteti javno su iskazali kajanje što su bjanko povjerovali Izetbegoviću.

Latić: Nacionalni skup Bošnjaka bio je podređen lideru SDA, a ne stanju nacije!

Nakon dvogodišnje pauze, Sejad Salihović ponovo je u fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Selektor “Zmajeva” Mehmed Baždarević vratio je u državni tim veznjaka koji bi trebao svojim iskustvom pomoći u predstojećim odlučujućim, oktobarskim mečevima protiv Belgije i Estonije u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2018. godine u Rusiji.&nbsp;
Salihović je igrač koji je, između ostalog, nastupao i na Mundijalu u Brazilu 2014., tako da ima mnogo velikih utakmica u nogama. Rođen je 8. oktobra 1984. godine u Zvorniku. Prve fudbalske korake napravio je u Minervi iz Berlina, nastavio u Herti, da bi najbolje igračke dane proveo u Hofenhajmu, za koji je nastupao od 2006. do 2015. 
Odigrao je čak 228 mečeva za klub iz Sinsihajma postigavši 62 pogotka, većinom iz slobodnih udaraca i jedanaesteraca. Zatim je uslijedila dvogodišnja epizoda u Kini, kratak boravak u švicarskom Sent Galenu, da bi prije petnaestak dana potpisao za bundesligaša HSV. Za reprezentaciju BiH odigrao je 47 utakmica i postigao četiri pogotka.

Povratak “zmaja”

Asmir Šišić iz Gradišća kod Zenice ima 29 godina. Oženjen je i otac jednog djeteta. Koru hljeba zarađuje u jamama i na divljim deponijama u blizini Zenice. &nbsp; Vadi ugalj, skuplja rudu i željezo, nosi bernu - ostatak čelika koji se ne izlije. Kaže da je to opasan posao i dodaje da je glad veća i jača od straha. 
Asmir nije jedan i nije jedini. Jame i divlje deponije zatrpane su otpadom i onima koji u tom otpadu traže koru hljeba i koji gram nade u bolji život. Stotinama i hiljadama nezaposlenih jame i divlje deponije jedina su mogućnost da prežive do sutra, do prekosutra.&nbsp; Mnogi među njima kriju žuljeve i bježe u stranu. Ne žele govoriti, ne žele da se čuje njihova muka. Drugi ne mogu šutjeti, pa ponešto i kažu. Vele da je kriva vlast, da je to sramota, da se država bruka i da je naprosto nemoguće da BiH ima toliki broj nezaposlenih. 
Jesu li u pravu? Naravno da su u pravu! Ako za sinove i kćerke, zetove i snahe ima posla k’o pljeve, a za poštenu inteligenciju i radnike jedva da se nađe deset maraka dnevno, onda je obraz davno izgubljen i ostaje nada da neko u vlasti – ovoj aktuelnoj ili onoj koja će doći – može spasiti „ovo malo duše“. Ako se to ne desi i ako jame i deponije ostanu pretrpane siromašnima i nezaposlenima, onda ostaje samo jedno - da se bruka i sramota unesu u Ustav kao najviši simboli države BiH.

Glad i strah

Vijest da je supruga Salke Zildžića, predsjednika Asocijacije mladih SDA BiH, svojevremeno bez konkursa zaposlena u Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, kao malo koja slična, zapalila je ovih dana društvene mreže. Doduše, za one koji znaju kako se postaje prioritet u zapošljavanju u državne institucije koje vode kadrovi SDA, način zapošljavanja Salkine supruge ne odudara nimalo od prakse koju su utemeljili razni politički moćnici u našoj zemlji. Supruge, djeca, braća, rođaci sve do trećeg koljena i dalje, kojekakvih partijskih faktora i faktorčića godinama su se zapošljavali mimo zakonom predviđenih procedura, a da nikad niko zbog toga nije odgovarao. 
Nema ministarstva, zavoda, agencije, doma zdravlja, bolnice, škole... da u njima nema na desetine bez konkursa zaposlenih članova porodica kojekakvih partijskih bukadžija, oratora i samoproglašenih moralista. &nbsp;&nbsp; To su isti oni što nam po partijskim sijelima i društvenim mrežama drže vazove o moralu, zakonu, pravdi, proglašavaju izdajnicima i neprijateljima Bošnjaka i bošnjaštva svakoga ko se njihovim stavovima suprotstavi i ukaže na njihov nemoral. Licemjeri! 
Je li se i u jednom trenutku upitao Salko Zildžić zašto se bijes javnosti, pored mnogih sličnih i znanih slučajeva nezakonitog zapošljavanja, svalio baš na njegova leđa? Vjerovatno nije. &nbsp;&nbsp; Nije, jer otkako je osigurao skemliju u prvom partijskom safu u Sarajevu (a svi znamo kako!), ovaj nekadašnji sportista čijim se uspjesima radovalo i staro i mlado, brzo je preslikao obrazac ponašanja svojih starijih kolega, čija je sila, a zarad ličnog cilja, godinama rušila zakone ove zemlje i ubijala vjeru u njenu budućnost. A sila nikad nije bila Bogu mila!
&nbsp;

Vazovi o moralu i zapošljavanje žena

Šokantna informacija da je firma „Bihexo“ u vlasništvu Mirsada Berberovića, supruga Sabine i zeta Bakira Izetbegovića, od sarajevskog „Vodovoda“ naplatila skoro 13 miliona KM za nabavku opreme za otklanjane kvarova, i to u vrijeme stalnih redukcija vode u Sarajevu, odjeknula je kao bomba i izazvala zgražanje javnosti.&nbsp;&nbsp;Konačno je, naime, zadokumentirano da su Sarajlije žedne zbog porodično-stranačke hobotnice koja štima tendere i izvlači milione maraka državnog novca! Tu, na žalost po građane, nije kraj krakovima ove hobotnice, s obzirom na to da je i drugi Bakirov zet, Jasminko Akšamija, „okrenuo“ 30,7 miliona KM iz budžeta.
A ko su zetovi koji od naroda otimaju novac, možda je i više šokantno od načina na koji nas pljačkaju. Mirsad Berberović je dezerter, koji je u ratu, po nalogu porodice Izetbegović, postavljen za šefa logistike u Splitu. U Hrvatskoj je uživao sve privilegije i kupio kajmak „oporezujući“ donacije koje su stizale u BiH.
Ovaj poslijeratni biznismen otvorio je brojne firme po Federaciji, a prihode koji su preko noći sa 2.000 rasli na desetine miliona KM vješto je krio od javnosti. Berberović se, poput zeta Bakira, koji je u ratu bio podrumaš, preko noći obogatio, a poslove je dobivao tako što je samo njegova kompanija mogla proći na tenderima. 
Svi stranački talovi išli su upravo preko Berberovića, koji je, zauzvrat, naklonost vraćao sponzorirajući kampanju stranke. U prijevodu, čelnici VIK-a „crtali“ su mu tendere i cijevi koje su im potrebne, a Berberović ih je isporučivao masno naplaćujući te gradeći svoje carstvo dok građani Sarajeva nemaju vode. 
Unosne poslove dobivao je i od najvećih kompanija poput „BH Telecoma“, a badžo Akšamija, koji je tada bio izvršni direktor za investicije, 2013. godine isplatio mu je 167.000 maraka budžetskog novca.
Ni to dezerteru Berberoviću nije bilo dosta. Od 2011. dobio je od 11 firmi, za 56 ugovora, čak 7,8 miliona KM. Samo od „Vodovoda“ u posljednje dvije godine sedam miliona KM. Porodici Berberović-Izetbegović-Akšamija očito nikad dosta narodnih para.

Sarajevo žedno zbog dezertera

Ako Goran Bregović kaže da je vrlo malo muzičara koji imaju izbalansiran temperament i glas, a Tifa to ima, onda je to još jedan od fakata zašto se Mladen Vojičić smatra najjačim glasom bivše Jugoslavije i neko ko je u potpunosti na ovaj ili onaj način obilježio ovdašnju muzičku scenu.&nbsp; 
Ovo su, između ostalih, riječi iz filma „Tifa“, premijerno prikazanog preksinoć u sarajevskom „Cinema Cityju“, za čiju je izvanrednu režiju bio zadužen njegov vječiti prijatelj Bakir Hadžiomerović. Film koji govori o legendarnom pjevaču bio je razlog da se u kinu, neplanski, otvori još jedna dvorana, a u obje je publika sjedila na podu, pa čak i Tifa i Bakir. 

Veliki broj poznatih ličnosti, velike riječi o žestokom rokeru samo su dokaz njegove ličnosti, a bilo da se govori o njegovim uspjesima, padovima ili kontroverzama koje su ga pratile kroz život, jedno je sigurno – Tifa je čovjek velikog srca.

Mladen Vojičić, koji je kasnije postao Tifa, rođen je u Sarajevu 17. oktobra 1960. godine. Osim što je poznat kao drugi pjevač „Bijelog dugmeta“, pjevao je u grupi „Top“, „Vatrenom poljupcu, „Divljim jagodama“... Bio je jedan od najaktivnijih muzičara tokom ratnih godina. Snimio je pjesme „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“, „Grbavica“, „Podigni zastavu“... i jedan je od rijetkih koji su se usudili praviti koncerte u ratnom Sarajevu. Sa suprugom Ljiljanom, s kojom je 37 godina u braku, ima kćerku Saru.

Legenda velikog srca

Za vojnu industriju u Federaciji BiH došli su bolji dani. Potvrđuju to i posljednje aktivnosti bh. firmi koje posluju u ovoj oblasti. Proizvodnja i isporuka prve domaće puške i pištolja, ali i samohodne haubice te prvog ručnog raketnog bacača svrstali su nas u sami vrh evropskih zemalja koje proizvode ovakvu vrstu naoružanja po standardima NATO-a.
Rijetka smo država u regionu koja se može pohvaliti ovakvim uspjehom, i to sve za manje od pola godine. No, još više ohrabruju pokazatelji o poslovanju firmi namjenske industrije „Igman“, „Zrak“, „Unis Ginex“, „Pretis“, „AC Unity“, „Pobjeda“ Goražde, Remontni zavod Hadžići, BNT Novi Travnik...
Sve ove firme udvostručile su prihode i dogovorile poslove vrijedne stotine miliona maraka. Izvoz nikad od završetka rata nije bio veći. Samo u prvih šest mjeseci 2017. zarađeno je 150 miliona KM, a do kraja godine očekuje se 340 miliona KM. S pravom možemo reći da je namjenska industrija jedna od rijetkih grana u Federaciji koje su u ekspanziji i bilježe odlične rezultate.
Posebno je to vidljivo jer su sva testiranja naoružanja prošla reference NATO-a. Samo domaća puška dobila je najviše ocjene stručnjaka iz Norveške. Ručni bacač, koji je prije tri mjeseca uspješno testiran u Hadžićima, također. Samohodna haubica, koju zovu čudom iz Novog Travnika, također se može svrstati u rang s haubicama koje su proizvedene u Evropi i svijetu.
No, ekspanzija, koliko se god nekome činilo da je nastupila preko noći, ogleda se prije svega u odličnim potezima čelnika Ministarstva energije FBiH. Razna mešetarenja i mućke koji su ranijih godina bili na snazi su zaustavljeni, a na ključne pozicije imenovani stručni kadrovi bez oraha u džepovima.

Bolji dani

Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, jučer je u splitskom Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina na Kninskoj tvrđavi&nbsp;i pri napadu na Glinu, dok je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe da je naredio ubistvo dvojice nepoznatih zarobljenih hrvatskih vojnika u februaru 1993. godine u Bruškoj kraj Benkovca.

Ovakva djelimično osuđujuća presuda suda u Splitu samo je još jedan dokaz da je pravda spora, ali dostižna. Vasiljkoviću nije pomoglo ni bježanje u Australiju, gdje se dugo godina nakon završetka rata kukavički skrivao. 

Iako se pokušao sakriti nakon svojih djela koja je činio u ime fašističke ideologije, ni to nije stalo na put pravde koja ga je našla i na drugom kraju svijeta.

Kapetan Dragan, koji ima srbijansko i australsko državljanstvo, uhapšen je prije jedanaest godina u Australiji, gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U julu 2015. izručen je Hrvatskoj.

Stigla pravda

Ambasadorica BiH u Hagu Mirsada Čolaković početkom oktobra u Sarajevu će odgovarati ili će njen branitelj objasniti šta se sve dešavalo u aferi „Otvoreno pismo“. &nbsp; Šef bh. diplomatije Igor Crnadak pokrenuo je disciplinski postupak protiv Čolaković jer je, navodno, otvorila pismo Međunarodnog suda pravde upućeno članu Predsjedništva Mladenu Ivaniću, a vezano uz zahtjev za reviziju presude BiH protiv Srbije.
Kasnije će se ispostaviti da Čolaković nije otvorila pismo za Ivanića, već za Bakira Izetbegovića, ali po njegovom usmenom nalogu. To je valjda u Izetbegovićevim očima olakšavajuća okolnost. No, za Crnatka je Čolaković „zaigrala za jednu stranu“, što je nedopustivo i u diplomatskim krugovima gotovo nezamislivo.
I kad niste ambasador, otvaranje tuđe pošte je nepristojan, nekulturan, neoprostiv čin. To su nas učili kao male. Ne čitaj tuđe pošiljke, ne rovi po tuđim džepovima, ne uzimaj tuđe stvari. Nije se kažnjavalo, ali je bilo nemoralno. 
Kod nas je, međutim, sve moguće. Pa i da ambasadorica, ponos i dika svake zemlje, zarovi u tuđe pismo (ma čije, ma o čemu, ma po čijem nalogu). „Slučajni diplomata“, kako Čolakovićku zovu kolege, samo je nastavila niz skandala koje godinama priređuju naši ambasadori. 
Od prvog bh. ambasadora u Beču i Bernu, SDA-ovog kadra, predratnog poštara iz Foče, Hadže Efendića, naši su ambasadori kroz godine optuživani za šverc alkohola, nasilje nad ženama. Nekadašnji šef diplomatije Sven Alkalaj izazivao je saobraćajne nesreće, napadao savjetnicu... Jedan je čak, bježeći od zemljotresa, napustio poziciju u Japanu, drugi je nelegalno izdavao pasoše.
Tako je Čolaković još jedna u nizu, voli reći da je dobar vojnik svoje partije. Kad šef kaže – otvori, ona otvori. Šuti i sluša. I čeka novu poziciju. U SDA se poslušni dobro nagrađuju!

Ponos BiH

Šta je nama Katalonija

Zlo rađenje gotovo suđenje

"Tajna veza" Sarajeva i svjetskog virtuoza

Korak naprijed, nazad dva

Intelektualna krađa i korupcija

Bosanska magna karta

Latić: Nacionalni skup Bošnjaka bio je podređen lideru SDA, a ne stanju nacije!

Povratak “zmaja”

Glad i strah

Vazovi o moralu i zapošljavanje žena

Sarajevo žedno zbog dezertera

Legenda velikog srca

Bolji dani

Stigla pravda

Slučajni diplomata

Kolumne

Ponos BiH

Šta je nama Katalonija

Zlo rađenje gotovo suđenje

"Tajna veza" Sarajeva i svjetskog virtuoza

Korak naprijed, nazad dva

Intelektualna krađa i korupcija

Bosanska magna karta

Latić: Nacionalni skup Bošnjaka bio je podređen lideru SDA, a ne stanju nacije!

Povratak “zmaja”

Glad i strah

Vazovi o moralu i zapošljavanje žena

Sarajevo žedno zbog dezertera

Legenda velikog srca

Bolji dani

Stigla pravda

Slučajni diplomata