Euforija u Sloveniji vrhunac je dostigla u nedjelju nešto poslije 22 sata kada je ova reprezentacija potpuno neočekivano, ako se uzmu procjene prije Evropskog prvenstva, ali na kraju apsolutno zasluženo, postala košarkaški vladar Starog kontinenta.&nbsp; 
Devet utakmica, devet pobjeda, fenomenalan je učinak Slovenaca koje je tako majstorski s terena predvodio Goran Dragić, zvanično najbolji igrač Eurobasketa.

U trijumfu u finalu protiv Srbije odigrao je nevjerovatan meč, postigao je 35 poena i tako trasirao put do trofeja, prvog u historiji reprezentativne košarke podno Triglava.

Dragić je rođen 6. maja 1981. godine u Ljubljani, ali korijene vuče iz Bosne i Hercegovine, tačnije iz Zvornika, odakle mu je otac Marinko. Nakon nastupa u nekoliko slovenskih klubova i kratkim izletom u Španiju, 2008. godine počeo je uspješnu NBA avanturu. 

U dva navrata bio je član Feniksa, u međuvremenu je nastupao i za Hjuston, da bi od 2015. postao igrač Majamija. Oženjen je Majom iz Modriče, s kojom ima sina Matea i kćerku Viktoriju.

Goran DRAGIĆ

Heroj Slovenije

Svaki četrvrti stanovnik Bosne i Hercegovine preživljava mjesec sa 238 KM u džepu, pokazala su posljednja istraživanja Inicijative za bolju i humaniju inkluziju. Čak 900.000 stanovnika naše države živi ispod apsolutne linije siromaštva i to je podatak koji treba da zabrinjava i boli.&nbsp;&nbsp; 
Možemo povjerovati u priče da nismo najgori na svijetu. Istraživanja govore da ima i gorih od nas, ali kako poslije ovakvih frapantnih podataka iko može (po)vjerovati u bajke o proevropskom ili proatlantskom putu o kojima pričaju naši vlastodršci. Prije će biti da idemo ka samom dnu ispod kojeg su, kako su to svojevremeno lucidno zaključili popularni nadrealisti, samo penzioneri i prosvjetni radnici. 

Svima koji ne vjeruju u posljednja istraživanja preporučuje se da ujutro samo pogledaju kroz svoje prozore. Sigurno će vidjeti ljude koji prebiraju po kontejnerima u potrazi za hranom ili plastičnom ambalažom koju će preprodati za koru hljeba.

Dovoljno je da se u redu na kasi u nekom od supermarketa ili tržnih centara osvrnu oko sebe i vide starije ljude kako po praznim novčanicima love kovanicu od pet feninga jer su se, eto, preračunali prilikom kupovine hljeba i ničeg više. Ko nije svjedočio takvom žalosnom prizoru laže sam sebe!

U vremenima dok sve poskupljuje, preživljavanje sa 238 KM mjesečno bit će sve teže i teže. O takvim “zabranjenim temama” ne priča se na stranačkim posijelima. Na tim seansama dijeli se isključivo izborni plijen bez da se o životnim pitanjima progovori i jedna suvisla rečenica. 

Sve dok je tako, istraživanja i statistike bit će crnije od banovićkog mrkog uglja. Gledat ćemo sve duže redove ispred narodnih kuhinja i redove pred stranim ambasadama u kojima mladi i školovani ljudima čekaju kartu u jednom smjeru. 

Priča o proevropskom i proatlanskom putu BiH naših političara više nikom nije interesantna, jer stotinu puta izvarana raja ima oči i vidi jad i bijedu oko sebe.

Edin SKOKIĆ

Put ka dnu

Rijetki su slikari koji su svojim djelima tako nesebično počastili ljubitelje likovne umjetnosti u Tuzli kao što je to uradio slikar Adin Hebib.&nbsp;Da je „svjetski, a naš“, posvjedočio je to u svom duboko emotivnom obraćanju na otvaranju svoje izložbe u Galeriji „Mandžić“. Bez obzira na bijeli svijet kojim je prošao, nije krio da mu je drago što na Tuzlu „i sam liči“ i što u ovom gradu ima nerazdvojne prijatelje, poštovaoce i ljubitelje umjetnosti.&nbsp; U sklopu obilježavanja 35. godišnjice svog umjetničkog rada, Hebib, naprosto, kazao je, nije želio zaobići Tuzlu te se ljubiteljima umjetnosti u ovom gradu predstavio sa stotinjak djela iz svog opusa o Mostaru, svom rodnom gradu, ali i trajnoj inspiraciji.
„S poštovanjem mojim Tuzlacima“, moto je Hebibove izložbe u Tuzli, koja je, kako su kazali njegovi prijatelji, ujedno i oproštaj umjetnika od ovog grada. Izložba, nakon Tuzle, kreće dalje u svijet, ali Adin Hebib, kroz suze je poručio, i dalje ostaje vezan uz svoje tuzlanske prijatelje.

Adin Hebib

Umjetnik s emocijom

Skoro svakodnevno čitamo jezive brojke o odlasku mladih ljudi, sve manje rođenih, sve je više novinskih stranica na kojima se štampaju smrtovnice, nikad manje prvačića, nikad manji broj studenata upisanih na Sarajevski univerzitet i da ne nabrajamo dalje. 
Toliko je tih brojki da smo možda pomalo i oguglali na njih. A ne bismo smjeli. Jer, lako bi mogao doći trenutak kada ćemo se mi koji ovdje ostanemo okretati oko sebe i nigdje nikoga neće biti. 
Zašto? Kako? Jednostavno.
Svaki dan pred stranim ambasadama naši mladi, a sve više i oni stariji, stvaraju nepregledne redove čekajući radne dozvole, vize, itd. Odlaze u potrazi za boljom budućnošću, koju ovdje ne vide.
Oni koji su ostali i odlučili ovdje zasnovati svoju porodicu onima koji to još nisu savjetuju da to i ne čine. Plaće su niske, pomoć mladim porodicama još niža. Dječiji doplatak, ako za njega ispunjavate sve uvjete pobrojane na tri stranice papira, iznosi 54 KM. Porodiljske naknade, opet ako ispunjavate uvjete, mizerne su i nisu dovoljne ni za nekoliko paketa pelena...
Odgovor na pitanje ko bi se ovim brojkama, odnosno njihovim smanjivanjem trebao baviti je očigledan – vlast. Ali, kao što se vlast u posljednjih 20 godina zanimala samo sama za sebe, tako je i sada. Jezive brojke koje pokazuju svu njihovu nesposobnost i pustoš koju ostavljaju iza sebe ignoriraju nepodnošljivom lakoćom.
Ali, ne trebamo mi. Trebamo ih pamtiti i, kada dođe trenutak, sjetiti ih se i kazniti one koji su te brojke napravili. A kazniti ih možemo vrlo jednostavno. Samo ne trebamo njihova imena zaokružiti na dan kada budemo za to pitani.

Kenan Kešmer

Jezive brojke

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ 
Najteže tehničko, ekonomsko, socijalno i političko pitanje s kojim se Sarajevo suočava jeste problem s vodom. U Sarajevu je taj problem akutan zbog stanja izvorišta i mreže kojom se voda dostavlja potrošačima i činjenice da je Sarajevo jedinstven velegrad koji je nastao na izvorištima vodotoka koji su ustvari obične bujice i potoci koji proizvode jednu rijeku koja to postaje tek kad sva voda sarajevske kotline izađe iz gradskog atara.

<h2>Osnovni problem</h2>

Svi veliki gradovi nastajali su na obalama mora i jezera i srednjih i nižih tokova rijeka koje su im osiguravale obilje potrebnih tehničkih i voda za piće i, ako su plovne ili kanalizirane, pružale mogućnosti jeftinog transporta. Takav položaj Sarajeva postavio je određene limite koje je u svom razvoju moralo uzimati u obzir i određena pitanja artikulacije prostora na kojem se nalazi rješavati sukladno obimu resursa prostora, vode i zraka kojim raspolaže. &nbsp; 

To znači da se Sarajevo nije smjelo razvijati protiv osnovnih geoloških i hidroloških kriterija izgradnje ljudske aglomeracije i to je bilo poznato. Još u vrijeme nastanka grada, a pogotovo nakon što su nastale bitne naučne institucije kao što su geološki, statistički, meteorološki i hidrotehnički zavodi, kad je detaljno istražena geološko-hidrološka situacija Sarajeva, osnovni problem već tada je bio regulacija bujičnih vodotoka. 


Ovakav početak, tj. uloga najviše nauke u rješavanju problema, doveo je do toga da je Sarajevo postalo najznačajniji centar hidroloških i hidrotehničkih istraživanja, da su sarajevski stručnjaci, od Katzera, braće Bač i pogotovo Trumića i njegovih đaka, bili među najuglednijim u ovim oblastima u svijetu.

Ograničena gradnja



Kada je, uz izvrsnu naučnu osnovu, nastala i jedna kvalitetna uprava grada čiji je inspirator bio inžinjer Blum, a kojoj je podršku dao najugledniji političar u Sarajevu Rato Dugonjić, grad je preduzeo korake da planira razvoj Sarajeva kao političkog, ekonomskog, kulturnog, naučnog i društvenog centra Bosne i Hercegovine, s idejom da se ograniči gradnja gomilanjem kuća po okolnim brdima i na centralnom prostoru sarajevske kotline, a naseljenost razvija kroz stvaranja satelitskih naselja povezanih komunikacijama. 



Formirana je komisija kompetentnih stručnjaka koja je trebala da odgovori na pitanje kako je moguće izgraditi moderni grad u uslovima u kojima nastaje Sarajevo, s obzirom na veličinu sarajevske doline, na njene forme, odnose elemenata koji je definiraju i posebno na problem vode, i čistog zraka, jer je to već tada bio akutan problem osiguranja dovoljnih količina kvalitetne vode da širenje grada ne kompromitira podzemne rezervoare pitke vode. 



Studija koja je nastala utvrdila je da na tački gdje se slijevaju sve vode koje nastaju u Sarajevu i otiču niz Bosnu u jedinici vremena protiče 2.500 kubika vode, što je značilo da Sarajevo već tada troši 4/5 sve raspoložive vode. Sarajevo je trošilo gotovo svu vodu, a nije vraćalo nijednu litru čiste vode u prirodu. Postavljeni su sljedeći kriteriji. 



Podzemna željeznica



Mora se uspostaviti granica zone izgradnje naselja, a pažnja usmjeriti na izgradnju satelitskih naselja, kao što su Pale, Sokolac, Trnovo, Vogošća, Ilijaš, Hadžići, čak Visoko, a Ilidža se graditi kao zasebni banjsko-turistički centar. Predviđena su i dva tunela, jedan ka dolini Karolinenthal, a drugi ispod Huma ka Vogošći, kao i podzemna željeznica Sarajevo - Ilidža. 



Čista voda bila bi zaštićena strogom zabranom naseljavanja na izvorištima ispod Igmana. Taj plan sadržavao je i druge elemente kao što je prijedlog da se izgradi brana na gornjem toku Neretve ispod Uloga i stvori rezervoar čiste vode koji bi cijevima bio povezan sa sistemom za vodosnabdijevanja Sarajeva, a bio korišten u kriznim situacijama. 


Nažalost, ovaj plan nije ostvaren, jer su sredstva bila usmjerena na Olimpijadu, tako da smo imali mjesec dana teferiča, a dobili za to godine muka s klimom, bujicama i opasnošću da izgubimo vodu. 



<h2>Totalna sječa šume 
</h2>


Drugi element plana bio je i zahtjev da se proširi zona pošumljavanja. Jer, totalna sječa šume i uništavanje zelenih površina u gradskoj zoni direktno ugrožavaju stanje vodotoka i režima mikroklime u sarajevskoj kotlini.&nbsp;

Novac, umjesto za rješavanje problema vodosnabdijevanja Sarajeva, preusmjeren za Olimpijadu: Zbog mjesec dana teferiča dobili smo godine muka

Piše: Erol AVDOVIĆ Kada je, 1992. godine, krenula hiperprodukcija rezolucija, novinskih saopćenja i učestalih izjava oko stradanja Bosne u Vijeću sigurnosti UN-a, mislio sam - evo ih, istrest će bosanske agresore iz gaća, i to samo krupnim riječima, bez ijednog ispaljenog metka. &nbsp; 
Vjerovao sam, a nisam bio jedini, kako će moćna retorika ambasadora zapadnih zemalja, posebno ona američka, smrviti kućepalitelje Sarajeva i ostalih bosanskih gradova i sela. Tako smo i mi koji smo se branili birali uglavnom velike riječi.

<h2>Rat uživo
</h2>

Uostalom, iza tih riječi su stajali fantomi (NATO lovci), čekajući naredbu da se vinu s američke Šeste flote što je dežurala u Jadranu. Da jesu, rat bi bio gotov prije nego što je postao živo blato, pravda pobijedila i svi mi, prognani - krenuli bismo ubrzo nazad domu svom. Tako je to kad se vjeruje u pravo i pravdu. A kako bi drugačije. &nbsp; 

Javljao sam o tome do kraja 1995. godine gotovo svakodnevno odavde, s Istrivera, na sve radio i TV programe koji su tad emitirali iz opkoljenog Sarajeva! Slao te svoje “ratne” izvještaje, prenoseći ozbiljna upozorenja: prvo legendarnog američkog diplomate, ambasadora Tomasa Pikeringa (Thomas Pickering), ubrzo tamnoputog i dobroćudnog Edvarda Perkinsa (Edward), a onda i doista opasne Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) kad je sve preuzela u svoje ruke, 27. januara 1993. godine. 


Ali, nisam, vjerujte mi, prenosio samo njihove riječi, iako sam ih doslovce citirao. U sebi sam uzvikivao: “Zaustavite ovaj prokleti rat. Hoću kući!” 


Kad vidim Rohindža narod koji sada uspoređuju s Bosancima i te kolone nalik na srebrenički ''Marš smrti'' kroz džunglu umjesto bosansku prašumu, opet u sebi osjetim taj prigušeni krik nemoći do bola. I iza njih ostaje samo zgarište. No, njima je, čini mi se, još gore. Ljudi moji, mi, Bosanci, barem imamo državu, bez obzira na to što nam je otimaju domaće neznalice.


Nikada, a vjerovatno i niko narodu Rohindža neće podići spomenik koji zaslužuju, od bijelog kamena poput onog u Potočarima. Doduše, UN će i njihovo stradanje ažurno dokumentirati i arhivirati, ali će proći vremena dok se ispostavi dijagnoza, pa tek terapija, a onda - ko živ, ko mrtav. 


Nova Srebrenica


Šef Vijeća za ljudska prava UN-a, jordanski princ Zeid bin Ra'ad el-Husein onomad je rekao kako se u Mjanmaru događa “školski primjer etničkog čišćenja”. Dakle, još ne genocid?! Vrag je ovdje opet u brojkama. Ali još više u slovima.


Sjećam se kako je venecuelanski ambasador Diego Arija (Arria), kada se u svojstvu predsjednika delegacije Vijeća sigurnosti 26. aprila 1993. vratio iz Sarajeva i Srebrenice, odmah rekao - u Bosni je na djelu “slow-motion (usporeni) genocid”! Brojevi su tek onda počeli da nas prestižu. Kod Rohindža naroda je obrnuto, već ih je više od 300.000 protjerano u Bangladeš, a niko od glavnih da to nazove pravim imenom. Čeka li to svijet novu Srebrenicu? 


Prije nekoliko dana starom bosanskom prijatelju Metjuu Rajkroftu (Matthew Rycroft), sada britanskom ambasadoru u UN-u, postavio sam pitanje je li Zapad razočaran s Aung San Su Ći (Suu Kyi), burmanskom dobitnicom Nobelove nagrade za mir. A on me uputio na svog šefa britanske diplomatije Borisa Džonsona (Johnson). Ministrovo me saopćenje, pak, podsjetilo na prve dane bosanske tragedije, kada se pravi krivci nisu nazivali pravim imenom. 


Svuda oko nas su bili gorko-slatko, “neutralni” diplomati. Kao da ne znaju da je najdublji dio pakla, kako je to napisao Dante Aligijeri u “Božanstvenoj komediji” - rezerviran za one koji ostaju neutralni u kritičnim vremenima. 


Boris kaže da se Aung San “s pravom smatra jednom od najimpresivnijih figura našeg doba”, ali je zbog nasilja nad muslimanima sada “suočena s ogromnim izazovima u modernizaciji svoje zemlje”. Modernizaciji zemlje?! Ipak, to što nobelovka Aung ne dolazi u UN, na 72. zasjedanje Generalne skupštine, jer je sramota od šefova država i vlada iz 193 zemlje, ili barem nekih od njih, jer nisu svi isti, kao da je zrnce nade, iako je nada najveći neprijatelj naroda Rohindža. 


Dobro je što je Aung stid nas! Ali je užasno što još neoprostivo šuti dok budistička većina kojoj ona pripada nastavlja s masovnim terorom nad obespravljenim muslimanima Mjanmara. 


Zamislite, Rohindža narodi su apatridi - ljudi bez statusa, državljanstva i drugih građanskih prava u zemlji u kojoj se ovakvi rađaju i žive od 9. stoljeća, kad su im arapski misionari i trgovci donijeli islam! To je njihov grijeh? Zato bi ovaj zločin nad njima već sada trebalo nazvati genocid bez državljanstva.

S američke verande: Genocid bez državljanstva

Za njega skok u vodu nije samo obični skok u vodu. Te tri sekunde, koliko traje let od vrha Starog mosta do hladne Neretve, Geri Hant (Gary Hunt) mora i želi iskoristiti za trostruki salto, spiralu i ko zna kakva druga čuda. I uspio je. Hant je jučer na spektakularnom Svjetskom prvenstvu „Red Bull Red Cliff Diving“, koje je po šesti put održano u Mostaru, osvojio prvo mjesto. &nbsp; Osim što se bavi jednim od najekstremnijih sportova, skakanjem s litica, ovaj Britanac s adresom stanovanja u Parizu je matematičar i kriminalista, voli žonglirati i svira klavir. 
Jedan je od najprogresivnijih skakača u prvenstvu, čovjek koji pomjera granice sporta i stalno traži nove izazove. Njegov trostruki salto s četiri vijka prvi je skok osmišljen isključivo za cliff diving. 
Ima najviše uzastopnih pobjedničkih postolja (21) i najviše uzastopnih pobjeda (6). Rođen je 11. juna 1984.

Geri Hant

Hrabri skakač koji pomjera granice

Na mirnim protestima organiziranim jučer u Zenici i Sarajevu pod nazivom „Zaustavite genocid nad Rohindžama“ okupio se sramotno mali broj ljudi.&nbsp;Tek po nekoliko osoba i u jednom i u drugom gradu odazvalo se pozivu Facebook grupe koja je organizirala proteste. Osim naše nespremnosti da javno kažemo šta mislimo o nesreći koju doživljavaju muslimani Mijanmara, nedolaskom na proteste stotina onih koji su ih putem društvenih mreža zdušno podržali, ogolila se i svekolika naša laž skrivena iza klikova i postova kojima se na istim tim društvenim mrežama uporno prikazujemo kao istinoljupci, poštenjačine i borci za pravdu. 
Proteste su zakazali obični ljudi, građani koje je iskreno dotakla nesreća mijanmarskih muslimana i možda je u tome i razlog što nisu bili masovni i što se glas podrške narodu nad kojim se provodi brutalni genocid, posebno iz Sarajeva, jučer nije mogao čuti dalje od trga na kojem je bio zakazan.
Da je kojim slučajem protest zakazala neka partijska centrala, ne sumnjamo da bi se butum članstvo sa svim svojim asocijacijama i komisijama našlo na zakazanom mjestu, utrkujući se, pritom, pred TV kamere i fotoobjektive kako bi Vođa mogao vidjeti koliko oni žale i tuguju za Rohindžama. Zaista, kakvi smo to mi ljudi?! Posebno Bošnjaci!
Zar smo tako brzo zaboravili glasove iz cijelog svijeta koji su vrištali zbog opsade Sarajeva, genocida u Srebrenici, logora u kojima su ubijana naša djeca, roditelji, silovane žene... 
Među mijanmarskim Rohindžama, tačno je, nema naših rođaka, a ni partijskih kolega. Ali, ima sapatnika koji proživljavaju isto ono što su Bošnjaci proživljavali devedesetih godina prošlog stoljeća. Ako to nije razlog da javno dignemo svoj glas zbog zločina koji se nad njima provodi i tako, barem simbolično, pokažemo da smo na strani pravde, onda neka nam je Bog na pomoći. 
Šta god ko mislio o načinu na koji su protesti u Zenici i Sarajevu bili zakazani, jučer smo se, ipak, osramotili.

Almasa HADŽIĆ

Naša sramota

Čini mi se da imamo problema s riječima, ili rječnikom, ili je problem u frazama, ili sve to troje... Kakogod, čini mi se da se uopće ne razumijemo. &nbsp;

<h2>Krpa i zakrpa
</h2>

Pritom ne mislim na već čuvene rječnike fraza na stranim jezicima rađenim za državne službenike koji - svi - počinju s, naprimjer, „aj dont anderstend“ (ne razumijem), preko „D rizon of vizit Bi Aj Ejč“ (razlog posjete BiH), a završavaju s „Ju ar ander arest“, „Stop or aj vil šut“ i / ili „Dont šut“ (Uhapšeni ste, stop ili pucam, ne pucaj!), niti na još čuveniju „Information and work on vodovodnoj network“ sa znamenitim prijevodom imena i naziva ulica i naselja u Sarajevu, recimo: „Mohammed ef. Claws“ (Muhamed ef. Pandže), „the coast of poppy dizdara“ (Obala Maka Dizdara) i „the coast of Jesus escape isakovića“ (Obala Isa-bega Isakovića)... (Iskreno se nadam da se neko šalio s ovim prijevodom ili, u najgorem slučaju, da im je neko hakirao stranicu i na ovaj način izrazio svoj revolt i protest zbog redukcija vode).&nbsp; 

Ne mislim ni da onaj priručnik s deset fraza predstavlja pravi mali priručnik fraza koji će vam omogućiti držanje govora u trajanju do 40 sati, a da pritom odabranom auditoriju ništa ne kažete (vidi sliku). A ni na neke uobičajene izraze koje koristimo u svakodnevnom govoru, a čije su značenje neki zaboravili, ako su ga ikada i znali, poput „časna riječ“ (ozbiljno obećanje), „oprati uši“ ili „oprati glavu“ (ukoriti koga, izgrditi koga), „našla vreća zakrpu“ ili „našla krpa zakrpu“ (našli su se jednaki, u negativnom smislu) ili „imati putera na glavi“(sudjelovati u sumnjivim poslovima)...


Retorika je „dobro strukturirana konverzacija, jasno i razgovijetno izlaganje u kojem do izražaja dolazi vještina izbora jezičnih oblika i govornih figura tako da govor bude prihvatljiv publici“. Pojam se koristi naizmjence s pojmovima umijeće govora, govorništvo, umješnost, odnosno vještina govorenja. Pritom umijeće govora ima svoje osobitosti, od kojih je najdominantnija ta da se u (raz)govoru otkriva čovjekova osobnost, njegovo iskustvo i pogled na svijet jer, među ostalim, podrazumijeva subjektivnost, dimenziju živog i neponovljivog iskustva. Retorika je izraz govora, živog jezika, koji je univerzalan medij zbog toga što angažira sva čovjekova osjetila istodobno - zvukom, slikom, gestama, mimikom, držanjem tijela, osjećajima... Govor otkriva čovjekove stvaralačke potencijale i stoga predstavlja uvijek novo, drukčije iskustvo.

Diskurs predstavlja komunikaciju - govorenu ili pisanu - koja se sagledava u kontekstu. Proučavanje političkog diskursa postoji koliko i sama politika. Od Cicerona do Aristotela zanimanje se odnosilo na određene metode društvene i političke sposobnosti u dostizanju određenih ciljeva. 



U bosanskohercegovačkoj političkoj praksi govor je najjače političko oružje naprosto stoga jer nema djela. Cilj političarima je prikriti ono negativno u određenim izjavama kako narod ne bi vidio istinu ili užas s kojim se suočava. Na pitanja: „Koliko je politički govor učinkovit?“ i „Koliko politika, odnosno političari mogu manipulirati narodom preko govora, odnosno političkog jezika?“, odgovor, mislim, nije potreban. Političke (stranačke) kampanje izazovan su test za provjeru govorničkih vještina i lahkoće kojom potencijalni predsjednici, stranački zastupnici, odnosno političari izriču svoje poruke te su njihovi istupi posebno zanimljivi zbog poigravanja frazemskim sklopovima. 



Naprimjer: „Kako Bog zapovijeda: opisni pridjev kojim se sugerira izvršavanje nekog posla na način koji zagovara upravo onaj koji ovu frazu izgovara. Ova kvazidogmatska misao sugerira da postoji samo jedan jedini način kako nešto učiniti. Teolozi smatraju da je ovdje riječ o latentnom iskorištavanju Boga u privatne iliti sebične svrhe (EroGag).'' Nekoliko je pojmova koji se nekako nužno nadovezuju jedan na drugi, a svi se - čudo! - koriste u pogrešnom kontekstu i, načelno, u pogrešne svrhe. Redom: religija je organizirano javno djelovanje bazirano na vjerskim principima. Religija je u svim modernim državama legalna dok ne narušava građanska prava drugih ljudi, ali i podložna javnoj kritici, jer se često bazira na nametanju vjerskih principa drugim ljudima i zadire u segmente društva koji nisu nužno povezani s vjerom i vjerskim ritualima, uključujući politiku. Vjera je, pak, intimno uvjerenje pojedinca o postojanju više sile i/ili zagrobnog života, često vezano uz sustav dogmi i etičkih principa. Kao i o svim intimnim pitanjima, javna kritička polemika o vjeri konkretne osobe se u građanskom društvu / sekularnoj državi smatra nepristojnom. 



Sekularna država je država koja svoj ustavni poredak i važeće zakone ne bazira na principima nijedne vjere, ali dopušta postojanje svih vjeroispovijesti na nivou društva koji je odvojen od državne vlasti. Sekularni karakter države ne ovisi o zastupljenosti pojedine vjeroispovijesti u društvu. Dakle, to što u Bosni i Hercegovini živi ne-znam-ni-ja-koliko ljudi koji, premda se ponašaju kao da nikada neće umrijeti, ipak tvrde da vjeruju u Boga, BiH ne čini vjerskom, malo ko se ponaša kao da postojanje bezbroj građanskih, nezavisnih, demokratskih, socijalističkih stranaka, partija, fronti, listi... ne čine sekularnom državom.

Dva degeneka




No, ima nekoliko pojmova čije bi značenje, samo podsjećanja radi, trebalo obnoviti, poput: „degenek - odgojno-obrazovna mjera koja se isporučuje rukama, nogama, štapom, šipkom, a ponekad i šnjurom od pegle ili kaišem (ovisno o stupnju razdraženosti isporučitelja). Uz „degenek“ se često koristi i ''narodna poslovica'': ''Ko traži degenek, dobije dva!'' Degenek se najčešće dobiva od roditelja kada biva popraćen i uzvicima tipa: ''Stoko nedokazana!'' Pritom „stoka nedokazana“ je „ljudsko biće koje je imuno na kritike i savjete drugih“ i koje će prije ili kasnije „fasovati“. „Fasovati“ je, za one koji nikada nisu fasovali, „multifunkcionalni glagol koji podrazumijeva da se onaj, o kome se rad, neće dobro provesti nakon neke svoje nepromišljene radnje. Najčešći zabilježeni slučajevi fasovanja su kad napraviš belaj pa fasuješ degenek kad ti roditelj dođe kući ili kada fasuješ upalu mozga ako iziđeš mokre glave vani“ (EroGag).&nbsp;

Puter na glavi

Teško je, a da čovjek ne ispadne patetičan, jadan i pesimističan, opisati stanje u kojem živimo. Beznadno i na trenutke besmisao.&nbsp; 
Uvjeravaju nas stalno, naročito stranci, ambasadori i zvaničnici, da moramo „brže, jače, snažnije“, pa ispod glasa napomenu da „toliki optimizam“ nije baš preporučljiv. Ali, kako, gdje i s kim graditi bolje? 

Dobro kaže jedan sindikalista, u ratu smo makar svi imali četvrtinu hljeba, danas ima onih koji ni toliko nemaju. Pa da krenemo redom, a neće stati sve, ali hajdemo u „svakidašnjoj jadikovci“ konstatirati šta nas žulja ovih dana. 

Odlaze nam generacije, nestaju mladi, postat će ovo zemlja staraca, ljudi bez porodica. Na birou se svakodnevno gomilaju novi članovi, konvojima odlaze ljekari i medicinske sestre, kad krenemo na liječenje, ako ste baš u prijestonici, nosimo gaze, andole i hirurške rukavice. 

Odlaze nam ljekari, pa milion, koliko je prema nekim procjenama koštalo njihovo bogatstvo, poklanjamo Skandinaviji, Americi. Bogati neki narodi, nema šta.

Skupljamo sadaku - za liječenje, za školovanje, za preživljavanje. Otvaramo narodne kuhinje, gledamo u redovima pred njima roditelje naših prijatelja. Kriju pogled oni, krijemo pogled mi.

U školske klupe u Sarajevu ove godine neće sjesti stotine djece s posebnim potrebama. Nema za njih prostora. U školske klupe u RS ove godine su ponovo sjela bošnjačka djeca, prinuđena na diskriminaciju i ponižavanja kakva priliče mračnim vremenima.

O plaćama, penzijama, vodi koje nema, korupciji koje ima, o nekoliko redaka u crnoj hronici kako je jedna žena odlučila da se spali nakon što je ponovo odbijena za posao, nekom drugom prilikom. Velika je to priča. Baš kao i svaka muka koju živimo.

I zato, nije lako odgovoriti na pitanje: Gdje živimo? Možda je, kao u filmu, važnije s kim živimo. I za koga glasamo!

Senka KURT

Gdje mi živimo?

Odlukom Senata Univerziteta u Tuzli jučer je i zvanično potvrđen izbor prof. dr. Nermine Hadžigrahić na mjesto rektora ove visokoškolske institucije.&nbsp;&nbsp; &nbsp;Članovi Senata, očito, nisu imali dilemu prilikom donošenja svoje odluke, jer se, osim referenci predviđenih zakonom i Statutom Univerziteta koje su potrebne za izbor na ovu poziciju, radi i o osobi visokih moralnih i stručnih kvaliteta, poznatoj po maksimalnoj posvećenosti poslu koji obavlja. 
Stoga ne treba sumnjati da će rektorica Hadžigrahić dati sve od sebe da Univerzitet u Tuzli postane institucija čija će se vrijednost mjeriti znanjem koje nudi, a ne pokroviteljstvom i utjecajem političkih mecena koje su u posljednjih dvadesetak godina uspjele obezvrijediti svaki napredak u ovoj zemlji. Onaj naučni posebno!
Rektorica Hadžigrahić redovni je profesor Medicinskog fakulteta u Tuzli, na kojem je 1987. godine i stekla diplomu doktora medicine. Diplomu doktora medicinskih nauka iz oblasti dermatovenerologije stekla je 2004. na istom fakultetu. Dugo je radila u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.
Rođena je u Zvorniku i majka je dvije kćerke.

Nermina Hadžigrahić

Maksimalna posvećenost poslu

Legendarni „Rolling Stonesi“ krenuli su prije nekoliko dana na veliku evropsku turneju pod nazivom „No Filter“. Kažu da se dinosauri pomjeraju rijetko, ali kada to čine, za njima ostaje velik i dubok trag. Baš takve otiske iza sebe ostavljaju „Rolling Stonesi“.&nbsp;Bez obzira na to sviraju li pred 100 ili 100.000 ljudi, oni prolijevaju istu količinu znoja. 
Prvi nastup imali su u londonskom „The Marquee Clubu“ u julu 1962. i tako počeli pisati jednu od najuzbudljivijih priča u historiji rok muzike. Pola stoljeća kasnije, kraj te priče još se ne nazire. Doduše, tvrdi se da im je ovo posljednja turneja, ali je u to teško povjerovati, jer neprevaziđenim rok dinosaurima na rokenrol sceni nema ravnih. 
Uprkos tome što je uveliko zagazio u osmu deceniju života, alfa i omega benda Mik Džeger (Mick Jagger, 74) nepresušni je izvor energije i rokenrol majstor koji kao da nema rok trajanja. Scenom samouvjereno vlada kao u najmlađim danima.
Ima osmero djece, petero unučadi, dok je u maju 2014. postao pradjed.
Čuveni muzičar rođen je 26. jula 1943. u Dartfordu.

Rok legenda bez roka trajanja

Ratko Mladić već šest godina se liječi u Hagu, u bolnici u kojoj se liječi holandska kraljevska porodica! Takvu privilegiju nema niko od njegovih žrtava u Bosni i Hercegovini.&nbsp;
Ali, zato srbijanska vlast, kako to kaže Čedomir Jovanović, nastavlja rabiti srpski nacionalizam do posljednje kapi krvi. Sada s namjerom, koju je najavila srbijanska ministrica pravde Nela Kuburović, davanja garancija za puštanje đavoljeg generala na privremenu slobodu “da se leči u Beogradu”?!
Bogu zaplakati nad svim onim žrtvama od istočne do zapadne Bosne, od Drine do Une, od Srebrenice do Prijedora, i njihovim potomcima - sve do Amerike! Pa, oni se uopće i ne liječe od boleština koje su pokupili od Mladićevih pogroma, a kamoli da imaju kraljevski tretman. Nažalost, za Bosance kao da važi onaj Sidranov stih da “sad umiru oni koji misle da su preživjeli”.
Ponovno koketiranje vlasti u Beogradu, s tobožnjom brigom o srpskim “herojima”, ustvari ratnim zločincima, koji su to i postali radi promašenog velikodržavnog cilja, bolno je posipanje soli na živu ranu. Ironija je da to izgleda kompatibilno i s "deklaracijom o ćirilici", koju su zajednički najavili Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.
Zapravo, srbijanske državne garancije za glavnog ratnog generala bosanskih Srba Ratka Mladića opet impliciraju debelo učešće Srbije u ratu protiv Bosne. Istovremeno bacaju i ogromnu sjenu na vjerodostojnost riječi i namjera predsjednika Srbije, koje je kroz poruke mira onomad uputio upravo u Sarajevu.&nbsp;Prizivanje u Srbiju izvođača genocida u Srebrenici samo je novi faktor nestabilnosti u regionu.&nbsp;&nbsp;
Službeni Beograd to konačno mora shvatiti, a onda i izgovoriti na isti način kao Čeda Jovanović. Jer, sve dok Srbija ne postane Jovanović, a prestane biti Šešelj, „ćeraćemo se još“.
Onaj koji u to ne upire prstom, riskira da mu se ponovi historija. Zato se službeno Sarajevo treba dostojanstveno i državnički, a ne kao do sada - prozaičnom izbornom retorikom, čak i s elementima religijskog folklora - suprotstaviti svakoj pomisli da se Mladić vrati u region. U protivnom, Bosna produžava svoju agoniju, pristajući na status stalne žrtve. 
Ne valja to. Nije zdravo.

Erol AVDOVIĆ

Kraljevski tretman

Većina zaposlenih već se navikla da se snalazi nakon 20. u mjesecu, kada se isprazni kućna kasa. Kako to čine, ne znaju ni sami. A onima koji nemaju sreću da imaju bilo kakav posao, još je i gore - snalaze se cijeli mjesec.
Kako to obično i biva, taman kada se pomisli da ne može gore, neko ili nešto se potrudi da pokaže da ipak može. Dok su visokim državnim glavonjama puna usta samo njima vidljivog napretka, od rasta nacionalnog dohotka do broja zaposlenih, svih grana ekonomije... stiže vijest koja će broj dana u kojima se građani moraju snalaziti do plaće povećati - poskupljuju hljeb i ostale osnovne životne namirnice.
Kada smo posljednji put čuli da raste cijena luksuzne robe? Ne sjećate se? Naravno. Samo u BiH je moguće da se najavi rast cijene hljeba zbog suše, iako je žetva već davno završena. Samo se u našoj zemlji vlast neće ni počešati da zaštiti građane od trgovaca koji gledaju samo svoju zaradu. 
Ništa čudno. Ne samo da nas već godinama ne zna zaštititi od raznih poskupljenja nego ih još i nameće. Nije onda ni čudo što za potrošaku korpu nisu dovoljne ni dvije prosječne plaće. 
U svom tom crnilu, Bosanci i Hercegovci ne bi bili to što jesu da nisu izmisliti vic po kojem smo veći mađioničari od Dejvida Koperfilda. Lako je, kaže se, učiniti da nestane voz ili Kip slobode, ali treba znati preživjeti mjesec s penzijom od 350 KM! 
No, čini se da je najava novog poskupljenja hljeba i mlijeka izbila taj smisao za humor i utjerala strah. Kako to preživjeti? Igre gladi mogu početi...

Igre gladi

Sejad Salihović od 2006. do 2015. godine je u dresu Hofenhajma žario i palio u njemačkoj Bundesligi, a od njegove ljevice strahovali su svi protivnički golmani. Povrede su, ipak, utjecale na karijeru 32-godišnjeg Zvorničanina, pa je samim tim njegova karijera krenula silaznom putanjom. &nbsp; Najprije se popularni Sejo skrasio u kineskom Reneu, a potom je posljednju polusezonu igrao za švicarski Sent Galen.
Da Salihović još ima šta pokazati, prepoznao je bivši prvak Evrope, Hamburg, te ga je odlučio angažirati i tako vratiti u jednu od najjačih liga svijeta - Bundesligu. 
Salihović je sa HSV-om potpisao ugovor do kraja sezone i izabrao je dres s brojem 23, koji je nosio i u Hofenhajmu. Ako u Hamburgu bude standardan, nije isključeno da Sejo ponovo zaigra u reprezentativnom dresu BiH.
Sejad Salihović rođen je u Zvorniku 8. oktobra 1984. godine. Za reprezentaciju BiH odigrao je 47 utakmica i postigao četiri gola, bio je dio tima koji je nastupao na Svjetskom prvenstvu 2014. godine u Brazilu.

Nova mladost

Predugo je opozicija u Republici Srpskoj hodala po jajima. Korak joj je bio lomljiv, a površina nestabilna. Plesali su po Dodikovom ritmu, nesposobni da nađu svoj tempo. Plašili su se svega što je dolazilo iz Palate Republike, svega što se potpisivalo u Vladi RS i svega za šta se glasalo u Narodnoj skupštini. &nbsp;Godinama su tražili svoj glas osluškujući odjek Dodikovog. Tražili su lidere među sobom, znajući da niko od njih nema Dodikovu snagu, ali uvjereni da mogu postati i jači. Izbori su pokazali koliko su bili u pravu. Sjenka prošlogodišnjih majskih protesta predugo je nad njima i Savez za promjene konačno je krenuo u akciju.
Kada je glavni revizor RS Duško Šnjegota ustanovio minus od 175 miliona maraka u budžetu RS, vlast je brzo reagirala i Dodik je tražio da Šnjegota podnese ostavku ili će biti smijenjen. Opozicija je molila Šnjegotu cijela dva dana da ne kapitulira, ali je Dodik bio jači i glavni revizor je uputio svoju ostavku pred poslanike.
Opozicija je konačno prepoznala svoju priliku. Sjela je na leđa Šnjegoti i Vladi RS. Jučerašnje zasjedanje Narodne skupštine RS proteklo je u naporu Saveza za promjene da se onemogući usvajanje dnevnog reda. I Savezu je konačno nešto pošlo za rukom. 
Jučerašnje sedmosatno potezanje „povrede poslovnika“ pokazalo je da opozicija u RS ne namjerava odustati od promjena. S njihovom upornošću pod ruku ide i odluka Nedima Čivića da napusti SDA i ozbiljno uzdrma koaliciju „Domovina“. Hoće li NSRS pasti prije narednih izbora?

Heroj Slovenije

Put ka dnu

Umjetnik s emocijom

Jezive brojke

Novac, umjesto za rješavanje problema vodosnabdijevanja Sarajeva, preusmjeren za Olimpijadu: Zbog mjesec dana teferiča dobili smo godine muka

S američke verande: Genocid bez državljanstva

Hrabri skakač koji pomjera granice

Naša sramota

Puter na glavi

Gdje mi živimo?

Maksimalna posvećenost poslu

Rok legenda bez roka trajanja

Kraljevski tretman

Igre gladi

Nova mladost

Povreda poslovnika

Kolumne

Heroj Slovenije

Put ka dnu

Umjetnik s emocijom

Jezive brojke

Novac, umjesto za rješavanje problema vodosnabdijevanja Sarajeva, preusmjeren za Olimpijadu: Zbog mjesec dana teferiča dobili smo godine muka

S američke verande: Genocid bez državljanstva

Hrabri skakač koji pomjera granice

Naša sramota

Puter na glavi

Gdje mi živimo?

Maksimalna posvećenost poslu

Rok legenda bez roka trajanja

Kraljevski tretman

Igre gladi

Nova mladost

Povreda poslovnika