Dokaz da su naši ljudi cijenjeni širom svijeta je i Tuzlak Mahir Hadžić, predavač i istraživač na Odsjeku za matematiku Kraljevskog koledža u Londonu. &nbsp;&nbsp;Osvojio je srebrenu medalju na Internacionalnoj matematičkoj olimpijadi u Vašingtonu 2001. godine, dvije bronzane medalje, u Koreji 2000. i 1999. u Rumuniji. Studirao je matematiku na Univerzitetu u Beču, a doktorirao u Americi. 
Jedan je od najuspješnijih bh. matematičara, koji potvrđuje tezu da je BiH rasadnik talenata. 
Ovaj bh. matematičar uvijek ističe da je cilj svih njegovih predavanja da zainteresira mlade za naučno istraživanje. Primjer je mladog čovjeka koji je uspio svojim zalaganjem i posvećenošću. 
Rođen je u Tuzli 1982. godine, živi i radi u Londonu.

Doktor za matematiku

Maglajlija Senaid Husić otišao je u Švicarsku 1986. i tamo je stjecao znanje i iskustva za koja je od početka znao da ih želi iskoristiti kako bi pomogao razvoju kraja iz kojeg potječe i u koji će se jednog dana vratiti. 
To je i učinio 2005., kada je u Liješnici nedaleko od Maglaja sagradio savremeni pogon za proizvodnju modnih košulja i bluza.
Danas njegova kompanija "Bontex" gotovo sve što proizvede sa 200 radnika plasira na zapadno tržište, a glavna mušterija mu je švicarska vojska, koja je ove godine naručila 55.000 "Bontexovih" košulja.
Maglajska kompanija u toj alpskoj zemlji ima još pedesetak kupaca koji traže njegove modne proizvode.

Senaid Husić

Tako se to radi

Državno ministarstvo pravde nema namjeru mijenjati zakon koji omogućava odgodu odlaska u zatvor pravosnažno osuđenim osobama, čak i onima koje su bile na stranim ratištima. &nbsp;&nbsp;Zato će bh. gradovima i ubuduće šetati&nbsp;armija osuđenih, jer im zakon omogućava da prolongiraju odlazak u zatvor ako, primjerice, imaju ispitni rok ili neki „neodgodivi posao“. I do godinu dana, a neki slučajevi pokazuju da taj rok zna biti i duži. 
Ministarstvo pravde tvrdi da bi se ukidanje ovog zakona kosilo s evropskim standardima i da bi se tako ugrozila ljudska prava osuđenika. 
Ovo je još jedan apsurd sistema nejednakog vrednovanja&nbsp;i poštivanja prava svih građana ove zemlje. Jer, da nije, onda bi nam se ministar pravde i svita ostalih vlastodržaca trebali zabrinuti što su skoro svim ostalim kategorijama stanovništva ugrožena ljudska i druga prava i što se ni u jednoj drugoj oblasti života ne primjenjuju evropski standardi. 
Počev od prava na rad, uvjeta u kojima rade i zaposleni, visine satnice, prava na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, prava na vodu, naročito u glavnom bh. gradu. Ta i druga prava zagarantirana po evropskim standardima na koje se poziva&nbsp;ministar pravde Josip Grubeša u zaštiti osuđenika, svakodnevno se uskraćuju nama neosuđivanima i nekažnjavanima. 
Ako se mogućnosti odgode odlaska u zatvor doda i činjenica da se zatvorska kazna može otkupiti novcem, i to o po fiksnoj cijeni od 36.500 KM za godinu, jasno je da je i među osuđenicima napravljena selekcija na one koji imaju i one koji nemaju para.
Očigledno je da se u ovakvim slučajevima država upustila u nemoralnu trgovinu, kako bi napunila budžetsku kasu bez dna, ne vodeći računa o tome da je tako kažnjavanje za krivična djela postalo besmisleno.
Tako danas na slobodi bez dana provedenog u zatvoru uprkos presudi, imamo one koji su bili na nekom od stranih ratišta ili druge opasne kriminalce, a zatvori su puni onih koji su, recimo, u krajnjoj nuždi, kako im se porodice ne bi smrzle, uhvaćeni u krađi drva! 
Jasno je da građani mogu razlučiti ko je i za državu i za njih opasniji na slobodi, ali vlast na sve to gleda samo kroz prizmu novca i pohlepe koja je odavno uništila društvenu pravdu.

Nemoralna trgovina

Strastveni kolekcionar starina iz sela Prijebljega kod Srpca Boro Milekić u dvorištu svoje kuće čuva više od 200 eksponata, predmeta uz pomoć kojih se nekad preživljavalo na selu. Odlučio se da sakuplja i sačuva od zaborava predmete koje su mnogi odbacili, a svoju kolekciju ponosno izlaže u svom dvorištu. &nbsp; 
Ovo je svijetao primjer pojedinca koji brine za očuvanje tradicije kada je izostala reakcija nadležnih koji bi o tome trebali voditi računa. Na to je ukazao i Boro jer se u Srpcu godinama čeka na otvaranje Zavičajnog muzeja. 

On ponosno ističe da ni za jedan predmet u njegovom dvorištu ne postoji cijena te da bi ih rado donirao muzeju. 

Čuva, između ostalog, i bešiku za bebe, karlicu za mlijeko, drvene posude za sir, peglu na žar, drvene klompe, različite alate... Većina predmeta je dio porodičnog naslijeđa. 

Boro je rođen na selu i čitav svoj život je radio kao zidar. Gradio je ne samo u Srpcu i okolici već i širom Crnogorskog i Hrvatskog primorja, od Splita do Rijeke. Sagradio je i pet crkava, na što je posebno ponosan.

Čuvar tradicije i seoskih starina

Iz Evropskog parlamenta jasno nam poručuju da se o BiH može čuti malo dobrih vijesti te nas dramatično upozoravaju da počnemo s reformama prije nego što bankrotiramo. Naša vlast uglavnom o reformama puno govori, na njima malo radi, a početak mandata rezerviran je mahom za kadrovske promjene i velike priče i obećanja. Sredina mandata je kriza u vlasti zbog nemogućnosti dogovora pojedinih stranaka i vrijeme početka predizborne kampanje. A za kraj mandata ne smijemo ni da pomislimo šta nas čeka. 
Zastupnik u Evropskom parlamentu Igor Šoltes poručio nam je da se nismo proslavili problematiziranjem gradnje Pelješkog mosta. Ona je, očito je, korištena u predizborne svrhe. Problematizirala ju je SDA, koja je ponovo pokazala da se gubi jer sada tobože predlaže rješenje koje je zapravo prijedlog SBB-a. &nbsp; Nismo u stanju odgovoriti na pitanja iz Upitnika Evropske komisije. Pa nismo u stanju izabrati ni prevodioce tih odgovora! Sami sebi dajemo rokove koje kršimo. 
Na (vlastitu) najavu da bi BiH mogla dobiti kandidatski status početkom iduće godine, Šoltes nam je pristojno odgovorio - nemojte da budemo pesimisti, ali hajde da budemo realni. &nbsp; Na reforme će se još čekati. Na napredak i bolji život običnog građanina još duže. Dvojica braće Simić s planine Trebave, naprimjer, ne mogu čekati više ni mjesec, čak ni dan u kućici koja samo što se nije srušila, a gladni su i bosi. Mladi će dobro razmisliti hoće li poslušati pozive upućene ovog vikenda da ostanu i bore se, razmislit će jesu li spremni potrošiti još vremena. 
Realizacija pompezno najavljenih projekata, njih stotinu, još čeka, kao i 100.000 novih radnih mjesta. Čekaju i najavljene velike investicije poput grandioznog „Buroj Cityja“ u Trnovu. Čekaju nezaposleni, penzioneri, čekaju i radnici bez staža, siromašni, čekaju bolesni, a ne mogu više ni minute. Dobro je jedino ovima koji koče i samo najavljuju.

Pogubljena vlast

Da su kantonalni inspektori rada, kojom srećom, izašli na gradilište Koridora 5C kod Zenice prije četiri dana, možda bi Idriz Divović, koji je jučer podlegao povredama nakon kolektivne nesreće na gradilištu vijadukta, bio živ. &nbsp; 
Kao što to obično biva, u BiH se vječito bavimo posljedicom, a ne uzrokom. Nikakve pouke nisu izvučene, a primjera je bilo na stotine. Tako su i kantonalni inspektori rada na teren izašli tek nakon ove nesreće i zabranili radove dok se u potpunosti ne osiguraju uvjeti za nastavak gradnje. 

Zar nije moglo ranije da se izađe na teren? Napravi analiza stanja? I da se jedanput preduhitri nesreća? Mnogo pitanja, a hoće li iko odgovarati? Teško. 

Nažalost, ovo nije prva nesreća sa smrtnim ishodom, a nadati se da je posljednja. Međutim, sudeći prema tome kakav odnos imaju poslodavci prema uposlenima, teško je u to vjerovati. Mogu se prema radnicima ponašati kao prema robovima jer ih niko ne kontrolira. Dakle, inspekcija ne radi svoj posao. 

Pokazuje to i crna statistika. Prema podacima Federalne uprave za inspekcijske poslove, u posljednjih deset godina dogodilo se 960 težih povreda na radu te čak 93 sa smrtnim ishodom! Samo prošle godine zabilježeno je 138 težih povreda i sedam smrtnih slučajeva. Je li ikada iko sankcioniran zbog nesreće sa smrtnim ishodom? Nije. 

Je li ijedan dežurni tužilac, onaj što izađe na lice mjesta odmah nakon nesreće, utvrdio krivca te podigao ijednu optužnicu protiv odgovornih? Nije. 

A mali čovjek mora raditi, mora donijeti kući koru hljeba. U sveopćoj besparici i nezaposlenosti, jer su nas bezosjećajni, nesposobni i poklonici petofamilijarnog uređenja države postavili rame uz rame po siromaštvu s afričkim zemljama, svaki je posao dobrodošao, pa se često i ne razmišlja o sigurnosti. A i nema se tu bogzna šta razmišljati. Jednostavno, prazan stomak jači je od bilo kakvog straha.

Ili rob ili grob

Prije nekoliko sezona niko osim velikih košarkaških eksperata u Sloveniji nije znao ko je Luka Dončić. Bio je to slabunjav dječak, visok, ali ne previše, i ni po čemu se nije naslućivalo da se radi o košarkašu. &nbsp; 
Danas, Luka je visok 201 centimetar i vjerovatno najtalentiraniji mladi košarkaš Evrope, ali i neko ko sa samo 18 godina na svojim plećima nosi teret nastupa za reprezentaciju svoje zemlje. 

Dončić je tako u utakmici četvrtfinala Evropskog prvenstva bio glavna prevaga pa je Slovenija pobijedila Ukrajinu. Ubacio je plavokosi bek 14 poena uz 10 skokova i šest asistencija za samo 24 minute provedene na parketu. 

Slovenci su tako zabilježili još jednu, šestu uzastopnu pobjedu na Eurobasketu. Jedni su uz Špance neporaženi na Eurobasketu, a za plasman među četiri najbolje ekipe Starog kontinenta borit će se s pobjednikom duela Latvija - Crna Gora. 

Dončić je rođen 28. februara 1999. godine u Ljubljani. Karijeru je počeo u Olimpiji, da bi kao 13-godišnjak 2012. potpisao petogodišnji ugovor s Realom iz Madrida. S juniorima „kraljevskog kluba“ osvojio je Euroligu 2015. godine, kada je prebačen u seniorski tim. 

Sa samo 16 godina i dva mjeseca postao je najmlađi košarkaš koji je ikada obukao Realov dres i igrao seniorsku službenu utakmicu. 

Luka je sin nekadašnjeg košarkaša kraljevačke Sloge Saše Dončića, koji je karijeru kasnije nastavio u Sloveniji. 

Igranje u Realu za mnoge je san. Luka ga je odsanjao već sa 16. Svi ga već vide, i to u vrlo bliskoj budućnosti, kao beka šutera jedne od NBA ekipa. Čini se da taj dan nije daleko.

Čudo od djeteta

Kao dokaz kontinuiteta američke vanjske politike, pomoćnik državnog sekretara Brajan Hojt Ji (Brian Hoyt Yee) upitao je nedavno balkanske političare zašto sjede na dvije stolice. Bilo je to, doduše, najviše ispostavljeno na adresu Beograda koji svoju EU budućnost dogovara na briselskom “Biedermeier” namještaju iz doba Bečkog kongresa i Napoleonovih ratova, a onda se žulja na drvenoj stolici iz Moskve.&nbsp; 
Bosansko pitanje

- Zašto ne stavite sva jaja u EU korpu, odnosno zašto se ne posvetite 100 posto kriterijima iz “aki-kominotera” - upitao ih je Hojt Ji. 

“Aki-kominoter” (francuski - Acquis Communautaire - “stjecanje zajednice”) je tzv. akumulirano institucionalno tijelo Evropske unije sastavljano od svih zakona (direktiva, regulacija, odluka), od 1958. godine do danas. To su svi sporazumi i međunarodni ugovori, kao i presude Međunarodnog suda pravde, ali i sve deklaracije, koje je neko u EU usvojio. Deklaracije, znači, nisu benigna (bezopasna) stvar.

Tako je i historičarka iz Beograda Branka Prpa najnoviju svesrpsku deklaraciju koju su promovirali Aleksandar Vučić i Milorad Dodik već proglasila opasnim modelom “kulturne nacije” iz 19. stoljeća. U Evropi su tada počeli nacionalno-integracijski procesi i to kroz “jezičke revolucije”. Valjda je sada svima jasno zašto se bosanski jezik osporava iz Beograda i Banje Luke. 

Najavljena deklaracija ipak je pokušaj stvaranja iste države u kojoj bi svi Srbi živjeli u jednoj zemlji, gdje bi se dijelili isti jezik, kultura i “nacionalna” geografija. Sve onako kako su to poredali njeni prvi promotori.

Kao i mnoge od nas koje je Vučić u, inače, odličnom intervjuu za “Dnevni avaz”, nazvao lokalnim budalama, i Prpa je ustvrdila kako je to nastavak koncepta velike Srbije, iako je to neuspješni projekt srpskih elita, evo, već 150 godina.

Nova deklaracija nije obični zmaj od papira, već dokaz da se u Srbiji nikada nisu odrekli velikodržavnog koncepta, pa to još stvara nespokoj u komšiluku, teza je ove historičarke. 

Takav koncept, tvrdi se, ipak može otvoriti put za “jedan novi integracioni proces, koji će značiti prekrajanje granica na Balkanu”. To, nažalost, nije strano ni Hrvatskoj, kaže Prpa, inače rođena Splićanka. Zato je BiH još u “srpsko-hrvatskom sendviču”.

A pošto Beograd i Zagreb nikada nisu uspjeli raskomadati Bosnu po svojoj mjeri, iz tog su poraza stvorili zajedničku jugoslavensku državu. Bosansko pitanje je ostalo historijski neriješeno upravo zato, jer je Jugoslavija srušena. Može se to iščitati i iz sada dostupnog CIA arhiva.

<h2>&nbsp;Sumnjivo lice
</h2>

Opravdano je, dakle, sumnjati; sumnja s razlogom preživljava u našoj balkanskoj vučijoj jazbini. Ali, sumnja nije ubica znanja. Naprotiv! Sumnjičavost je čak vrlina, a u Bosni bi, zbog bolnog iskustva, trebala biti i javno dobro. Sumnja je čak i univerzalno ljekovita, posebno nakon Bosne. Nasuprot njoj je bolesna naivnost. Budale, koje Vučić tako naziva, jer su posumnjale u “dobronamjernost” njegove i Dodikove deklaracije, zato nisu bez pameti.


Kažu da sumnja dolazi iz nemirnog uma, a logično rasuđivanje iz obnovljenog duha. Neke se stvari moraju razvrstati! Jer, ako sumnja dugo potraje, ona je oružje i za rasturanje duše jednog naroda. Ne može Vučić tek tako, u zamjenu za svoju ratobornu prošlost, ponuditi priču kako u posljednjih pet godina, zamislite - nije ništa loše rekao o Bosancima!? I to kao poruku za budućnost. 


Po povratku iz Sarajeva on mora biti dodatno fokusiran na normalizaciju međudržavnih odnosa BiH i Srbije. A oni se ne smiju reducirati na međureligijsku ili jednonacionalnu komunikaciju. To znači i ozbiljan govor i jasno odricanje od dugotrajnog srpskog političkog amaneta, koji je Vučića i smjestio u kategoriju “sumnjivog lica”, ali ne iz Nušićeve komedije, već onog iz bosanske tragedije. 


Zato treba poštivati gore spomenute, sve presude evropskih sudova i svu EU regulativu (Acquis Communautaire). Jer, RS nije nikakav ratni plijen Republike Srbije. Umjesto deklaracije, koja je, kako kaže, “samo” pravo na ćirilicu, predsjednik Srbije bi se trebao oglasiti i na latinici, da ga razumije cijela Evropa. Pa se javno odreći Dodikovih antiustavnih poziva na upisivanje komada bosanske zemlje u srbijanski politički katastar. 


A ne da o Miletu (kako zove Milorada Dodika) priča samo kao o lošem kafanskom društvu iz kojeg ne može ili neće da se izbavi. Bosna je evropska paradigma i, povrh svega, zemlja zakona, a ne politička krčma u nekoj balkanskoj vukojebini.

Osvrt s američke verande: Ko je kome zmaj od papira

Nešto mi je naumpalo pa da ne zaboravim iako je, recimo, digresija. Vlado nikad nije bio u raji i za raju. Niko ga nije volio zato što ni on nikoga nije volio. Uvijek je želio biti glavni, donositi odluke, presuđivati u najosjetljivijim pitanjima, nikad ne bi preuzimao odgovornost nizašta, njegova je uvijek morala biti zadnja bez obzira što je u većini slučajeva bila potpuno bezveze. &nbsp; 
Osvanula demokratija

Vlado nikada nije bio ni za kakvog sporta, imao je dvije lijeve noge i nijednom nije znao pogoditi gol. Vlado je sudio čak i kad smo igrali „viktorije“, a kamoli „na male“, a ako bi nam uspjelo da umolimo čika Svetu da na njegovu garažu postavimo koš, samo Vlado bi čuo kako ga mama zove na ručak. Niko od nas nije bio bog-zna-kakav talent ni dok smo igrali „koše“, a ni kasnije, kad smo počeli „basketati“, osim Seje, a ni Sejo nije bio baš talent nego je bio nenormalno visok za svoje, ustvari, naše godine. 

Doduše, možda jest Samir. Kad god bi došao s Grbavice, za njega smo se otimali. Usprkos podobroj dioptriji i tome što nije bio nimalo viši od nas, nekako je umio s loptom, a i furao se na neke NBA košarkaše čija je imena samo on znao izgovoriti bez greške. Na dan međuuličnog turnira Samir nije došao s Grbavice. Nije ni sutradan. Tek mnogo kasnije, kad se prvi i posljednji put poslije rata pojavio među nama, saznali smo da je četiri godine proveo u malom stanu u zgradi prema kojoj se spuštala ulica sa Vraca, u ormaru u kojem ga je, vjerovatno samo Bog zna kako, njegova majka Adnanova tetka, krila od četnika. 

Promijenio se, više mu nije bilo do basketa, doduše nije ni nama, ostario, sa još manje kose za frizuru koju smo uvijek smatrali „rijetko lijepom“, sa još većom dioptrijom i nekako poguren, kad bi sjeo na stepenice ispred Blaženkinih vrata, donja vilica mu je bila gotovo u ravnini koljena. 

Vladi ni škola nije nešto naročito išla. „Srednja žalost“, kako bi govorila učiteljica Nevenka, čije su opisne karakterizacije našeg školskog uspjeha i discipline naše roditelje najprije zbunjivale, a odmah potom bacale u očaj jer nikada nisu bili sigurni trebaju li nas izmlatiti kad se vrate s roditeljskog ili, ipak, pohvaliti. Vlado lektiru nije čitao, kontrolne je redovno izbjegavao, kad bi ga pitala, izvlačio bi se na šaptanje i mucanje, ali je više od svega volio prepisivati. Kad god bi mogao i o čemu god da je bila riječ. I svi su to znali, najprije učiteljica, a kasnije i nastavnici. No, usprkos tome, nikada ga niko nije uspio uhvatiti. Osim jednom, kad je, znajući da prepisuje od njega, Zoka pola diktata iz francuskog napisao ćirilicom. Ne sluteći ništa, Vlado je uredno precrtavao Zoranove hijeroglife. Premda razotkriven, Vlado je dobio dvojku za prvi dio diktata napisan ispravno, a Zoka keca jer je drugi dio diktata napisao pogrešnim pismom. 

Ni tada, a ni sada nisam razumio tu vrstu pravde, ali je činjenica da se Vlado i taj jedini put uhvaćen u prepisivanju uspio izvući. 

S druge strane, neće baš biti da Vlado nije ništa čitao. Kad bi nas uhvatio na okupu i bez teme za razgovor, Vlado bi najčešće pričao o srednjem vijeku. Samo njegovo znanje o srednjem vijeku nije bilo „srednja žalost“, nego „reš pečena petica“. Pričao bi o vitezovima, o oklopljenim ljudima i konjima, o mačevima i kopljima, rijetko bi se tu našla i poneka dama, ali samo koliko je bilo neophodno potrebno da se održi kontekst i kontinuitet priče; čim više ne bi bila potrebna, ženski lik bi se ili izgubio u nepoznatoj prošlosti ili udao za nekog princa iz dovoljno daleke zemlje da se ne uklapa u nastavak priče ili bi je Vlado, jednostavno, ubio natjeravši je da se iz nekog očaja baci sa vrha neke kule. No, najradije je pričao o srednjovjekovnim poreznicima: kako bi ujahivali u selo, upadali u kuće i sirotinji iz ruku otimali zadnju kokoš ili zadnju vreću kukuruza ili, još bolje, brašna. Ako bi se raja slučajno i pobunila, grubo bi joj odvratili: „Zakon je zakon!“. I kako bi, nakon što pokupe sve što je bilo za pokupiti i što ih je zanimalo, odjahivali dalje. Ili odveslali, ako ne bi bilo vjetra.

Mi smo, svi iz ulice, zakasnili na demokratiju. Nismo se stigli ni angažirati, ni aktivirati, niti dati svoj glas... Doduše bili smo maloljetni, ali to nas ne opravdava. Kao da smo to jutro, kad je osvanula demokratija, svi prespavali. Svi, osim Vlade. On koji je redovno kasnio na prvi čas bez obzira jesmo li prva ili druga smjena, kojemu je i veliki odmor bio kratak, a kamoli mali, koji je – i kad bi ga neko zvao da iziđe na ulicu – kasnio jer je uvijek imao još nešto završiti, baš to jutro je ustao na vrijeme.

Sa demokratskim promjenama promijenio se i Vlado. Prvog jutra poslije izbora prošao je između nas u nevješto sklepanom odijelu, ukrivo svezane kravate na košulji kojoj je kragna virila preko revera sakoa. Uzdignute glave još jednom je, posljednji put, odglumio kako se gura između nas, idući od jednog do drugog samo da bi se očešao o nas, Adnana je kao slučajno zakačio ramenom samo da bi vidio hoće li mu se ovaj izviniti – čak je na trenutak i zastao da sačeka riječi isprike; ne vjerujem da sam čuo Adnana da je išta prozborio: Vlado, jednostavno, nije bio neko kome se izvinjava, nego neko ko se izvinjava. Još sam manje vjerovao kad sam čuo Adnanovo „izvini“ iako ga Vlado više nije mogao čuti jer je već jezdio niz Sepetarevac. Da smo tada znali da je to jedno „izvini“ toliko toga možda moglo promijeniti, vjerovatno bi bilo brže, spremnije i glasnije... Ali nismo znali. 
Gledali smo za njim kako korača niz ulicu u prevelikim cipelama koje šklapću za njim, jednako prevelikom odijelu koje mu je spadalo s jednog ramena, s praznom aktovkom u ruci.

<h2>Ne idu pješice
</h2>

Bio je to posljednji put da smo Vladu vidjeli da ide pješice. Te večeri ga je pred kuću dovezao automobil, star i nekako ohrndan iako se sjajio. Vozač je izišao, otvorio Vladi vrata, postarao se da Vlado glavom ne udari o štok i potom ga ispratio do kapije neprestano pogledajući uz i niz ulicu. Vlado je konačno postao ulični mini star.&nbsp; 

I danas je sve podređeno samo jednom cilju - punjenju državne blagajne. Za to je Vlada spremna zavući ruku u svaki sirotinjski džep i okrenuti svaki kamen u potrazi za dragocjenom markom koju bi ubacili u budžetski bezdan. Kao da se radi o bunaru želja. Za sve to Vladi nije teško donijeti odluku. Odluku da se digne ruke od onih koji propadaju. Odluku o poskupljenju struje za domaćinstva, ali ne i za onu koja se izvozi. Odluku o poskupljenju plina. Odluku o višem PDV-u. Odluku o novom zaduženju. Ili još akciza. Za to se uvijek pronalaze riječi opravdanja... Vlado, Vlado... baš si krme.

Nikad nisu bili u raji i za raju: Vlado, Vlado... baš si krme!

Podaci Agencije za statistiku BiH pokazuju da u našoj državi još imamo nepismenih skoro 90.000 ljudi. Mirza Jusufović savjetnik je u projektu „Podrška obrazovanju odraslih“ njemačke organizacije GIZ u BiH, borac za opismenjavanje bh. stanovništva i ukidanje predrasuda koje ljudi imaju prema onima koji nisu završili osnovno obrazovanje ili bilo koje drugo. Kontinuirano radi na promociji obrazovanja odraslih i s vlastima u našoj državi na kreiranju zakonskih rješenja koja tretiraju ovu oblast. Svakog čovjeka koji počne učiti i mijenjati sebe nabolje smatra istinskim herojem, jer mnogi u BiH još stigmatiziraju ljude koji se odluče na ovaj korak.
Broj nepismenih u našoj zemlji pokazatelj je za ovog mladog čovjeka da posla još ima dosta i da treba raditi još bolje iz godine u godinu.

Borac za pismeniju BiH

Podaci dobiveni posljednjim popisom stanovništva u BiH govore da živimo u državi koja ima najviše nepismenih u regionu. Crno da crnje ne može biti!&nbsp;&nbsp; 
Još ako se zna da čak 33.184 popisane osobe uopće nisu odgovorile na pitanje jesu li pismene ili ne, te da u BiH imamo 1,2 miliona stanovnika koji su informatički nepismeni, statističke brojke odgovorne za takvu vrstu problematike u našoj zemlji moraju natjerati na hitnu i konkretnu (re)akciju. 

Nakon krvavog rata broj nepismenih u BiH naglo se povećao, a interes za opismenjavanje smanjio. No, taj se omjer do posljednjeg popisa stanovništva 2013. godine promijenio, jer je veliki broj stanovnika iskazao interes za školovanje i doškolovanje. 

No, veliki broj njih zbog teške materijalne situacije uopće nije u prilici proširiti svoja znanja, čak su u nekim sredinama roditelji primorani da zbog neimaštine ispisuju svoje dijete iz osnovne škole ili da svoje osnovce, koji su mahom odlični, ne mogu upisati u srednjoškolski sistem obrazovanja. 

Temeljita analiza zašto je takvo stanje na terenu, naravno, nikad nije provedena, jer se vlast s gorućim pitanjima građana rijetko kad hvata ukoštac. Pravo na obrazovanje je zagarantirano, zapisano je i među Božijim zapovijedima, ali u situacijama kada je potrebno odabrati obrok ili školu, naše najugroženije stanovništvo sluša glas stomaka, a ne razuma. 

Ako analiziramo ranija istraživanja i statističke podatke posljednjeg popisa stanovništva, evidentno je da se broj elementarno nepismenih smanjuje. Ne rapidno, ali se smanjuje. 

No, šta ćemo sa onih 38,7 posto stanovnika koji uopće ne znaju šta je kompjuter i koji su potpuni analfabeti u digitalnom dobu? Ako država nije, a evidentno je da nije, uspjela nepismenima osigurati papir i olovku, kako će onda informatički opismeniti armiju od 1,2 miliona stanovnika? Nažalost, nikako!

Obrok ili škola

Kao da već postaje redovna dnevna aktivnost nekoga sa Zapada da Bosnu i Hercegovinu apostrofira kao „uporište radikalnog islama“. Zabrinjavajući trend poprima razmjere histerije. 

Objede na račun Bošnjaka, autohtonog evropskog naroda, odavno su izgubile dodir s realnošću i zdravim razumom. Prednjači u tome, u posljednje vrijeme, manje ili više zvanični Zagreb. Turistička sezona je završena i od omiljenih gostiju, BiH i njen najbrojniji narod mogu se prevesti u mjesto opasnog življenja i za sebe i za susjede. 

Neko kao da Boga moli za belaj! Iako ga nema, nema ni ozbiljnih naznaka da će ga biti, on se stalno provocira! 

A belaja nema ponajviše, ako ne i isključivo, zato što Bošnjaci nisu tome skloni i s dubokim prezirom sve jače odbacuju nametanje nove ludačke košulje (nakon dejtonske), one radikalizma. Istina, ima radikala i u BiH. Budala i krivih drva nikad neće nestati. Ali se iz Zagreba nepostojeći, drastično predimenzionirani problem pokušava neštedimice gasiti benzinom. 

Kao da neko kroz priču o „hiljadama selefija i njihovih pristaša“ želi postati „tutor“ BiH. E, neće moći! Iako je ova država godinama izložena specijalnim ratovima stranih faktora, uključujući i hrvatski, ona je suviše žilava i jaka da bi joj se moglo podmetnuti kukavičije jaje utočišta za radikale i teroriste. 

Uostalom, nije li BiH prva usvojila izmjene zakona kojima se zatvorom kažnjava odlazak na strana ratišta!? Besmislicama o radikaliziranju Bošnjaka samo se pomaže „našim“ budalama. 

Ako je i Hrvatskoj stalo da se prevenira opasnost radikalizma, onda se i ona treba uključiti u izgradnju moderne države, obogaljene dejtonskom strukturom. A ne da potpiruje specijalni rat i pujda svoje balkanske špijune ovdje. 

Mi možemo prigovoriti Bakiru Izetbegoviću, kao „prvom u Bošnjaka“, svašta. On svojim djelima izdašno pomaže specijalni rat koji se vodi protiv Bošnjaka. Ali, on ovdje nije jedini i uskoro mu istječe politički rok trajanja. BiH je prepuna sagovornika s kojima se o pitanju mogućeg radikalizma može otvoreno pričati i odlučno djelovati. 

Ako zvaničnu Hrvatsku brine „radikalizacija“ BiH, neka objavi spiskove mudžahedina koje nam je 1993. godine, kada u ovu državu ni ptica nije mogla ući, poslala!

Lažna radikalizacija

Ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Vedran Mulabdić tokom dvogodišnjeg mandata uspio je da riješi jedan od gorućih problema koji je mučio kantonalnu, ali i policiju širom BiH. Naime, on je u potpunosti osamostalio i odvojio Upravu policije od Ministarstva. Time je Uprava postala finansijski neovisna ali i imuna na bilo kakav politički utjecaj. &nbsp; 
Zbog ovog poteza Mulabdić i komesar Mevludin Halilović dobili su pohvale i od OHR-a i Ureda specijalnog predstavnika EU. Dodatnu težinu daje i činjenica da su kolege iz Unsko-sanskog kantona došle da vide na koji način je to urađeno i da uče od sarajevske policije. 

Tokom mandata minstar je, u više navrata nabavljao i bolju opremu za policajce, automobile a uskoro će i 120 novih policajaca dobiti posao.

Vedran Mulabdić rođen je 1976. godine u Sarajevu. Radio je kao viši stručni saradnik u Ministarstvu sigurnosti BiH, a bio je i uposlenik MUP-a KS. Magistrirao je 2015. godine.&nbsp;

Ministar za reforme

Na jednoj je strani pravo, na drugoj pravda kada se govori o mogućnosti da presuđeni ratni zločinci u BiH ponovo odlučuju o našim sudbinama.&nbsp; 
Vidjeli smo da je moguće i nakon slučaja „Abdić“, kada se osuđenik za ratne zločine, krajiški „babo“ nakon zatvora ponovo našao na vlasti. Politika (bolje rečeno političari) sada lomi koplja zbog prijedloga SDP-ovog Denisa Bećirovića treba li ili ne Izbornim zakonom omogućiti onima koji su odrobijali da se ponovo domognu funkcije. Na bilo kojem nivou.

Aktuelnim Izbornim zakonom nema ograničenja za nekadašnje optuženike ili bivše stanare Sheveningena. Na izborne liste jedino ne mogu oni koji bježe od pravde ili su još na izdržavanju kazne. Vjetar je to u leđa Momčilu Krajišniku, nekadašnjem visokom funkcioneru SDS-a, u Hagu osuđenom na 27 godina za istrebljenje, ubistva, progone, deportacije, zločine protiv čovječnosti, da najavi povratak u prošlost. 

Prema pisanju srbijanskih medija, Krajišnik se već ozbiljno sprema za utrku za srpskog člana Predsjedništva BiH. 

Nemoralno je, ali potpuno istinito, da zbog toga nema nikakve dileme kod onih koji mogu odlučivati o izmjenama Izbornog zakona. U koji treba, kako navodi Bećirović, uvesti i zabranu kandidiranja presuđenim ratnim zločincima. Njegovi oponenti tvrde da to nije pravedno i da je Hag bio dovoljna kazna za zločince. Sad im, smatraju oni koji su protiv izmjena, ne treba nametati novu diskriminaciju.

Tako je Bosna i Hercegovina još jednom pokazala da je zemlja potpunih apsurda. Samo se kod nas može govoriti o diskriminaciji presuđenih ratnih zločinaca, samo kod nas se može dogoditi da ratni zločinac pomišlja ponovo u vlast, samo kod nas se može dogoditi da ovu temu aktueliziramo kao da nemamo stotine hiljada obespravljenih, nezaposlenih, diskriminiranih od vrtića do staračkih domova.

Samo kod nas jučer možeš biti ratni zločinac koji odlučuje o životu i smrti, pa sutra postati vlast, koja opet odlučuje o životu i smrti. Kakva diskriminacija!

Zločinci i izbori

Nema vjerodostojnije potvrde diskriminatornog odnosa prema Bošnjacima u entitetu Republika Srpska od dugogodišnjeg pravosudnog i policijskog iživljavanja nad imovinom Fate Orlović iz Konjević-Polja, baš kao što nema bolje potvrde otporu diskriminaciji od one koji pruža ova 74-godišnja starica. 

Ne da, kaže, svoje i upire prstom u sistem koji joj je oteo porodičnu imovinu da bi na njemu sagradio bogomolju druge vjere i tako pokazao moralnu prizemnost i sistema, ali i onih koji se u toj bogomolji mole. 

Tačno je da Fata Orlović počesto posjeti ljekare kako bi joj popravili zdravstveno stanje, ali je isto tako tačno da, kako onog dana kad je saznala da je u njenoj avliji napravljena crkva tako i danas, ne odstupa ni za cenat u svojoj namjeri da pravdi privede političke i vjerske zločince koji su oteli imovinu porodice Orlović.

Nakon što je petnaestak dana provela u bolnici, Fata se ovih dana vraća u Konjević-Polje. Želi da vidi ko je taj ko će obilježavati krsnu slavu u crkvi sagrađenoj na njenom imanju. Neka se, veli, ne igraju, jer ako već neće tužioci i sudije da presude po pravdi, „ima onaj koji presuđuje“ kad se niko ne nada.Fatina borba se nastavlja i pitanje crkve u njenoj avliji, sasvim sigurno, naći će se pred najvišim evropskim sudskim instancama.

Inat-nana

Trenutno na evropskom kontinentu nema diskriminiranijeg naroda od Bošnjaka koji žive Republici Srpskoj! &nbsp; 
Možemo se kladiti u šta god ko hoće, ali da su jednom narodu kao što je to slučaj s Bošnjacima u manjem bh. entitetu, oduzeta sva moguća ljudska prava, e, takav slučaj u Evropi od vremena Hitlerove vlasti do danas nije zabilježen.

Da spomenemo samo oduzimanje prava na maternji jezik, prava na rad u javnim i državnim institucijama, nerijetko i prava na svoju okućnicu, u kojoj, poput dvorišta Fate Orlović, može da nikne bogomolja vjere kojoj ne pripadate, pa čak i prava na posmrtne ostatke roditelja, braće, rođaka... 

I ove godine bošnjačkoj djeci u Republici Srpskoj nije dozvoljeno da uče svoj maternji, bosanski jezik. Školsku godinu u pojedinim sredinama ta ista djeca započela su u učionicama okićenim ikonama pravoslavnih svetaca i osveštani vodicom lokalnih sveštenika koji su ih obišli pred polazak u školu. 

Da nije slobode na Facebooku, teško da bi javnost saznala da bošnjačka djeca nastavu na maternjem jeziku u RS slušaju po vakufskim kućama i da zbog toga njihovi roditelji nemaju pravo na dječiji dodatak ni druge povlastice koje im pripadaju...

Što je najgore, nisu Bošnjaci diskriminirani samo kroz obrazovni sistem RS nego i u svim drugim segmentima, posebno kada je u pitanju pravo na zapošljavanje u javnom sektoru. 

Bošnjakinja se ne može zaposliti ni kao čistačica u domove zdravlja ili bolnice, u gradske škole, MUP-ove, biblioteke, pošte, elektrodistribucije… Dugogodišnjom diskriminacijom nad Bošnjacima u RS uspostavljena je matrica vladanja koja za cilj ima njihov novi, tihi, progon. Znači li naša šutnja i pristanak na tu situaciju?

Doktor za matematiku

Tako se to radi

Nemoralna trgovina

Čuvar tradicije i seoskih starina

Pogubljena vlast

Ili rob ili grob

Čudo od djeteta

Osvrt s američke verande: Ko je kome zmaj od papira

Nikad nisu bili u raji i za raju: Vlado, Vlado... baš si krme!

Borac za pismeniju BiH

Obrok ili škola

Lažna radikalizacija

Ministar za reforme

Zločinci i izbori

Inat-nana

Otvorena diskriminacija

Kolumne

Doktor za matematiku

Tako se to radi

Nemoralna trgovina

Čuvar tradicije i seoskih starina

Pogubljena vlast

Ili rob ili grob

Čudo od djeteta

Osvrt s američke verande: Ko je kome zmaj od papira

Nikad nisu bili u raji i za raju: Vlado, Vlado... baš si krme!

Borac za pismeniju BiH

Obrok ili škola

Lažna radikalizacija

Ministar za reforme

Zločinci i izbori

Inat-nana

Otvorena diskriminacija