Sarajevo ni sinoć nije imalo vode. Slavine su zavrnuli jučer u 18 sati i, prema najavama, odvrnut će ih tek danas oko 9. Neće je imati ni večeras od 23 do 6 sati. Sarajlije tako u 21. stoljeću vode nemaju već godinama. A uredno i masno je plaćaju. Svaki mjesec. I sve to u zemlji za koju se kaže da je bogata vodom. Kakvog li apsurda!

I ne znam šta je čudnije, to što nemamo vode ili činjenica da se narod navikao na suhe slavine pa kao zaliven šuti. Poneko se, doduše, javi, požali, zapita gdje mi to živimo i opet ušuti. Redukcije, kanisteri i patnja ostaju. Dokle? Još niko ne zna. A kako stvari stoje - spasa nam nema, a propasti nećemo. 

Čemu se, zaboga, imamo nadati kada sistemom koji treba da vodom snabdije oko pola miliona Sarajlija upravlja ni manje ni više nego profesor sporta! Tu ga je postavila politika koja nas je osudila na suhe česme. I ne samo česme nego i na „suhe“ novčanike. 

Istoj toj politici, mahom kadrova SDA, briga za narod i uredno vodosnabdijevanje glavnog grada u drugom su planu. Njima su važniji milione vrijedni tenderi i finansijski interesi njihovih nalogodavaca. Čelnike „Vodovoda i kanalizacije“ (ViK) ne brine to što njihovom krivicom glavni grad evropske države nema vode. Puno ih više muči to kako će ViK „po zakonu“ kupiti vodovodne cijevi od firme, kojoj je vlasnik njihov politički šef. 

Preživjeli smo rat, preživjet ćemo i bez vode. Ali, pobogu, skinite nam se s grbače nakon četvrt stoljeća vlasti! Pustite posao znalcima, a oslobodite narod od sebe!&nbsp;

Oslobodite narod od sebe

Bolji debi u dresu Arsenala od onog nedjeljnog u svjetskom hramu fudbala, londonskom Vembliju, nije mogao zamisliti. 

Sead Kolašinac je u Superkupu Engleske u 33. minuti ušao s klupe protiv velikog gradskog rivala i aktuelnog prvaka Čelzija da bi u finišu meča pogotkom glavom izjednačio na 1:1. „Topnici“ su kasnije boljim izvođenjem jedanaesteraca došli do pehara.

Kolašinac je za samo sat igre oduševio crveno-bijeli dio prijestonice Velike Britanije, pa su ga mediji na Otoku nazvali Bosanskim Hulkom, aludirajući na njegove zadivljujuće fizičke predispozicije, koje prati i fudbalsko znanje.

Kolašinac je rođen 20. juna 1993. godine u njemačkom gradu Karlsrue. Fudbalsku afirmaciju stekao je u bundesligašu Šalkeu, za koji je odigrao 94 utakmice, uz četiri postignuta pogotka. Sjajne igre u klubu iz Gelzenkirhena bila su ulaznica za dolazak u redove engleskog velikana.

Iako je bio član mlađih selekcija Njemačke, 2013. godine odlučio se za dres reprezentacije Bosne i Hercegovine, za koju je odigrao 18 utakmica.

Junak Arsenala

Hrvatska je, očito, i sama postala svjesna da su mjere koje je uvela susjednim državama, a koje otežavaju uvoz voća i povrća u tu državu, pogrešne i da ih je potrebno staviti van snage. 

Ministri BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije sastali su se jučer u Sarajevu i zatražili od Vlade Hrvatske održavanje hitnog sastanka tokom ove sedmice te da ukine „diskriminatorske odredbe”. Prema novom pravilniku, naknada za svaki obavljeni inspekcijski nadzor ili kontrolu i svaku pojedinu vrstu voća i povrća prilikom pregleda inspekcije u Hrvatskoj iznosi 2.000 kuna (270 eura), dok je ranije iznosila 90 kuna (12 eura).

Ministar poljoprivrede Hrvatske Tomislav Tolušić kolege ministre iz susjednih država pozvao je na sastanak u Zagreb naredne sedmice.

Iz ovog ministarstva i dalje tvrde da nove mjere imaju za cilj isključivo bolju zaštitu potrošača. No, očito su svi u Zagrebu svjesni da provedba mjera neće proći bez posljedica te da će na kraju od njih biti više štete nego koristi. 

Osim žestokog odgovora zemalja koje su pogođene ovom mjerom, Tolušića su jučer oštro kritizirali čak i hrvatski mediji. Neki od tih medija su ove mjere nazvali pogrešnima i beskorisnima. Mediji u Zagrebu ističu činjenicu da Hrvatska ima suficit s ovim državama te da na ovaj način radi na vlastitu štetu. 

S obzirom na mjere koje su najavile države regiona, jasno je da će mnogo hrane propasti na granicama i po skladištima ako se uđe u otvoreni trgovinski sukob. Naravno da to nikome ne bi ogovaralo, odnosno da bi sve strane pretrpjele velike gubitke. 

Jasno je koliki bi to udarac bio za obične građane, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju u kojoj se svi nalazimo. 

Evropska unija navodi i da ”procjenjuje situaciju” te apelira na sve strane u ovom slučaju da se ”pridržavaju svojih obaveza”, ali i da se ”uzdrže i spriječe eskalaciju”.&nbsp;

Bespotreban spor

Kada je prije sedam godina naš veliki umjetnik Safet Zec javno zavapio zbog gradnje mosta u blizini Počitelja, tada je uspio pokrenuti istinsku javnu pobunu, koja je dala i vjetar u leđa borbi mještana da planirana betonska grdosija bude odmaknuta od ovog hercegovačkog grada.

Nekoliko godina kasnije, tačnije lani, Zec upućuje apel nadležnima zbog zapuštenosti Počitelja. Konkretno, ukazuje na užasno stanje u kojem se nalaze brojni objekti ovog grada, koji je proglašen nacionalnim spomenikom BiH!

S pravom se Zec ljutio zbog razvaljene Pašine tabije, Hamama, Medrese i brojnih drugih objekata u čiju je obnovu država uložila ogromne novce i nakon toga dozvolila njihovo propadanje.

Svjestan da taj apel nije došao do ušiju onih koji bi ga trebali čuti, Zec ponovo ovih dana ukazuje „na jad i propast Počitelja“ i javno govori „stidim se“.

- Kome pripada Počitelj, ko će mu izgraditi plan, vratiti sjaj - pita se naš slavni slikar, koji je vezu s Počiteljem ostvario prije četiri decenije.

Ko zna, možda će ovaj slikarov apel potaknuti beskrajni niz umjetnika koji s vremena na vrijeme pohode „biserni grad“ da dignu svoj glas protiv umiranja Počitelja.

Nadati se da će se neko od nadležnih, umjesto Zeca, postidjeti ako ih put s mora nanese do Počitelja, dok budu šetali zaraslim i mračnim sokacima ovog grada.

Vapaj za Počitelj

Bosna i Hercegovina nije Njemačka niti se s njom historijski može upoređivati, kao što je to onomad s jedne balkanske ledine u Srbiji pogrešno poručio predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik. Povlačenje neumjesnih povijesnih paralela o ujedinjenju Nijemaca u jednu državu, uz podsjećanje na ratni poklič “svi Srbi u jednu državu”, iz temelja je pogrešno, jer znamo da je to bio i fatalni detonator krvavog raspada bivše Jugoslavije. 
 
O ironiji tih usporedbi da i ne govorimo! Pola bi se Bosne, posebno mladi, Bošnjaci, bosanski Srbi ili Hrvati, da mogu, doista preselilo u Njemačku, zbog toga što su im takvi nacionalistički lideri u BiH ukrali budućnost. 
 
Naravno, nije istina i da svi Nijemci žive u jednoj državi, jer tu su još Austrija, Švicarska i druge evropske zemlje! A bilo bih ih barem pola miliona i u Srbiji, upravo u Vojvodini, odakle je Dodik ponovo bljuvao historijske nebuloze, da su vojvođanskim Nijemcima (Folksdojčerima) vraćena imanja i dozvoljeno da se vrate. 
 
No, iznova je neshvatljivo što je uz predsjednika RS u Veterniku kraj Novog Sada stajao Aleksandar Vučić!? I tako nas opet podsjetio da je upravo on bio ministar (dez)informiranja u Miloševićevoj vladi, koja je u avgustu 1995. godine prizivala hrvatske Srbe na egzodus, odmah nakon oslobodilačke akcije “Oluja”. 
 
Rame uz rame s Dodikom, predsjednik Srbije kao da je cijelom regionu postavio i legitimno pitanje: Kojem Vučiću vjerovati? Onom koji govori da se “samo magarci ne mijenjaju”, a da se on, prema vlastitom priznanju, promijenio! Ili onom kojega, ipak, treba uzeti s krajnjim oprezom - kao političara koji je samo evoluirao u prefinjenijeg nacionalistu. 
 
Američke sankcije Dodiku svakako imaju smisla, ali one bi bile još efektnije kada bi predsjednika RS bojkotirali i domaći političari. Umjesto velikih riječi, i Vučić bi konačno trebao javno pokazati da se ne slaže s Dodikom. Time bi dokazao da je i on, doista, odustao od svoje ratne prošlosti. Ali, Vučić, nažalost, još nije Vili Brant (Willy Brandt).

Da je Bosna Njemačka

Ovdje nemam namjeru opisivati moje odnose s mojim komšijama, drugovima i prijateljima, pa čak ni rođacima i sinovima Suljage Salihagića, nego da ispričam istinit događaj u kojem je došlo do moje izjave „Nije partija Bekirova avlija“, koju je Enko Mehmedbašić, inače moj dobar drug i prijatelj, često znao ponavljati, a koji je sa Suljaginom djecom bio u bliskom srodstvu, jer mu je Ifaket hanuma bila tetka. Već sam spomenuo da je Bekir imao naprasitu narav, a ona je dolazila do izražaja i u zajedničkim igrama i druženjima iz naše mladosti. 

Idealno mjesto

Avlija Suljage Salihagića, među nama poznata kao Bekirova avlija, bila je u mnogo čemu idealno mjesto za našu igru, osobito za nogomet. 

Mi smo obično igrali lopte, kako se ta igra zvala, na ulicama, a za to su bile pogodne vrlo široke banjalučke ulice s dvostrukim nasadima lipe, kestena i platana, ali smo igrom ometali prolaznike, pa čak i tada rijetki saobraćaj, zbog čega nas je policija tjerala s ulice. 

Druga mogućnost za igru bile su njive, kojih je bilo u našoj mahali dosta, osobito u dijelu zvanom Ćorkovac, ali koje su nam bile na raspolaganju tek kad bi se s njih digla ljetina, a to je bilo ujesen, kada su i kiše ometale korištenje njiva za igru. 

Treća mogućnost, koja je za nas, Banjalučane, bila idealna, bio je odlazak na Banjalučko polje, gdje su uvjeti za igru bili idealni, ali to je bilo daleko i postavljalo je pred nas velike probleme. Ostajala je mogućnost da se neka od avlija, kakvih je u Banjoj Luci nekad bilo mnogo, a osobito ona Suljagina, iskoristi za igru. 

Ova avlija je bila odlična zbog toga što je bila velika, ravna k'o tepsija, travnata i ograđena visokim zidom, tako da smo u njoj bili zaklonjeni. 

Jedan od razloga da se ova avlija bira sastojao se i u činjenici da je Bekir imao pravu kožnu loptu, dok smo mi igrali krpenjacima, loptama pravljenim od kravlje dlake ili malim izlizanim teniskim loptama i onim Batinim, koje su koštale dva dinara, ali su bile veoma male, što je, ako bi se igralo na ulici, dovodilo do čestih ozljeda nožnih prstiju. 

Tako smo mi bili uvijek obradovani kada bi se na vratima svoje avlije pojavio Suljagin sin Bekir noseći u rukama pravu kožnu nogometnu loptu i pozvao nas da se u njegovoj avliji igramo lopte, tj. nogometa. 

Rado smo se takvom pozivu odazivali, ali bi se često dešavalo da, kada bi neko ko je igrao u timu koji je bio protivnik onom koji je za sebe izabrao Bekir zabio gol, Bekir na takvo nešto reagira uzvikom „marš iz moje avlije“, smatrajući davanje gola njegovom timu za ličnu uvredu. Tako je nekada bilo.

Mnogo toga što bude se zaboravi, ali nešto ostane i zapamćeno. Ovo što se događalo s Bekirovom avlijom i našom igrom događalo se krajem tridesetih godina 20. stoljeća, a ono o čemu mislim govoriti događalo se krajem šezdesetih godina istog stoljeća, dakle, 30 godina kasnije. 

Pronađeni “zločin”

Nestalo je Bekirove avlije, mi smo odrasli i razišli se po svijetu kud ko, a ja sam postao profesor filozofije na Univerzitetu u Sarajevu. Napisao sam esej pod naslovom “Bosanski duh u književnosti, šta je to?“. 

Taj esej bio je razlog velike političko-književne afere, u kojoj sam ja bio glavni predmet napada i proglašen za nosioca antisrpstva, bio progonjen i pompezno od Plenuma CK SKBiH bio isključen iz SK, povedena je i akcija da me se otpusti s Univerziteta, a neki krugovi su insistirali i da me se uhapsi i kazni zatvorom, i to zbog zločina koji je pronađen u mojoj tvrdnji da u Bosni i Hercegovini, osim Srba i Hrvata i srpstva i hrvatstva, srpskog i hrvatskog jezika i književnosti, postoje i Bošnjaci i njihova kultura, duhovnost, jezik i literatura i da se Bosna ne može svoditi na Srbe i Hrvate, jer smo mi sačuvali originalnost onog specifično bosanskog što karakterizira Bosnu i Hercegovinu. 

Sva ta užasna halabuka, napadi, pogrdni napisi iz pera raznih skribenata i plaćenih literarnih ubica trajala je godinu, a zatim se sudarila s realnošću koja je bila u tome da se nešto što postoji hiljadu godina ne može brisati nikakvim odlukama, gumama i nalozima i jer je upravo ta afera, taj stravični napad, mobilizacija svih foruma, snaga i opskuranata, pokazala da je ono što je u osnovi tog eseja bilo rečeno, a to je da jedan navodno demokratski i slobodarski režim nikako ne priznaje postojanje jednog naroda i da se jedan narod koji je ostavio veliki trag u historiji naše zemlje negira i silom tjera da se odrekne sebe i opredijeli za srpstvo ili hrvatstvo, ali da mu se ne dozvoljava nikako da izabere ono što on odista jeste, tj. svoj historijski, nacionalni i kulturni identitet. 

Trebalo je da prođe tek nešto više od jedne godine pa da se cijela halabuka oko tog eseja i Muhameda Filipovića stiša, da stvari počnu dolaziti na svoje mjesto i da se vidi šta je ustvari bio razlog cijele ove afere koja je na kraju postala veoma neugodna njenim pokretačima.

Akcija protiv Muhameda Filipovića je započela u martu 1967. godine, kad je jedan mali, s Kosova dovedeni i upravo za te stvari namijenjeni književni kritičar dobio zadatak da napadne moj esej. 

U njegovom napadu ili kritici u kojoj se napad odigrao nije razmatrao ništa od činjeničnih osnova teksta, ništa od teorijskih i filozofskih premisa na kojima se tekst zasniva, ništa od utemeljenja i logičke strukture i izvedbe glavne teze teksta, a to je da u historiji Bosne i Hercegovine postoji, da je nastala, razvila se i pokazala veoma velike rezultate, da je verificirana i dokazana jedna linija i jedna vrsta duhovnosti i ukupnog duhovnog, kulturnog i književnog stvaranja, koja se temelji na tradiciji slobode, religijskog i etničkog multilateralizma i slobode, da se ona može detektirati i u našem vremenu kao sastavni dio poimanja svijeta i čovjeka u brojnim djelima, prvenstveno muslimanskih autora kao primjerice u poeziji Maka Dizdara i prozama Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića i drugih pisaca. 

Naredba Komiteta

Nakon što je paljba na moj esej otvorena, jedna grupa opskuranata, tj. pseudoknjiževnika ili seljačića koji su skunatorili poneku pjesmicu ili prozni tekst, objavili ih uz pomoć svojih zemljaka već udomljenih u izdavačkim kućama i proglasili se književnicima, učlanili u društvo književnika i osvojili poneko mjesto u institucijama, posjetila je CK SKBiH i Cvjetina Mijatovića, kao navodnog književnika i glavnog arbitra u pitanjima politike i ideologije, tražeći da se prema meni poduzme politička akcija, tj. progon izbacivanjem iz SK i protjerivanjem s Univerziteta, jer sam osporio srpsko prvenstvo u Bosni i Hercegovini i izmislio nekakvu bosansku kulturu, bosanski duh, bosanski jezik i bosansku književnost, a sve u cilju negiranja istine da u Bosni i Hercegovini postoje samo dva naroda - Srbi i Hrvati, dva jezika - srpski i hrvatski i dvije književnosti - srpska i hrvatska, a da svi ostali, a posebno muslimani, mogu i treba da se opredijele ili da ostanu neodređeni, niko i ništa, da budu jedna u duhovnom, kulturnom, nacionalnom, političkom i svakom drugom smislu nedefinirana masa. 

Iz tadašnjeg Univerzitetskog komiteta je naređeno da Osnovna organizacija SK filozofije raspravi slučaj i osudi greške Muhameda Filipovića. 

Esej je bio čitan i mnogo se o njemu raspravljalo, ali nikome nije bilo jasno u čemu se sastoji slučaj u vezi s tim esejom i kako i zašto jedno kritičko mišljenje o tekstu, i to mišljenje jednog u biti nekompetentnog za probleme Bosne i bosanske kulture i duhovnosti čovjeka, kao što je bio pisac te kritike po imenu Novica Petković, jedva na jedvite jade izabrani asistent na predmetu Književnost. 

Ustvari je Novica Petković trebao da posluži kao okidač i signal za opći napad u svim glasilima i iz svih oružja, jer su oni koji su naručili ovaj napad tražili povod da proizvedu efekte koji daleko nadilaze jedan esej i njegove eventualne učinke bilo koje vrste. 

Trebalo je zaustaviti sve jače težnje i nastojanja da se konačno skine embargo s historije, s prava identiteta bosanskih muslimana i da im se priznaju njihova prava koja su za sebe rezervirali i monopolizirali Srbi i Hrvati, tj. prava da su oni jedini autentični stanovnici Bosne i Hercegovine, nosioci njene kulture, jezika, književnosti i političkog identiteta.

Skidanje embarga s historije

Taman kada se pomisli da prljava propagandna mašina Bakira i Sebije Izetbegović, koja se bavila objavljivanjem knjiga i pamfleta protiv neistomišljenika (a sudske presude za klevetu su odavno stigle), ne može dalje u svojim lažima, oni pokažu nove granice nemorala. 

Bakir i Fahro 

Nakon primitivnih članica i članova zločinačke organizacije Turković, u medijsku igru protiv Bakirovih oponenata uključio se i anonimni kabinetski general Mustafa Polutak. 

Valjda smatrajući da je zaboravljeno i pobrisano kako i zašto je poginulo više stotina šehida po Hercegovini, Polutak se obreo na čelu privatnog i kvaziudruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH. 

Umjesto tekovina te borbe i bavljenjem agresorima, četnicima i ustašama, ohrndani Polutak se počeo baviti akterima višestranačke političke scene koji nisu po volji pet familija. 

Na meti je, po starom običaju, Fahrudin Radončić, čija je najveća greška što ne popušta ni milimetra u borbi protiv petofamilijarne vlasti i fildžan državice. 

Umjesto da se Polutak bavi svojom kosovskom prošlošću prijateljima, i svojim karijerizmom iskazanim u nekadašnjoj agresorkoj JNA (o tome će naš list posebno informirati naše čitaoce), stravičnim ratnim greškama koje su koštale branioce mnogih života, umjesto da se bavi porodičnim donacija vrijednim milijardu KM i otimačinama za El-Šidije i mnoge druge, Polutak je zaplivao u septičku jamu, tipičnu Bakirovu zamjenu teza i zamjenu identiteta. 

Primjerice, Fahrudin Radončić svaki je dan bio u opkoljenom Sarajevu, u Štabu vrhovne komande i sa građanima granatiranog Sarajeva. I Bakir Izetbegović je bio u Sarajevu, samo sa tom velikom razlikom da je živio u sefu Centralne banke. 

Radončićeva supruga je bila svaki dan u ratnom Sarajevu i, kao Zlatne ljiljane, izgubila je dva rođena brata, rahmetli Anesa i Emira Bučana. 

Bakirova supruga Sebija „hrabra“ je bila u Zagrebu, gdje se borila za ljekarske diplome i skupljala donacije po cijelom dunjaluku. Još hrabrija je bila u Istanbulu i drugim atraktivnim destinacijama, gdje je uživala, dok je BiH krvarila. 


Ko je gdje bio 
Radončićev zet, rahmetli Ruždija Ferhatović je, bio pripadnik Armije RBiH i od četničke granate je poginuo u Sarajevu. A Bakirov zet, čuveni Cober, je bio šef omiljene logističke baze u sigurnom Splitu. Tamo ga je, umjesto granate, mogao pogoditi samo koji miliončić njemačkih maraka u glavu. 
Radončićeva sestra Razija je svakoga dana, također bila u opkoljenom Sarajevu, a zna se gdje su bile i kada Bakirove sestre. Radončićeva sestrična Sanela je, kao dijete dobila 11 gelera od četničke granate i jedva ostala živa. A, odlično se zna gdje su Bakirove sestrične bile tokom rata i na kojim sigurnim inozemnim destinacijama. 
Ko je šta od članova porodica Radončić i Izetbegović – mimo historijske i neupitne uloge rahmetli Alije Izetbegovića - radio u ratu i nakon njega u korist BiH i Bošnjaka, efemerni Polutak može još istraživati do mile volje. 
A izdajničku ulogu onih koji i danas hoće petofamlijarnu fildžan državicu, može po stare dane, ostaviti sebi i svojim nervoznim nalogodavcima. Preciznije, Bakiru Izetbegoviću. Njemu nakon 27 godina brutalne autokratske vlasti, sa mnogo leševa, međunarodna zajednica i narod govori da mora otići u penziju. A poslije, šta mu Bog da!
Jer, politikanstvo nad šehidskom krvlju nikome ne može donijeti nikakvo dobro pa neće ni Bakiru, ni njegovim udbaškim marionetama. 

&nbsp;

Politikanstvo nad šehidskom krvlju

Navijački transparent „Hellcome to Sarajevo“, koji bi trebao uvući strah u kosti navijačima timova koji gostuju kod domaćih, sarajevskih klubova, savršeno opisuje sliku u glavnom gradu BiH posljednjih dana i možda je najbolja poruka turistima koji dolaze.

Avgust. Za Sarajevo je to mjesec koji znači ekstremno visoke temperature, Sarajevo Film Festival, godišnje odmore, vrhunac broja turista na ulicama. No, ovaj će ostati upamćen po nečemu drugom.

Stoljeće je 21., Sarajevo nema vode. Zašto? Jer jalova politika nije bila sposobna za 20 i kusur godina popraviti cijevi koje „gube“ 75 posto vode. Jer pojedini direktori i direktorčići u preduzeću koje se bavi vodosnabdijevanjem imaju basnoslovne plaće, ali preduzeće nema za popravku kvara. Dvadeset i kusur godina jalove, bahate politike to je dopustilo.

Javni gradski prijevoz, osim što nije redovan, a to što nije klimatiziran da i ne govorimo, treba poskupjeti. Zašto? Jer se GRAS mora iščupati iz jezivog duga od oko 300 miliona KM ili grad ostaje bez javnog prijevoza. Dug sigurno nisu napravili građani, već više od 20 godina nesposobne, uhljebljivačke politike. 

Nema vode, milion stepeni u tramvaju, autobusu, trolejbusu, na posao se mora. Hitne su pretrpane. Doktora nema, a oni što su ostali nemaju s čim raditi.

Zašto? Pogađate – 20 i kusur godina jalova politika nije uspjela omogućiti normalno zdravstvo. Ali, nijedan ceh neće platiti ta politika, barem ne još. Već mi, građani.&nbsp;

Hellcome to Sarajevo

Kako vrijeme protječe, posebice u zadnjih nekoliko godina sve je više deklasificiranih dokumenata stranih tajnih službi, a koji se odnose na Domovinski rat.
Posebno su zanimljivi dokumenti CIA-e iz vremena administracije Billa Clintona. Jedna od knjiga koje su nastale na osnovi izvještaja agenata CIA-e sa terena i ratišta u Hrvatskoj i BiH, ali i s drugih ratišta bivše Jugoslavije zove se “Balkan Battleground” (Balkansko bojište).&nbsp;Iz načina kako su rađeni izvještaji potpuno je jasno da su agenti CIA-e te izvještaje radili u stvarnom vremenu i terenu, što znači da su bili u bliskoj saradnji sa hrvatskim vojnim snagama, jer drukčije ne bi mogli imati tako detaljnu sliku provođenja operacija. Agenti CIA-e su na početku vojnih sukoba, 1991. pisali kako su Hrvati doživjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi za vođenje i zapovijedanje.&nbsp;Pišu da u većim vojnim formacijama vojnici još i imaju neku obuku, no nikakvu u manjim formacijama. Svejedno, pišu o visokoj motiviranosti za borbu te zaključuju da bi u borbi jedan na jedan sigurno bili pobjednici.&nbsp;Kako je rat odmicao, veze Hrvata s dvije američke obavještajne službe, CIA-om i vojnom DIA-om sve su jače i prisutnije. Jake su bile osobito sa zapovjednicima HV-a, osobito s generalom Antom Gotovinom, koje, kako je već prije bilo objavljivano, sežu u 1993., kada je Gotovina zapovijedao operacijom “Maslenica”.&nbsp;Tu saradnju Amerikanaca i Hrvata valja staviti u kontekst zbivanja, gdje se onda vidi zajednički interes, a to je sprečavanje daljnje eskalacije, te savezništvo oko zaustavljanja genocida, posebno nakon Srebrenice (sudbina bihaćke enklave). O kakvoj se razini saradnje radi, vidi se i po fotografiji iz Gotovinina albuma, gdje su uoči Oluje na Dinaru helikopterom HV-a na položaj stigli Gotovina, praćen dvojicom najviših vojnih operativaca SAD-a, Richardom Herrickom, vojnim atašeom (poslije visokokotirajućim šefom u CIA-i) te šefom vojne obavještajne službe SAD-a, Ivanom Šarcem.&nbsp;Godinama nakon završetka rata, prije otprilike 15-ak godina, poznati američki novinar Roy Gutman (Newsweek) pisao je kako je i tokkom operacije Oluja hrvatski general Ante Gotovina imao informacije o grupiranju srpskih snaga, te ih je dobivao od CIA-e. Hrvatski će izvori ovu tvrdnju “uravnotežiti” i kazati ono najbliže istini, a to je da su američke tajne službe s hrvatskim službama razmjenjivale podatke u akciji Oluja te da su preko svojih špijunskih letjelica pratile tijek akcije, kao i zbivanja nakon operacije.&nbsp;Treba kazati da je i HV imao svoje bespilotne letjelice, a logično bi bilo da su i ti podaci bili razmjenjivani sa saveznikom, što SAD tada sigurno jest. Gutman je pisao kako su te “tajne misije nastavljene još mjesecima, dugo nakon što su hrvatske snage protjerale Srbe u susjednu BiH”. Prenosi i zaključak hrvatske strane da su one bile presudne za uspjeh operacije Oluja.&nbsp;Dodaje i kako nitko iz CIA-e nije uočio bilo kakav problem oko ratnih zločina, a citira i tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Zagrebu, Petera Galbraitha da je srpsko stanovništvo izbjeglo prije dolaska HV-a, što onda i potkopava navode iz haaške optužnice da je “kumulativni učinak” operacije HV-a vodio prema “masovnom iseljavanju” Srba. Nakon dugotrajnog suđenja hrvatskim generalima u Haagu, oslobađajuće su presude potvrdile i ove prethodne obavještajne nalaze američkih tajnih službi oko nevinosti naših generala.&nbsp;U spomenutoj opsežnoj knjizi “Balkansko bojište”, autori iz CIA-e analiziraju i tvrdnje srpske strane o tome kako su Hrvati imali presudnu američku pomoć.Legende i mitovi oko pobjede Hrvata nad vojskom srpske krajine počeli su nakon što je VSK bio uništen munjevitom hrvatskom operacijom. Mnogi su tvrdili kako su bivši časnici vojske SAD-a trenirali Hrvatsku vojsku ili da je NATO podupro hrvatsku ofenzivu. Sljedeća priča bila je da je Miloševićeva namjera kada je poslao generala Mrkšića u VSK bila priprema povlačenja vojske i naroda i da se VSK nije stvarno borio, nego se jednostavno povlačio brzinom kojom su Hrvati nadirali. Ključni potez na Dinari Nijedna od ovih priča nije istinita, bez obzira na aktualne stavove bivših generala VSK da je Beograd prodao Republiku srpsku krajinu.&nbsp;Zadivljujuća pobjeda HV-a počiva na kombinaciji poboljšanja u strukturi vojnih snaga i doktrine provedenih prije operacije i koja su zaslužna za proboj srpskih pozicija koje su HV-u i V. korpusu Armije BiH omogućile poraz obrane VSK. Temelj za operaciju Oluja bile su doktrina i strukturalna unapređenja koja je HV proveo od 1993. godine. Ta profesionalna unapređenja povećala su sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne magnitude i kompleksnosti i da razvije sposobnost vođenja probojne operacije visokog tempa i da može hitro penetrirati u dubinu neprijateljske obrane.&nbsp;Bez ovih unapređenja, HV ne bi bio sposoban poduzeti Oluju na način na koji ga je proveo. No, sama doktrina nije donijela pobjedu u ratu, nego njezino vjerno provođenje na bojišnici. HV nije svugdje i odmah bio uspješan u planiranim napadima za Oluju. Prije će biti da je HV bio uspješan u probojima na ključnim sektorima čemu je pridonio i raspad komandnog i operativnog sustava VSK, što je podrovalo njihov obrambeni sistem u cijelosti i uzrokovao njegov pad.&nbsp;Prva od vidljivih i ključnih pojedinačnih akcija bila je dugoročni napredak HV-a kroz planinu Dinara i dolinu Livna i koja im je dala odličnu odskočnu poziciju za brzi, izravni udar na Knin i čime su bajpasirane glavne snage VSK obrane pozicionirane južno od grada. Pojava snaga HV-a u operaciji Ljeto 95. u Bosanskom Grahovu efikasno je začepila nadu Knina i prije nego je Oluja pokrenuta.&nbsp;Brzi proboj snaga MUP-a prema Gračacu tijekom Oluje stvorila je HV-u taktičku poziciju koja je osiguravala poraz VII. korpusa VSK i prije nego što se većina njihovih snaga angažirala protiv hrvatskih snaga. Oficir glavnog štaba VSK, general-major Milislav Sekulić, tvrdi da je evakuacija civila u zoni djelovanja 7. Korpusa demoralizirala branitelje, iako se pretpostavljalo da će to dozvoliti snagama VSK da se usredotoče na borbu.&nbsp;To bi mogla i biti istina, ali HV je imao adekvatne snage da nadjača tih nekoliko jedinica VII. korpusa sjeverno od Knina. Poraz 15. ličkog korpusa srpskih snaga provele su snage IX. gardijske brigade HV-a napadom duž uske osi koja je sjekla poput bodeža kroz jaki otpor VSK. Brzi napad V. korpusa Armije BiH pokrenut u mraku djelovao je poput katalizatora koji je povećao brzinu kolapsa snaga VSK.Ono što cijelo vrijeme tvrde i relevantni hrvatski izvori, potvrđuju dakle i oni iz CIA-e – poražene srpske snage i politike i tada su, odmah nakon poraza u Oluji, naročito nakon poraza snaga Republike Srpske u BiH stvorile “legende i mitove” o tome kako su ih, ustvari pobijedili Amerikanci, a ne hrvatske Oružane snage i snage HVO-a.&nbsp;U nekim drugim dokumentima, koje je CIA deklasificirala 2014., o čemu je Večernji list već pisao, vidjelo se kako je CIA procjenjivala da Oluju Hrvati neće početi prije jeseni 1995. I nije to bila pogrešna procjena, jer je plan i bio takav, no događaji oko pada bihaćke enklave ubrzali su hrvatsku vojnu operaciju.&nbsp;SAD je, međutim, sasvim sigurno prvi doznao kada će hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pokrenuti Oluju. Svaki pažljiviji vojni analitičar mogao je shvatiti šta to Hrvati rade jer su mjesecima prije Oluje poduzimali manje akcije kako bi stekli “odskočne daske” za dalje oslobodilačke akcije.&nbsp;Tuđman je definitivno donio odluku da Oluja počne ujutru 4. augusta, a 2. augusta na Brijune dolazi veleposlanik Galbraith i hrvatskom predsjedniku prenosi stav predsjednika SAD-a Clintona o važnosti suradnje bosanskih Hrvata i Muslimana.&nbsp;Tuđman je odmah Galbraithu rekao da se “više ne može dopustiti srpsko izigravanje RH” (odbijanje plana Z-4). Tuđman je kazao Galbraithu da je RH donijela odluku o provođenju operacije Oluja. Galbraith i nije znao puno detalja oko Oluje, što i ne čudi, jer je hrvatsko vodstvo imalo prema njemu određene rezerve, s obzirom na to da je autonomno pokušavao spriječiti ratnu operaciju, sve do zadnjeg trenutka (“jamstvo” Milana Babića da će Srbi ipak prihvatiti Z-4).&nbsp;Washington je s pripremom Oluje bio upoznat puno prije. Znali su i da je hrvatski državni vrh planirao Oluju pokrenuti još u jesen 1994. godine. Krajem novembra 1994. u Washington je otputovala delegacija koju je vodio Gojko Šušak i general Janko Bobetko, a s njima je išao i general Krešimir Ćosić.&nbsp;Hrvatska vojna delegacija u više je navrata boravila u Washingtonu i Pentagonu, gdje su u tajnosti pregovarali s političkim i vojno-obavještajnim vrhom SAD-a o planovima za vojne operacije hrvatskih snaga. Cilj je bio oslobođenje okupiranih krajeva i spasiti Bihać i 5. korpus Armije BiH.&nbsp;Hrvatska, naime nije mogla dopustiti pad Bihaća, jer bi nastao kompaktni srpski teritorij, te povezivanje njihovih snaga u BiH i “Krajini”. Ministar Šušak Amerikancima je tada kazao kako Hrvatska “ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice”.&nbsp;Vrh SAD-a je tada još dvojio oko te operacije, zbog opasnosti od golemih žrtava i novog velikog vala izbjeglica. To američko “ne smijete još krenuti”, pretvorilo se, najviše zahvaljujući agresivnosti i nerazboritosti pobunjenih Srba, u ono već znamenito američko “zeleno svijetlo”. Za koje, međutim, ni sada još nitko ne želi formalno potvrditi da se uistinu i dogodilo., prenosi Večernji List.

Američka pomoć Hrvatima novi je srpski mit

Ako je već riječ o imovini, odnosno parama, a uvijek je riječ o nekim parama, bez obzira na to je li središnja tema politika ili ekonomija, znam da „ima usta koja samo zemlja može napuniti“, ali me zanima, onako ljudski, postoji li neka gornja granica na kojoj svijest, savjest, dosada... kaže: „Dosta je! Sad bih mogao učiniti i nešto za opće dobro!“ 

Polaganje računa 

Kad se nabavi sve što se nikad nije imalo (a željelo se... siromašno djetinjstvo), kad se kupi sve što se oduvijek željelo kupiti, kad se dobije sve što je ikada zapelo za oko, a nije se moglo...&nbsp;Kad bude dosta i vila i stanova i službenih i privatnih auta i kad se treći put pojedu dva ručka (pa se uvidi da to i nije nešto naročito, osim što stomak boli manje nego prošli put jer se počeo navikavati), nakon što poslije jednog napornog dana nestane rodbine, prijatelja, poznanika, slučajnih prezimenjaka za zapošljavanje i kad smjerno i ponizno pozdravljajući spuste rampu na privatnoj cesti prema kući ili kućama i kad se prebroji ušteđevina, a ona viša od sedam hiljada maraka... 

Bude li taj trenutak u vremenu kad se nešto prevrne u insanu ili čovjeku pa odluči osigurati posao i za neke ljude za koje nikad nije čuo, od onih sedam hiljada maraka odvojiti pola za stipendije troje djece „iz reda ostalih“ koja bi rado išla u školu, ali iz ko-zna-kojeg-razloga ne mogu, a drugih tri i po raspodijeli (nadoknadit će Bog odakle se čovjek i ne nada, u zdravlju što je najpreče, a ne može se kupiti) i uplati za liječenje nekih nesretnika za čije bolesti kod nas nema lijeka, ali ima u inozemstvu... 

Bude li ikad da trojica iz tri različite stranke, mogu i iz istog ili različitih naroda - nije bitno - sjednu i kažu: „Što je bilo - bilo je... možemo naći stotinu stvari oko kojih se ne slažemo i nikada se nećemo složiti, ali hajde da probamo naći jednu oko koje se slažemo, neko opće dobro, i da ga zajedno izguramo i da na tome probamo dobiti sljedeće izbore. 

Pa, ako i izgubimo, nije ni bitno, makar smo učinile nešto za opće dobro. Uostalom, možemo i kao opozicija opet naći neko novo opće dobro pa i njega izgurati i, ako Bog da, dobiti sljedeće izbore... I tako, radeći i čineći dobro, za opće dobro, probati se baviti politikom.“ 

Znamo mi da naši predstavnici, zastupnici i poslanici čine sve da nama bude što bolje, da danima ne spavaju da nam konačno, jednom, nekad bude i dobro i da smo nezahvalni jer to niti prepoznajemo niti znamo cijeniti (valjda će nam oprostiti, valjda razumiju da mi to ne razumijemo niti možemo razumjeti), ali naumpadne li ikada ikome od njih: „A šta ako ništa nije onako kako sam ja smislio, kako sam vidio, kako su me nasavjetovali (ako ikada i za šta pitam savjetnike kad ih već plaćam iz mog budžeta)?“ Ili: „Šta ako jednom, ipak, Nekome (Bogu! možda Ga ima?!) budem morao polagati račun?“ 

Pretpostavljam, štaviše, siguran sam da su sve ovo vražije (đavolje, šejtanske) spletke, pitanja i neopravdane sumnje koje se javljaju u gluha doba kad se čovjek osami, ali ne znam kako ih se otresti i jednom za svagda steći pravu vjeru da nam nikad nije bilo bolje nego što nam je sada, da se nam bolje biti samo kad budemo mi bolji i kad ne budemo više sumnjali, pitali i mislili da nam može biti bolje, da nema boljih od ovih koji su sada i da poslije njih mogu doći samo gori jer nema boljih od najboljih... 

Znam da su nam ovi mehki jedina i posljednja brana od tvrdih koji bi nam Bog zna šta uradili ali...&nbsp;Sve nešto, blasfemično i bogohulno mislim da ipak, može bolje, drugačije, smislenije... malo više za neko opće dobro. Ašićare, šejtanska posla...

Evo, naprimjer, sve nešto razmišljam šta bi bilo da su rektor i dekani Univerziteta u Sarajevu odlučili da, umjesto zaključka da će o prigovorima i primjedbama na Zakon o visokom obrazovanju razgovarati i dati svoje mišljenje poslije godišnjih odmora, na koje su se netom po usvajanju Zakona i saopćenju razišli, dadnu ostavke, a redovni i vanredni profesori, docenti, asistenti, administrativno i pomoćno osoblje zatraži raskide ugovora... Bi li se išta promijenilo? 

Možda i ne bi, jer siguran sam da stranke i partije imaju spreman kompletan rezervni sastav cijele prve postave, od rektora do čistačice, drugi ešalon koji jedva čeka da postane prvi i koji bi sigurno - ako već nisu - u rekordno kratkom roku bili bolji, pametniji, učeniji i spremniji na saradnju od ovih prvih koji, trenutno, odmaraju. I šta bi se promijenilo? Ništa!

Mogu biti gori

Isto to bi se, bezbeli, dogodilo i da kompletna garnitura vlasti u državi - na svim razinama - odjednom da ostavku na sve svoje funkcije (a koliko ih obnašaju, saznamo tek kad odbiju dati ostavku na iste). Istom bi se na njihovim mjestima „nacrtali“ neki novi koji bi sad počeli ispočetka... 

Pa, dok se oni nauzimaju, dok podijele funkcije, mjesta i komisije, dok pozapošljavaju rodbinu, prijatelje, poznanike i slučajne prezimenjake koji im nisu ništa u rodu (a, opet, možda i jesu)...&nbsp;Pa, dok se snađu, dok zagrade, sagrade, postave rampe, navozaju se i namijenjaju auta... 

Ko zna kad bi na red došlo neko „opće dobro“, od kojega bi i nama, a ne samo njima, bilo bolje.&nbsp;Zato, možda je i bolje da ostane ovako kako jest. 

Ovi su se, valjda, namirili pa će do kraja ovog mandata smisliti šta bi dobra mogli i za nas ostale učiniti, a već od prvog dana sljedećeg mandata to početi realizirati.

Ustvari... sve vrijeme dok ovo pišem, razmišljam o nečemu sasvim drugačijem.&nbsp;Pretpostavljam da svi imamo neku gornju granicu dostojanstva na kojoj progutamo knedlu, zažmirimo i iz ovog ili onog, uopće nije bitno kojeg razloga - zamijenimo obraz za đon. 

Ali ima li iko od nas i postoji li uopće neka donja granica, neka crta, linija, refa... koju možemo dosegnuti, dotaknuti, napipati je i kad je osjetimo pod nogama, rukama ili pod grlom, sebi reći: „Sve ispod ovoga je kaljuža, mulj i talog. Ispod ovoga ne idem(o). Ovo je donja granica mog/našeg dostojanstva i slobode.“ Ima li?

Ko zna kad će doći neko „opće dobro“, od kojega bi i nama bilo bolje

Knedla u grlu

Sreća je da rat više ne miriše na Balkanu, iako je loše što se kotrlja negdje na drugom kraju planete. 

Dobro je i da je američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence) sletio onomad u komšiluk, demonstrirajući da Amerika ima još tu magnetnu moć okupljanja balkanskih lidera u dobroj vjeri. 

Nisam, uistinu, sreo boljih brokera za tu vrstu sinteze od Amerikanaca, pa izazivam sve one koji govore o nekakvoj ruskoj alternativi, kineskim milionima ili arapskim “investicijama” da nacrtaju sliku kako bi se to Balkanci ponašali prema drugačijem scenariju za dosezanje kolektivnog izbavljenja. 

S Amerikancima nam je, iako su daleko, nekako najsigurnije zajedno u Evropu.

Faktualni narativ
&nbsp;
Dolazak Pensa u Crnu Goru, u kojoj je baš stameno stao uz tu najnoviju članicu NATO-a, okruženu s Jadrana Hrvatskom i Albanijom, već članicama najmoćnije vojne alijanse - sigurno je inspirirao premijerku Srbije Anu Brnabić da onako srdačno čestita Crnogorcima članstvo. 

A to je dostignuće koje se mora pripisati samo konzistentnoj američkoj vanjskoj politici.

Ta je politika još značajnija u danima kada ovaj američki predsjednik Donald Tramp (Trump) osobno kao da nije siguran u ta načela. 

Ali i on mora prakticirati kontinuitet, jer Amerika je započela novi interesni rat s Rusijom opet i oko temeljnog sistema vrijednosti.

Gunđajući, predsjednik je čak priznao da je nevoljno potpisao paket sankcija Moskvi, samo zbog američkog “nacionalnog jedinstva”. 

Požalio se i na Kongres, nazivajući ruske sankcije antiustavnima. Tramp bi se s Putinom očito drugačije dogovarao da nema glasa pametnih i američkog naroda.

No, upravo zbog kontinuiteta je morao reći da “Amerika neće tolerirati miješanje u naš demokratski proces i da se mi (SAD) svrstavamo uz saveznike i prijatelje protiv ruske subverzije i destabilizacije”. A to je taj faktualni narativ koji je u Podgoricu, bez okolišanja, donio američki potpredsjednik.

Ironično, Pensove riječi dolaze iz usta možda novog američkog predsjednika, uz kojeg neće biti rep ruskih kontroverzi ako se Tramp iz svega uskoro ne izbavi bez “smrtnih” političkih grijeha.
Balkan je pak za Amerikance još suštinski važna evropska periferija, poput gorućeg aktuelnog Baltika i u kontekstu istih ruskih ambicija prema susjedima, ali i dalje.

Nije paranoja
&nbsp;
Predsjedniku se loše piše jer pred njim su i kataklizmički izazovi zbog Sjeverne Koreje. Odatle bi da gađaju San Francisko, Pitcburg ili Vašington, kako je to onomad otkrio glavni Trampov savjetnik za nacionalnu sigurnost, general H. R. Mekmaster (McMaster).

Jedan drugi američki general ove je sedmice rekao da se “ne radi ni o kakvoj paranoji, već o aktivnoj brizi” to što bi 100.000 ruskih vojnika, poslije manevara u Bjelorusiji, zauvijek moglo ostati tamo. Ni s Kinom nije ništa bolje: Tramp prijeti Pekingu trgovačkim ratom, uz moguće visoke zaštitne carine za uvoz kineskog čelika i tehnološke robe zbog toga što nisu zaustavili Sjevernu Koreju da lansiraju svoje opake rakete. 

Sve je više onih koji ne postavljaju pitanje hoće li, već kada će Amerikanci vojno odgovoriti na raketne provokacije Pjongjanga. 

I da bi to, u konačnici, moglo odgovarati Kini, jer ona je jedini pravi američki rival u borbi za globalnu dominaciju. Za Amerikance ova situacija nikad nije bila ozbiljnija, od Vijetnama naovamo.

Bez šale, rat u Koreji je opet moguć, ali mnogo veći od onog iz pedesetih. Bez obzira na to što bi taj sukob već u prvim danima odnio na stotine hiljada žrtava, a kasnije možda i milione, i što bi stradali američki saveznici, Seul, prije svega, možda će ga biti teško izbjeći, jer navodno je već prijeđena “tačka poslije koje nema povratka” (point of no return). 

U Južnoj Koreji je i oko 28.000 američkih vojnika, a meta sjevernokorejskih raketa bi, vjerovatno, bio i Japan. U tamošnjim američkim bazama je više od 50.000 američkih vojnika, plus oko 40.000 članova njihovih porodica i 5.500 civila, koje u Japanu upošljava Pentagon.

Ima, nažalost, još jedna okolnost koja bi impulsivnog Trampa mogla “natjerati” da naredi napad na Sjevernu Koreju. 

U ratu svi zakoni zašute! Barem za neko vrijeme. A zakona se ovaj predsjednik najviše plaši. Zakon, doduše, kažnjava one koji posegnu za tuđim životom ukoliko se ne ubija u ime države, uz ratne doboše i zvuk truba, rekao je davno francuski filozof Volter (Voltaire).&nbsp;

Dok ratni doboši dobuju daleko

Spalilo je sve - i rasad i ljude. Neko je duhovito primijetio i da su naše najhladnije krajiške rijeke, Vrbas, Una i Sana, proključale ovih dana. 

Elementarna nepogoda je pred vratima, a poljoprivrednici tvrde da je već i u predsoblju. Sada svi očekuju kako će reagirati oni koji moraju reagirati. 

Vode nema, hlada nema, osvježenja nema. Ko je utekao pored rijeka ili na more, utekao je. Ostalima je ostalo da pomalo sanjaju i da se mnogo pate. Pred suncem nema mnogo pomoći, kao, uostalom, ni pred poplavama koje su prije tri godine pogodile BiH.

Prema prvim prognozama, ni jesen neće biti ništa hladnija. Penzioneri su najavili novi toplotni udar, a očekuju da im se pridruže i dijalizni pacijenti koji su, kao da živa nije dovoljno visoko, istakli da će „umrijeti pred vratima vlasti“. Miholjsko ljeto tako bi moglo postati vrelije od ovoga koje pali sve pred sobom. 

Vlast u ovim vrelim danima čini isto što i tokom godine - ništa. Seljaci traže zaštitu pred paklenim vrućinama, a sela bez vode traže jedno kupanje dnevno i par litara za žednu stoku. 

Ako se najesen potrude ovoliko koliko su se potrudili ovih dana da olakšaju život onima kojima je to više nego potrebno, jasno je kakav nas septembar očekuje.

A do tada? Do tada - svako svoje. Neko pred ventilator, neko pod klimu, neko na obalu. A neko će, kao ministar prosvjete i kulture RS Dane Malešević, u novi Audi A6 sa sportskim sjedištima. Za njega nema zime. Nije važno što je 15 škola zatvoreno samo u ovoj godini.

Plus hiljadu

Život oca i njegove dvanaestogodišnje kćerkice spašen je zahvaljujući građanima koji su, ne razmišljajući ni o čemu drugom, uskočili u rijeku Unu, izvukli ih i reanimirali. Među prvima koji su hrabro uskočili u rijeku bio je Mustafa Huskić iz Cazina. Sve se dešavalo kod kupališta blizu tvrđave Stari grad Ostrožac. Djevojčica se počela utapati i za njom je skočio njen otac, koji ne zna plivati. Brzaci su ih počeli odvlačiti i da nije bilo Huskića, njegovog prijatelja Sanela Delića i potom još nekoliko kupača, vjerovatno bi oboje izgubili život. Ne smije se zanemariti ni ono što je došlo nakon izvlačenja, a to je reanimacija, jer je djevojčica bila bez svijesti, a njenog su oca oživljavali i do sedam minuta. Građani su se borili i izborili za ova dva života, i sami riskirajući svoj, i sigurni smo da nijednog od njih otac i djevojčica neće nikad zaboraviti.

Hrabar potez

Sapunica u vezi s transferom brazilske fudbalske zvijezde Nejmara (Neymar, 26 godina) je konačno završena. Nejmar je za nevjerovatna 222 miliona eura Španiju zamijenio Francuskom, u Barceloni se pozdravio sa dojučerašnjim suigračima, a u Pari Sen Žermenu ga s nestrpljenjem očekuju.Uprava pariskog kluba namjerava zvanično predstavljanje upriličiti u blizini Ajfelovog tornja&nbsp; i napraviti spektakl kao kad je Šveđanin Zlatan Ibrahimović u julu 2012. potpisao za PSG. Istina, bilo je zastoja u realizaciji Nejmarovog transfera, jer je rukovodstvo španske Primere blokiralo prelazak zato što je narušen finansijski fer-plej. Ipak, natezanja na relaciji Primera – Nejmar i PSG su kratko trajala, tek nekoliko sati. Brazilac je majstor fudbala, ali i preplaćena zvijezda.Nejmar je za sada daleko od tri najbolja brazilska fudbalera u posljednjih dvadesetak godina, Ronalda, Rivalda i Ronaldinja (Ronaldinha), koji su s „Kariokama“ bili prvaci svijeta i Južne Amerike. Nejmar je ušao u historiju s najvećim transferom u fudbalu , ali još nije junak Brazila. &nbsp; &nbsp;

Preplaćena zvijezda

S funkcije šefa KCUS-ove Klinike za ortopediju ekspresno je smijenjen dr. Ismet Gavrankapetanović, ljekar svjetskog glasa i ugleda. To nije ni prva ni posljednja smjena u KCUS-u otkako su brigu o ovoj zdravstvenoj ustanovi preuzeli svemoćna bošnjačka politička partija i njeni komesari koji na matrici političke moći godinama rade šta hoće. Smjenjuju i zamjenjuju, ruše, ubijaju, ustvari uništavaju sve što je bolje od njih.Državi u kojoj se političkom šapom pokušavaju profesionalno ubiti, poniziti, zaustaviti njeni najbolji stručnjaci ne piše se dobro. Jer, kad nestane najboljih i kormilo preuzmu mediokriteti i političke ulizice, logično da takva država vrtoglavo gubi ugled, a njene institucije prijeko potrebno povjerenje. To se nama odavno događa.Za karijeru dr. Gavrankapetanovića pozicija načelnika Klinike na kojoj radi vjerovatno nije toliko bitna. Za razliku od direktorice, čija ga je bahatost smijenila, bio načelnik ili ne,&nbsp; njegovo će ime struka i dalje s poštovanjem izgovarati. Prosto što je svoju karijeru gradio radom i naučnim postignućima, a ne političkim preporukama i vezama.&nbsp; Javnost, ne samo u BiH nego i u regionu, posebno je zatečena načinom ove smjene. Ako je dr. Gavrankapetanović smijenjen zato što svoj posao nije radio kako treba, onda je onaj ko ga je smijenio, ako ima imalo ljudskog, kolegijalnog, a i poslovnog morala, morao stati pred javnost i kazati zašto to čini. Prosto što je riječ o izuzetnom stručnjaku.Gavrankapetanovićeva smjena više govori o njegovim smjeniteljima nego o njemu. O onima koje je moć vladanja uznijela do nesagledivih visina i koji su na putu kojim su stizali do svoje moći gazili sve pred sobom zaboravljajući na staru mudrost da možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.

Ubijanje najboljih!

S(v)ebija Izetbegović ne miruje ni u ove vrele ljetne dane. Naprotiv, direktorici Kliničkog centra u Sarajevu visoke temperature kao da bude neke drevne osvetničke nagone iza kojih ne stoji ništa osim, što bi rekao Johnny Štulić, „mržnje, sujete, vlasti...“ I zbilja, koliko još pogrešnih i ishitrenih odluka treba Izetbegovićka da donese, ko je sljedeća žrtva na njenom spisku za kadrovsku eutanaziju i kojih će pacijenata životi nakon toga biti ugroženi, pa da konačno prestane, da se zaustavi, jedna neobuzdana samovolja što je odavno iz realnih, odlutala u paranormalne sfere? Jedan po jedan Nema nikakve dileme da još niko tako temeljito, i kao Izetbegovićka sistematski brutalno, nije gazio ugled i dostojanstvo ovdašnjih ljekara. Specijalisti svjetskog renomea, ti naši „heroji&nbsp; u bijelom“ što su svoja dragocjena znanja i vještine bili primorani stjecati još u onim užasnim ratnim vremenima,&nbsp; politička direktorica bolnice rastjeruje na isti način kao što, stranka u čije ime nastupa, rastjeruje strane investitore iz ove zemlje. Padali su jedan po jedan, u tišini kancelarije generalne direktorice. Do sada ih već brojimo preko 40... Ipak, možda i ima nade, možda još sve nije izgubljeno. Jučerašnja (prva) masovna pobuna ljekara na Izetbegovićkinom nasukanom brodu dobar je i ohrabrujući znak. Zbog nepotrebne ( i nedopustive,rekao bih) smjene šefa Klinike, dr. Ismeta Gavrankapetanovića, na Ortopediji je nastala peticija. Kojom se traži poništenje sramne odluke. Očekivano, Izetbegovićka nije odustala! Jer&nbsp; to bi značilo da je racionalna i slaba, a ona, znamo to odranije, želi da je doživljavamo kao neracionalnu i (sve)moćnu stručnjakinju. Unatoč peticiji koju je potpisalo čak 15 ljekara, ostala je pri prvobitnoj odluci i smijenila dr. Gavrakapetanovića. Na njegovo mjesto imenovala je valjda jedinog sa Ortopedije koji je pristao biti pijun u njenoj prljavoj kadrovskoj križaljci. Također, ima i onih koji tvrde kako dr. Amir Zjakić ne ispunjava potrebne uvjete za šefovsku poziciju, te da je o vlastitom imenovanju informiran&nbsp; telefonski i to dok se bezbrižno brćkao u plićaku Jadranskog mora. Ali na to smo, jelde, od „prve dame u Bošnjaka“ već navikli... „Pala“ je, dakle, još jedna žrtva ispod Izetbegovićkine kadrovske metle. Ovog puta je to hirurg-ortoped svjetskog ugleda.&nbsp; Obožava S(v)ebija smjenjivati bolje, pametnije i obrazovanije od sebe jer, ne zaboravimo, prva je od njene direktorske sačmarice stradala članica svjetske Akademije nauka i umjetnosti, dr. Senka Dinarević. Zato čvrsto vjerujem da smjena doktora Gavrankapetanovića nije i posljednja amputacija stručnog osoblja u sarajevskoj bolnici. Bit će toga još pogrešnog i nepopravljivog pod poražavajućim rukovođenjem i komandovanjem generalne direktorice. Ugroženi pacijenti U međuvremenu, pojedini mediji navode da je stanje na KCUS-u odavno postalo nepodnošljivo i frustrirajuće, a oni koji imaju tu nesreću da rade pod Izetbegovićkinim nadzorom sve glasnije tvrde da su brojni pacijenti životno ugroženi usljed nedostatka svega čega mora biti u jednoj normalnoj i civiliziranoj bolnici. Kako smo se oduvijek najbolje znali crnohumorno zezati na vlastiti račun, pade mi na pamet ( moguće da je to uradio i neko prije mene, pa se unaprijed ograđujem po pitanju copyrighta) blic-vic&nbsp; koji najjednostavnije opisuje Izetbegovićkin direktorsko - porodični mandat: - Šta ima u KCUS-u? - Nema ništa...

Oslobodite narod od sebe

Junak Arsenala

Bespotreban spor

Vapaj za Počitelj

Da je Bosna Njemačka

Skidanje embarga s historije

Politikanstvo nad šehidskom krvlju

Hellcome to Sarajevo

Američka pomoć Hrvatima novi je srpski mit

Knedla u grlu

Dok ratni doboši dobuju daleko

Plus hiljadu

Hrabar potez

Preplaćena zvijezda

Ubijanje najboljih!

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Amputacija Klinike za ortopediju

Kolumne

Oslobodite narod od sebe

Junak Arsenala

Bespotreban spor

Vapaj za Počitelj

Da je Bosna Njemačka

Skidanje embarga s historije

Politikanstvo nad šehidskom krvlju

Hellcome to Sarajevo

Američka pomoć Hrvatima novi je srpski mit

Knedla u grlu

Dok ratni doboši dobuju daleko

Plus hiljadu

Hrabar potez

Preplaćena zvijezda

Ubijanje najboljih!

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Amputacija Klinike za ortopediju