Referendum RS ne treba samo odložiti u fioku nego ga treba defintivno odbaciti na historijsku lomaču.&nbsp;To je, uz precizne rječi, da ga nije dovoljno samo suspendirati, dakle odložiti u fijoku, već ga, defintivno, treba skinuti s političkog dnevnog reda u Bosni i Hercegovini - uljudna poruka američke ambasadorke u Sarajevu Morin Kormak (Maureen Cormack). A ko je mejrodavniji od Amerikanaca, kad je riječ o tumačenju Dejtona na koga se, kakve li ironije - sada pozivaju najviše oni, koji ga najviše krše – nepoštujući Ustav i zakone BiH.&nbsp; 
Dakako, akcent u BiH treba ostati na pravu, umjesto na primitivnom politiziranju. Svaka čast politici koja je servis svim gradjanima, ali takva u Bosni kao da ne postoji, jer Bosanci su potisnuti od vlastitih nacionalističkih, karikaturalnih izdanja.
Drsko je to manipuliranje otrovnim nacionalnim čuvstvima, kroz lopovluk svake vrste. 
Iako to implicitno ne spomniju, Amerikanci iznova upozoravaju, da Dodikov referendum o odlasku iz Bosne ostaje opasna prijetnja, ali i hrana onim drugima, koji pod plaštom ugroženosti ili potenciranjem vlastite žrtve – nastavljaju ovu divnu zemlju rasturati.
Nasreću, Bosnu je nemoguće rasturiti, kako to povijest dokazuje a NATO potvrdjuje. Ali u to se ne smijemo uljuljuškati!
Jer, nažalost, oni koji su Bosnu resčerećili ostaju nekažnjeni, zapravo nagradjeni - kroz podjelu ratnog plijena, kako i tretiraju ovu napaćenu zemlju. Tužni smo svjedoci kako su pročerdane milijarde završavale u džepovima sinova, zetova, tetića, dajdžića, raznih partijskih poslušnika, čak i (nazovi) “vjernika”, iako su ti novci trebali biti uložene u dobrobit svih Bosnaca. 
A znamo, valjalo je to, već biti utrošeno u sigurnije autoceste i bh. infrastrukturu, u zajedničku državu koja podjednako štiti sve, bez obzira jesu li bosanski Srbi i Hrvati, ili Bošnjaci - po mjeri jedne partije.
Zato se u BiH mora održati fokus na onom najbitnijem, kako je to naglasila i američka ambasadorka: Uspostavi pravne države, jer to je preduvjet o ekonomskom napretku za sve. Tako se i otvaranje novih radnih mjesta, ne bi moglo svesti na lažne izborne slogane. 
Jedino tako se može iz ovog balkanskog košmara -- kroz dejtonski maraton, u kojem Bosanci, ipak na kraju pobjeđuju.

Referendum na lomaču

Među prvih deset dužnika za poreze, doprinose, takse i druge obaveze prema državi, prema podacima Federalne porezne uprave, zaključno sa 31. martom ove godine nema nijedne privatne firme!&nbsp;Ovi podaci bili su poznati i prije nego što su ih objelodanili poreznici. Prosto što svakom privatniku, bilo da vodi veliku kompaniju sa stotinama zaposlenih ili firmicu s dvoje-troje radnika koja jedva kraj s krajem sastavlja, nad glavom stalno vise državni utjerivači poreza i doprinosa tražeći da državi daju državno jer će im, u protivnom, staviti katanac na biznis. 
Nema goreg primjera javašluka u jednoj državi od načina na koji posluju firme nad kojima je ta ista država titular kao što je to BiH. Kako može državna firma godinama dugovati milione za poreze i doprinose za svoje uposlenike, dok ta ista država od pekara, mesara, frizera, fotografa... otima i posljednju paru za te iste obaveze? Može, jer ona tako hoće!
Država, to jest sistem koji njome vlada, odnosno političke partije čiji su se kadrovi u zemlji kakva je BiH odavno proglasili državom i zakonom, krađom onoga što u normalnom svijetu pripada državi godinama kupuju socijalni mir i tako se održavaju na vlasti, znajući da zbog toga što čine neće i nemaju kome odgovarati. 
Vjerovatno nema u svijetu primjera da, kako je to učinila Vlada FBiH, država iz vlastitog džepa zagrabi više miliona i njima subvencionira doprinose za PIO javnim preduzećima, koja vode enormno plaćeni državni menadžeri. Isti oni čije se menadžerske sposobnosti, svi znamo, godinama mjere isključivo brojem zaposlenih birača političkih partija koje su ih ustoličile. 
Najgore je što niko ne zna dokle će ovaj javašluk trajati.

Almasa Hadžić

Kad država krade od sebe

Njemački izbori dali su očekivani rezultat koji je, ipak, hladan tuš. To što je Angela Merkel dobila četvrti mandat zaredom u sjeni je činjenice da je neonacistička Alternativa za Njemačku (AfD) ne samo ušla u njemački parlament (Bundestag) nego je i treća stranka po snazi. &nbsp;Merkel je odmah uzvratila da će jedan od njenih prioriteta biti borba da AfD-u preotme milionsko biračko tijelo i vrati ga tradicionalnim partijama, prije svih njenoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU). 
Naruku joj ide i iznenadni, mada logičan raskol koji je jučer ujutro eksplodirao unutar AfD-a. Čelnica te partije Frojke Petri (Frauke Petry), koja je oblikovala ovu stranku u krajnje desničarsku, antimuslimansku i antiimigrantsku, objavila je da napušta partiju i da će u Bundestagu djelovati kao nezavisna zastupnica. 
Hoće li Merkel sada svoju politiku usmjeriti udesno ili će ostati pri svojim provjerenim principima, vidjet ćemo.&nbsp;Tek, na njenim plećima je i dalje težak teret lidera i najmoćnije žene svijeta. Tradicionalni i liberalni krugovi iz cijelog svijeta uzdaju se da će ostati na braniku zapadnih vrijednosti. Njemački birači poslali su joj, ipak, oštru poruku.&nbsp;Iako Njemačka odavno nije bolje stajala po svim ne samo ekonomskim pokazateljima, izgubila je veliki broj glasova. A to znači da se politika, čak i na Balkanu, mora barem preispitati. 
Merkel je poznata i kao nepopustljivi zaštitnik svojih uvjerenja. Dostojanstvena, odmjerena, ali nepokolebljiva. Smatraju je i istinskim vođom Evrope. I jednim od rijetkih lidera Starog kontinenta koji se zanima za stanje na Balkanu. 
Moguće je da je jedno od objašnjenja i to što u sebi ima i slavenske krvi. Njen je djed, naime, Poljak, Ludvik Kazmjerčak (Ludwik Kazmierczak). Angela Merkel rođena je 17. jula 1954. godine. Udata je, ali nema djece.

Dokazani lider

Roman „Mađarska rečenica“ uglednog crnogorskog književnika, rođenog Sarajlije Andreja Nikolaidisa dobitnik je ovogodišnje nagrade „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u 2016. godini.&nbsp; Roman je proglašen najboljim na 17. međunarodnim književnim susretima „Cum grano salis“ koji su održani u Tuzli. Priča je to, kako je i sam kazao, o ljudskom dostojanstvu, cinizmu moći, sveprisustvu zla...
Nikolaidis je do sada objavio tri romana i nekoliko antologija, a nakon proglašenja nagrada poručio je da mu je ovo najvrednije priznanje koje je priželjkivao. &nbsp; Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu, gdje je i odrastao. U Crnu Goru odselio je 1992. godine. Otad živi u Ulcinju sa suprugom, pjesnikinjom Sanjom Martinović. Nikolaidis je pisao kolumne za crnogorske listove „Vijesti“, „Monitor“...

Najvrednija nagrada

Kao grom iz vedra neba stigla je vijest koja i nije toliko nova koliko je zaboravljena. Riječ je o vojnim stanovima, još jednom nikada riješenom životnom problemu na hiljade građana ove napaćene zemlje, a zbog kojeg nam je opet stigla šamarčina iz Strazbura, pa nas Vijeće Evrope upozorava: platite odštete vlasnicima! Svih poslijeratnih godina naše vlasti zabijale su glavu u pijesak dok su iz vojnih stanova deložirane šehidske porodice i RVI, kako bi u njih bili vraćani oficiri bivše JNA, oni koji su u ratu pucali s brda po nedužnim građanima BiH. I, svih poslijeratnih godina, svi resorni SDA ministri za stambena, vojna i pitanja raseljenih osoba obećavali su zaštitu najboljim sinovima ove lijepe zemlje za koju im nije bilo žao krvariti. Ali, ne lipši, magarče, do zelene trave! 
Nismo nikada imali vođe koji će i ispuniti svoja obećanja. Za to vrijeme nijednu lekciju nismo naučili ni od susjeda, posebno od Srbije, koja nam čak i u ovom slučaju demonstrira nadmoć.&nbsp; Lijepo nam je još 2014. godine tadašnja bh. agentica pred Sudom u Strazburu Monika Mijić “nacrtala” o čemu se ovdje radi, ali šta je to briga nesposobnog Bakira Izetbegovića. Njemu se važnije baviti imaginarnim pelješkim mostovima i retoričkim ublehama nego narediti svojim ministrima da zaštite narod od produžene agresije, u čijem mirnodopskom nastavku su deložirali sve što se deložirati moglo, a stanove vratili onima koji su ih potom ovdje masovno rasprodali i otišli da žive u Srbiji.
A onda se, kako je na to u predmetu „Mandić i drugi“ Monika Mijić i ukazala, država Srbija ogradila od obaveze da im dalje poklanja beogradske i novosadske stanove iz vojnog fonda (istog onog koji je do rata pripadao svim republikama bivše Jugoslavije). Tako ih je njihova vlast uputila da iskoriste nesposobnost ove bosanskohercegovačke i masovno počnu tražiti odštete iz budžeta, naravno, Federacije BiH, na čijem teritoriju se i nalazi oko 13.000 vojnih stanova.&nbsp; Kako stranu pravde nije imao ko da drži ni na ovdašnjim sudovima ni u Strazburu, gdje je predato na stotine tužbi protiv FBiH, a nakon okončanog slučaja “Đokić - Mago”, iz Vijeća Evrope je u Sarajevo poslan novi ferman: bez odlaganja otvorite put za isplatu svima kojima strazburske presude daju pravo na kompenzaciju vojnih stanova!

Ne lipši, magarče

Platili smo vam klirinški dug, platite i vi nama dug za ratni plin! Tako, između ostaloga, glasi poruka zvanične Rusije bh. vlastima, upućena prije nekoliko dana preko čelnika Ambasade BiH u Moskvi. I nije prva. Ovo je već drugo upozorenje u pola godine.&nbsp; 
No, bh. vlast na jasna upozorenja Rusije, svega mjesec pred početak grijne sezone, ne reagira te, kao i godinama do sada, svjesno zatvara oči. 

Na posljednji apel iz „Gazproma“, kompanije koja nam isporučuje plin, da rješavanje ratnog duga za bh. vlast mora biti prioritet, tek jedna štura izjava iz Vijeća ministara - to je posao za entitete!

Ali, dok se entiteti dogovore, a jasno je da neće i ne mogu, jer ratni dug Rusima vraća jedino Federacija, šutnja i guranje problema pod tepih od čelnika Vijeća ministara BiH, istog onoga koji je naplatio klirinški dug od 125 miliona dolara, moglo bi nam se u decembru i januaru, na minus 20 stepeni, vratiti kao bumerang i obiti svima o glavu.

BiH je jedina država u regionu koja još nije riješila pitanje snabdijevanja plinom za narednu godinu. Nismo ni poziv dobili. I potpisivanje novog ugovora dolazi u najnezgodnijem trenutku, jer stav Rusije je više nego jasan. Ratni dug u iznosu od 98 miliona dolara mora se platiti.

Da stvar bude gora, BiH, kako se ispostavilo, već dvije godine ne plaća ratni dug. Po tom osnovu je gubitak 1,3 miliona dolara. No, uspavane bh. vlasti uporno ne čuju silna zvona za uzbunu, pa ni ovo. Jer, ako budemo čekali pet do 12, kao što svake godine radimo, moglo bi biti isuviše kasno, a na kraju će najviše, kao i obično, ispaštati građani.

Do kada će nam biti pet do 12

Ambasadorica SAD u BiH Morin Elizabet Kormak (Maureen Elizabeth Cormack) poručila je u Banjoj Luci da referendum u RS mora biti otkazan, a ne suspendiran, još jednom dajući do znanja čelnicima tog entiteta da se ne smiju igrati s vladavinom zakona i Ustavom naše zemlje.
Agilna Kormak, koja je u posljednjih nekoliko dana posjetila Doboj i Banju Luku, ko zna koji put potvrdila je snažnu opredijeljenost SAD za podršku BiH na putu ka euroatlantskim integracijama.&nbsp; Kormak ove američke stavove uporno i neumorno ponavlja na svakom pedlju BiH, istovremeno dajući do znanja da je suverenitet i teritorijalni integritet naše države neupitan i da se ne smije dovoditi u sumnju, kao što to rade pojedini političari iz RS.
Odranije je poznat i američki stav o najavljivanim referendumima u RS, ne samo u vezi s pravosuđem, nego i neustavnim danom RS, ali i prijetnjama otcjepljenjem ovog entiteta, zbog kojih je predsjednik RS Milorad Dodik završio pod sankcijama SAD.&nbsp; Kormak je prva žena na poziciji ambasadora SAD u BiH. Prije dolaska u našu zemlju ona je u Stejt departmentu radila na poziciji izvršnog pomoćnika u uredu specijalnog izaslanika predsjednika SAD za globalnu borbu protiv Islamske države.

Kontinuirana podrška

Dejtonski sporazum koji je prema riječima Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), američkog diplomate i glavnog arhitekte ovog ugovora, donijela "nestrpljiva američka administracija koja je bila odlučna samo u jednom - da okonča rat, a ne da uspostavi temelje održive i države sposobne za opstanak", uzrokovao je, najblaže rečeno, haotično političko ustrojstvo koje služi samo za osvajanje i zadržavanje vlasti i moći odnosno, kako piše Franko Galdini (Franco) prije nešto manje od dvije godine, uspostavljanju „bizantijskog vladajućeg sistema koji, umjesto da rješava konflikt, samo još više produbljuje razlike i podjele, pa je tako Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta - Federaciju i Republiku Srpsku, da bi potom bila podijeljena na deset kantona. Brčko je dobilo poseban status distrikta... 

Nezaposleni i mladi

Drugim riječima, koristeći Dejtonski mirovni(?!) sporazum kao izgovor za sve, sa nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika, vladaju ili, radije, manipuliraju najmanje tri predsjednika, 13 vlada i premijera, više od 180 ministara i preko 700 nekakvih parlamentaraca... koji – svi – razmišljaju u kontekstu vremenske matrice od četiri (eventualno plus četiri) godine za koje vrijeme moraju opskrbiti sebe i svoje da više nikada ništa ne moraju raditi. U isto vrijeme, procjenjuje se kako je 40 posto stanovništva nezaposleno, od čega je 60 posto mladih, koji napuštaju ovu zemlju u potrazi za boljim životom u Evropskoj uniji.

Bosna i Hercegovina je „tranzicijski val“ koji podrazumijeva nužnu reformu javnog sektora, socijalnih sistema, liberalizaciju domaćeg tržišta i uklanjanje bespotrebnih tržišnih barijera, te u konačnici inovacije u oblasti administrativnih procedura i javne uprave, obrazovanja i slično uz razvoj i pravna država, uz poštivanje vladavine prava... iskoristila za uspostavljanje vlasti bez politike i „burazersko-ortački kapitalizam“, kako ga naziva Admir Čavalić, „sa izuzetnim učešćem države u svim aspektima života pojedinca i rada poduzeća“. Takav sistem karakterizira visok stepen intervencionizma i to u vidu privilegija za određena poduzeća, organizacije, interesne grupacije... Nedavno je objavljen podatak da oko 1.832.000 građana ove zemlje ovisi o budžetu. Drugim riječima, država direktno kontrolira svakog drugog, a indirektno svakog od nas, uzimajući u obzir da putem javnih tendera, zakonskih barijera, korupcije, koncesija, inspekcijskih poslova..., kontrolira privredu, odnosno one koji zavise od realnog sektora. 

Ova brojka – uz male oscilacije – odgovara broju onih koji redovno izlaze na izbore i glasaju i odabiru samo svoje radno mjesto i svoj posao, ustvari kupuju sebi još četiri godine života. „Zbog toga je izuzetno teško proizvesti bilo kakvu opoziciju koja će biti istinski imuna na korupciju i reket države. Za vladajuće, bez obzira je li riječ o trenutnoj vlasti ili opoziciji, ovakvo uređenje ekonomskih odnosa predstavlja 'utopiju' jer dozvoljava apsolutnu kontrolu sudbina građana ove zemlje", kaže Čavalić.

Bilo kakvo pomjeranje u bilo kojem smislu – čak i u smislu i pravcu napretka – učinilo bi brojne interesne skupine iznimno nezadovoljnim gubitkom privilegija. Zato se protesti – bilo čiji, bilo kojim povodom, bilo kada i bilo gdje – u Republici Srpskoj uredno kvalificiraju „zavjerom u pokušaju da se ukine njihov entitet“, a u Federaciji su demonstranti „huligani, besposličari, narkomani, komunisti“, pri čemu i jedni i drugi i treći demonstrante smatraju nacionalnim neprijateljima i prijete im „nacionalnim prijateljima“, stalno se pozivajući na većine i manjine.

Ako je već riječ o većinama i manjinama, činjenica je da, makar statistički, (glasnoj) polovini stanovništva kojoj ova situacija po svemu odgovara i da oni, usprkos svemu, ne bi ništa mijenjali. Isto tako činjenica je da postoji druga (tiha) polovina stanovništva kojoj situacija ni po čemu ne odgovara, ali oni, umjesto da učine nešto za svoju, radije biraju da to čine za tuđe zemlje. Pitanje većine odlučit će ona skupina kojoj dojadi vrijeđanje inteligencije i povređivanje dostojanstva, odnosno oni kojima dozlogrdi ponižavanje. 

Ponižavanje je još jedan pojam čije smo značenje, zbog prečeste prakse, nekako zaboravili. Stoga, vrijedi se podsjetiti da je ponižavanje „svaka vrsta ponašanja ili okolnosti koji predstavljaju valjani razlog da čovjek pomisli da mu je samopoštovanje povrijeđeno“. Čovjek nije samo „leš i galon krvi“, ali za to je potrebna misao! Misao je suštinski predikt ljudskog bića, stoga najviši izraz autarhije nije fizička sloboda, nego autonomija misli. I rob može biti slobodan. Važna pretpostavka pristojnog društva su pojedinci koji posjeduju samopoštovanje. Pojedinci koji se ne mire sa zlom i zločincem. Prihvatanje represije i biti nje svjestan, a ne pružati otpor, nije manji doprinos nepristojnom društvu od onog koji mu daje vlast koja je u svojoj biti nepristojna. Možda bi se moglo reći da svaka vlast ima tendenciju ka nepristojnosti do mjere koju joj dozvoljavaju društvo i građani.
 Ponižavaju nas
Drugim riječima... Ima li načina da od ove zemlje napravimo ono što želimo, da pritom svi budu jednako nezadovoljni i nesretni jer – svi to vide – za ovu zemlju nema rješenja u kojem će svi biti (jednako) sretni i zadovoljni? Ima li načina da od ove zemlje napravimo koliko-toliko civilizirano društvo u kojem se ljudi međusobno neće ponižavati i vrijeđati, kako bi naša djeca imala priliku (na)praviti normalno, uređeno, pristojno! (namjerno ne kažem pravedno) društvo u kojemu institucije – odnosno, nekih 200.000 ljudi zaposlenih u državnoj administraciji – će nas prestati vrijeđati i ponižavati? 

Jer, ako nema, ako zaista nismo u stanju smisliti ništa bolje od ovoga što imamo, onda zaista ništa bolje i ne zaslužujemo! Ako doista nismo u stanju među nama prepoznati nove, drukčije, dobre, uvjeriti ih da je njihova obaveza da ne budu idioti i da se za opću dobrobit moraju početi baviti politikom koliko god to bilo izvan svih njihovih zanimanja, čak koliko god se to protivilo svim njihovim moralnim načelima, onda ni nama ni njima bolji ni ne trebaju niti nam treba biti bolje. Ako je, zaista, ovo ono što i u čemu želimo ostaviti svoju djecu, onda je sve uredu! 

Možda najjednostavnije, ako je najbolji sutrašnji ručak ustvari pomiješana i podgrijana prošlosedmična večera – koja nam se ni prošle sedmice nije sviđala – onda smo, doista, zaslužili vruću kašu za doručak!

Ako je ovo sve...

Kada su radnici „Željeznica Republike Srpske“ u martu ove godine stupili u štrajk glađu, nakon nekoliko dana njihovog gladovanja među njih se spustio entitetski predsjednik Milorad Dodik i obećao im da će im svima dugovanja biti izmirena. Poručio je tada i svima piće, on s nogu popio rakiju krušku, a onda otišao za svojim poslovima. &nbsp; 
Pola godine kasnije željezničari su ponovo na ulicama i ponovo je jedino Dodik htio da ih primi. Ovaj put nije bilo rakije, ali su štrajkači ionako došli zbog obećanja, a ne zbog pića. 

Dan ili dva nakon što su oni okončali svoj, predstavnici pokreta „ReStart Srpska“ organizirali su novi protest na kojem su tražili smjenu Vlade RS. 

Pitanje je dana kada će se i penzioneri dići i kada će preko megafona zatražiti ono što im pripada. 

Protesti koji se održavaju širom BiH iz mjeseca u mjesec nisu baš masovni, pa na njih skoro niko i ne obraća pažnju. Ali, oni poručuju jedno: sve je više nezadovoljnika kojima je dogorjelo do nokata. 

Protesti takvi kakvi su i u RS i u Federaciji mogli bi biti najava i malo brojnije i malo ozbiljnije šetnje do kraja godine ili na proljeće naredne. 

Poruke su poslane i šalju se svaki dan. Kako je moguće da se odvajaju milioni za službene aute ministara i premijera, a da su radnici gladni i bez ovjerene zdravstvene knjižice? To je konkretno pitanje na koje niko ne želi odgovoriti. A kada se broj gladnih poveća i kada kolona krene, onda niko neće smjeti u masu, pa taman da nosi džak para i duplu krušku.

Dupla rakija kruška

Ugledni američki sportski portal ESPN, naročito cijenjen u svjetskim košarkaškim krugovima, rangirao je Bosanca Jusufa Nurkića na 44. mjesto najboljih igrača najjače lige na planeti, NBA. 

Analitičari ESPN-a naglasili su da je Nurkić od dolaska u Portland iz Denvera u velikoj mjeri unaprijedio igru Trejl Blejzersa. 

Tako se gorostas iz Živinica našao, između ostalih, i ispred najboljeg igrača nedavno završenog Eurobasketa, Slovenca Gorana Dragića, legendarnog Španca Pau Gasola, Nijemca Dirka Novickog (Nowitzki), Francuza Nikole Batuma (Nicolas)... Nurkić je rođen 23. avgusta 1994. godine u Živinicama.

Pažnju NBA skauta bh. centar skrenuo je sjajnim igrama u zagrebačkoj Cedeviti, čiji je dres nosio od 2012. do 2014. Prije nešto više od tri godine potpisao je za Denver. 

Nurkić se u Koloradu zadržao do februara ove godine, kada je trejdovan u Portland, gdje je u prosjeku po meču imao respektabilnih 15,2 poena i 10,4 skoka. U predstojećoj sezoni, koja počinje 17. oktobra, Nurkić ima zagarantiranu zaradu od 2,9 miliona dolara.

Na cijeni u NBA

Režija: Bakir Izetbegović (samo za odjavnu špicu, stvarni reditelj Sebija Izetbegović).&nbsp; &nbsp; 
Scenarij: Sebija Izetbegović - (ko)scenarist Bakir Izetbegović.

Glavne uloge: Bakir Izetbegović i Sebija Izetbegović. 

Ostale uloge: Osman Mehmedagić Osmica, Denis Zvizdić, Aljoša Čampara i brat mu Dubravko, bratići, bratične, sestrići, sestrične, tetići, tetične, amidžići, amidžične i ostala rodbina i prijatelji uhljebljeni u državnim institucijama i kompanijama u posljednjih 25 godina. 

Scena 1: Šef klinike požalio se reisu-l-ulemi na direktoricu Kliničkog centra. Ovaj mu je rekao da je najbolje da ode kod člana Predsjedništva BiH (čitaj: supruga direktorice). Član Predsjedništva BiH rekao je šefu klinike: Idi kod direktorice (ko bi Supruzi smio prigovoriti). Šef klinike poslušao. Rezultat – smjena.

Ibretom se ibreti čaršija i moderna mahala - društvene mreže. Tako nam je, gospodo, duže od dvije decenije. Jedina je razlika što je, cijenjen među kolegama i pacijentima, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović izašao i javno rekao kakvu agoniju, skupa sa svojim kolegama, proživljava posljednja dva-tri mjeseca. 

Scena 2: Član Predsjedništva BiH rekao svom privatnom tjelohranitelju (čitaj: šefu Obavještajno-sigurnosne službe) da malo baci oko (i uho) na „kolege“ iz Hrvatske. Aferu otkrivaju mediji u BiH i susjedstvu. Ministar sigurnosti (onaj što priča više nego svi PR-ovi skupa i najbučnija tetka na sijelu) kaže - jesmo, pa za sat vremena - nismo. Sluša li tog čovjeka više iko uopće? 

Istovremeno, „obični puk“ po kafanama prepričava kako „veliki brat sve prati“ pa se treba pripaziti i kad pitaš suprugu šta je skuhala za večeru...

Scena 3: Bakir pokrovitelj Akademije za Dan Bošnjaka. Ugledni akademik Muhamed Filipović kaže da se čine napori da se Bošnjački sabor stavi u okvire izborne kampanje SDA i nekih njenih rukovodilaca.

Pa postoji li iko u ovoj državi koga Bakir može ubijediti da nije riječ o još jednom jeftinom, prizemnom predizbornom triku. Ili iko koga on može ubijediti u bilo šta. 

Državne institucije postaju sinonim za nepotizam, uništili su i uništavaju najveće državne kompanije, privatni sektor grca, glavni glumci sa svojim satelitima oponente i političke protivnike targetiraju, optužuju, diskreditiraju na najbrutalnije načine. 
Nezaposleni čekaju, politička ubistva stoje u ladicama, zakočen je put ka EU...

Sve su glasnije reakcije ugroženih i potlačenih. Glas dižu i akademici, profesori, umjetnici, uglednici, biznismeni, rudari, zanatlije, penzioneri: Gospodo, vrijeđate nam inteligenciju i zdrav razum! 

Nažalost, ovo nije holivudski triler/drama/horor, niti turska serija o sultanu. Ovo je naša drama koja traje 25 godina. I koju možemo okončati 2018. A netalentirane i po društvo opasne reditelje poslati u historiju. I to onu u kojoj završavaju neslavni.

Dženana BUREK

Mrak film

Na poziv nevladine organizacije „Heavenly Culture, World Peace and Restoration of Light“, 21-godišnji Ismail Ćidić iz Srebrenika, kao jedini predstavnik BiH, od 17. do 19. septembra učestvovao je na WARP samitu u glavnom gradu Južne Koreje, Seulu. Nije mala stvar učestvovati na ovakvom samitu, rame uz rame s aktuelnim i bivšim predsjednicima i premijerima, predstavnicima vjerskih zajednica i mladih lidera iz više od 100 zemalja. Predstavnik BiH, analizirao je stanje mira iz perspektive naroda u BiH, a predložio je i konkretne mirovne projekte koji će biti realizirani u našoj zemlji uz pomoć ove nevladine organizacije.Na samitu se razgovaralo i o konfliktima, suživotu i toleranciji, a učesnici su poslali simboličnu poruku mira s Korejskog poluotoka. Ćidić je student treće godine međunarodnih odnosa i diplomatije na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje je dobio stopostotnu stipendiju. Također, student je druge godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Bio je učenik generacije u Behram-begovoj medresi u Tuzli te državni prvak na debatnim takmičenjima.

Rame uz rame s predsjednicima

Damir Džumhur u posljednje vrijeme igra najbolji tenis u životu. Bosanskohercegovački teniser ostvario je još jedan trijumf i tako osigurao novi najbolji ranking u karijeri.&nbsp; 
Sarajlija, koji je trenutno 55. igrač svijeta, u 2. kolu ATP turnira u ruskom Sankt Peterburgu savladao je&nbsp;Markosa Bagdatisa (Marsos Baghdatis) u dva seta – 6:4, 7:6. 

O kakvom se uspjehu radi, najbolje govori činjenica da je Bagdatis, inače najuspješniji kiparski teniser svih vremena, prije 11 godina igrao finale Australian Opena, u kojem je poražen od tada neprikosnovenog&nbsp;Rodžera Federera (Roger). 

Pobjedom protiv Kipranina Damir će napredovati još za nekoliko mjesta, tako da je samo pitanje dana kada će se među 50 najboljih tenisera svijeta naći i igrač iz BiH, što bi bilo prvi put u historiji.

Damir Džumhur rođen je 20. maja 1992. godine u Sarajevu. Tokom karijere zaradio je blizu tri miliona maraka.

Damir DŽUMHUR

Juriš ka vrhu

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta BiH jučer su dobar dio vremena potrošili na trljenje lana. To i ništa drugo bila je rasprava o tome da li u Izborni zakon unijeti zabranu kandidiranja osuđenicima za ratne zločine nakon izdržane kazne.&nbsp;&nbsp; 
Da je mentalno stanje naše države kako treba, rasprava o ovoj budalaštini sigurno nikad ne bi ni došla na dnevni red njenog parlamenta. Prosto što bi ti isti zločinci sami sebe sklonili u anonimnost, bježeći od svake situacije da stanu pred lice onih čiju su djecu ubijali, žene silovali, kuće i bogomolje im palili i rušili i zbog čega im se, uostalom, i sudilo za ratni zločin. 

Zar je moguća i pomisao da bi takvi, bez obzira na to iz kojeg naroda dolaze, sutra mogli krojiti zakone, odlučivati o vitalnim interesima naroda i, uz to, držati pridike o moralnim principima, pravdi, ljudskosti?! 

U zemlji ovakvih moralnih aršina, kakva je BiH, moguće je, nego šta. Kad je moguće da se bez ikakvih sankcija na izborima kradu glasovi, kupuju birači, gdje se na biračkim spiskovima nalazi više od 200.000 mrtvih, gdje su članovi biračkih odbora aktivisti političkih partija, kad parlamentarci vrijeme troše na zločince kao moguće „uvažene poslanike i zastupnike“, onda ne treba čuditi da takvi već naredne godine „ukrase“ parlamentarni život BiH.

Protutnjalo je, zahvaljujući postojećem Izbornom zakonu, na raznim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti, u posljednje 22 godine, svakojakih likova, među kojima pozamašan broj raznih protuha i kriminalaca. Mnoge od njih, samo što bi se zakleli na vjernost domovini, gledali smo kako ih svezane, u gaćama, policija izvodi iz kreveta, hapsi po kabinetima, svadbama, kafanama, a od kojih neki i danas robijaju. 

U svom tom šarenilu nepoštenih (čast mnogim poštenima!), kako sada stvari stoje, nedostajali su samo ratni zločinci. Za njihova „prava“, vidjeli smo jučer, imat će se ko (iz)boriti!

Almasa HADŽIĆ

Zločinci na listama

Pesimisti bi rekli, nekad su i za manje stvari u ovoj Bosni i Hercegovini letjele ostavke i padale fotelje. Optimisti bi progovorili, nema on kad od terevenki i objava na Facebooku. Naravno, riječ je o - OPET - pojavi (sumnjivih) faksimila koji su navodno procurili iz Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH.

Prema najnovijim objavama, ovog puta na meti su Hrvati. Kako ovi u BiH, naši, tako i oni u Hrvatskoj. Prisluškuju se svi, od predsjednice i premijera, preko biznismena i poznatih javnih radnika, do mutivoda i geliptera hrvatskih. Vrijeme, godine pred nama, pokazat će radi li se o izmišljotinama ili stvarnim, autentičnim dokumentima. 

No, vrijeme pred nama ne treba nam da bismo znali da su prislušni uređaji u sjedištu OSA-e, a i drugdje, usijani od rada. Neprestano su u funkciji politike, a ne sigurnosti. 
Dok su građani sve nesigurniji, dave se u besperspektivnosti i korupciji, vlast je upregla sve mehanizme kako bi se što duže održala. 

Kako nema rezultata, kako od obećanih 100.000 novih radnih mjesta nema ništa, niti je ikad bilo, kako smo već prešli cifru od 100.000 mladih ljudi koji su otišli, a novih najmanje 100.000 jedva čeka priliku da s kartom u jednom smjeru ode, represija se povećava. 

Bosna i Hercegovina jeste u specijalnom ratu. Ona jeste meta susjeda koji u ovoj i ovakvoj vlasti koju personificira Bakir Izetbegović imaju idealnog partnera za svaki plan i nakanu lošu po ovu državu i građane u njoj. 

I posljednja ovca, a da o pticama na grani i ne govorimo, zna da njegov ključ za vlast nije nikakav uspjeh (a kad ga je imao?), već spletke, intrige, podmetanja i manifestna arogantnost kao pokriće za nemoć i podlost. Ta i takva ličnost i njegova politika dovele su nas da smo, kao nikad do sada, u takvom odnosu sa susjedima da se već moramo bojati. 

On, Bakir I., čini sve da ova država nestane. Volio bi on da se ona podijeli, ali da ga niko ne okrivi za to što je „nepitan“ postao paša bosanskog pašaluka, muslimanske fildžan-države osuđene na neuspjeh, a ovaj narod na nestanak. Ako to ne može u ovom času, onda da nam se nametne neki tutor iz susjedstva, preko kojeg bi on došao do svog željenog cilja - pašaluka i svoje apsolutne i doživotne vlasti. 

Sva zvona moraju zvoniti na uzbunu. Krajnje je vrijeme za odlučnu akciju. Pospremanje u OSA-i je urgentan prioritet, kako bi ta služba radila svoj posao – štitila BiH i sve njene građane, a ne da bude servis političara pomračenog uma.

Sead NUMANOVIĆ

Veliko spremanje

Dervenćanin Spasoje Vasilić uradio je ono što ni mnogo mlađi od njega ne bi smjeli - skočio je padobranom s 3.000 metara visine, i to u 82. godini života.&nbsp;&nbsp; 
Iako je skok izveo u tandemu, s profesionalnim skakačem Radetom Čajićem, njegov podvig nije ništa manje značajan. 

Spasoje Vasilić je građevinac koji se bavi lovom i ribolovom. Godinama ga je proganjao san da skoči padobranom, pokušavao ga ostvariti, ali je uvijek nešto drugo bilo preče. E, ove je i to došlo na dnevni red i Spasoje je dočekao svojih 3.000 metara. Skočio je s Čajićem, a sve to pratio je unuk Duško.

Da je njegova volja više nego jaka, dokazuje i to što dogodine namjerava ponoviti skok, ali - sam. Spasoje je pokazao da godine nisu nikakva prepreka za želje i ostvarenje snova, dovoljno je samo malo zdravlja i malo više hrabrosti. Kada se to dvoje poklopi, moguće je učiniti i ono što je na početku izgledalo nezamislivo.

Referendum na lomaču

Kad država krade od sebe

Dokazani lider

Najvrednija nagrada

Ne lipši, magarče

Do kada će nam biti pet do 12

Kontinuirana podrška

Ako je ovo sve...

Dupla rakija kruška

Na cijeni u NBA

Mrak film

Rame uz rame s predsjednicima

Juriš ka vrhu

Zločinci na listama

Veliko spremanje

Nikad nije kasno

Kolumne

Referendum na lomaču

Kad država krade od sebe

Dokazani lider

Najvrednija nagrada

Ne lipši, magarče

Do kada će nam biti pet do 12

Kontinuirana podrška

Ako je ovo sve...

Dupla rakija kruška

Na cijeni u NBA

Mrak film

Rame uz rame s predsjednicima

Juriš ka vrhu

Zločinci na listama

Veliko spremanje

Nikad nije kasno