Kada su radnici „Željeznica Republike Srpske“ u martu ove godine stupili u štrajk glađu, nakon nekoliko dana njihovog gladovanja među njih se spustio entitetski predsjednik Milorad Dodik i obećao im da će im svima dugovanja biti izmirena. Poručio je tada i svima piće, on s nogu popio rakiju krušku, a onda otišao za svojim poslovima.  

Pola godine kasnije željezničari su ponovo na ulicama i ponovo je jedino Dodik htio da ih primi. Ovaj put nije bilo rakije, ali su štrajkači ionako došli zbog obećanja, a ne zbog pića.

Dan ili dva nakon što su oni okončali svoj, predstavnici pokreta „ReStart Srpska“ organizirali su novi protest na kojem su tražili smjenu Vlade RS.

Pitanje je dana kada će se i penzioneri dići i kada će preko megafona zatražiti ono što im pripada.

Protesti koji se održavaju širom BiH iz mjeseca u mjesec nisu baš masovni, pa na njih skoro niko i ne obraća pažnju. Ali, oni poručuju jedno: sve je više nezadovoljnika kojima je dogorjelo do nokata.

Protesti takvi kakvi su i u RS i u Federaciji mogli bi biti najava i malo brojnije i malo ozbiljnije šetnje do kraja godine ili na proljeće naredne.

Poruke su poslane i šalju se svaki dan. Kako je moguće da se odvajaju milioni za službene aute ministara i premijera, a da su radnici gladni i bez ovjerene zdravstvene knjižice? To je konkretno pitanje na koje niko ne želi odgovoriti. A kada se broj gladnih poveća i kada kolona krene, onda niko neće smjeti u masu, pa taman da nosi džak para i duplu krušku.