- Aktivistkinja, seks-simbol, autorica, feministička ikona, producentica, ali iznad svega uspješna i talentirana glumica - ovim riječima je Alberto Barbera, direktor Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji opisao je Džejn Fondu (Jane), uručujući joj jednu od najvažnijih nagrada ove manifestacije – „Zlatnog lava“ za životno djelo.&nbsp; 
I zaslužila je to Fonda. Ne samo zbog intenzivne strasti koju ima na filmskom platnu nego i zbog činjenice da je riječ o 79-godišnjoj glumici koja je tokom svoje karijere prepoznata kao neko ko ruši sve granice konformizma. 

- Nikada nije prekasno. Ako ste hrabri i spremni da riskirate i skočite u nepoznato, možete da postanete ono što je trebalo da budete čak iako to nikada ranije niste bili – poručila je glumica. 

Osim što je sjajna u poslu kojim se bavi, poznato je da je ova holivudska ikona veliki borac za prava žena i LGBT osoba. Bila je jedna od prvih javnih ličnosti koja je ustala protiv ratova u Vijetnamu i Iraku. 

Džejn Fonda rođena je u Njujorku 21. decembra 1937. godine. Filmsku karijeru započela je šezdesetih godina, a dobitnica je i dva Oskara, za najbolju glavnu glumicu&nbsp;u filmu "Detektiv Klut" te u filmu "Povratak kući".

Ruši sve granice konformizma

Politika i fudbal jedine su ozbiljne teme svake poštene kafane na Balkanu. U kafani svi znaju ko će pobijediti na izborima u Rudom i koja je zadnja linija trebala istrčati protiv Kazahstana. &nbsp; 
Sve su to priče u kojima nema ništa osim dima, ali ponekad poleti i poneka varnica, pa se može čuti pitanje: Pa zar zaista nema niko drugi ili bar mlađi?

Kafanski mudraci u pitanju ne misle na bekove nego na predsjedavajuće i na ministre, na premijere i na načelnike. Neko drugi ili bar mlađi vjerovatno bi uspio raspetljati za sedam dana ono što drugi ne mogu dvije decenije. 

Ako su i danas ključna pitanja zašto jedan narod nije konstitutivan, zašto se drugome ne priznaje jezik, a treći nema svoj kanal, onda je zaista vrijeme da se zapitamo živimo li u ludnici. 

Jednačina je jednostavna: Bošnjaci nemaju sva prava u RS, Srbi nemaju sva prava u dijelovima FBiH, a Hrvati nemaju sva prava ni u RS ni u FBiH. Ali, da li je zaista moguće da niko ne umije riješiti ovu jednačinu? Zar zaista niko ne umije razdriješiti Gordijev čvor koji je svima nama napravljen oko vrata?

Toliki fakulteti, seminari i forumi. Tolike plaće, naknade i apanaže. Tolika putovanja, rukovanja i slikanja. I sada se čini da je sve bilo uzalud, jer se neprestano vrtimo u istim problemima. Kvadratura kruga zatvorena u konstitutivni trougao. Ili put do pakla popločan konstitutivnim namjerama? Put do pakla – sigurno. 
U dobre namjere više niko i ne vjeruje.

Dobre namjere

Naša zemlja ima višedecenijsku tradiciju u metaloprerađivačkom sektoru, koji je uvijek bio nosilac privrednog razvoja. Fahir Humić počeo je raditi u zanatskoj radnji za preradu metala „Index“ u Gračanici, a sada je vlasnik i generalni direktor istoimene kompanije, koja niže međunarodne uspjehe i konstantno se širi.

Najveći uspjeh postigao je 2015. probojem na tržište Evropske unije, posebno Švedske, Danske, Austrije i Njemačke, a iz godine u godinu bilježi rast prometa. 

U njegovoj kompaniji nema neosiguranog radnika i loše plaće, studentima mašinstva i srednjoškolcima nudi stipendije, uz uvjet da u njegovoj kompaniji odrade praksu. Tako dolazi do dobrih radnika.

Poznat je među poslovnim ljudima kao menadžer koji u svemu želi biti najbolji, lokalni političari dovode ambasadore i privredne delegacije iz raznih zemlja u njegovu kompaniju i pokazuju je kao primjer uspješnog biznisa.

Humić je počeo gradnju dvije nove proizvodne hale u Gračanice u vrijednosti od 20 miliona maraka. Njegova kompanija trenutno zapošljava 150, a nedostaje joj još 50 radnika.

Od zanatlije do biznismena

Ne prestajem se iščuđavati nad pitanjem šta je bio stvarni motiv Bakira Izetbegović da bajramski intervju da Saffu. Moje čuđenje je tim veće jer sam imao jedan razgovor sa njim na ovu temu – jedini razgovor nakon njegovih jadnih i gladnih sedam godina stolovanja u zgradi Predsjedništva BiH, piše Nedžad Latić u kolumni za <a href="http://thebosniatimes.ba/clanak/9468">The Bosnia Times</a>.Nedavno su slike posljednjeg čamca za spašavanje sa Titanika isplivale na internet i tako skrenule pažnju javnosti na priču o zaboravljenim žrtvama ove katastrofe čija je sudbina u mnogome bila još strašnija od onoga što su doživjeli putnici koji su ostali na brodu. Čamac "Collapsible A" bio je posljednji čamac za spasavanje koji je napustio Titanik. Zapravo, on nikada nije spušten u vodu već je u panici bačen nakon što je brod počeo tonuti vertikalno stvarajući smrtonosan vrtlog. Prilikom pada jako je oštećen i uskoro je i sam bio polupotopljen. Čamac je nekontrolirano počeo plutati dok su se desetine ljudi očajnički pokušavali popeti u njega. Croissant i baklava Čitajući ovu strašnu priču i saosjećajući sa stradalnicima zadobio sam viziju od koje sam se naježio. Koliko god ova nesreća bila neponovljiva u svojoj tragičnosti, na neki način u prenesenom značenju ona me podsjetila na tragediju bosanskih muslimana. To šta su bosanski muslimani doživjeli prilikom agresije na njihovu domovinu već sam uspoređivao s tragedijom Titanika. A ovo što preživljavaju preživjeli sa „bošnjačkog Titanika“ nakon rata, skoro da je uporedivo sa slikama čamca za spašavanje koje su ovih dana isplivale na internetu. Ako sam i pretjerao sa ovom parabolom, usuđujem se upotrijebiti je u ovoj kolumni kako bih bar pokušao ukazati na pogubnost opće nacionalne politike koju vodi bošnjački lider Bakir Izetbegović, pa mu u dobroj mjeri u tome asistira, svjesno ili ne, i sam reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović. Taman kad sam pomislio da je vrijeme nacionalne bruke i sramote prošlo i da je slavljenje „hižaslavlja“ zaboravljeno, te da ćemo u miru i dostojanstvu bajramovati, Izetbegović se potrudio da nam i ovaj bajram pokvari kada je odlučio da se obrati naciji bajramskim intervjuom datom proselefističkom portalu Saff! Haman da to običan svijet nije ni primijetio jer je u posljednje vrijeme Izetbegović dao bar desetak intervjua sličnog, opet haman, istog sadržaja. Ali, svakako da su primijetili oni koji veoma brižno i ažurno prate i bilježe šta radi i šta govori nacionalni lider Bošnjaka. To najbolje demonstrira Miroslav Tuđman u svojoj polemici sa njim koji njegovog oca rahmeli Aliju Iztebegovića optužuje upravo za ove „grijehe“ koje on javno čini. Nekoliko je kardinalnih greški Bakir Izetbegović počinio sa tim intervjuom, a najveća je dojam da on nije prestao tajno šurovati sa selefističkim krugovima u Sarajevu i da sad javno i otvoreno surađuje sa njima! Tako se on u tom intervju okomio na Sebastijana Kurza, Miloša Zemana i Kolindu Grabar- Kitarović, etiketirajući ih islamofobima zbog njihovih kritika o radikalizacija balkanskih muslimana, iako se nikako njih troje ne mogu staviti pod isti kišobran. Da, upravu je Izetbegović kad kaže da je Zeman prononsirani islamofob, ali zar ga kao takvog ne osuđuje cijela Evropa. Zar Kolindi nije prije par godina dodijeljena plaketa „Isa-bega Isakovića“ kao „kraljici Balkana“, koju joj je uručio šizofreni savjetnik Bakira Izetbegovića?! Zar, opet prije par godina, prilikom stoljeća islama u Hrvatskoj nisu reisul-ulema Husein Kavazović, Tayip Erdogan, kao i Bakir Izetbegović izrekli salve pohvala pred predsjednicom Hrvatske kako je Hrvatska primjer Evropi po blagostanju muslimana?! Potom je reis-ul-ulema Kavazović sa delegacijom koju je predvodio nezvanični bošnjački ideolog Hilmo Neimarlija, posjetio mađarskog predsjednika Viktora Orbana, da bi mu ovaj ukazao sve (vjerske) počasti! To je bila takva blamaža i nacionalna sramota koju je priredio Bošnjacima ideolog Neimarlija, da je još ni reis, kao ni Izetbegović nisu ni svjesni! Zar se može zaobići Orban kad je islamofobija u pitanju?! Ne može! Kurzova izjava o plaćanju muslimankama da nose hidžab jeste diplomatski gaf koji je ovaj mladi ministar počinio na onsovu dezinformacija koje je dobio od nekih balkanskih lidera. To je sigurno sasvim razložno objasnio austrijski ambasador koji je tim povodom posjetio reisa Kavazovića. Ali, Kurz se nikako ne može etiketirati kao islamofob kakvim ga je Izetbegović „ocrnio“ u Saffu. Tim prije jer je on nasljednik pokojnog Alojza Mocca, bez kojeg sigurno ne bi Bosna i Hercegovina bila priznata kao država i to prije same Hrvatske! Znajući sve to Bošnaci i danas više vole Kurzov croissant/polumjesec, iako ne znaju njegovo simboličko i islamofobično značenje, nego Erdoganovu, a vala i Bakirovu baklavu, kojom slade sve svoje bajrame. Tim prije jer se Izetbegović nikad nije udostojio ograditi, distancirati, a kamo li kritizirati mnogo teže, ksenofobičnije i uvrijedljivije izjave koje Erdogan odašilje sa Bosfora prema Evropljanima, dakle kršćanima! Ako je kršćanska Evropa toliko islaofobična kakvom je predstavlja Erdogan, a evo i Izetbegović, zašto već desetljećia milioni muslimana hrle prema Evropi, i kršćanskom Zapadu uopće, kao muhe na med?! Shvatanja koja Bakir mora ispraviti! Da se razumijemo, ne mislim da su Izetbegovićeve verbale ni blizu uvrijedljive niti otrovne kao Erdoganove i ne vjerujem da bi mu iko od prozvanih tu kritiku uzeo za zlo. Kao&nbsp; što mislim da zaoštravanje odnosa Hrvatske sa Bošnjacima nije reakcija na bošnjačku aktualnu politiku, već da je to isključivo odgovor na utjecaj Erdogana na samog Izetbegovića, s kojim, kako tvrde neimenovani izvori sa Pantovčaka, skoro svakodnevno razgovara. Ako mi ovaj međunarodni apsket Izetbegovićevog istupa nekako i može „stati u glavu“, ne prestajem se iščuđavati nad pitanjem šta mu je bio stvarni motiv da bajramski intervjuda Saffu. Moje čuđenje je tim veće jer sam imao jedan razgovor sa njim na ovu temu – jedini razgovor nakon njegovih jadnih i gladnih sedam godina stolovanja u zgradi Predsjedništva BiH. Potom, ne znam da je rahmetli Alija ikad dao intervju ovom listu. Moguće, ali prosto ne vjerujem da je smio to učiniti nakon nekoliko opasnih (ne)djela koja su se pripisivala selefijama nakon rata, poput ubistva hrvatskih povratnika u konjičkom selu Kostajnica koje je počinio Muamer Topalović, pripadnik organizacije i grupacije koja je osnovala ovaj list. Kako je, onda, Bakir Izetbegović, nakon atentata u Rajlovcu na pripadnika OS BiH smio i pomisliti da se kao državnik primakne ičemu što tukne na „vjerski radikalizam“?! Evo nekih od mogućih odgovora! Moguće je da se Izetbegović i sam boji selefija, pa ih je ovim činom htio umiriti. Malo je vjerovatnije da je ovim činom Izetbegović iskazao zahvalnost Saffu i svim selefijama za odanost SDA-u, kao i njemu samom u obračunu sa njegovim oponentima, posebno sa Fahrudinom Radončićem. Opasniji motiv bi bio da svojim poistovjećivanjem s radikalnim selefijama šalje poruku međunarodnim protivnicima s kim će imati posla ukoliko ga pokušaju odbaciti kao bošnjačkog lidera, sa čime se vrlo ozbiljno spekulira u sarajevskim diplomatskim krugovima. A dramatično opasna sumnja bi bila da je Izetbegović ideološki konvertirao od ideja „Islamske deklaracije“, koje je nedavno srčano preporučivao za čitanje mladim turskim političarima, ka idejama knjige „Shvatanja koja trebamo ispraviti“. Radi se o knjizi Imada El Misrija, egipatskog „mudžahedina“ koji je protjeran iz BiH. Ovo militantno selefističko štivo smatra se ideološkim udžbenikom bošnjačkih selefija jer je, navodno, u njemu dorađena „Islamska dekleracija“. Cilj ove knjige je bukvalo odstraniti shvatanja bosanskih muslimana koja odudaraju od selefističkog koncepta, ne samo vjere, već i politike. Tako su po El Misriju, politički koncepti i ideologije poput socijalizma i kapitalizma, pa čak i same demokratije u potpunoj suprotnosti sa islamskim konceptom uređenja države i društva! Moj strah da je ovakva ideološka konverzija Bakira Izetbegovića moguća proizilazi iz činjenice da se radi o osobi sa vrlo skromnim vjerskim znanjem, pa tako i razaznavanjem islamističkih ideoloških pravaca. Ako se to desilo, onda slike posljednjeg čamca za spašavanje sa Titanika koje su isplivale na internetu mogu biti realne glede sudbine bosanskih muslimana, pa tako i samog dina i islama!, piše Nedžad Latić u kolumni za <a href="http://thebosniatimes.ba/clanak/9468">The Bosnia Times</a>.

The Bosnia Times | AL(MUDŽAHEDIN)IJA! Latić: Ko nas vara nije naš!

Ni posljednji susret Milorada Dodika, iako pod američkim sankcijama, s neprikosnovenim srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem i njihova nova beogradska deklaracija ne zabrinjava previše službeno Sarajevo. 

Nažalost, Bakir Izetbegović započeo je privatni, ali i neshvatljivi atavistički rat riječima s drugim pripadnikom balkanske ratne generacije Miroslavom Tuđmanom koji, također, pristrasno brani lik i djelo svoga oca Franje. A Tuđman stariji je sa Slobodanom Miloševićem, valja to stalno imati na umu, pokušao fatalno podijeliti BiH; da nije bilo Amerike i svijeta, možda bi u tome čak i uspjeli. 

Sumnju pak da se od toga ne odustaje ni danas, drugim sredstvima i na drugi način podgrijava najava kako s desne strane Drine, evo, opet dolazi nova svesrpska deklaracija. 

Iako upakovana u dejtonski vokabular, sve to već u startu budi prizvuk zloglasnog Memoranduma (Srpske akademije nauka i umetnosti - SANU), koji je 90-ih poslužio kao ideološka platforma za srbijanska ratna razaranja u BiH i Hrvatskoj prije svega. Dakako, praštati treba, ali zaboraviti se ne smije!

I pored svega, predsjednik Srbije je dobrodošao u Sarajevo, jer region mora naprijed, a nema ni alternative za zajednički put ka euroatlantskim integracijama. To je vrijednosno koliko i demokratsko opredjeljenje, pa nema povratka u prošlost, kao ni skretanja na Istok.

No, Vučića bi opet trebalo podsjetiti da se u Sarajevo više ne dolazi s prtljagom iz 90-ih, ili zamaskiranim aluzijama, a kamoli nekim modificiranim programom da se vratimo u to doba. On prije drugih treba staviti sebi u glavu, baš kao i Tuđmanov nasljednik u Zagrebu, i da Bosna nije Bakir Izetbegović. 

BiH je suverena država, članica UN-a, s moćnim globalnim prijateljima, koji su to opet spremni dokazati. I koji ne prihvataju neselektivno vezivanje bosanskih muslimana za nasilni ekstremizam radi opasne, domaće političke agende.

Deklaracija ili memorandum

Sve je bilo spremno za veliku proslavu, no pri planovima za obilježavanje 70. rođendana Ferrarija zanemarena je jedna sitnica, koja se zove Luis Hamilton (Lewis). 

Italijani su navikli da njihovog sunarodnjaka odavno nema na najvišem postolju neke utrke Formule 1, ali očekivali su da makar tamo bude vozač njihove ekipe. Međutim, ni to se nije desilo, a čuvenom stazom u Monci jučer je prohujao Hamilton. 

Britanski vozač, koji juriša na četvrtu titulu svjetskog prvaka u Formuli 1, bio je najbrži u svom Mercedesu, ostvarivši šestu pobjedu u sezoni, svoju treću u Monci, a ukupno 59. u karijeri. Na taj način, Hamilton je prvi put ove sezone preuzeo vodstvo u ukupnom poretku vozača. 

Bio je to sjajan epilog utrke u Monci za 32-godišnjeg Britanca, jer se dan prije osamio na vrhu poretka broja osvojenih „pole positiona“ u karijeri. Sada ih ima 69, jedan više od legendarnog Mihaela Šumahera (Michael Schumacher).

Pokvario Ferrariju rođendansko slavlje

Silne su bajramske čestitke ovih dana, što putem javnih medija, što putem telekom operatera, što na prijemima i bajramskim sohbetima, stigle na adrese muslimanskih vjernika u BiH, ali i širom svijeta. 

Da nam bude onako kako to u pismenim i usmenim željama stoji, koje smo čuli i pročitali ovih dana, rahatluku i sreći, bar kod nas u BiH, ne bi bilo kraja. Potrudili su se i domaći zvaničnici da uz čestitke otpreme hiljade toplih, emotivnih riječi sadržanih u bajramskim željama jednih drugima. 

Neki što se zaista raduju blagdanu svojih komšija muslimana, neki tek onako, protokolarno, a neki čisto ne bi li im „u trećem pokušaju“ pošlo za rukom da se predstave poštovaocima vjerskih osjećanja onih koji ne pripadaju njihovom svjetonazoru, iako su se prethodnih 365 dana trudili da i slikom i riječju pokažu da ih ne poštuju. 

Kako izgleda iskrena čestitka najbolje je pokazao Zoran Zaev, novoizabrani premijer Makedonije, koji je skupa s muslimanskim vjernicima u Mustafa-pašinoj džamiji u Skoplju u petak saslušao bajramsku hutbu. Nema boljeg primjera izražavanja poštovanja prema vjerskim osjećanjima jednog naroda, a ni bolje poruke jednog državnika da u zemlji koju predstavlja želi graditi odnose u kojoj će ljudi uvažavati jedni druge, bez obzira kojoj vjeri ili naciji da pripadaju, kao što je ova koju je odaslao Zaev. 

Da ne govorimo o praksi gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, koji ne propušta nijedan muslimanski blagdan, a da ga ne proslavi skupa s istinskim vjernicima u njihovoj džamiji. Takva praksa ne samo da je dio sveukupnog poštovanja vjerskih prava muslimana u Hrvatskoj već je fundament na kome se gradio odnos prema Islamskoj zajednici Hrvatske koja nema nijedno neriješeno pitanje koje se tiče prava muslimana u toj zemlji. 

Teško da je iz ovih primjera išta naučila bh. politička elita s Draganom Čovićem, Bakirom Izetbegovićem, Mladenom Ivanićem ili, još teže, s Miloradom Dodikom na čelu. Zato malo ko i vjeruje u iskrenost njihovih čestitki. Ustvari, ne vjeruju ni oni sami!

Test iskrenosti

Niko tako stručno i argumentirano već godinama ne analizira demografsku sliku Bosne i Hercegovine kao što to radi statističar i demograf, univerzitetski profesor dr. Hasan Zolić. 

Desetine i desetine njegovih stručnih radova, intervjua i izjava datih domaćim i stranim medijima glas su upozorenja da bi BiH, zbog iseljavanja radno i biološki produktivnog stanovništva, ali i pada prirodnog priraštaja, u doglednoj budućnosti mogla postati zemlja staraca. 

Njegove izjave su oslobođene svakog političkog ili bilo kakvog drugog utjecaja i sve što govori, govori na osnovu utvrđenih i neumoljivih matematičkih pokazatelja. Glas profesora Zolića za sada u državi malo ko čuje, a i oni koji čuju prave se da nisu čuli. Prosto zato što nemaju akciju kojom bi odgovorili na uporne apele da se zaustavi val iseljavanja mladih iz naše zemlje i ujedno ohrabrilo one koji su davno otišli da se u zemlju vrate i tu nastave svoj život.

Sva priča o nacionalnoj ugroženosti jednog, drugog ili trećeg naroda u BiH, prema tvrdnjama profesora Zolića, pada u vodu pred činjenicom da je pripadnika i jednog i drugog i trećeg naroda svaki dan sve manje u BiH, da su cijela područja prazna, da se zatvaraju škole itd... Zaista, ima li iko da odgovori na pitanja koja uporno postavlja profesor Hasan Zolić?!

Poslušati glas struke

U ovom spisu ne želim se baviti osobinama ukupnog krajiškog stanovništva, nego samo onog njegovog dijela s kojim sam uspio steći neko iskustvo i o kojem sam slušao od onih koji su ga mnogo bolje poznavali zbog dugogodišnjih kontakata kroz zajednički život na određenim prostorima Bosanske krajine, a i iz etnografskih i etnoloških radova koje su vršili saradnici Etnografskog muzeja Bosanske krajine koji je između dva rata bio organiziran i aktivno istraživao krajiški prostor i stanovništvo, a koje je objavljivao časopis što ga je Muzej izdavao. &nbsp; 
Prisilno katoliciziranje

Radi se o stanovništvu gornjeg Zmijanja koje obuhvata naselja Gornje i Donje Ratkovo, Sitnicu, Kadinu Vodu, Bunareve, Čađavicu, Podrašnicu i Orahovljane kao i Mednu i Pecku, a to znači naselja između kojih protiče Sana od svojih izvora prema Ključu kao i stanovništvo koje je naseljeno u gornjem toku Sane, a to znači ono iz Gornjih i Donjih Vrbljana, Gornjeg i Donjeg Ribnika, Slatine, Crkvenog, Vučije Poljane, Potoka, Srnetice, a niz Sanu iz Previje sve do onog koje je naseljavalo Zablaće, Velećevo i Dubočane. 

U tim krajevima su se nalazila sela s pretežno vlaškim stanovništvom, ali i veći broj sela s muslimanskim, i to kako na Zmijanju i Orahovačkom polju tako osobito u dolini Sane od Sredica, Velija i Rastoke sve do Previje, Velećeva i Dubočana. 

Najveći broj vlaškog stanovništva doseljavao se slijedeći osmanska osvajanja i dolazilo je iz Hercegovine, Crne Gore, a kasnije i iz Dalmacije, kao i dalmatinske Zagore, te Like i Krbave, pogotovo onaj njegov dio koji je prelaskom na teritorij pod osmanskom vlašću želio da izbjegne prisilno katoliciziranje Vlaha pravoslavne vjere koji su pod pritiskom Venecije postajali katolici i u određenom smislu služili kao udarna snaga venecijanskih akcija prema Bosanskoj krajini. Ti optanti za katoličanstvo su dobili ime Morlaci i isticali su se velikom okrutnošću u postupanju sa stanovnicima u krajevima u koje su povremeno prodirali ili koje je Venecija uspjela oduzeti Osmanlijama. 

Kako su se pod određenim okolnostima neki krajevi Bosanske krajine praznili od prvobitnog stanovništva, kao što je to bio slučaj u Podgrmeču, Potkozarju i Lijevče polju, koje se iseljavalo zbog saradnje sa austrougarskom vojskom osobito prilikom upada austrijske vojske u Bosnu i njenog pokušaja da osvoji Banju Luku i obnovi tzv. Jajačku banovinu, tako se stanovništvo nadomještalo doseljavanjem pravoslavnog stanovništva koje se polagano iz Like i Dalmacije naseljavalo niz padine Grmeča i Kozare, kao i u plodne krajeve doline Une, Sane i Vrbasa.

Istovremeno, budući da je najveći teret i žrtve odbrane granica Bosne nosilo bošnjačko stanovništvo, koje je zbog toga imalo velike gubitke, to su se u Bosansku krajinu, ali u manjoj mjeri, naseljavali i Bošnjaci preostali na nekim područjima koji su pali pod vlast Austrije. 


Velike razlike


Ovo stanovništvo, ne samo zbog različitosti etničkog porijekla nego i zbog okolnosti pod kojima je živjelo prije nego što se stacioniralo na prostoru Bosanske krajine, nosilo je vrlo različite osobine i proizvodilo bogatstvo običaja u svim oblastima života, od jezičkih osobina, načina života, gradnje kuća, crkava, zvonika i gospodarskih zgrada, od vrste ekonomije kojom su se bavili, odnosno zanata koje su poznavali i primjenjivali, kao i načina života u porodicama, zadrugama i drugim institucijama koje karakteriziraju život, a pokazivale su velike razlike. 


U ovom spisu ne želim ispitivati i prikazivati sve te okolnosti koje su formirale stanovništvo Bosanske krajine i njihove međusobne odnose, želim samo prikazati neke zanimljive likove karakteristične za određene krajeve i određeni način života, običaje i način postupanja, kako bi oni koji nisu imali priliku da upoznaju taj svijet shvatili da je taj svijet bio veoma raznolik, da je vjera uglavnom bila jedina poveznica u stvaranju nekakve društvene svijesti i da su u svim drugim aspektima života postojale razlike koje tek u novije vrijeme bivaju prevaziđene i prestaju biti vidljive kroz činjenicu da moderni život briše mnoge specifičnosti i razlike i nameće iste oblike života onima koji su nekada u tome bili veoma različiti. 


Da obratim pažnju na svijet u kojem sam živio ili bolje rečeno koji je sa mnom i mojom porodicom i onim ljudima koje sam smatrao bliskim živio zajedno dijeleći zemlju, različita civilizacijska i kulturna dobra, ali pokazivao i određene razlike, navelo me je iskustvo, jer sam ljude moje šire okolice i različitih oblika ponašanja i života veoma rano upoznavao i u svojoj kući i kroz veze između njih i moje porodice, ali i kroz putovanja. 


O tim ljudima sam, osim toga, slušao mnogo kroz priče mojih bližnjih, ali i kroz česte kontakte sa zanimljivim osobama koje su se po mnogim osobinama razlikovale od onog kruga u kojem sam ja živio, a zatim i kroz kontakte koje sam sa svijetom koji bih nazvao stanovnicima Bosanske krajine i dijela srednje Bosne upoznavao tako što sam odlazio s ocem u lov, što sam putovao u posjete mojim rođacima koji su živjeli u mjestima koja su bila locirana u centrima koji su bili naseljeni ljudima određenih osobina i načina života, ali i kroz moje partizansko iskustvo, kada sam pješice prošao cijelu srednju Bosnu, Bosansku krajinu, kao i kraj koji se naziva Tropolje ili Završje, a označava onaj dio Bosne koji je u bosansku državu bio uključen akcijom Vukca Vukčića i njegovog sina Hrvoja Vukčića Hrvatinića. 


Tako sam vidio, osjetio, čuo i upoznao mnogo toga što je zanimljivo i što otkriva neke osobine ljudi mog užeg zavičaja, a o kojima se malo zna i koje su potisnute prevladavanjem novih ideja, načina života i ponašanja, tako da, ako bismo sudili po današnjem stanju i načinu života tih ljudi, ne bismo mogli pomisliti da su oni nedavno izgledali sasvim drugačije ili barem da ih je veliki dio tako izgledao.

Akademik Muhamed Filipović: Svijet u kojem sam živio

Ko nam je kriv? Ne nogometnoj reprezentaciji BiH, već nama, koji, tvrdoglavo umišljeni, uporno od njih očekujemo nešto više. Čekamo da pobjeđuju, jer se to podrazumijeva, i mi to zaslužujemo, a ni sami ne znamo zašto. Isto kao što u očaju čekamo da nam u Sarajevu uoči Bajrama uključe vodu ili struju. I to se, naravno, podrazumijeva, jer je nemoguće da bude drugačije od onog što mi hoćemo. I ko nam je onda kriv? 

Ovdje se ne podrazumijeva ništa. To što imamo nekakvog Edina Džeku, Miralema Pjanića ili Asmira Begovića ne znači da će sataraš koji čine zajedno s nekih desetak fudbalski polupismenih likova upitnih psihokarakternih osobina biti dobrog ukusa. 

Isto kao što se ne podrazumijeva da selektor Mehmed Baždarević nakon fudbalskog ispljuvka plavo-žute boje u Nikoziji podnese ostavku, što bi svaki iole moralan čovjek na njegovom mjestu morao učiniti, bez obzira šta bi ispod svog moralnog oklopa iskreno mislio o tome. Pa nakon Kipra ostavka se mora podnijeti, i tačka! To očekuje armija Bosanaca i Hercegovaca, isto kao što očekuju da im neko usliši želje i dovede vodu u kuće kao trajnu kategoriju. Meša bi morao znati da mora biti drugačiji. 

Budimo realni. Kakva god da je, nogometna reprezentacija BiH je bolja od države koju predstavlja. To što oni ne pobjeđuju, ne znači da su loši i da im trebamo prirediti grupnu giljotinu pred zgradom Predsjedništva BiH, već je problem što mi tako tvrdoglavo mislimo da su bolji nego što jesu. I ko je tu kriv? Oni što ne mogu ispuniti naša očekivanja ili mi, koji očekujemo previše i pljujemo ih kada nas iznevjere?

Na kraju, šanse za baraž nisu izgubljene. „Samo“ su mogle biti drastično povećane. Ali, zar nam nije više dojadilo govoriti da „ima još šanse za baraž“, jer je taj izraz na ovim našim nesretnim prostorima odavno postao sinonim za „bit će bolje“ uz propratno ponižavajuće tapšanje po leđima. A nikada ne bude bolje.

Budimo jednom iskreni prema sebi i odgovorimo na pitanje - trebamo li ovakvi uopće ići bilo gdje? Je li preksinoćnja antipropaganda fudbala i po čemu treba biti dijelom planetarne smotre? Onakva, definitivno ne treba. I prestanimo misliti da ovakvi trebamo nekom drugom osim samima sebi, koji u reprezentaciji, u nedostatku vode, struje, vakcina, zavoja i svega ostalog vidimo hranu za naša ega. 

Poente nema. Reprezentacija BiH je u veoma neugodnom trenutku, u kojem se krivica mora podijeliti na previše dijelova. Kao i sve u ovoj zemlji. Kriv nije niko, krivi smo svi što šutimo i trpimo sve što nam se naklatilo na leđa.

Ko nam je kriv

Zaštititi slabog, obići bolesnog, nahraniti gladnog je ono čime se već pet godina vode članovi Udruženja „Pomozi.ba“. Glavna spona između onih koji hoće da pomognu i onih kojima je pomoć uistinu potrebna je Elvir Karalić, koji je u oktobru 2012. godine putem Facebooka osnovao humanitarnu organizaciju.

Upravo on i njegov mali tim ljudi zaslužni su što će 300 bolesnih, starih, iznemoglih i siromašnih danas biti ozarenih lica kada im na vrata pokucaju članovi ovog udruženja i donesu kurbane. Tako će i oni, barem nakratko, osjetiti radost Bajrama i provesti ga za malo bogatijom sofrom. 

Da nema heroja poput Elvira Karalića i dobrih ljudi koji svojim donacijama pomažu rad ovog udruženja, mnogi bi bukvalno i skapavali od gladi. No, mladi Elvir i njegova vrijedna ekipa dobro znaju da se vjera ogleda u tome koliko si spreman pomoći drugome, jer u hadisu se kaže: „Nije pravi vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.“

U okviru akcije "Obrok za sve" ove godine prikupljeno je na desetine tona kurbanskog mesa, koje će se, osim ovog Bajrama, kao i prošle godine, kada je skupljeno 15 tona, kroz svakodnevne obroke dijeliti siromašnim i starim licima.

Ruka pomoći

Međunarodni dan nestalih i u BiH je obilježen protestima, konferencijama i zaključcima, parolama i balonima koji su odletjeli u nebo s preklinjućim porukama porodica koje traže svoje najmilije... 

Kao i svih prethodnih godina, na protestima smo gledali ista lica majki, samo starija i tužnija, koje mole nekažnjene katile svoje djece da im kažu gdje su sakrili njihove kosti... 

I ovaj Dan nestalih, kao i svi oni koje smo u periodu iza nas obilježavali, teško da će ijednoj majci olakšati teret vlastite nemoći pred moći zločina i zločinaca koji su im poubijali i još ubijaju djecu, bez obzira an to koliko se svijet trudio da pokaže da misli na njih i saosjeća s njima.

Teško da će za hiljade majki koje traže kosti svoje djece Bajram biti dan za radost i druženje. Ne samo za one iz Srebrenice koje su i u srijedu po ko zna koji put podigle svoj glas protiv zločina šutnje nego i za one iz Sirije, Mjanmara, Jemena i diljem širokog svijeta gdje ubijaju nevine i njihova tijela skrivaju da nikad ne budu pronađena.

Na prostoru bivše Jugoslavije, zahvaćenom ratom devedesetih godina, prema zvaničnim podacima, traga se za više od 12.000 osoba. Samo u BiH ih je više od 8.000, od toga najviše Bošnjaka. No, bez obzira an to kojoj naciji ili vjeri da pripadaju, porodice žrtava zaslužuju da saznaju istinu o njihovom nestanku i da posmrtne ostatke svojih najmilijih dostojanstveno sahrane. 

Podsjećanje na mnoge nestale u BiH, ali i svijetu, ne smije ostati zabilježeno samo kao dan u kojem će se svojim parolama natjecati pojedine nevladine organizacije, iznova tražeći šansu za još jednu međunarodnu donaciju namijenjenu traganju za nestalima. Međunarodni dan nestalih prilika je da se svi pogledamo u oči i upitamo šta smo to uradili da nestalih bude što manje.

Zločin šutnje

Povodom obilježavanja 828. godišnjice izdavanja Povelje Kulina bana, Zeničanin Nedžad Agić (52) odlučio je biciklom prijeći put od svog grada do Dubrovnika, gdje se nalazi primjerak ovog dokumenta. 

Na ovaj način Agić želi obilježiti godišnjicu Povelje, želi udahnuti dah predaka i, ujedno, pokazati ljudima da je biciklizam zdrav i ekološki prihvatljiv prijevoz.

Taj poduhvat poduzima već četiri godine. Put Dubrovnika krenuo je iz Zenice jučer ujutro. Nakon 177 kilometara i 11 sati vožnje, oko 19 sati stigao je u Mostar. S osmijehom na licu. 

Danas će ga u Dubrovniku dočekati gradonačelnik Mato Franković, a Agić ne dolazi praznih ruku. Nosi poklone, jednu knjigu o bosančici i Povelju napisanu tim pismom. Kaže da će na centralnoj manifestaciji obilježavanja godišnjice Povelje u Dubrovniku biti jedini predstavnik BiH. 

Agić je rođen 6. marta 1965. godine.

Biciklom na proslavu

U udžbeniku matematike za treći razred osnovnih škola u Republici Srpskoj nalaze se dva zadatka u kojima autor od učenika traži da ih riješe primjenom metoda „asocijativnosti“ i „komutativnosti“. 

Ne postoji rječnik stranih riječi i izraza koji klincima u trećem razredu može objasniti asocijativnost i komutativnost, ali to još i nije najveće zlo. 

Izdavačka glad ne mari za greške i posljedice. Izdavače nije briga što u udžbenicima piše da „odbornike i načelnika opštine biraju stanovnici na opštim izborima“, što je „marihuana zapravo duvan“ i što je glavni grad Kazahstana - Alma Ata. Jedino što njih brine je – tiraž. Ali, ni to nije najveće zlo. 

Najveće zlo je u tome što roditelji neizostavno svake godine moraju izdvojiti stotinu ili više maraka za komplet udžbenika za osnovnu školu. Izdavačke kuće neprestano štampaju nove i nove udžbenike i time uskraćuju mogućnost roditeljima da kupe polovne knjige ili da ih naprosto uzmu od komšije, poznanika s posla ili od nekoga iz familije. 

I u jednom i u drugom bh. entitetu problem je isti. Udžbenici su loši, puni su grešaka, ali sila boga ne moli. Ako se zna koliko je zahtjevan posao pisanja udžbenika, onda se ni zamisliti ne može kakvi su ti udžbenici kojih tuce piše isti autor, posebno još ako nije prethodno imao udžbenike.

I ako se uskoro poveća broj učenika koji padaju na popravni ili na godinu, ne treba kriviti njih. Jedinu krivicu snosit će neodgovorni autori i bahati izdavači. I uspavani „nadzorni organi“ kojima je jedino bitan procent.

Padanje na godinu

Polako ali sigurno, Bošnjacima se u Bosni i Hercegovini nameće još jedna ludačka košulja. Nakon one dejtonske, pred ovim autohtonim evropskim narodom je nova i vrlo opasna anatema - utočišta za radikalni islam i islamiste. 

Najprije je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na ovaj problem u BiH. Onda je ministar vanjskih poslova Austrije i budući vrlo izgledni kancelar te zemlje Sebastian Kurz upro prstom u istu metu. 

A onda je i češki predsjednik indikativnog prezimena Miloš Zeman ponovio upozorenje o mogućnosti radikalizacije BiH i Bošnjaka. 

Reakcije iz Sarajeva su (bile) najtipičniji primjer odsustva bilo kakvog državništva. Uvrijeđenost, pozivanje na „stare zasluge“ i svjetsku zavjeru. 

Bošnjacima niko ne može nametnuti ludačku košulju radikalizacije. Oni to ni po čemu ne zaslužuju, niti takve priče imaju ikakvo utemeljenje! One su, dakle, u najboljem slučaju zlonamjerne. Ali, one dolaze od rastućeg broja čelnika država Evropske unije. 

Neki Evropljani mogu sebi dopustiti „luksuz“ prikupljanja poena u svojoj javnosti preko leđa BiH i Bošnjaka. No, mi ne možemo sebi dopustiti da pristajemo na takvu igru i djelima, poput čestih susreta Bakira Izetbegovića s kojekakvim predstavnicima Muslimanskog bratstva, te njegovim redovnim sedmičnim turnejama po istočnim zemljama, a onda nekakvim saopćenjima, dolijevamo ulje na vatru. 

Priče koje nam se nameću rezultat su i „naše“ politike. Jer, naši „lideri“ ni na mapi ne znaju naći Brisel, Berlin, Pariz, London... ali i slijepi znaju otići na bilo koje mjesto na Istoku. A ova država želi na Zapad. Njena omladina sve masovnije uzima kartu u jednom pravcu - na Zapad! 

Trendovi pokazuju sve mračnije perspektive! Odgovor mora biti sveobuhvatan. Kako političara tako i običnih ljudi. Ovi drugi drže do svog identiteta, poštuju i brane liberalni islam koji je ovdje duboko ukorijenjen stotinama godina. Političari, naročito ovi iz SDA koji se pozivaju na izborni legitimitet, djelima guraju drugu i drugačiju priču i naš raskid s njima od životne je važnosti!

Opasna šutnja

Nedim Mulalić, koji već 25 godina živi u Americi, u Čikagu, uvijek se vraća svom gradu, svojoj Srebrenici. Tada pomaže mladima koji se bave muzikom i sportom, a nerijetko ih obraduje i poklonima.

Mulalić je muzičar. Komponirao je seriju pjesama posvećenih Srebrenici. Nikad nije prestao hvaliti rodni grad. I preko Atlantika ponavlja i priča o Srebrenici, za koju kaže da ima muzičkih talenata. 

Prije tri decenije Nedim je u Srebrenici osnovao bend i sa svojim drugarima, ali i drugim muzičkim sastavima svake godine tu nastupa na manifestaciji pod nazivom „Kao nekad prije“.

Mulalić (53) rođen je u srebreničkom naselju Hrid, oženjen je Sadinom. Ljubav prema Srebrenici i muzici svakim danom prenosi na sinove Ahmeda (21) i Muhameda (29). S njima ima koncerte širom Amerike. Muzikom se počeo baviti 1984. godine. Zajedno s Farukom Smajlovićem osnovao je „Inat band“, koji danas postoji u Čikagu.

Ruši sve granice konformizma

Dobre namjere

Od zanatlije do biznismena

The Bosnia Times | AL(MUDŽAHEDIN)IJA! Latić: Ko nas vara nije naš!

Deklaracija ili memorandum

Pokvario Ferrariju rođendansko slavlje

Test iskrenosti

Poslušati glas struke

Akademik Muhamed Filipović: Svijet u kojem sam živio

Ko nam je kriv

Ruka pomoći

Zločin šutnje

Biciklom na proslavu

Padanje na godinu

Opasna šutnja

Srce kaže: Srebrenica

Kolumne

Ruši sve granice konformizma

Dobre namjere

Od zanatlije do biznismena

The Bosnia Times | AL(MUDŽAHEDIN)IJA! Latić: Ko nas vara nije naš!

Deklaracija ili memorandum

Pokvario Ferrariju rođendansko slavlje

Test iskrenosti

Poslušati glas struke

Akademik Muhamed Filipović: Svijet u kojem sam živio

Ko nam je kriv

Ruka pomoći

Zločin šutnje

Biciklom na proslavu

Padanje na godinu

Opasna šutnja

Srce kaže: Srebrenica