Oliver Stoun (Stone) preksinoć je u Ljetnom kinu ''Metalac'' primio „Počasno srce Sarajeva“ za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Ovaj oskarovac zahvalio je na nagradi riječima: „Čast mi je primiti nagradu jer ovaj grad ima srce.“&nbsp;Reditelj i trostruki oskarovac osvojio je srca svih Sarajlija, ali i gostiju koji borave u bh. prijestonici. U Sarajevu je boravio i 2000. godine, a otad se, kako je rekao, mnogo toga pozitivnog desilo. Istaknuo je da se moramo podsjećati na sve ono loše što rat nosi te da ne smijemo dozvoliti da se on ponovi. 
Stoun je rođen u Njujorku. Roditelji su mu se razveli dok je bio u srednjoj školi. Studirao je na univerzitetima „Yale“ i „New York University“, a 1967. prijavio se za rat u Vijetnamu i izričito zahtijevao dužnost na bojnom polju. Bio je dva puta ranjen te je dobio medalje za svoje doprinose.
Prvi Oskar bio je za najbolje adaptirani scenarij za film „Ponoćni ekspres“, a druga dva za režiju filmova „Jedinica smrti“ i „Rođen 4. jula“.

Oliver Stoun

Osvojio srce Sarajlija

Već punih 25 godina traje kontinuirano i brižno planirano osporavanje upotrebe bosanskog jezika u entitetu koji je, htjeli to oni ili ne, bosanskohercegovački. Odmah na početku agresije Bošnjacima koji su imali sreću da prežive i nesreću da ostanu pod vlašću Karadžićevih i Mladićevih zlikovaca uskraćeno je pravo da govore svojim jezikom. &nbsp; Pitanje bosanskog jezika u entitetu RS odavno je političke prirode i bit će razriješeno kada to odluči politika/e. No, treba li se uopće raspravljati o postojanju bosanskog jezika ako postoje nesporni historijski dokumenti poput Povelje Kulina bana ili novca Stjepana Tomaša? Naravno da ne!
Dok traje neargumentirano negiranje bosanskog jezika, ne treba zanemariti činjenicu da niko u entitetu RS ne traži da svi građani moraju govoriti isključivo bosanskim jezikom, ali bošnjački povratnici na svoje traže elementarno ljudsko pravo - da govore jezikom kojim žele, a on se stoljećima unazad zove bosanski. 
Zloupotreba bosanskog jezika u jeftine političke svrhe jednostavno mora prestati, a isto tako ograničavanje bosanskog jezika na samo jedan narod je krajnje kontraproduktivno. Jer bosanskim jezikom ne govore samo Bošnjaci u BiH već i pripadnici drugih naroda koji BiH osjećaju kao svoju jednu i jedinu domovinu i koji su se na posljednjem popisu stanovništva, ako ništa drugo, izjasnili kao Bosanci. 
Negatori bosanskog jezika, ma koliko to normalnom umu suludo zvučalo, jedva bi dočekali odluku da se, primjerice, djeci srpske nacionalnosti koja se obrazuju u školama na području Tuzlanskog ili Sarajevskog kantona u đačkim knjižicama upiše jezik srpskog naroda. 
No, nijedna odluka, nijedan ustav ili ustavna odredba ne može poništiti pravo pojedinca da govori svojim jezikom. Pokušali su to Osmanlije i Austrougari, pokušavaju sljedbenici genocidne politike Radovana Karadžića, a bosanski jezik postoji. I postojat će!
&nbsp;

Edin Skokić

Pravo na jezik

Valja opet podsjetiti: Bosna i Hercegovina je članica UN-a i međunarodno priznata država u Evropi, u kojoj bi svako novo, posebno nasilno prekrajanje granica značilo mogući rat, sukobe, ekonomski i socijalni nazadak. Taj i američki koncept mirne, slobodne i ujedinjene Evrope najviše čuva Bosnu, jer je zasnovan na pravu i političkoj viziji. 

To je više od svih jeftinih slogana i izbornih parola, nažalost, ponajviše od onih koji se razmeću velikim riječima, a malim djelima. 

Vlasnici tih bosanskih “sitnih šićara” i svi njihovi milioni u konačnici su doista ništa u odnosu na izgubljenu budućnost dolazećih generacija. Upravo oni tjeraju ljude iz BiH sa svojim bizarnim porodičnim nepotizmom, promičući retrogradnu političku (ne)kulturu - od kulta ličnosti do kvazinacionalne religioznosti. 

Građani BiH ne smiju više vjerovati tim slučajnim, ali veoma štetnim prolaznicima kroz našu povijest, koji propovijedaju pogrešne nacionalne programe. Jer, neki od njih su svjesno ili nesvjesno najveći konzumenti pogubnih velikodržavnih projekata iz bh. komšiluka. 

Oni kasne, jer pogrešno tumače i vestfalijski koncept Evrope, na čijim institucionalnim temeljima BiH opstaje i bez njihove “intervencije”. O izazovima globalizacije da i ne govorimo. Naslušali su se Bosanci opakih retoričkih kovanica - od onih kako neće biti ničije roblje do ostavljanja Bosne nekome u amanet?! A ne pravdi i pravu! 

Tako je to kad se kasni i u otvaranju bošnjaštva - tačnije bosanstva za sve građane BiH, dok se na drugoj strani tumara kroz historiju zaslijepljeno i uz pogrešne panslavenske ili panislamske uzore. I dok se skupljaju mrvice s povijesne trpeze onih za koje se vjeruje da će se umoriti (!?) od svog krvavog hegemonističkog lumpovanja. 

Zato BiH treba bosanski nacionalni ili - još bolje - socijalni program koji pripada svima, a ponajmanje autorima najgorih bošnjačkih političkih promašaja.&nbsp;

Nacionalni program

Ljubitelji sporta, posebno atletike, ali i oni koji najbrže ljude na svijetu na svojim TV prijemnicima prate tek krajičkom oka i sasvim slučajno, tužni su jer je okončana karijera najvećeg sprintera svih vremena Useina Bolta. 

On nije završio svoju posljednju trku. Pao je povrijeđen i u suzama napustio Olimpijski stadion u Londonu. Slika koju u posljednjih desetak godina nismo mogli ni zamisliti. 

Trebala je trka štafete 4x100 metara na Svjetskom prvenstvu biti njegov oproštaj od atletike s još jednom zlatnom medaljom, no šampion je pao kao pokošen, noga nije izdržala, stigli su ga napori koje je njegovo tijelo sve ove godine tako sjajno trpjelo. 

No, slike iz Londona kratko ćemo se sjećati. Ono što će nam ostati duboko urezano u pamćenje su brojne pobjede u briljantnom, ali i do tada neviđenom elegantnom stilu kojim je zadivio sve na svijetu. 

Uz to, sve do posljednje trke Bolt je bio nepobjediv praktično za generacije i generacije atletičara koji su mu iz trke u trku ostajali iza leđa. Jednom je morao doći kraj. 

Usein Bolt je rođen 21. avgusta 1986. godine u Šervudu na Jamajci. Kao mladić igrao je nogomet i kriket, a atletikom se počeo baviti relativno kasno, tek u srednjoj školi. Osvojio je osam zlatnih olimpijskih medalja, 11 zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima, jedno srebro i bronzu, što ga čini jedinstvenim atletičarem u historiji ovog sporta. Svjetski je rekorder na 100 i 200 te u štafeti 4x100 metara. 

Sve ovo učinilo ga je i najbogatijim altetičarem s više od 100 miliona dolara zarade uglavnom od bogatih sponzorskih ugovora. 

Era Useina Bolta je završena. Proći će mnogo vremena dok se na atletskim stazama u svijetu pojavi neko ko će mu biti blizu. Ako se to ikada i desi.

Posljednji krug u Londonu

Kako partijske organizacije na fakultetu nisu reagirale na očiti poziv da stupe u akciju, u akciju je stupio tadašnji rektor i član CK SKBiH, inače poznati prijeratni ljotićevac Zdravko Besarović, koji je u Univerzitetskom komitetu pokrenuo i ishodio nalog da se stvar stavi na dnevni red osnovne organizacije, a i sam je došao na sastanak kao delegat CK SKBiH. 

Srpski nacionalisti&nbsp;
Budući da taj čovjek nije imao nikakvog stvarnog autoriteta i ugleda, na sastanku je njegovo prisustvo ostalo nezapaženo i svi učesnici, izuzimajući Šefkiju Žuljevića, izjavili su da u eseju ne vide nacionalizam ili šovinizam, pogotovo antisrpstvo ili nešto slično i da stvar treba da ostane literarni spor i ništa više, odnosno da se rasprava nastavi u časopisu u kojem je esej objavljen i u kojem je kritiziran, odnosno da treba, u najmanju ruku, sačekati odgovor autora na kritiku njegovog teksta. 

Tadašnji rektor Besarović je podnio izvještaj CK SKBiH u kojem je ponašanje organizacije ocijenio kao otvoreno protivljenje politici CK i skretanje u muslimanski nacionalizam, uzrokovano utjecajem profesora Filipovića, a na temelju tog izvještaja je Cvijetin Mijatović sazvao Plenum CK, koji je osudio moj tekst i moje stavove proglasio za nacionalističko skretanje i isključio me iz članstva SK. Tako mi je priredio čast da pored Rankovića, Đilasa i nekoliko sličnih i poznatih političkih funkcionera i ja, jedan profesor, doživim da me Plenum CK isključuje iz stranke u kojoj sam bio član od 1944. godine.

Ono što je interesantno u ovoj historiji sastoji se u tome da je Mijatović šutio i čekao te u akciju stupio tek kad je umro moj brat Safet. Safet je umro 27. marta 1967., a Plenum je održan 2. aprila iste godine. Ja sam iz razgovora s bratom znao da je on bio jedan od isljednika u slučaju saradnje Rodoljuba Čolakovića i Cvijetina Mijatovića sa četnicima i sa Jezdimirom Dangićem kad su obojica dobili snažnu kritiku Tita za političku saradnju sa četnicima i mislim da je upravo taj moment bio razlog njegovom oklijevanju da poduzme energičnu akciju protiv mene. 

U tome je išao tako daleko da je izjavio „da su prilike drugačije, mi bismo s tim Filipovićem govorili preko cijevi“, na što sam mu ja odgovorio da sam i ja iz rata izašao naoružan i da moja krajiška narav sadrži načelo svakom odgovoriti jednakom mjerom, a taj odgovor sam mu kazao u prisustvu njegovog dobrog prijatelja i vjernog saradnika Nijaza Dizdarevića u Nijazovom kabinetu kad me je Nijaz pokušao predstaviti Cvijetinu, a ja ga prekinuo i kazao da se mi već dugo poznajemo i kada sam mu rekao da znam za njegovu izjavu o pušci i cijevi. 

Bilo kako bilo, stvar se od tog dana odvijala tako da je akcija protiv mene jačala sve do ljeta, tj. do Univerzitetske konferencije, na kojoj je tadašnji rektor Fazlija Alikalfić održao govor posvećen u cjelini mom velikom grijehu, ali je taj govor ostao bez odjeka i došlo je do demonstracije koja je bila neobična za tadašnje uvjete, tj. dvojica vrhunskih ljudi iz CK, nakon što je Alikalfić završio govor o ogromnoj opasnosti muslimanskog nacionalizma Muhameda Filipovića za Univerzitet, demonstrativno su ustala iz prvog reda i prišla u zadnji red gdje sam ja sjedio, uzela me pod ruku i prevela u prvi red da sjedim pored njih. 

Bio je to jasan znak da se mnogi ljudi u CK ne slažu s politikom Mijatovića prema meni i prema muslimanima uopće, da je ona bila kompromitirana ne samo svojom žestinom, svojim trećerazrednim nosiocima i izvršiocima, a to su bili sve već jasno dokazani srpski nacionalisti i njihove sluge, nego da odudara od cijele tendencije političkog razvoja u zemlji koji se neumitno kretao ka rješenju nacionalnog pitanja muslimana kao najurgentnijeg društvenog i historijskog problema zemlje. 

Vijeće Filozofskog fakulteta odbilo je i samu pomisao o mome isključenju i unaprijedilo me u zvanje redovnog profesora, a tri najuglednija i najutjecajnija profesora srpske nacionalnosti Branislav Đurđev, Milorad Ekmečić i Svetozar Koljević izjavili su kako nema govora o tome da je Muhamed Filipović nacionalista, a u univerzitetskoj komisiji propao je pokušaj Smilje Mučibabić, tadašnje prorektorice zadužene za potvrdu izbora, da dovede u pitanje moj izbor, a što su profesori Đurđev i Hamid Pašić raskrinkali kao bijednu i neodrživu političku intrigu.

Smiljina komisija&nbsp; 
Mučibabić je, opravdavajući svoj pokušaj, rekla kako ona nije mogla potvrditi izbor čovjeka koji je napisao jedan esej u kojem stoji da postoji nekakav bosanski duh, dok su njenog brata ubile ustaše 1941. godine. 

Mene je takva njena izjava natjerala da kažem kako sam veoma ožalošćen što su ustaše ubile njenog brata, ali da su ustaše ubile i mog oca i da su dva moja brata poginula boreći se protiv ustaša i četnika, kao i da je moja sestra poginula kao borac NOB-a, a ja sam sa četrnaest godina postao partizan i bio borac 13. udarne brigade 39. divizije 5. korpusa NOV-a, dok je drugarica Smilja službovala u Krapini kao profesor prirodopisa sve do kraja postojanja NDH, što znači da ona nije uopće mrzila ustaše, nego muslimane, kako to pokazuje cijela njena karijera, jer je osporila napredovanje i Hasanu Hadžiomeroviću i Besimu Ibrahimpašiću i Mahmutu Aganoviću, a evo i meni i to su jedini slučajevi u kojima je njena komisija osporavala nekome izbor. 

Sve je to bilo jasan znak, čak i Mijatoviću, da njegova moć ne može osigurati ovako očevidno moralno i naučno, a pogotovo političko nasilje i praktični šovinizam, da prijetnje koje su još dolazile raznim putevima do mene nemaju više ubojitu moć, zbog čega sam bio sve sigurniji da je ono što su planirali moji neprijatelji propalo. 

Kad sam iz jednog sigurnog izvora (samog izvršioca paljevine) saznao da je tadašnji dekan Filozofskog fakulteta Svetozar Toza Marković naredio da se spali oko 500 protestnih pisama koja su stigla u dekanat, a u kojima su razni ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine protestirali protiv progona profesora Filipovića, a lično sam vidio pismo koje je hodža Biber iz Bjelimića uputio u znak protesta zbog progona čovjeka koji je rekao da postoje muslimani kao narod i kulturna zajednica, bilo je jasno da se stvar okrenula i da su samo još oni koji su bili slijepi od mržnje mislili da mogu da mi naude na način kako su prvobitno zamislili i predlagali. 

A kako su oni to zamišljali, otkrio mi je moj prijatelj i čovjek kojeg sam veoma volio i koji je mene volio, naš veliki historiograf Hazim Šabanović.

Kako su me isključili iz članstva Saveza komunista

Govoreći o znanju kao osnovnom preduvjetu dostojanstva i ultimativne slobode, grčki filozof Platon, kojega ozbiljni muslimani smatraju „prvim učiteljem“, u sedmoj knjizi dijaloga naslovljenih s „Država“, čovječanstvo opisuje kao skupinu ljudi u pećini od djetinjstva okovanih vratova i okrenutih prema unutrašnjem zidu pećine. Jedini izvor svjetlosti u pećini je vatra. 

Kockaste glave

Između ljudi i vatre nalaze se drugi ljudi koji pronose kipove ljudi i životinja od kamena i drveta. Okovani gledaju u zid na kojemu, zbog vatre, vide samo svoje sjenke i sjenke onoga što se dešava iza njih. Oni koji šetaju međusobno razgovaraju, a glasovi se odbijaju o zid pećine na kome igraju sjenke, tako da se okovanima čini da su sjenke, onako kako ih oni vide, recimo, kao ljude s kockastim ili životinjskim glavama stvarne i da govore. Kako nemaju pametnijeg posla, zabavljaju se razgovarajući o sjenkama, pogađajući, naprimjer, koja je od sjenki s kockastom glavom najvažnija, najpametnija i kad će se ponovo pojaviti. Oni koji po većinskom mišljenju najbolje pogađaju dobivaju počasti i bivaju uvažavani od ostalih.

„Zamisli“, kaže Platon, „da ljudi žive u podzemnoj pećini koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; i da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo ispred sebe, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im odozgo i izdaleka njima iza leđa. Zamisli, potom, između svjetla i okovanih put kojim prolaze ljudi noseći stvari što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju svoje sljeparije, i da jedni nositelji govore, a drugi da šute. Čudna slika i čudni sužnji umnogome su nalik na nas! Prisiljeni cijeli život držati glavu nepomično, gledajući samo ispred sebe, od sebe samih i jedan od drugoga i sjenâ što od svjetla padaju na stijenu pećine pred nama, od predmeta koje mimo nas pronose ne vidimo ništa drugo i ne znamo za drugi, stvarni svijet. I ako bismo mogli među sobom razgovarati i sjene bismo smatrali jednako stvarnim kao i prave predmete, a njihove govore istinitim.“

Alegoriju o pećini Platon završava tako što postavlja pitanje šta bi se dogodilo sa tim čovjekom koji je uspio da izađe iz pećine i posmatra sunce, ako bi se vratio u pećinu i pokušao da objasni ostalim ljudima koji su okovani šta se zapravo događa i šta je prava istina. „Šta bi se dogodilo“, kaže Platon, „kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat i pogledati gore prema svjetlu? Šta bi rekao ako bi mu ko objasnio da je do tada gledao privide, a da sad bolje vidi, budući da je okrenut prema predmetima koje je do tada gledao samo kao sjene?“ Bi li ga ostali dočekali kao oslobodioca, bi li mu povjerovali da prava istina nije ono što oni znaju, ono što se dešava na zidu pećine, da su to samo sjenke i da ljudi nemaju kockaste glave, nego samo kockaste misli... A ako bi ovaj pokušao da ih oslobodi i povede izvan pećine, u slobodu, bi li ga na svaki način ocrnili, bi li ga proglasili ludim ili čak ubili, pita Platon, aludirajući na sudbinu Sokrata, kojeg su Atinjani osudili na smrt zato što je govorio o slobodi. 

Problem sa slobodom je što svako ima svoje znanje o slobodi, svoju viziju slobode, svoju verziju odgovora na pitanje: „Šta je to sloboda?“ ... i što nikome ne dozvoljava da se u te njegove privide miješa. Problem sa neslobodnim, okovanim ljudima je taj što vide samo sjene, odraze na zidu pećine, samo ono što im prenose njihove oči. Njihova je stvarnost ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: „ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem“. Međutim, čovjek ne ostaje neslobodni, okovani i nepokretni zatočenik pećine samo zato što misli da je to što on zna i vidi sve, nego zato što ne zna – ili ne želi da zna – nizašta za drugo.

Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve neslobodne ljude i može se slobodno(!) razviti do kraja: neslobodan čovjek je, „po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan svoga opredjeljenja on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredjeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas?“ (Kiš)

Mujo i Suljo 

Neslobodan čovjek je „mujo“ ili „suljo“ iz vica, onaj kojemu se smijemo, koga žalimo, s kojim se identificiramo kad koga nadmudri (najčešće „sulju“!) i zbog kojeg se, kad se prepoznamo u njemu, ljutimo i bjesnimo. „Mujo“ koji zna samo da je burek pitac, a zeljanica pita, koji ne zna za obrok bez mesa, koji poblijedi kad mu se dirne u „želju“ ili „saraj'vo“, koji s komšijom ne govori otkako je čuo da je ovaj glasao za nekoga drugog, a ne zna za koga je trebao. On zna – ili misli da zna – koje su njegove vrijednosti, a za ostale se ne interesira... 


„Mujo“ se da klasificirati poput insekta i (o)lahko, kao od šale, milione ljudi sa sigurnošću proglašava dobrim ili lošim, lahko se izjednači sa slabima, a još lakše sa jakima... on je strašljivac i nikogović koji sebi ne postavlja više ciljeve: pobjeda izabranog prijatelja njegova je pobjeda, a (pobjeda) neprijatelja njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. „Mujo“ je ponos cijele familije, porodični autoritet koji se ne boji nikoga, „nikoga osim Boga“, i „sulje“, brata rođenog, isto toliko nemoćnog i nedostojanstvenog pećinskog čovjeka kao i on sam... 


EGIDA: Šta bi se dogodilo, kaže Platon, kad bismo odbacili okove i izliječili ludosti... Šta bi rekao ako bi mu ko objasnio da je do tada gledao privide, a da sad bolje vidi? Bi li ga ostali dočekali kao oslobodioca, a ako bi pokušao da ih oslobodi i povede izvan pećine, bi li ga na svaki način ocrnili, proglasili ludim ili čak ubili

Pećinski ljudi

Spasi što se spasiti da! Tako, između ostalog, izgledaju posljednji potezi Uprave „Elektroprivrede BiH“ (EPBiH) kada je u pitanju izgradnja hidroelektrane Vranduk na rijeci Bosni.

Spor s austrijskim „Strabagom“, glavnim izvođačem radova, koji je eskalirao posljednjih mjeseci, obustavio je radove i tako ponovo blokirao izgradnju hidroelektrane na koju se čeka skoro 40 godina. 

Strateški projekt za cijelu državu sada čeka da se riješe stvari na koje se trebalo misliti mnogo ranije, a ne pred građevinsku sezonu, bez obzira na to ko je kriv.

Angažiranje stranih advokata da malo „pomognu“ teško da je realno rješenje, osim što je novi trošak za državnu kasu. Ruku na srce, projekt nije upitan, nego nastavak posla s Austrijancima, ali sporovi, te eventualna arbitraža, ukoliko do nje dođe, sigurno će prolongirati završetak radova koji su bili predviđeni za kraj 2019. godine.

Trenutna situacija je “povuci-potegni”. Dok “Strabag” traži više novca od ugovorenog iznosa, iz EPBiH poručuju da je to nemoguće uraditi. Sve se pretvorilo u trakavicu od koje niko nema koristi, odnosno svi su na gubitku. 

I izvođač radova, koji je uredno plaćen da izvrši svoj dio posla, i investitor, koji masno plaća da dobije prvu poslijeratnu hidrocentralu u državnom vlasništvu.

Ali, spor sa „Strabagom“, koji nije prvi kada je u pitanju izgradnja ključnih infrastrukturnih građevina u državi, morao bi biti lekcija vlastima i rukovodiocima javnih preduzeća da državni interesi moraju biti u prvom planu. 

Opcija “ima li tu mene” stara je rak-rana bh. društva, koja nas 25 godina vuče nazad!

Svi na gubitku

Nakon višegodišnje pravne bitke, časna sestra Janja Martina Katović iz Glamoča izborila je pravo da bude imenovana na mjesto direktorice dječijeg vrtića koje joj je kao redovnici bilo uskraćeno. 

Sestra Martina nije ustuknula pred diskriminatorskom politikom nadležnih i odlučno se suprotstavila ponižavajućim predrasudama po kojima neko, iako za to ima sve zakonske pretpostavke, ne može biti na čelu neke institucije zbog načina ispovijedanja i odijevanja koje vjera kojoj pripada propisuje.

Nije prvi put da časna sestra ili neka mualima naiđu na zid ignorancije nadležnih, ali i pojedinaca punih predrasuda koje takvi, samo zato što na sebi imaju habit ili maramu, smatraju manje vrijednim i nepoželjnim u društvu. Sjetimo se samo učiteljice iz Srebrenika kojoj roditelji iz jednog sela nisu dozvoljavali da uči njihovu djecu samo zbog toga što je bila pokrivena. 

Hrabrost i izdržljivost sestre Martine u borbi za ostvarenje svojih prava zaslužuje svako poštovanje. Način na koji se ona borila sa sistemom pokazuje da treba vjerovati u pravdu i onda kada se učini da je pravda potonula u bezdan.

Pobjeda nad nepravdom

Pokojni Viljam Safajr (William Safire), kolumnista „New York Timesa“ koji je redovno pisao o Bosni, učio nas je kako u datom novinskom prostoru ne možeš obraditi više od jedne teme. Niti valja kolumnu pisati u nastavcima ako se s temom ne uspiješ obračunati u dodijeljenom broju redova. Mora se poštovati da mediji odavno ne žive (samo) od novinarske pameti, već od reklama ponajviše, čak i kad svijet gori.

U sosu smo

Ovo, dakle, oko Sjeverne Koreje i apokaliptične prijetnje Donalda Trampa (Trump) da će tu zemlju spaliti “vatrom i gnjevom”, koju “svijet do sada nije vidio”, ne miriše na dobro. To je, kako kažu u Stejt departmentu, nastavak “kampanje pritiska”, pri čemu svi "govore istim glasom", ali svako bira svoje riječi.

Ako ovaj američki predsjednik ipak izbaci nuklearni tovar na sjevernokorejske raketne lansere, svijet neće biti isti poslije toga!

Sjećam se kako su nas prilikom jedne posjete 25-milionskom Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, ljubazni domaćini prvo odveli u centralu „Samsunga“. Sjevernokorejske rakete bi, pretpostavlja se, sravnile sa zemljom i ovaj tehnološki gigant. Pa bi američki „Apple“, tako, ostao bez sebi ravnog globalnog konkurenta.

Vodajući nas tada i po DMZ liniji (“demilitariziranoj zoni”) na 38. paraleli, rekli su da je s druge strane oko 10.000 sjevernokorejskih topova. Sa svega 50-ak kilometara od Seula, to bi topništvo za prijestonicu Južne Koreje bilo opasno kao i nuklearna bomba.

O tome šta bi se od sjevernokorejskih raketa dogodilo 38-milionskom Tokiju, čije sam tehnološke bulevare, također, upamtio po svijetlećem neonu japanskih brendova, neću ni da razmišljam. Uoči rata nam je instinktivno žao naših romantičnih uspomena.

Nisam neki ljubitelj vojske, ali sam od onih koji su, gledajući trojicu američkih generala, šefa personala Bijele kuće, generala Džona Kelija (John Kelly), prvog čovjeka Pentagona, generala Džemsa Matisa (James Mattis) i glavnog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala H. R. Mekmastera (McMaster), kao i drugi Amerikanci razvio ad hoc simpatije prema ovim vojnicima. Oni pokušavaju odbraniti Ameriku ne samo od stvarnih neprijatelja već, ponegdje, i od svog nepredvidivog predsjednika.

Znanje protiv bijesa&nbsp; 
Trebat će ovoj trojci mnogo mudrosti i upornosti da predsjednika Trampa, koji je po ustavu vrhovni zapovjednik američke vojske, odvrate od prelaska s riječi na djela. On je umislio i već rekao da o ratovima “zna više od generala”. A oni koji znaju tvrde da bombardiranje Sjeverne Koreje nije poput gađanja “lakih” ciljeva na Bliskom istoku ili Afganstanu.

Penzionisani general Keli je svoje četiri zvjezdice zaradio kao marinac, izgubio je sina kao običnog američkog vojnika u Afganistanu. Sada je dobio najteži zadatak da ustroji Trampovu haotičnu Bijelu kuću. I da predsjednika spasi od vlastitog nepotizma, jer na njegova vrata, bez generalove dozvole, još ulaze predsjednikova kćerka Ivanka i zet Džared Kušner (Jared Kushner), ali i drugi.

Ministar odbrane, pak, general Matis dobio je nadimak Bijesni pas zbog oštrine i odlučnosti na bojnom polju. On bi trebao uvjeriti Trampa da nuklearni napad na Sjevernu Koreju nije najpametniji potez. Ne zna se, naime, kako će to iskoristiti Kina i Rusija i u kojim dijelovima svijeta. Matis, a njemu treba vjerovati, usput je direktno, bez prijetnje vatrom i bijesom, upozorio režim u Pjongjangu da ne žrtvuje svoj narod. Taj će rat, rekao je, ako do njega dođe, Korejci izgubiti od superiornih Amerikanaca prije ili kasnije.

I posao generala Mekmastera, inače protežea bivšeg šefa CIA-e generala Davida Petrausa (Petreaus), jeste da predsjednika uvjeri da bi ovaj rat stvorio strategijsku rupu na drugim meridijanima gdje Amerikanci diplomatski i vojno za sada dominiraju.

Nakon svega, gotovo da se nije naodmet upitati hoćemo li u SAD vidjeti neki tihi “vojni udar” unutar administracije, naravno, bez scenarija koje smo svikli gledati u banana republikama? Pri čemu će generali Keli, Matis i Mekmaster morati racionalno uvjeriti predsjednika da se ne igra s termonuklearnim obaračem i da sluša njihove savjete.

Amerika, kao nijedna druga država, nije porodični biznis jer, ako to postane, piši propalo! 

Ovo je, nasreću, za sada, samo rat riječima između predsjednika Trampa i sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una, sugerirao je američki državni tajnik Reks Tilerson (Rex Tillerson). 

Ali, s ludacima treba oprezno. Posebno s onima kojima riječ malo ili ništa ne znači. Sjećamo se mi još Sarajeva!

Generali spašavaju Ameriku

Trošenje narodnih para je nacionalni sport u kojem bh. političarima nema ravnih! Ako neko sumnja u dijagnozu, samo treba da pogleda podatke Ureda za reviziju institucija BiH za prošlu godinu. 

Prema podacima ove revizije, devet državnih ministarstava u prošloj godini potrošilo je samo za putne troškove 6,6 miliona KM. Za korištenje službenih vozila ova ministarstva izdvojila su 7,9 miliona KM. 

Prema rezultatima Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, Vlada RS, Narodna skupština RS i Služba predsjednika RS u posljednje dvije godine potrošili su 9,3 miliona maraka na putovanja i smještaj. 

I halalio bi im narod samo da se u tim limuzinama odvezu negdje daleko i više ne vraćaju. Ili da barem promijene dio svoje strategija koja, iz godine u godinu, treba da pomogne svim građanima da žive bolje. 

Koliko građani žive bolje, znaju oni koji nemaju „cenera“ za nekoliko litara benzina i oni koji voze raspale Golfove 2, Zastavine skalamerije i ponekog Fiata Punta. Niko ne umije da objasni šta će ministru prosvjete i kulture RS Danetu Maleševiću novi auto od gotovo 120.000 maraka, pogotovo kada svi znamo da svaka od zatvorenih škola košta kao Maleševićev novi Audi.

Godinama se priča o tome koliko oni koje smo birali troše. Mi ih biramo, a oni i dalje troše. A mi se onda, kao, čudimo što oni i dalje rade isto. I ko je onda luđi - mi što ih biramo ili oni što troše?

Cijena? Sitnica!

Ujedinjeno Kraljevstvo oduvijek je bilo na strani BiH. Svoju podršku dokazali su nebrojeno puta, i to ne samo kroz politiku već i finansijski, kulturno i privredno. Najnoviji primjer njihove podrške je ulaganje u mlade kroz obrazovanje. 

Britanski ambasador u BiH Edvard Ferguson (Edward) u svom najnovijem blogu pozvao je studente iz BiH da svoje školovanje nastave u Ujedinjenom Kraljevstvu, i to besplatno!

Osim što je povećan broj studenata koji mogu iz naše države otići i studirati na najprestižnijim univerzitetima na svijetu, najvažnija poruka Fergusona je da cilj ovog programa nije krađa „mlade pameti“, već njihovo jačanje da bi bolje služili svojoj domovini.

Upravo je to najbolja i najvrednija pomoć koju jedna zemlja može dobiti. Školovanje mladih na najboljim univerzitetima koji će preuzeti kormila svih sfera u državi i kao takvi biti nova pokretačka snaga koja će ovu zemlju snažno pogurati naprijed.

Ferguson je ambasador u BiH od avgusta 2014. godine. Prije toga je radio u ministarstvu odbrane Velike Britanije, gdje je bio angažiran na raznim poslovima. Oženjen je i ima troje djece.

Ulaganje u mlade

Tako mlad, a tako zreo. Tako krhak, a tako snažan. Na plećima tog momka leži teret odgovornosti kakav je imao malo ko u historiji našeg sporta, a on to tako stoički i majstorski podnosi.

Džanan Musa je u maju postao punoljetan. Samo tri mjeseca kasnije oči kompletne bosanskohercegovačke sportske javnosti, a naročito ljubitelja igre pod obručima uperene su u njega.

U reprezentaciji kojoj, spletom raznih okolnosti, nedostaje kompletna startna petorka i nekoliko ključnih izmjena, kao glavna zvijezda ostao je on - Džanan.

I doskorašnji kadet (evropski prvak sa BiH), pa junior nije nas iznevjerio. S lakoćom kojom je rešetao mrežice u mlađim kategorijama uništava rivale i u seniorskoj košarci.

U pobjedi protiv Ermenije (98:85) mladi "Zmaj" sasuo je 28 poena i ne samo da nas je približio plasmanu u narednu fazu nego i preuzeo mjesto vodećeg strijelca kompletnih pretkvalifikacija za Svjetsko prvenstvo (25,7 poena u prosjeku). 

Momak kojem predviđaju NBA karijeru rođen je 8. maja 1999. u Bihaću. Karijeru je počeo u tamošnjem klubu Bosna XXL, prije dolaska u sarajevski KK Koš. Od decembra 2014. član je zagrebačke Cedevite.

'Zmaj' pod obručima

„Selo gori, a baba se češlja“, stara je narodna izreka koja najbolje oslikava ponašanje Denisa Zvizdića, SDA-ovog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Dok svi resorni ministri regije danima održavaju hitne sjednice da bi Hrvatska ukinula povećanje cijena fitosanitarne kontrole za izvoz voća i povrća u ovu zemlju, Zvizdić leškari u Antaliji. 

Njegove kolege Andrej Plenković, premijer Vlade Hrvatske, Ana Brnabić, premijerka Srbije, kao i ostali premijeri državnih vlada zemalja regiona odmah su se uključili u rješavanje problema. Za to vrijeme Zvizdić, vjerovatno, naručuje i ispija novi osvježavajući mohito (bezalkoholni). 

Plenković je za medije objasnio da je ministar poljoprivrede Hrvatske Tomislav Tolušić donio odluku na svoju ruku i da mu je odmah naložio da hitno pronađe rješenje za taj problem. Brnabić je, također, izjavila da Srbija neće ignorirati nove mjere koje je Hrvatska uvela za proizvode iz Srbije i da će zaštititi svoje proizvođače i izvoznike. 

Samo premijer Vlade BiH ni riječi! Ni šturog saopćenja. Ne bi taj prekinuo nezasluženi odmor taman da sve izgori ili voda odnese. Sreća je Zvizdiću pa je Mirko Šarović, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, odgovoran čovjek i političar koji će uraditi sve za dobrobit građana Bosne i Hercegovine. 

No, najnovija kriza s izvozom proizvoda u Hrvatsku nije jedini problem. 

Ogorčeni su i penzioneri. Njih 16.000 najavilo je izlazak na proteste pa bi Zvizdića, nakon lagodnog odmora u elitnom turskom priobalju, gdje je sa zaleđem u vidu tjelohranitelja iz BiH i uživanja na ležaljkama od sto eura, mogla dočekati vruća jesen. Bunt penzionera, prema svemu sudeći, neizbježan je. 

Ipak, treba poštovati premijera države, pa ispraviti narodnu poslovicu - „Selo gori, a Zvizdić se kupa!“

Selo gori, a Zvizdić se kupa

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović izuzetno je pozitivan primjer političara u BiH. Riječ je o jedinom ministru u zemlji za kojeg svi privrednici, poljoprivrednici i poslovni ljudi imaju samo riječi hvale.

Nije rijetkost čuti da ministra Šarovića hvale na sav glas privrednici iz oba bh. entiteta, svih vjera i nacija. Svoju sposobnost dokazao je i u posljednjoj „krizi“ usljed povećanja cijene fitosanitarnog nadzora na granici s Hrvatskom. Šarović je ostao smiren i insistirao na tome da se očuvaju dobrosusjedski odnosi, dok su se sa svih strana mogle čuti samo međusobne optužbe. 

Da se to na kraju pokazao kao ispravan put, dokazuje činjenica da je upravo Šarović predvodio teške pregovore s kolegom iz Hrvatske i nalazi se na korak do okončanja „trgovinskog rata“, koji je štetan za sve. 

Za njegova mandata BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU, i to na način da je Brisel pristao na naše uvjete. Našim mljekarima dozvoljen je izvoz mlijeka i mliječnih prerađevina na tržište EU, a najesen će ove privilegije imati i bh. mesna industrija. 

Naša zemlja će, dok je Šarović na svojoj funkciji, postati i punopravna članica Svjetske trgovačke organizacije (STO), koja je najelitnija trgovačka organizacija u svijetu. Članstvom se dokazuje da BiH može biti pouzdan partner svakoj državi.

Ministar za primjer

Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko) jučer je posjetio Potočare. Spriječen da počast žrtvama genocida u Srebrenici oda 11. jula, učinio je to jučer, i to bez medijske pompe i srceparajućih izjava, kakve u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici redovno prate posjete kako domaćih tako i stranih zvaničnika. 

Incko se u Potočarima sastao s majkama Srebrenice, jedinim iskrenim čuvarima sjećanja na žrtve genocida, koje bez političkog, materijalnog i svakog drugog interesa, kakvi nerijetko zaudaraju iz usta kojekakvih „poštovalaca i boraca“ za Srebrenicu, svakodnevno podsjećaju na razmjere zločina genocida u Srebrenici, ali i surovu istinu o njihovoj borbi sa sistemom koji svojim nečinjenjem obilato pomaže da zločinci i njihovi pomagači ostanu na slobodi.

Da nije bilo Inckove jučerašnje posjete Potočarima, šira javnost, naravno, ne bi saznala za nevjerovatne podatke koje su iznijele majke Srebrenice. 

Požalile su se, naprimjer, kako u ladicama Tužilaštva BiH mjesecima leže zahtjevi Instituta za traženje nestalih da im se odobri izlazak na teren u cilju provjera informacija o lokalitetima grobnica, ali i da pojedini članovi Instituta uporno opstruiraju njegov rad u namjeri da broj pronađenih posmrtnih ostataka žrtava proteklog rata bude što manji. 

Svjesne da su i jedna i druga spomenuta institucija na budžetu države BiH i da ih ta ista država nikad nije upitala šta, kako i za koga rade, zamolile su visokog predstavnika da on učini napor da bi oni koji opstruiraju pronalazak posmrtnih ostatak njihovih najmilijih radili posao za koji su plaćeni. 

Incko je, ne treba sumnjati, u Potočare došao kao istinski prijatelj i Srebrenice i BiH. Stoga se očekuje da informacije koje je čuo od majki Srebrenice neće ostati samo puka zabilješka u njegovom dnevniku rada. Ne bi trebalo.

Incko u Potočarima

Semir Hidić organizirao je prvi multietnički malonogometni turnir u selu Grapska kod Doboja, pod sloganom „Voli svoje, poštuj tuđe“.
&nbsp;
Ovo možda i ne bi bila vijest da Hidić nije bio šestomjesečna beba kada ga je majka, 1992. godine, dva dana prije agresorskog napada na Grapsku, uspjela iznijeti na slobodni teritorij. Kao dječak je slušao šta je sve prošla njegova majka u strahu za budućnost svog djeteta, ali i posebno u strahu za muža, o kojem nekoliko godina nije znala ništa.

Slušao je Semir i šta je sve prošao njegov otac kroz nekoliko logora. To bi možda nekome bio razlog da se više nikada ne vrati u BiH, ni nakratko. Ipak, Semir je, mada neće ostati živjeti u svojoj rodnoj zemlji, došao iz Švicarske da stažira u ambasadi te zemlje u Sarajevu i šalje poruke pomirenja. Ne iz Sarajeva, nego iz Grapske, iz koje je otišao kao beba. 

Multietnički malonogometni turnir u kojem su učestvovala djeca, budući naraštaji, itekako je značajna poruka. 

Hidić je rođen prije 26 godina, završio je Fakultet međunarodnih veza, govori nekoliko jezika, a nedavno se oženio Sarajkom Edinom. U Ženevi žive i njegovi roditelji te mlađa sestra Lejla.

Osvojio srce Sarajlija

Pravo na jezik

Nacionalni program

Posljednji krug u Londonu

Kako su me isključili iz članstva Saveza komunista

Pećinski ljudi

Svi na gubitku

Pobjeda nad nepravdom

Generali spašavaju Ameriku

Cijena? Sitnica!

Ulaganje u mlade

'Zmaj' pod obručima

Selo gori, a Zvizdić se kupa

Ministar za primjer

Incko u Potočarima

Ruka pomirenja

Kolumne

Osvojio srce Sarajlija

Pravo na jezik

Nacionalni program

Posljednji krug u Londonu

Kako su me isključili iz članstva Saveza komunista

Pećinski ljudi

Svi na gubitku

Pobjeda nad nepravdom

Generali spašavaju Ameriku

Cijena? Sitnica!

Ulaganje u mlade

'Zmaj' pod obručima

Selo gori, a Zvizdić se kupa

Ministar za primjer

Incko u Potočarima

Ruka pomirenja