Lider Austrijske narodne partije (OVP) i trenutni ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz ima velike šanse da postane novi austrijski kancelar. Na jučer održanim parlamentarnim izborima njegova stranka je osvojila najviše glasova.Lider OVP-a tako će u 31. godini, najvjerovatnije, postati najmlađi kancelar u historiji Austrije i najmlađi šef vlade u svijetu.
On je predstavnik konzervativne struje u austrijskoj politici, a u proteklom periodu mnogo kontroverzi izazvao je njegov oštar stav prema prilivu migranata. &nbsp; Kurz je rođen 27. avgusta 1986. godine u Beču. On je 2013. godine postao ministar vanjskih poslova Austrije, najmlađi u Evropi. U maju ove godine došao je na čelo Austrijske narodne partije (OVP).

Munjeviti uspon

Godina 1992. ostat će upamćena po početku surovog rata u BiH, ali i po inicijativi Svjetskog saveza za mentalno zdravlje za obilježavanje svjetskog dana mentalnog zdravlja. Od tada sve do danas 10. oktobar se obilježava kao dan u kojem se ističe nužnost brige za mentalno zdravlje čovjeka.&nbsp;&nbsp; 
Potcijenjena briga 

Čini se da je u BiH ova briga posve potcijenjena. Uz obavezno, već sasvim udomaćeno, opravdanje kako nema novca ni za važnije stvari, mentalno zdravlje građana biva stavljeno ukraj. Nažalost, u zemlji koja je prošla najstrašniji rat u novijoj povijesti Evrope, briga o mentalnom zdravlju morala bi biti prioritet. Posttraumatski stresni poremećaj je očekivan u svakoj zemlji koja je prošla ratne strahote, pa tako i u BiH. 

Depresija zbog neadekvatnih plaća, korupcije, mobinga, poslijeratne neuređenosti zemlje i još mnogo čega drugog gotovo je uobičajena pojava.&nbsp;No da li je briga za mentalno zdravlje dovoljna i adekvatna? Nažalost, nije, jer se posljedice stresa i traume sve više javljaju među građanima.&nbsp;Danas postaju čak i transgeneracijske. 

Svakodnevno svjedočimo crnim hronikama u medijima iz kojih saznajemo o ubojstvima ili teškom ranjavanju, samoranjavanju, samoubojstvima, a u takvim tragičnim događajima je lako prepoznati posljedice nebrige o mentalnom životu građana. 

No, ovdje dolazimo do još jednog, ne manjeg problema, a to je strah od suočavanja s poteškoćama zbog stigmatiziranja i neadekvatne pomoći.&nbsp;Pomoć koja se pruža samo lijekovima zapravo kao da i nije pomoć, jer ne rješava problem, nego ga samo odlaže. Problem je vješto skriven dok traje djelovanje lijeka, a onda ponovo iskrsava. Često poput krika. I šta onda? E, to šta onda je briga o mentalnom zdravlju.&nbsp;Briga o mentalnom zdravlju nije niti smije biti bauk zbog kojeg će korisnici biti stigmatizirani u zajednici i nerijetko ekskomunicirani. 

Depresije su saputnice modernog doba i u uređenim zemljama je razgovor s osobnim terapeutom razgovor koji naprosto mijenja neku kafu s nepouzdanim prijateljem. To su razgovori koji oslobađaju i ohrabruju. Sjećam se ovim povodom jednog događaja iz škole u kojoj sam davno predavala. Jednog roditelja. Ratni vojni invalid. U kolicima. Predavala sam njegovoj kćerki i kada sam joj dala nižu ocjenu od očekivane, zahtijevao je da ga dovedu u školu. Tako je bilo. Moja učenica, majka i otac. Otac je počeo da nekontrolirano viče i rekao da će mi aktivirati bombu ako ne povećam ocjenu.

Nada i povjerenje&nbsp; 
Supruga se tresla, a djevojka je počela plakati, moleći ga da prestane. On je nije čuo. Bio je obuzet svojim burnim emocijama. 

Shvatila sam o čemu je riječ. Pustila sam da kaže sve što je htio. Sjela sam preko puta njega i upitala ga što bi s tim postigao, jer bi ocjena i dalje stajala u dnevniku, samo mene ne bi više bilo. Malo zatečen pitanjem, počeo mi je govoriti da ja ne znam kako je njemu. 

Da ne znam šta znači sjediti u kolicima, ne moći se igrati sa svojom djecom koja odrastaju kraj njega.

Nemati posao, nemati ni socijalnu pomoć i biti oslonjen na suprugu koja mora i raditi i odgajati djecu i brinuti o njemu koji je samo teret obitelji. 

Da, ja zaista ne znam šta znači prasak granate poslije kojeg shvatiš da više nemaš noge. I bio je u pravu. Ne znam kako je sve to. 

Tako sam mu i rekla i dodala da bih voljela da mi baš on dolazi na informacije, a da kćerka mora da se bori sa svojim uspjesima i neuspjesima sama. 

Da njegova bomba nikako kćerki ne bi pomogla da prevaziđe problem i pitala ga ko će bacati za nju bombe kad njega ne bude jednog dana. 

Pitala sam ga i da li je pomislio koliko neugode je izazvao kćerki svojim ponašanjem. Rekla sam mu da ga kćerka beskrajno voli i da je tužna što on često potone u najcrnje misli. Onda je zaplakao. Zahvalio mi za razgovor i do kraja školovanja svoje kćerke mi je dolazio na informacije radujući se njenim dobrim ocjenama.

Ovo je samo jedan primjer u moru onih koji nas okružuju, a, nažalost, brige i pomoći je malo. Briga za mentalno zdravlje građana nije manje važan problem od ekonomije o kojoj toliko govorimo, jer doprinositi društvu mogu samo građani koji imaju povjerenja u sebe i u druge. 

Svaki dan mora biti Dan mentalnog zdravlja, dan brige za svoje bližnje, dan buđenja nade i povjerenja u ljude.

Uz Svjetski dan mentalnog zdravlja

U vrijeme kad sam ja boravio u Sredicama ograđenim prostorom za koji je bilo izvjesno da ga niko ne koristi ni na kakav način, stari Čeko mi je ispričao da je u vrijeme paljevine džamije pop u Sredicama bio Dimitrije Banjac, koji je kao i svi njegovi prethodnici bio u kumstvu s porodicom Filipovića.

Nedugo nakon paljevine popu se u snu počeo javljati moj djed Dervišbeg govoreći mu: „Pa šta to bi, kume Dimitrije, gdje to ode naše kumstvo, kako dozvoli da nas popale i pobiju banditi i kako misliš pred Boga izaći s krvavim rukama. Ne samo da si dozvolio bandi da nas popali nego si dozvolio i da spali Božiju kuću u kojoj smo se mi molili, a znaš ko je vama digao crkvu kad ste se žalili da nemate gdje da se molite Bogu. Sada po spaljenoj džamiji ovce i goveda pasu i ostavljaju balegu“. 


Čeko je dalje pričao kako se popu Banjcu, osim što mu se u snu javljao moj djed Dervišbeg pitajući kako je dozvolio da nam popale kuće i džamiju, svaku noć pričinjavalo i da čuje ezan sa spaljene džamije i po cijelu noć nije mogao zaspati. 


Tada je odlučio da dođe u Velećevo i zatraži od Dervišbega oprost i zamoli za pomirenje, ali je prije tog čina natjerao sredičke pravoslavce da očiste prostor gdje je bila džamija, da ga ograde i zabranio da stoka i iko od ljudi ulazi u taj prostor. 


Djed je popa lijepo primio i rekao mu da zlo koje je učinjeno ne može biti zaboravljeno, ali može biti oprošteno uz uvjet iskrenog pokajanja počinilaca. 


Rekao je i da zna da su s Petrom Krecom došli neki banditi iz Baraća, koji mrze Filipoviće, mada su naseljeni na njihovoj zemlji i mada su od njih dobili čifluke i šumu za obradu zemlje i izgradnju kuća. Dakle, djed je znao ko su bile palikuće i rekao je da će i on sa svojim rođacima doći na pomirenje u Sredice, ali da on sam, zbog izdaje kumstva, neće više nikada stupiti nogom u Sredice, što je odista održao, mada je nastavio živjeti još oko pedeset godina samo desetak kilometara daleko na svom imanju u selu Velećevu. 


Ja sam išao u Sredice da vidim zbog čega su moji rođaci toliko žalili za jednim selom u dolini rijeke Sane, ali kad sam tamo došao i boravio, vidio sam da to nije bilo samo selo, nego jedno predivno mjesto za život.

Dolina idealno zaštićena sa tri strane visokim brdima, a otvorena samo prema jugu, tako da je klima u njoj bila apsolutno pogodna za gajenje svih vrsta voća i povrća, okolo su bile šume, a kroz dolinu je protjecala rijeka čista kao suza, dolina je bila smještena s lijeve strane toka rijeke, dok je sa desne bila šuma. Dolina je bila duga oko šest kilometara i duboka oko dva do tri kilometra. Iznad nje nalazilo se selo Vrbljani, a ispod nje odmah selo Velije. Prvo je bilo naseljeno stanovnicima pravoslavne vjere, a drugo je bilo muslimansko. 



Vjerovali komšijama



Nažalost, pomirenje koje je živjelo koliko i pop Dimitrije i Dervišbeg, trajalo je samo do 1941. godine. 



Istina, bilo je narušeno već 1918. godine kada je Aleksandar Karađorđević dao uputu seljacima pravoslavne vjere da uzmu svoju zemlju, što je značilo legalizaciju otimačine zemlje, ali je to trajalo kratko, da bi 1941. godine, u vrijeme kada je jedna druga nacionalistička banda uzela vlast, došlo do masovnog ubijanja Srba, a za taj zločin su opet cijenu platili muslimani, mada nisu u tom zločinu uopće učestvovali, nisu ni znali ko i zbog čega vrši zločine, ali su bili konsternirani time što se u ime navodne države čini. 



Srbi su uskoro uzvratili i to prema nedužnom i nemoćnom, pa su tako muslimansko selo Velije, koje je ležalo jedva dva kilometra ispod Sredica, poklali i spalili tako da su u izvještaju o toj „akciji“ čak četrdeset godina nakon događaja pisali kako je „likvidirano ustaško uporište Velije i pobijeno 320 ustaša, tj. stanovnika Velija”. Ta vojska koju su srpski ustanici likvidirali sastojala se od staraca, žena i djece koji su vjerovali komšijama, a koji su, također, dobro znali da oni nikakve veze nisu imali sa ustaškim zločinom nad Srbima u Ključu. 



Kad ideolozi i fanatici kolo vode, kad se politika vodi u ime apsolutnih principa i dobara, među kojima su vjera i nacija na prvom mjestu i najpogodnije za iskorištavanje, jasno je da stradaju obični ljudi, oni za koje se nosioci ideja, ideolozi i političari, navodno bore. 



Teško onom narodu koji ima takve ljude za vođe i zastupnike svojih interesa. 



<h3>Ezan sa spaljenje džamije</h3>

Popu Banjcu, osim što mu se u snu javljao moj djed Dervišebeg pitajući kako je dozvolio da nam popale kuće i džamiju, svaku noć se pričinjavalo i da čuje ezan sa spaljene džamije i po cijelu noć nije mogao zaspati. Djed je popa lijepo primio i rekao mu da zlo koje je učinjeno ne može biti zaboravljeno, ali može biti oprošteno uz uvjet iskrenog pokajanja počinilaca



<h3>Masovno ubijanje</h3>

Do masovnog ubijanja Srba došlo je 1941. godine, a za taj zločin su opet cijenu platili muslimani, mada nisu u tom zločinu uopće učestvovali, nisu ni znali ko i zbog čega vrši zločine, ali su bili konsternirani time što se u ime navodne države čini. Srbi su uskoro uzvratili i to prema nedužnom i nemoćnom, pa su tako muslimansko selo Velije, koje je ležalo jedva dva kilometra ispod Sredica, poklali i spalili

Teško onom narodu kojim vlada nacionalistička banda

Najava ponovnog povratka svjetskog naftnog giganta „Shella“ u BiH da istražuje naftu mogla bi biti nova velika šansa za Federaciju BiH, a nadležni je ovoga puta ne bi smjeli tako lako propustiti. Razlog je jednostavan. &nbsp; 
Dolazak predstavnika firme koja ima godišnju zaradu veću od 25 milijardi dolara na pregovore u Vladu FBiH potvrđuje ozbiljnost namjere da dobiju posao ispitivanja ovog energenta na području Dinarida. 

Iako još na dugom štapu, beneficije koje bi imala naša država su ogromne. Pronalazak crnog zlata u BiH sasvim sigurno bi napravio ekonomsko čudo. Osim ulaganja u infrastrukturu, posao na izgradnji dobilo bi na stotine domaćih radnika, a grube procjene govore da bismo godišnje od nafte zarađivali na stotine miliona dolara.

Ova kompanija je još 2011. godine potpisala Sporazum o razumijevanju s Vladom FBiH, kada je najavila ulaganje od 700 miliona dolara. Ova kompanija u BiH bi tražila naftu uz dodijeljenu koncesiju, a zauzvrat, u slučaju da posao bude neuspješan, sami plaćaju troškove i snose rizik. No, kao grom iz vedra neba, četiri godine kasnije, objavili su da se povlače, ali sada bi konačno trebalo biti razjašnjeno i zbog čega se to tada desilo.

Nezvanično se špekuliralo da su se raznorazni mešetari iz Vlade umiješali u pregovore sa „Shellom“, nudili i obećavali sve i svašta, a na kraju su predstavnici ovog naftnog diva digli sidro ne pristajući da ih ucjenjuju. I zato ova nova šansa ne bi smjela biti prokockana.

Rijetke su države u Evropi i svijetu koje imaju privilegiju da im se „Shell“ sam nudi. Iako se godinama priča da BiH leži na nafti, niko do sada struku nije shvatao ozbiljno, a treba napomenuti da su neki stručnjaci tvrdili da bismo, ukoliko bi nafta i bila pronađena, mogli postati država kojoj ne bi trebao novac od MMF-a ili, pak, novih akciza. 

Znajući reference “Shella”, nije jasno zašto smo do sada bili toliko neozbiljni, a sada je opet sve na čelnim ljudima Vlade FBiH.

Spas u crnom zlatu?

Premijeri, načelnici, politički moćnici, na jednoj su strani, a na drugoj aktivisti i volonteri, svjesni da ovaj svijet podjednako pripada svim živim bićima. Među ovim drugim je i Dalida Kozlić, mlada pravnica iz Sarajeva, koja se već godinama bori protiv nehumanog sistema u kojem se na najmonstruoznije načine ubijaju hiljade pasa. Istovremeno se iz javnih budžeta u privatne džepove prelijevaju milioni maraka, namijenjeni upravo za zbrinjavanje bića koja su kriva samo zato što postoje i žive u društvu čovjeka. Istražne organe, ali i dio javnosti Kozlić neumorno pokušava uvjeriti kako se i za tri puta manje sredstava od onih koja se sad izdvajaju i odlaze “u havu” psi mogu skloniti s ulica i biti adekvatno zbrinuti u azilima. Ali, to, očito, ne odgovara lokalnim moćnicima, na koje je Kozlić hrabro uprla prstom i ovih dana, nakon što je otkriven još jedan strašni slučaj mučenja pasa u azilu u Prači, a ona sve prijavila i tužiocima.
Kozlić je rođena 1. maja 1990. godine u Sarajevu. Zaštitom i spašavanjem životinja bavi se od djetinjstva. Diplomirana je pravnica, a uža specijalnost joj je krivično pravo.

Pravnica u borbi s moćnicima

Ako bi se od svih obećanja i najava koje smo čuli od Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) i Aleksandra Vučića ispunilo samo to da se od Beograda do Sarajeva putuje autoputem i da Sandžak zbog tog bude još bliže Bosni, bilo bi dosta. Prigovori i neminovne usporedbe koje se nameću u historijskom kontekstu prisustva Turske na Balkanu u bližoj i daljoj prošlosti pretvorit će se u obični prah ako se u toj nakani uspije. Živi bili pa vidjeli.&nbsp; 
Vašar u Beogradu

Ali, treba biti oprezan, jer rasni političari obećaju da će izgraditi most i preko rijeke koje nema, rekao je jednom Nikita Hruščov. Njihovo je da obećavaju, a naše da provjeravamo i insistiramo na realnosti umjesto euforije. Na kraju, ipak ostaju samo brojke.

U Beogradu su Vučić i Erdoan zaista otišli dalje od svih svojih prethodnika i savremenika u okruženju. A Bosance, koji su donedavno klicali kako je “Turska naša majka”, smjestili u zdravu realnost: Bosna je, tako, još samo “amanet”, nešto kao najvažniji kulturno-historijski park otomanskog naslijeđa na Balkanu. Ali, Srbija je prioritetni interes Republike Turske u tom dijelu svijeta.

- Turska i Srbija su dvije ključne zemlje na Balkanu. Kao što je Turska u svom neposrednom geografskom okruženju ključ za mir i stabilnost, tako je i Srbija na Balkanu - napisao je Erdoan u autorskom tekstu u beogradskoj “Politici” uoči posjete Beogradu. 

Bio je to i vašarski dernek, za koji se u Beogradu pobrinuo Ivica Dačić pjevajući turskom predsjedniku pjesmu o Osman-agi (valjda osnivaču Osmanlijske imperije), iako je mogao zapjevati i “igrale se delije nasred zemlje Srbije”; usput, “deli” na turskom znači ludak, a ne junak. Dozvoljen je već viđeni Dačićev kafanski žongleraj - ali sve ostalo je bilo čak i pompezno državnički. 

Ko je kriv Bosancima što njihovi demokratski izabranici odnose s Turskom prečesto reduciraju na islamističke i partijske i što znanje inferiorno podređuju kvaziemocijama.

“Nacija koja očekuje da bude civilizirana i slobodna bez upotrebe znanja - neće to nikad dočekati”, rekao je Tomas Džeferson (Thomas Jefferson), jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Turska ne gleda emotivno na Bosnu kako to ponekad uzvikne Erdoan na svojim mitinzima. Za tradicionalni turski pragmatizam Srbija je ekonomski atraktivnija jer se reformira, za razliku od Bosne i Hercegovine. Istina je, u proteklih 25 godina bh. vlast je samo zijanila globalno znani domaći “know-how”.

- Turska pomno i s interesiranjem prati ekonomske reforme koje Srbija uspješno provodi posljednjih godina. Trudimo se, koliko je u našoj moći, da našim srpskim prijateljima pružimo podršku u njihovoj inicijativi ekonomskog razvoja - objasnio je Erdoan u “Politici”.

Miting u Pazaru
Važno je to napomenuti, jer tursko-srpski odnosi nisu idilična slika. Naprotiv, dug je katalog uspona i padova, a zajedničku povijest je bolje i ne spominjati.&nbsp; 
Ne tako davno, 2013. godine, upravo je Vučić, doduše, onako, u svom tabloidnom maniru tražio izvinjenje Erdoana zbog njegove izjave da je "Turska Kosovo, a Kosovo Turska". Miran k’o bubica, u dekoru crvenih fesova i svilenih dimija, ne skidajući osmijeh s lica, Vučić je ovaj put u Novom Pazaru samo saslušao Erdoanove mitingaške slogane i njegovu poruku Sandžaklijama: “Mi smo jedno i bit ćemo jedno”.

Dapače, Vučić je Srbima dramatično priopćio: “Ovo nije 1389. godina (Boj na Kosovu), kako neki zamišljaju. Mi smo danas u 2017. godini i hoćemo i želimo najbolje moguće odnose s Turskom”.

Nažalost, ni u Beogradu, ni u Pazaru niko ne reče kako ovo nije ni 1995. godina, kada se Ratko Mladić svetio Turcima preko Bosanaca u Srebrenici. Niti šef turske države, koji Bosnu upotrebljava kao hamajliju vlastite politike, prigovori Vučiću što onomad dade garancije za Mladićevo puštanje iz zatvora “radi liječenja” u Beogradu. Da bi ga u Srbiji neki opet slavili kao heroja, jer pobi tolike “Turke” u Bosni.

O svemu je Vučić govorio u Beogradu, i o paradajzu, krastavcima i paprikama, i o turskoj fabrici u Kraljevu koja će zaposliti 2.500 Srba. A i Erdoan, o civilizaciji koja to nije bez puteva i bez tekuće vode, kao da govori o slici (zaboravljene) Bosne i Sarajeva s početka 21. stoljeća. Turci i Srbi se još jedino nisu dogovorili čiji je ajvar najbolji na Balkanu. Oko drugog, izgleda, (više) nema spora.

“Ja sam se promijenio. Samo se magarac ne mijenja”, rekao je Vučić nedavno.

Pojeo vuk magarca!

Igrale se delije

Što političari više obećavaju, to narod gore živi. U tu bi rečenicu mogle stati sudbine građana BiH koji čekaju bolje sutra i još bolje prekosutra, ne shvatajući da se obećanja vlastodržaca odnose jedino na - malo sutra. I dok obećanja blijede kao jeftina majica, sve odreda poskupljuje. 
Hajd' što su od prije tri dana cigarete skuplje za dvadesetak feninga, ali kako će siromašak podnijeti kad porastu cijene osnovnih potrepština. &nbsp; Kupus je, prema podacima poljoprivrednih udruženja, četiri puta skuplji nego lani, krompir je otišao za 20 feninga gore, a kilogram graha s četiri na osam maraka! Poskupjeli su i puter, med, čokolada, voda, ulje, so... 
Samo Bog zna kako je onima koji hoće da naprave zimnicu i da kupe metar drva, tonu uglja...&nbsp; Famozna Reformska agenda koju su potpisali vodeći ljudi skoro svih stranaka trebala je pomoći običnim građanima, ali ona stoji u mjestu skoro dvije i po godine. U Federaciji su provedene dvije, a u Republici Srpskoj tek jedna mjera iz Akcionog plana. 
Eto zato nije nikakvo čudo što je život u BiH sve teži i teži. &nbsp; Nakon svega, pitanje je hoće li pobjednici narednih izbora moći popraviti makar jednu rupu na putu kojim idemo.O agendi se mnogo govori i njome se mnogo šta objašnjava. U nju se mnogi zaklinju, njome se često pravdaju. Ali, ona će na koncu pokazati gdje su vlasti dovele BiH. &nbsp; Prema prvim podacima, bit će to deveti krug ekonomsko-socijalnog pakla. 
I prije novih nameta i novih poskupljenja, prije novih zaduživanja i novih poreza, treba postaviti jedno prosto pitanje: Je li konačno došlo vrijeme da se reformiraju politike i da se preobraze oni koji vode državu? Jer, oni je vode tako da je dobro samo njima. Ostalima ni agenda neće pomoći.

Deveti krug bh. pakla

Vladimir Petković u posljednjih je pet godina izrastao u trenersko ime koje smatraju jednim od najrenomiranijih u svijetu fudbala.&nbsp; 
Rođeni Sarajlija u fokus je došao kada je 2012. godine sjeo na klupu italijanskog Lacija. Dvije godine kasnije izabran je na funkciju selektora Švicarske, države u kojoj je proveo najveći dio svoje i igračke i trenerske karijere.

Švicarce je odveo na Evropsko prvenstvo 2016. godine, a u baražu su za plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.

Upravo o tome kako će proći u baražu ovisi i njegov budući angažman, jer slavni Milan želi ga vidjeti na svojoj klupi.

Petković će sigurno ostati u Švicarskoj ako izbori Mundijal, a u protivnom bi mogao ponovo u Italiju, i to u Milan, koji ima ogromne ambicije da se vrati u evropski vrh.

Rođen je 15. avgusta 1963. godine u Sarajevu, odrastao je na Ilidži, a prve fudbalske korake napravio u lokalnom Igmanu. Kada je imao 15 godina, prešao je u Sarajevo, odakle je 1987. godine otišao u Švicarsku, gdje je nosio dres nekoliko manjih klubova.

Sarajlija na meti velikana

Često u medijima, na ulici, u kafanama... možemo čuti da je država, odnosno oni koji je vode godinama, tačnije decenijama, kriva za sve loše u BiH. I ne griješimo mi kada kažemo da su oni glavni krivac, ali se moramo zapitati da možda nije i do nas, barem malo. Pokazujemo li dovoljno ogorčenost, nezadovoljstvo... Definitivno, ne! Kako opravdati da se na protestima mladih i nezaposlenih u Sarajevu pojave samo tri nezadovoljnika. Ma je li to u BiH samo troje nezaposlenih mladih!? 
Teško je svariti i podatak da bi 97 posto državnih službenika, kako sami tvrde, prijavilo korupciju, a da od 2013. godine do danas imamo samo tri slučaja u kojima su ljudi stisnuli petlju i ukazali na podmićivanje?! Znači li to da u BiH nema korupcije? &nbsp; Svi znamo prave odgovore na ova pitanja. Pa, zašto onda šutimo? 
Ono što najviše zabrinjava jeste da je možda i slavni bosanski inat popustio ili je stavljen na stendbaj.Možda ponovo treba građane pozvati da kažu svojim glasovima šta misle, hoće li bolje ili da sve ostane isto. Ili još gore... Da ostanemo bez mladih, da jedva preživljavamo, da gledamo kako se krčmi državno, kako se zapošljava uža i šira rodbina ili kako se "podmazuje"... 
Ne postoji demokratičniji način da napaćeni građani izraze nezadovoljstvo. &nbsp; Hoćemo li biti dosljedni onome što javno govorimo svaki dan, što pišemo po onim mrežama? Hoćemo li u oktobru iduće godine na glasačkom listiću ipak pokazati da je bosanski inat još živ?

Bosanski inat na stendbaju

Mlad, pametan i uspješan, karakteristike su koje opisuju 26-godišnjeg Irca Džona Kolisona (John Collison). On je najmlađi samostalni milijarder na „Forbesovoj“ listi. S dvije godine starijim bratom Patrikom (Patrick) osnovao je softversku platformu „Stripe“ u San Francisku, koja omogućava online plaćanja.
Informatikom i tehnologijom počeo se baviti u ranoj mladosti. Već sa 17 godina osnovao je mrežni sistem za upravljanje aukcijama „Shuppa“, a samo godinu kasnije prodao ga za nevjerovatnih pet miliona dolara.&nbsp; Uporni i ambiciozni mladić nije stao na tome. Na Harvardu je upisao fiziku, da bi 2011. kao student počeo s bratom raditi na „Stripeu“, kompaniji za online plaćanje, koja sada sarađuje s više od 25 zemalja širom svijeta. Ona danas vrijedi više od 9,2 milijarde dolara.
Kolison je rođen 1990. u Irskoj, a trenutno živi u San Francisku u SAD. Diplomirao je na Harvardu.

Najmlađi milijarder

Bosna i Hercegovina trenutno uvozi 75 posto hrane, a više od polovine oranica širom zemlje je neobrađeno. Zvanični su ovo podaci Federalnog ministarstva poljoprivrede, a ni u drugom entitetu nije bolje. &nbsp; 
Zvuči apsurdno što u poređenju sa zemljama regiona izdvajamo najmanje za poljoprivredu, a po kvalitetu proizvoda u samom smo vrhu.

Vlast ne zna prepoznati potencijal i zato su iz godine u godinu ulaganja u poljoprivredu sve manja. Poređenja radi, u 2015. samo u Federaciji za ovu je privrednu granu izdvojeno 84 miliona maraka. Za ovu godinu planirano je 19 miliona manje. 

Poticaji kasne, a neki još čekaju one obećane prije nekoliko godina. Nije onda čudno što naši poljoprivrednici ne mogu držati korak s konkurencijom koja dolazi preko granice. 

Rad na zemlji prava je muka. To gradski, dobro udomljeni i sigurno uhljebljeni birokrati ne znaju niti žele znati. Mnogi od njih su djeca sa sela, ali se ne žele sjećati kako seljak gleda malo u zemlju iz koje niče, malo u nebo s kojega može stići nagrada ili kazna. 

Nema ministara, njihovih savjetnika, pomoćnika, sekretara na ulicama kad seljaci dijele kupus, prolijevaju mlijeko, bacaju voće i povrće. Borba za prava seljaka i poljoprivrednika često je mučnija od borbe s kišom, sušom, nevremenom.

Udruženja poljoprivrednika su rascjepkana, ponekad zbog praznih obećanja, često zbog politike. Muka seljaka samo je njihova, na polja odlaze sami, svojim radom prave rezultate, svojim rezultatima ne mašu pred vlastima.

Pobjedom zovemo izvoz mlijeka, krompira, ribe, uskoro i peradarskih proizvoda u zemlje EU. O tome bi mogao mnogo govoriti resorni ministar Mirko Šarović. No, ostale nije briga, jer u poljoprivredi za njih, osim kad svojima dijele poticaje, ništa nije unosno.

Uostalom, težak je to rad, a naše vlasti upravo se teškog rada boje!

Birokrati i seljaci

Mlada fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u utorak je priredila senzaciju savladavši (3:1) u sjajnoj utakmici u Zenici u kvalifikacijama za odlazak na Evropsko prvenstvo favorita Portugal.Prvo ime meča bio je 19-godišnji ofanzivac Ermedin Demirović, koji je uz jedan postignuti pogodak bio pokretačka snaga „Zmajića“ u značajnom trijumfu. Tako je Demirović još jednom potvrdio izuzetan potencijal zbog kojeg bi uskoro trebao biti i član A-reprezentacije. Rođen je 25. marta 1998. godine u Njemačkoj.Karijeru je počeo u Hamburgu, da bi pažnju naše, ali i evropske fudbalske javnosti skrenuo odličnim igrama za Lajpcig. Tri sezone proveo je u ovom klubu u mlađim kategorijama, a u posljednjoj bio je kapiten juniora sa 14 golova postignutih u 25 mečeva. &nbsp; Prije nekoliko mjeseci potpisao je za španskog prvoligaša Alaves. Demirovića krase dobra tehnika, fizička snaga, brzina i osjećaj za prostor.

Fudbalski dragulj

Internacionalni teatarski festival MESS zvanično je završen u nedjelju navečer, kada su proglašeni i pobjednici. Ova teatarska smotra tokom osam dana okupila je najbolje predstave kako iz naše zemlje tako i iz regiona i svijeta.Jedna od najznačajnijih tema 57. izdanja festivala bila je razbijanje patrijarhalnih matrica i rodnih stereotipa - od himne različitosti u predstavi „MDLSX“ italijanske trupe MOTUS, preko intimne potrage za svrhom vlastitog postojanja u predstavi argentinske autorice Marine Otero „Sjećati se trideset godina da bi se živjelo 65 minuta“. &nbsp; Iza organizacije ovog značajnog kulturnog događaja stoji Nihad Kreševljaković, direktor MESS-a, koji je na završnoj konferenciji poručio da već razmišljaju o narednoj godini i organizaciji festivala. Između ostalog, jedan od noviteta bit će poseban segment uličnog teatra kojim, kako je kazao, žele privući publiku koja nema naviku odlaska u teatar. 
Nihad Kreševljaković rođen je 24. februara 1973. u Sarajevu. Završio je Prvu gimnaziju i studij historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bio je direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), a danas je na poziciji direktora MESS-a.

Uspješni direktor MESS-a

Čelni ljudi Albanije i Kosova Edi Rama i Hašim Tači (Hashim Thaci) ovih su dana oštro kritizirali Evropsku uniju zbog dvostrukih standarda. U odvojenim istupima pred medijima, premijer Albanije i predsjednik Kosova iznijeli su cijelu seriju argumenata kojima dokazuju da Evropska unija ne postupa na Balkanu prema svima isto. 
Povod za svoje argumentirane kritike našli su u prošlomjesečnom govoru predsjednika Evropske komisije Žan-Klod Junkera (Jean-Claude Juncker) pred Evropskim parlamentom. U njemu je Junker najavio da bi do 2025. godine Crna Gora i Srbija mogle već biti u EU. &nbsp; Dok su lideri dvije albanske države (medijski) vrlo aktivni, makedonske vlasti – bez pompe – rade sve što mogu. Nedavno su s holandskom vladom potpisali sporazum o partnerstvu, jučer ugostili šefove diplomatija Finske i Švedske... 
Samo Sarajevo šuti. &nbsp; Niko se od zvaničnika nije sjetio da pozove ured predsjednika Junkera i barem tako podsjeti da BiH postoji i da u njoj većina građana i dalje želi u EU. 
Koliko je Sarajevo u dubokom EU samoubistvu, najbolje svjedoči sapunica o dodatnim akcizama. Zar se s gorivom opterećenim novim nametima dobiva članstvo u Uniji? Sigurno ne!&nbsp; Ko je taj „genijalac“ koji je prihvatio da je to jedini način da sagradimo bolje ceste? 
Dodatne akcize čista su besmislica!&nbsp; Umjesto njih, zašto se ne oporezuju kladionice? Stručnjaci su izračunali da se po tom osnovu u budžete slije najmanje milijarda KM godišnje! Osigurali bismo osnovnih 600 miliona KM za vraćanje povoljnih kredita evropskih banaka te još 400 miliona za poljoprivredu, penzije, zdravstvo. A ne bismo imali inflatorni udar zbog poskupljenja goriva. 
Umije li „premijer“ Zvizdić to bar izgovoriti?&nbsp; Junkeru i Briselu možemo svašta prigovoriti. Ali se prvo sebi moramo dobrano nagovoriti.

EU samoubistvo

Prošle je sedmice u Sarajevu tri dana boravio Joseph Daul, predsjednik Evropske narodne partije. Pred odlazak uveselio je domaće novinare kada im je rekao kako je otvoreno pitao članove državnog Predsjedništva da li je istina da se kod nas u Bosni i Hercegovini i fakultetske diplome mogu kupiti, piše <a href="https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/em-je-svetlana-em-je-nepodobna">"Oslobođenje"</a>.Svetlana Cenić - dokazano - svaku je svoju diplomu stekla znanjem i radom, a na nekoliko je fakulteta ostala bez posla zato što nije pristajala da joj “doturaju” ceduljice sa imenima onih koji trebaju položiti ispit uprkos vlastitom neznanju. Pa ipak, Svetlana Cenić je već desetak dana pod teškom političkom vatrom, zasuta topovskom paljbom i haubicama iz svih poznatih SDA-ovih uporišta zbog toga što je upravo nju, s doktoratom iz ekonomije, SBB predložio za predsjednicu Nadzornog odbora BH Telecoma! Em zna, em je Svetlana, em je politički nepodobna. Nije ovo prva hajka na Svetlanu Cenić. Bilo ih je podosta. I sama sam - još poodavno - pisala o njezinim nedaćama. Izašla je iz Sarajeva, po vlastitom priznanju - ne baš rado, 1992. godine, radila na Palama i još u ratu dobila (prvi) crveni karton kao nepodobna. Podugačak je spisak nevladinih i stranih firmi u kojima je zarađivala za život, da bi krajem 2000. postala savjetnica Draganu Čaviću, tadašnjem potpredsjedniku Republike Srpske, i savjetovala ga i kada je postao predsjednik. U februaru 2005. imenovana je, kao nestranačka ličnost, na mjesto ministrice finansija i tu je dužnost obavljala ravno godinu, do smjene tadašnje Vlade RS-a. Angažmani na dva fakulteta propali su ekspresno zbog onih ceduljica, a već negdje 2007. ostala je bez ikakvog posla i postala kolumnistica Dana. Od tada sarađuje sa poslovnim i nevladinim sektorom, bavi se ekonomskim i političkim analizama i već dvije i po godine uspješno vodi regionalni projekat Biznis plus.
Javna je tajna da je iz Banje Luke morala iseliti zbog progona Milorada Dodika, lidera SNSD-a, a otkada živi u Sarajevu - osobno svjedočim - bezbroj je puta čula kako je i ona primjer koliko je Sarajevo demokratičnije od ostatka BiH, da ne kažem od “manjeg entiteta”. “Gospođo Cenić, takvi nam trebaju”, govorili su znani i neznani, prilazeći joj nasred ulice, u kafani, na pijaci. A onda je došla ta famozna odluka Vlade Federacije BiH, Svetlana Cenić je imenovana na mjesto predsjednika NO BH Telecoma i progon je počeo. O kakvoj se hajci radi, možda je i ne htijući najbolje definirala SDA-ova turskomedijska uzdanica rečenicom: do danas je bila nezavisna ekonomska analitičarka, od danas je kadar SBB-a, navodi "Oslobođenje". Onoga časa, dakle, kada je SBB smogao snage da Srpkinju s respektabilnom biografijom ekonomskog stručnjaka predloži na čelo nadzornog odbora najjače bosanskohercegovačke kompanije, Svetlana Cenić je postala nepodobna. Tog je časa zaboravljena sarajevska dobrodošlica, istog su trena poništene njezine nezavisne ekonomske analize, a anonimne partijske uzdanice počele su se po kafanama hvaliti kako nisu mogle glasati za “ženu s ratnom prošlošću”. I ma kako o “krunskim dokazima” SDA-ovih sijača mržnje bilo degutantno pisati, valja reći da je ova najnovija hajka na Svetlanu Cenić ne samo školski primjer progona drugih i drugačijih već i eklatantan dokaz ovdašnjeg licemjerstva. Skoro pa obrazac ponašanja. Svetlana Cenić valja dok se ništa ne pita! To je poruka koju SDA-ovi jurišnici šalju i koja u podtekstu znači: u bošnjačkom Sarajevu, žena Srpkinja ma kako obrazovana bila dobrodošla je samo kao Dodikova prognanica.
Rekao je Daul još jednu rečenicu koja se dopala novinarima u Sarajevu: političar misli na izbore, državnik na građane. SDA je već poodavno u fazama da su opći izbori 2018. mjera svih zbivanja pa je i to razlog progona Svetlane Cenić. Hoću zapravo reći da bi (loši) izvođači radova Bakira Izetbegovića možda Ceci i halili što je Srpkinja, tim prije što su i sami svjesni da su najagilniji ministri aktuelnog saziva Vijeća ministara upravo Srbi iz SDS-a, govorim dakle o Mirku Šaroviću i Draganu Mektiću kojima angažman jedino Dodik osporava. Možda bi joj oprostili i što je žensko - SDA je uostalom jedina delegirala žene u Vijeće ministara i vrh Federacije, a i supruga bošnjačkog člana Predsjedništva BiH dr. Sebija Izetbegović je hiperaktivna; znanje i obrazovanje malo teže, ali da kažemo da bi joj i preko toga prešli, no neoprostivi grijeh Svetlane Cenić jeste što ju je predložio Fahrudin Radončić, lider SBB-a. Još i više - što ju je predložio sada, ističe sarajevsko "Oslobođenje". A evo zašto. Ma koliko političko neslaganje SDA i SBB-a traje i eskalira, SDA je ta koja bi da svojim biračima izbriše iz pamćenja onaj čuveni bajramski ručak dvojice lidera, Izetbegovića i Radončića. U grande koaliciju Radončić je ušao dokazujući konstruktivnost SBB-a čak i javnom ponudom Fadilu Novaliću da osobno imenuje dvojicu ministara iz SBB kvote (od četiri ukupno). Što će reći da je pokazao razumijevanje za strah SDA od mogućeg preglasavanja s HDZ-om BiH, koje mu se sada fakturiše i u slučaju Svetlane Cenić. I tada i danas Radončić je bio savjetnik Avazu pa se SDA nije osvrtala na njegovo savjetovanje dok su naslovi obećavali selamet. U vrijeme lokalnih izbora, i Bakir i dr. Sebija velikodušno su ga kitili zelenim ma(h)ramama. A onda je Radončić javno rekao da ga niko neće k’o mečku vodati (praznim) gradilištima. Od tada počinje pat-pozicija: SDA jednako nagovara Radončića da napusti već poderanu koaliciju prigovarajući mu upravo kadrove, a SBB odgovara - istog časa kad Izetbegović skupi dovoljno potpisa da obezbijedi funkcioniranje vlasti na svim razinama. I vrapci na grani znaju da je to za SDA nemoguća misija, no isto tako znaju da bi SDA najradije da u času izbora ima što više svojih (raspoređenih) ljudi. Upravo je taj trenutak Radončić iskoristio da domaćoj i ostaloj javnosti pokaže SBB kao drugačiju bošnjačku partiju, koja ima snage da predloži ženu, nebošnjaka i uz to nezavisnog eksperta. Svetlana Cenić je u pravu kada kaže da je realizacija njezinog imenovanja još uvijek neizvjesna, no posve je izvjesno da je ovu političku bitku SBB dobio protiv SDA. Jer je SDA - misleći na izbore - odlučila da se progonom Svetlane Cenić obračunava sa SBB-om, koji se u ovom slučaju pokazao kao partija koja misli na državu i građane. Daulovim jezikom rečeno - zaključuje na kraju svog teksta Vildana Selimbegović.

Oslobođenje: Em je Svetlana, em je nepodobna

Sud BiH jučer je u prvostepenom postupku oslobodio optužbi za ratni zločin ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića. Očekivano, jer svako ko je iole imao pojma o događajima u Srebrenici do vremena njene demilitarizacije, znao je da su optužbe protiv Orića čista izmišljotina. &nbsp; 
Da će biti oslobođen, vidjelo se i po načinu na koji je Tužilaštvo BiH, tačnije postupajući tužilac, prikupljao tobožnje dokaze protiv Orića. 

Ciljano se išlo na svjedoke Bošnjake, Orićeve saborce, tražilo od njih da lažu i izmišljaju, prijetilo im se sudskim progonom ako ne pristanu na tužiočeve uvjete...

Ali, uzalud. Čak su i članovi porodica stradalih Srba čija se smrt stavljala na teret Naseru Oriću odbili da lažu na sudu. 

Jedini koji je pristao pod tim uvjetima da svjedoči bio je O1, poznati kriminalac, za kojim je raspisana sudska potjernica i koji je, u nadi da će biti oslobođen optužbi za teško krivično djelo, svjedočio iz Beograda, i to pod zaštitom. Naravno, njegovu nekredibilnost nije bilo teško dokazati. 

Svakome ko išta zna o događajima iz prošlosti, jasno je zašto i Srbija i Republika Srpska po svaku cijenu žele Orića vidjeti osuđenog za ratni zločin. 

S presudom za ratni zločin, Orić bi bio najbolji povod da se teret krivice za teške ratne zločine iz proteklog rata, a posebno za genocid koji su u julu 1995. u Srebrenici počinile vojska, policija i politika RS, potpomognute snagama iz Srbije, prebaci na njegova pleća i tako u ruke gurne oružje stroju falsifikatora historije iz Beograda i Banje Luke da historijske činjenice zamijene lažima, kako je to stotinama godina do sada rađeno. 

Naser Orić nije ratni zločinac! To su svojevremeno potvrdile sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, a jučer i Sud BiH. Za razliku od Orića, mnoge prave zločince još niko ne poziva na sud.

Munjeviti uspon

Uz Svjetski dan mentalnog zdravlja

Teško onom narodu kojim vlada nacionalistička banda

Spas u crnom zlatu?

Pravnica u borbi s moćnicima

Igrale se delije

Deveti krug bh. pakla

Sarajlija na meti velikana

Bosanski inat na stendbaju

Najmlađi milijarder

Birokrati i seljaci

Fudbalski dragulj

Uspješni direktor MESS-a

EU samoubistvo

Oslobođenje: Em je Svetlana, em je nepodobna

Je li red na prave zločince?

Kolumne

Munjeviti uspon

Uz Svjetski dan mentalnog zdravlja

Teško onom narodu kojim vlada nacionalistička banda

Spas u crnom zlatu?

Pravnica u borbi s moćnicima

Igrale se delije

Deveti krug bh. pakla

Sarajlija na meti velikana

Bosanski inat na stendbaju

Najmlađi milijarder

Birokrati i seljaci

Fudbalski dragulj

Uspješni direktor MESS-a

EU samoubistvo

Oslobođenje: Em je Svetlana, em je nepodobna

Je li red na prave zločince?