Rafael Nadal, prvi put nakon 6. jula 2014., opet je zauzeo prvo mjesto na listi najboljih profesionalnih tenisera svijeta. &nbsp; 
Čim je prvi, sigurno je zasluženo, mada je ovog puta njegovo penjanje na vrh umnogome potpomognuto slabom formom Endija Mareja (Andy Murray) te činjenicom da se Novak Đoković, praktično, prestao baviti ovom sportom, doduše još samo privremeno. 

Naravno, tu je i Rodžer Federer (Roger Federer), sada na broju 3, ali, budimo realni, nije to više onaj Federer. 

Rafa je tako, ni kriv ni dužan, došao na čelo svjetskog tenisa u trenutku kada se čudne stvari dešavaju u ovom ipak ne samo tako bijelom sportu i oko njega. 

Spominje se da je Novak Đoković godinama igrao uz pomoć stimulativnih sredstava, slično se pričalo ranije i za samog Nadala. Dolgopolov je optužen da je gubio mečeve u dogovoru s kladionicama...

Malo ili nimalo se govori i piše o teniskim mečevima, forhendima i bekhendima, dijagonalama i paralelama, a više o tim i takvim crnim stvarima. 

Ipak, Nadal nije bilo ko, nikakav novajlija koji se, eto, probio u vrh. On je prije svega vladar zemljanih terena, osvajač 15 gren slem turnira, od toga čak deset Rolan Garosa te dvije zlatne olimpijske medalje, iz Pekinga 2008. u singlu i Rio de Žaneira prošle godine u dublu, kao i četiri naslova u Dejvis kupu. Dovoljno za jednog od najboljih u historiji tenisa. 

Rafael Nadal rođen je 3. juna 1986. godine u Manakoru, u Španiji. Teniski je profesionalac od 2001. i ima 73 titule u karijeri. Zaradio više od 86 miliona dolara od nagrada na turnirima.

Opet broj 1

Mnogo se posljednjih mjeseci piše i priča o nikad goroj situaciji i strahovladi koju je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) svojim dolaskom uvela direktorica Sebija Izetbegović. Posljedice takvog rukovođenja najvećom zdravstvenom ustanovom u BiH direktno trpe svi pacijenti kojima su neophodne zdravstvene usluge u KCUS-u. &nbsp; 
No, uprkos brojnim optužbama i dokazima o nesagledivoj šteti koju svima nanosi direktorica KCUS-a, ona i dalje kormilari ovom ustanovom, koju nezadrživo vuče ka dnu. Pritom se ne libi ustrajavati u pokušajima da sebe promovira u menadžericu kakvu ova zemlja još nije vidjela. 

Ali, do sada je Izetbegović uspjela sve nas skupa uvjeriti u to da njeno ustoličenje uporište ima samo u političkoj pozadini i moći njenog supruga Bakira Izetbegovića, a ne u njenim sposobnostima. 

Jer, ko je ikad čuo za Sebijene izliječene pacijente i njene ljekarske rezultate? Nije niko nikad. Ima li Sebija reference koje je imalo više od 30 ljekara specijalista koji su bukvalno otjerani iz KCUS-a ili onih ljekara koje je posmjenjivala s pozicija na koje su došli svojim znanjem, zaslugama i sposobnostima? Svi znaju da nema. Sve što Sebija ima jesu moć i sila koje u nedostatku ljekarskih vještina svakodnevno demonstrira.

A posljednja njena žrtva je ugledni i uvaženi dr. Ismet Gavrankapetanović, ortoped i hirurg čuven i u evropskim naučnim krugovima, kojeg je, uprkos njegovoj stručnosti, humanosti i profesionalizmu, Izetbegović smijenila s mjesta šefa Klinike za ortopediju i traumatologiju. 

I bez obzira na to što je većina ljekara koji su otišli ili su otjerani iz KCUS-a u toj ustanovi preživjela rat i u neviđenim uvjetima i nadljudskim naporima spašavala živote, činjenica je da se nisu uspjeli izboriti sa Sebijinom bahatošću, samovoljom i neviđenom beskrupuloznošću, začinjenim arogancijom i bešćutnošću. 

Da je Sebija provela rat u Sarajevu ili nekom drugom dijelu BiH s herojima u bijelom umjesto što je agresiju na našu zemlju pratila iz Zagreba i drugih evropskih destinacija, ili da je postigla neki uspjeh u ljekarskoj praksi, kao i da ima imalo empatije prema pacijentima, onda bi svima u KCUS-u bilo drugačije. Ovako, nakon svega što smo vidjeli i čuli od Sebije, odavno je jasno da je Sebija sebi iznad svega. Ili, što bi Nijemci rekli, ueber alles.

Sebija ueber alles

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o odbacivanju apelacije Pravobranilaštva manjeg bh. entiteta o vojnoj imovini novi je iskorak za približavanje zemlje NATO-u, ali to još nije glavni adut za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP).

MAP ili, kako se to popularno definira, posljednja čekaonica pred ulazak u NATO, podsjetimo, jedno je i od neispunjenih obećanja bh. vlasti iz njihovog preobimnog repertoara samohvale i neutemeljenog političkog optimizma. 

Ali to ne bi odmah trebalo staviti u kontekst političkih dobitnika i gubitnika ili starih bosanskih kavgi. Dodikove predstave za javnost o novom referendumu, oko članstva u NATO-u, kao i čekanje na Srbiju da se, kao nevjesta, odluči kome će se dati, ne bi više smjele BiH držati kao taoca između političkog Zapada, gdje joj je mjesto, i geografskog Istoka, gdje ju, u ime nekakve “alternative”, gura Moskva.
 
Nažalost, susjedstvo je još kontaminirano hegemonističkim težnjama prema slabijima, pa je razumljivo zašto se, poslije Crne Gore, BiH i Makedonija žele i trebaju priključiti najmoćnijem vojnom savezništvu. A upravo je iz NATO štaba u Sarajevu i poručeno da “saveznici pažljivo prate dešavanja i pozdravljaju napredak” BiH ka toj alijansi.
 
Zato bi, jednostavno, odluku Ustavnog suda BiH trebalo slaviti i kao još jednu pobjedu prava nad politikom, ne samo u Bosni već i u regionu.&nbsp; 

Svakako, to tapšanje po ramenu malo znači, jer tu je i opravdano upozorenje da Brisel, a to znači i Vašington i Berlin, želi vidjeti bh. političare u akciji i prelazak s riječi na djela. Pred vlastima u Sarajevu je još “neplaćena faktura” iz 2010. godine, koju su joj ispostavili ministri NATO-a na samitu u Talinu.

Dakle, poštivanje zakona, a tek onda krupne riječi bez euforije - jedino tako se Akcioni plan NATO-a za BiH može aktivirati! A i treba jer, kako to priznaju oni trezveniji i u Beogradu - Rusija je daleko, a NATO je svuda oko nas.

NATO svuda oko nas

Dino Bajrić organizator je međunarodnih skokova u vodu „Sarajevo Bembaša“, ove godine održanih treći put. Ovi skokovi u vodu sa sarajevske „brane“ prerastaju u tradiciju ili, bolje rečeno, vraćaju tradiciju. Osnovna ideja koja se provlači je vratiti stari sjaj Bembaši i promovirati ljepote koje naša zemlja ima. Pokazalo se kako se razvija turizam. Imamo ono što je potrebno, treba ustrajati na realizaciji dobrih ideja. 

Uživale su sve generacije. Zašto ne bi kada se ovakav sportsko-turistički događaj, iz godine u godinu sve značajniji, ne viđa svaki dan. Ove godine okupili su se takmičari iz cijele BiH, iz zemalja okruženja. Najavili su da će biti tu i iduće godine. 

Ne manjka ni kvaliteta. Tradicionalni i revijalni skokovi ocjenjivani su po sistemu Međunarodne plivačke asocijacije. Prošle godine su skokovi izvođeni s improvizirane platforme visoke 16 metara, a za ovu godinu željela se podići visina skakaonice da bi, nakon Starog mosta u Mostaru, bila druga najviša u BiH i regiji. I podignuta je, na 19,5 metara. 

Organizator manifestacije Dino Bajrić je dugogodišnji skakač i pobjednik na posljednjim skokovima u Jajcu.

Tvorac tradicije

Sve velike stvari, sve što doista vrijedi, sve radi čega se „isplati“ živjeti i umrijeti, mogu stati u jednu riječ: sloboda, pravda, čast, dužnost, milost, nada, dostojanstvo... Jesmo li mi, Bošnjaci, slobodni i kao pojedinci i kao narod? Jesmo li časni, imamo li osjećaj dužnosti, obaveze, odgovornosti? Jesmo li milostivi? Možemo li se i, ako možemo, čemu se nadati?&nbsp; 
Napirlitane historije

Imamo li mi, Bošnjaci, imalo samopoštovanja, osobnog i kolektivnog dostojanstva, nacionalne časti i ljudskog ponosa? Imamo li obraza, obzira, ugleda, bilo čega što bi nam kičmu makar malo ispravilo i uspravilo, brade podiglo s prsa, a poglede s nožnih prstiju? Ako imamo – kao što imamo, ako smo ovdje odvajkada – kao što jesmo i ako imamo imalo dostojanstva kao što nemamo, zašto onda puštamo druge da za nas rade ono što je naš posao? 

Bosanci i Hercegovci postoje još samo u pričama i vicevima. Bosanskohercegovačka nacionalnost je već neko vrijeme čista utopija i memorija i to ne samo zbog preglasnog i agresivnog narativa i javnog diskursa naroda /etnija/ nacija u zemlji nego, prije toga, neizravno, zbog posljedica tog narativa. Naime, sa ovakvom Bosnom i Hercegovinom se niko ili, u najboljem slučaju, malo ko želi identificirati. Izuzetak ne predstavljaju ni oni koji „žive u prošlosti“, recimo „bosno-nostalgičari“ podvrsta jugonostalgičara koji idealnim životnim okruženjem smatraju Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju iz socijalističkog perioda. To, dakako, predstavlja emotivnu i emocionalnu reakciju na sve surovosti postsocijalističkog, demokratskog perioda. No, njihov broj je tako mali, gotovo bez ikakvih organizacionih oblika i političkih pretenzija da ih ovdje spominjemo samo kao kuriozitet.

Razmišljanju o perspektivi bosanskohercegovačkoj nadnacionalnosti „naruku“ ne idu tendencije i trendovi razvoja situacije ni u Bosni i Hercegovini ni u regionu. Stalne napetosti koje se pogotovo u pravilnim vremenskim razmacima samo pojačavaju čak, neovisno o izbornim ciklusima nego, više u skladu s potrebama susjednih etnonacionalizama kojima bosanskohercegovačke dijasporske i konstitutivne ispostave – sad već potpuno neskriveno – služe kao kvislinške tvorevine, krhku i fragilnu Bosnu i Hercegovinu koriste kao „monetu za potkusurivanje“ ili pak, kao poligon za testiranje i nadoknađivanje teritorijalnih gubitaka svojih teritorija.

Čini se da nije neopravdan dojam da se „bosanstvo“ i „hercegovstvo“ održavaju u javnom diskursu samo da bi se imalo šta negirati i, povremeno, od bošnjačkih – probosanskih(?) – političkih aktera potezati kao kontraargument srpskom i hrvatskom secesionizmu odnosno, kao mobilizator i katalizator bošnjačkog nacionalnog (kvazi)osjećaja (kvazi)spasilaca i čuvara Bosne i Hercegovine.

Imamo li mi uopće, historije prije 1992. godine? Ili 1974., 1945., 1914., 1878., 1463. ili 1453.? Naravno da imamo. 

Historija Bosne i Huma, a onda i Hercegovine koju su mene učili moji učitelji, nastavnici i profesori takva je i toliko bogata da sve dopisane, izmišljene, napirlitane i namaštane srpske i hrvatske historije, sa svim izmišljenim, nehistorijskim, nedokumentiranim ličnostima, junacima, banovima i kraljevima mogu stati samo u jedno poglavlje... i opet bi bosanska – čak i da se sve i ne spomene – bila i bogatija, i sadržajnija, i herojskija(!) nego druge dvije zajedno! Na ovim prostorima nema naroda koji je ratovao u više ratova, učestvovao u više bitaka, borio se u više borbi, vojevao u više vojski... od Bošnjaka. 

Nema bana, kralja, vojvode, bega, beglerbega, sandžakbega, paše, sultana, padišaha... pod čijom komandom ili protiv kojega nismo ukrstili mačeve, sablje, koplja, puške... U savremenoj historiji nema malobrojnijeg i nenaoružanijeg naroda koji se usprotivio većoj i naoružanijoj sili i, u najmanjem, nije izgubio rat... kako god da se nekim nesretnim remijem završio. Ali ga nismo izgubili. 

Ako je tako, a jeste, zašto onda nijedna naša srednjovjekovna utvrda – a imamo ih, hvala Bogu – nije zanimljiva ni kao izletište, a kamoli kao turistička destinacija ili set za snimanje neke franšize? 

Izbori između dva dobra su teški. Nije lahko izabrati veće dobro kad ih je ponuđeno nekoliko ili makar samo dva. Izbori između dva zla su još teži. Teško je odlučiti koje od ponuđenih zala će nam manje nauditi. Narodi su oduvijek sanjali da postanu nacije... da budu veliki, značajni, da se pitaju i da odlučuju. Nacije su oduvijek sanjale o slobodi. Nikada je nisu znale ni umjele opisati, ali su je znale sanjati. Koliko god da su (bile) potlačene i ugnjetavane, bile su sretne, najsretnije jer su imale o čemu sanjati. Čim bi se probudile, nastajao bi nered. Jer više nisu mogle spavati, ni sanjati, nego su morale početi raditi. A budući da su najveći dio svoga životnog vijeka prespavale, nisu znale ništa raditi te su morale početi lagati.

<h2>Identitet i tradicija 
</h2>

No, ni tu im stvari nisu baš išle naruku (jer su znale samo sanjati i to o slobodi) pa su lagale o onome o čemu su sanjale – o slobodi. Budući da ni o slobodi nisu znale ništa, osim da su je sanjale, počele bi prepričavati snove kao da je to java koju su gledale svojim očima.&nbsp; 

Pitajte najveće nacionaliste zašto je bitno znati koje si nacije? Odgovorit će vam da je bitno znati ko si i šta si... radi zaštite nacionalnih interesa i spašavanja nacionalnog identiteta, kulture i tradicije...


Dobro, a gdje su tu sloboda, pravda, čast, dužnost, milost, nada, dostojanstvo...?


I da... Gledao sam trailer za Nemanjiće koji Srbi snimaju sebi i o sebi s istim osjećajem s kakvim sam prije nekoliko godina gledao najavu za serijal „Hrvatski kraljevi“ koji su snimali Hrvati o sebi, ali za Discovery ili History Channel. A nama Turci snimaju seriju o našem Aliji. Zašto pobogu? 


EGIDA: Gledao sam trailer za Nemanjiće koji Srbi snimaju sebi i o sebi s istim osjećajem s kakvim sam prije nekoliko godina gledao najavu za serijal „Hrvatski kraljevi“ koji su snimali Hrvati o sebi, ali za Discovery ili History Channel. A nama Turci snimaju seriju o našem Aliji. Zašto, pobogu?

Sloboda, pravda, čast, dostojanstvo: U snu san ili noćna mora?

Ulaganje u modernizaciju domaće poljoprivredne proizvodnje nameće se kao imperativ poslije još jednog izrazito dugog sušnog perioda, u kojem će prinosi biti najmanje prepolovljeni. Računi će se svesti najesen, a ceh će, sudeći prema najavama, platiti obična raja, jer će gotovo neminovno doći do poskupljenja hrane. 

Mrazevi i suše, usljed evidentnih klimatskih promjena, očito će u narednim godinama predstavljati glavnu prijetnju za poljoprivredne proizvođače, koji su opterećeni još i nelojalnom konkurencijom na tržištu te kašnjenjem poticaja. 

Ako još uzmemo u obzir podatak da u BiH sve više njenih građana stremi tome da živi od politike, a sve manje od motike, onda za poljoprivrednike dolaze još sumornija vremena, koja se mogu svesti pod narodnu poštapalicu: “Ko preživi, pričat će.” 

I zaista je upitan opstanak poljoprivrednika u BiH ukoliko se država ne odluči na korjenite reforme i modernizaciju proizvodnje. No, neophodno je najprije udariti temelje modernoj poljoprivrednoj proizvodnji, a to se radi u školama iz kojih na naša polja moraju izaći osposobljeni i educirani kadrovi. 

Osim školovanja i edukacije, pomoć države je presudna, ako ne i odlučujuća. Zaštita domaće proizvodnje i proizvođača mora biti na prvom mjestu, jer, ako i dalje budemo favorizirali voće i povrće iz bližeg i daljeg okruženja, trud i znoj naših poljoprivrednika bit će uzaludni. 

Priroda je ove godine i na proljeće i najesen došla po svoje, tako da će nelojalni konkurenti i dalje naše tržište zasipati robom sumnjivog porijekla. Ista poštapalica važit će i za sve nas ako nastavimo konzumirati proizvode “uzrele” na neprirodan način, pod ceradama kamiona koji su namijenjeni samo za naše tržište i ničije više.

Edin Skokić

Ko preživi, pričat će

Ono što je u muškoj konkurenciji bio Kindže, to je u ženskoj bila Raza. Nezaustavljiva, moćna, snažna, maestralna... Pravi umjetnik pod košarkaškim obručima, sila kakvu je čitav svijet želio u svom klubu. 

I dok mi, ovakvi kakvi smo, svoje legende često zapostavimo i zaboravimo, oni su u globalnim okvirima i dalje visoko cijenjeni. Tako je Razija Mujanović dobila najvišu moguću počast u svjetskoj košarci tako što ju je Međunarodna košarkaška federacija uvrstila u Kuću slavnih. 

Zašto, znamo svi. Osvajačici evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja tamo je i mjesto, zajedno s još jednim veličanstvenim izdankom bh. košarke Mirzom Delibašićem, koji je do sada bio jedini član Kuće slavnih iz naše zemlje. 

Raza, kojoj je sada 50 godina, svojevremeno je predvodila Jedinstvo do titule prvaka Evrope (1989.), a nakon što se otisnula van granica zemlje, osvojila je još četiri kontinentalna naslova. Reprezentaciju BiH predvodila je do zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1993. godine.

Legenda koja ne blijedi

Jedne kasne noći, daleko iza dvanaest sati, u moju kuću iznenada je došao naš veliki historiograf Hazim Šabanović. Bio je usplahiren i zabrinut, a donio mi je vijest koja je, navodno, potjecala direktno od Cvijetina Mijatovića, a koju je Hazimu tu istu noć donio naš zajednički prijatelj Slavko Leovac. Hazim i Leovac su stanovali u istoj zgradi, a Leovac je bio dio tima koji je vodio kampanju protiv mene, mada smo bili drugovi i mada sam mu ja učinio mnoge usluge, a njegova majka bila najbolja prijateljica moje tetke Ćamila hanume Gradaščević. &nbsp; 
Pogažena obećanja

Poruka je bila sljedeća: „Svima nam je dodijalo ovo oko Filipovića. Ja sam u dilemi, vrši se pritisak na mene da se Filipović uhapsi, a ja ne bih to želio, pa mu predlažem da dadne jednu izjavu u kojoj će prihvatiti odgovornost za neopreznu izjavu oko Andrića i oko bosanskog duha, a mi ćemo sve zaboraviti“. Hazim efendija je rekao da je to ozbiljno i da sam ja u opasnosti i da treba da mislim na ženu i djecu itd, tj. predložio mi je da dam takvu izjavu. 

Na to sam mu ja odgovorio: “Pa ti, Hazime, kažeš da si mi prijatelj, a savjetuješ mi da svoju glavu dam u ruke i na savjest onih za koje i sam znaš da su bez savjesti i da im je likvidacija jednog muslimana važnija nego bilo kakav moralni princip i obećanje. Koliko su obećanja pogazili, a i za što bih ja priznavao nešto što nije ni laž ni neistina ni grijeh. Tako bih samo oprao savjest mojim neprijateljima i oslobodio ih odgovornosti za moju sudbinu, sam bih sebi izrekao optužnicu. Neka oni mene hapse ako sam prekršio zakon. Ja sam mirne savjesti, a moja žena, a i mati, su mi rekle da će voditi brigu o djeci, ali samo ako ja ne poližem ono što sam pljunuo, tj. ako ne povučem ono što sam napisao“. 

Hazimu sam rekao da kaže Leovcu da mu se zahvaljujem na brizi i nastojanju da se ova stvar završi tako da se ja izvinim Srbima za moj tekst koji ne sadrži ništa antisrpsko, ali ja nemam razlog da se izvinjavam, jer ništa protiv Srba nisam ni mislio, ni rekao, ni napisao, a da smatram prijedlog Mijatovića samo za perfidno smišljen način da se opravda cijelo nasilje koje se godinu vrši nada mnom i nad mojom porodicom, cijeli moj progon bi činom mog izvinjenja bio opravdan i to tako što bi moje izvinjenje značilo moje priznanje optužbe, a ja bih time skinuo svaku odgovornost za sve što su srpski nacionalisti protiv mene i mog naroda učinili. Na kraju bih sve njih i njihove postupke tim činom opravdao i oslobodio ih krivice za cijeli ovaj veliki cirkus, nasilje i dokaz da postoje srpski nacionalizam i njegovi politički sponzori.

<h2>Bijedna stvorenja
</h2>

Ono što je ostalo kao iskustvo ovog slučaja za mene sastoji se u uvidu da postoje i pošteni ljudi i da su to uglavnom oni koji su značajni, bilo kao naučnici, bilo kao književnici i ljudi uopće, ali i da postoji i masa bijednih stvorenja, jada i alaše koji kao zapeta puška jedva čekaju da neko dođe na nišan, da učestvuju u progonu, da uživaju u ponižavanju i likvidacijama ljudi, da čine zlo, kao što je to bilo s nekim mojim kolegama od kojih je jedan, ne videći mene kako stojim u sjeni stepeništa na fakultetu, pozvao grupicu kolega da pođu s njim na konferenciju kako bi jednom za svagda skinuli tog Tunju s pozicije i otjerali ga s fakulteta. &nbsp; 

Ta opskurna figura bila je u špijunskoj, političkoj i svakoj drugoj službi jedne organizacije, jednog čovjeka koji je sebe smatrao odgovornim za ponašanje muslimana i progonio ih gdje je god stizao, i sam je bio navodni musliman. Tačno godinu i po nakon što je hajka na mene započela, kako je naglo izbila, tako je još naglije prestala, a meni se dogodilo nešto neobično. 


Naime, u to vrijeme je u velikoj dvorani Radničkog univerziteta radio jedan moj student i ja sam nekim poslom pošao do njega. Ušao sam u njegovu poveliku kancelariju i zatekao ga samog, a upravo u času kad sam se sa njim pozdravljao, u istu prostoriju je ušao jedan čovjek, meni dobro poznat, koji je ulazeći u prostoriju uzviknuo: „Napolje, napolje, dolazi drug Branko“. Moj bivši student se našao u neobranom grožđu, a ja sam rekao odmah izlazi i u tom momentu je drug Branko Mikulić, tada veoma visoki rukovodilac, odista ulazio u kancelariju. 


Došao je da pogleda izložbu kancelarijske opreme i učila. Kad me je ugledao, zastao je i uzviknuo: “Baš dobro, profesore, da te vidim. Stani malo da nešto progovorimo“. Naravno da sam stao i sačekao da vidim šta to drug Branko hoće od mene. Moj poznanik i funkcioner preduzeća koje je priredilo izložbu nisu znali da se Branko Mikulić i ja poznajemo još iz prvih mjeseci 1945. godine, tj. od vremena kada sam radio u Općinskom komitetu u Travniku kod Šaćira Maslića.


Branka, kao tek izraslog mladića mojih godina, upoznao sam kada ga je otac doveo kod Maslića s molbom da ga se poštedi slanja na front u popunu jedinica koje su se spremale za prodor prema Trstu, a koje su se kretale dolinom rijeke Bosne i uz Savu i koridorom preko zapadne Bosne, Dalmatinske Zagore prema Rijeci i Trstu. Ja sam u tom momentu vodio evidenciju stanja kadrova omladine za Okružni komitet SKOJ-a Travnik koji je bio u formiranju, pa me je Šaćir upitao ima li kakvo pogodno mjesto za malog, a ja sam mu rekao da upravo u Donjem Vakufu u Općinskom komitetu SKOJ-a i Odboru omladine nedostaje jedan Hrvat i da bi bilo odlično da se Mikulićev jedinac tamo pošalje na rad jer je iz tog kraja i poštedi nepripremljen rizičnog odlaska na front. 


Od tada sam povremeno susretao Branka, a posebno često u vrijeme dok je on bio u Jajcu, gdje sam ja navraćao zajedno s bratom Safetom kada bismo išli u Banju Luku ili Ključ i obavezno se zaustavljali u Jajcu, gdje su nas očekivali doktor Asim Kulenović, Milkan Gojić, ali i Branko Mikulić, koji je tamo bio predsjednik sreza. 


Zaustavljajući me u ovoj kancelariji, Branko mi je rekao: „Znaš, mi smo pogriješili prema tebi, bili smo pod utjecajem srpske čaršije, ali to je prošlo i sada bi bilo dobro da ti napišeš jedno pisamce i zatražiš da se vratiš u partiju, da te mi ponovo primimo i da se cijela ta stvar likvidira“. 


Na sve to sam mu odgovorio: „Dragi moj Branko, ti priznaješ da ste vi pogriješili, a ne ja. Priznaješ da ste vi bili pod utjecajem srpskih nacionalista, a ne ja. A ja sada treba da Vas molim da ispravite svoju grešku. E to nije moguće. Moj, Branko, nije partija Bekirova avlija pa da, čim ti neko da gol, ti vikneš napolje iz moje avlije“. 


Žrtve progona 


Branko se našao zabezeknut, jer nije shvatio šta govorim. Tada sam mu ispričao priču iz mog djetinjstva i kako sam imao dobrog druga Bekira, koji mi je bio drug kako god mi je i drug Branko dobar drug, ali kada bismo se mi podijelili na dva gola i započeli igru i to u velikoj i veoma pogodnoj za igru avliji Bekirovog oca i kada bi naša strana dala gol Bekirovoj strani, on bi viknuo: „Marš iz moje avlije“. 


“Tako sam ja vama zabio gol kada sam pokazao da ste godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda, da ste mu negirali ne samo političko postojanje nego postojanje uopće, svodili ga na moguće Srbe ili Hrvate, određivali mu jezik i književnost itd, a vi onda meni: „Marš iz naše avlije, tj. iz naše partije“. Ako ste odista pogriješili i mislite da ste pogriješili, ne toliko prema meni koliko prema samoj stvari o kojoj se ovdje radi, onda lijepo poništite onu odluku koju su izmislili srpski nacionalisti Cvijetin Mijatović, Zdravko Besarović i drugi sitni srbislavi i jednostavno saopćite da sam vraćen u članstvo Saveza komunista jer nije postojao stvarni razlog da budem iz njega isključen”. 


U mom sjećanju nije ostala nikakva gorčina na sve te ljude, ona se odnosila samo na opće stanje prilika u kojima je jedno mišljenje moglo biti predmet takvog progona, mada sam progutao mnogo jeda i propatio mnogo muka svake vrste, a pogotovo su velika žrtva progona bili moja žena i djeca, ali mi je ostala zauvijek u sjećanju Bekirova avlija i moj dobar, mada naprasit, drug i prijatelj, čak i zet Suljagin sin Bekir Salihagić, čije se avlije sjećamo može biti još jedino moj prijatelj Enko Mehmedbašić i ja.

Akademik Muhamed Filipović: Zabijeni gol onima koji su godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda

Zlo nikada ne spava. Pokazao je to najnoviji krvavi teroristički napad u Barceloni. Za svega deset minuta najfrekventnija ulica u Barceloni pretvorila se u rijeku krvi. Ubijeno je 14, a povrijeđene su stotine osoba. &nbsp;Panika, šok i nevjerica. Evropom je ponovo zavladao strah!
Ovo je dokaz da globalna borba protiv terorizma i opake pošasti koja prijeti cijeloj Evropi ne smije prestati i mora biti još organiziranija.
Istanbul, Nica, Brisel, Štokholm, London, Pariz, Berlin, Mančester, Barcelona... Na stotine ljudi ubijeno je u evropskim metropolama u posljednjih nekoliko godina. I izvedeno je na desetine napada. Svaki novi napad je sve žešći i brutalniji. Na meti su i djeca, žene... Teroristi ne prezaju ni pred čime.&nbsp;Rat iz Sirije prebacio se na evropske ulice, to je sada svima postalo jasno.
Nekad sigurno evropsko tlo postalo je glavna meta terorista koji su u svojim nakanama postali sve brutalniji.
Kamioni kao oružje postaju sve češća taktika u njihovim luđačkim pohodima. Pokazali su to napadi u Nici, Berlinu, Londonu, Štokholmu, a sada i Barceloni. 
Ubiti što više ljudi, a izazvati strah i paniku glavni je cilj terorista koji za svoje bitke često koriste tinejdžere. Vijest da je kamionom u Barceloni upravljao 17-godišnjak to najbolje potvrđuje. 
Opreza nikad dosta. To važi za našu državu. Iako je broj odlazaka na strana ratišta prepolovljen, a sve je manje i onih koji se vraćaju u domovinu, jedna greška obavještajnih struktura mogla bi biti kobna.

Miralem AŠČIĆ

Zlo ne spava

Bh. reditelj Alen Drljević čekao je više od 12 godina da snimi svoje prvo dugometražno igrano ostvarenje. I čekanje se isplatilo, jer je njegov film "Muškarci ne plaču" bh. kandidat za nominaciju za Oskara. Da će dostojno predstaviti BiH, jednoglasno su se složili filmski znalci koji su sjedili u komisiji Udruženja filmskih radnika BiH. &nbsp;Drljevićev film osvojio je i publiku Sarajevo Film Festivala, a okitio se i dvjema značajnim nagradama na svjetskoj premijeri na Internacionalnom filmskom festivalu u Karlovim Varima. 
Priča o deset ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije s PTSP-om zapravo je, priznao je reditelj, i njegova lična priča jer je i sam bio pripadnik Armije RBiH. 
Drljević je rođen u Sarajevu. Diplomirao je 2005. godine na ASU u Sarajevu. Njegov diplomski film „Prva plata" bio je nominiran za nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratki film. Proteklih godina imao je priliku učiti od vrsnih filmskih znalaca, poput Pjera Žalice i Jasmile Žbanić, i to je, prema svemu sudeći, dobro iskoristio.
"Muškarci ne plaču" krenuo je na put ka Oskaru, pa sretno!

Strpljivi reditelj

Iako su do kraja godine ostala još četiri mjeseca, bilo bi pravo čudo da neko ugrozi pobjedu Zinedina Zidana (Zinedine Zidane) u anketi za najboljeg trenera godine.&nbsp;Francuz je s Realom&nbsp;osvojio Primeru, odbranio primat u Ligi šampiona&nbsp;- što nije uspjelo nikome nakon reforme takmičenja 1992. godine - da bi ovog ljeta već osvojio dva trofeja - evropski i španski Superkup.
Sve nabrojane uspjehe ostvario je uz dopadljivu igru i uz to "izbacio" nekoliko mladih igrača - potencijalnih asova, tako da će biti teško pronaći argumente za drugačije glasanje.
Zidan, doduše, nikada nije bio osporavan, samo su neki pomalo stidljivo izražavali bojazan jer mu je posao u Realu zapravo prvi pravi trenerski, uz onu čuvenu da „dobar fudbaler ne mora biti i dobar trener“. 
Međutim, ovaj velik as zelenog terena sve te koji nisu vjerovali u njega potpuno je razuvjerio. Rezultati sve govore, a ništa manje nije bitna i njegova zasluga pa u svlačionici najvećeg kluba na svijetu sada vlada potpuni mir. Iako ima Ronalda, Ramosa, Bejla, Krosa, Modrića, Benzemu i ostale, šef je samo jedan - veliki Zizu. 
Njegov rival na klupi Mančestera Žoze Murinjo (Jose Mourihno), nakon poraza u Skoplju, izjavio je da je zapravo zadovoljan jer je „Real neka druga dimenzija“. I upravo se čini da je Zizu s Realom i postigao da sada konačno igraju kao da su pravi „galaktikosi“, iz neke druge dimenzije. 
Zinedin Zidan rođen je 23. juna 1972. u Marselju. Igrao je za Kan, Bordo, Juventus i Real i u 506 utakmica postigao 95 golova. Za selekciju Francuske odigrao je 108 utakmica uz 31 gol. Trener je Reala od januara 2016. godine. 

 &nbsp;

Mirsad  CVIKO

Veliki Zizu

Lider SDA Bakir Izetbegović sprema se na još jedan kaskaderski, prilično besmislen skok. Nakon što je doživio poraz i osramotio se oko revizije tužbe BiH protiv Srbije, Izetbegović pravi novi most prema sramoti. Ovog puta to je Pelješki, dobro planiran u Hrvatskoj, odobren u Evropskoj komisiji.
Činjenica je da Izetbegović ima manir da se sjeti važnih stvari kad sve prođe, pa naknadnom pameću narodu servira „šta bi bilo kad bi bilo“. Hrvatska nastavlja gradnju mosta, bez obzira na najave iz SDA da neće dozvoliti gradnju prije rješenja pitanja granice. Kao što prošli put nije znao da je agentu Softiću istekao mandat pred Međunarodnim sudom pravde, tako ni ovoga puta prvi u SDA ne zna (ili neće da zna) da su most i pitanje granice potpuno odvojene stvari.
SDA (Izetbegović, dakle) javnosti je početkom mjeseca najavila da će poslati pismo evropskim parlamentarcima te tražiti od Evropske komisije da revidira odluku o već dodijeljenim sredstvima za izgradnju mosta. No, prođoše od tada, evo, i dvije sedmice, a ni pisma ni zahtjeva na pomolu. Sve je pomalo već deja vu! 
I dok se Izetbegović obračunava i s prijateljima i s neprijateljima, Hrvatska poručuje da gradnja mosta, nakon što je odobreno 357 miliona eura, ne dolazi u pitanje. Hrvatski zvaničnici jasno i glasno kažu da je naknadna pamet više vezana za naredne izbore nego za stvarni problem.
Tako i susjedi vide ono što mi odavno znamo - most služi za zagrijavanje u predizbornoj kampanji, koja kod Izetbegovića nikako ne prestaje. Jučer Srbija, danas Hrvatska, a ustvari neprekidno Brisel, koji je i nama potvrdio - projekt mosta pripreman je u konsultacijama s vlastima BiH.
Priča o mostu tako postaje i priča o ćupriji. Negdje izgubiš, negdje dobiješ. Kod Izetbegovića nije tako. On gubi, uporno i iznova. Zbog neznanja, samovolje, želje da vlada i ovlada!

Senka KURT

O mostu i ćupriji

Holivudski velikan Džon Kliz (John Cleese) stigao je u bh. prijestonicu, gdje je dočekan s velikim oduševljenjem. Britanski komičar gost je 23. Sarajevo Film Festivala, koji mu dodjeljuje ove godine nagradu "Počasno Srce Sarajeva" za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. 
Vrhunski glumac i komičar je suosnivač "Montyja Pythona", a najpoznatiji je po svome doprinosu i ulogama u humorističnim serijama "Leteći cirkus Montyja Pythona" i "Fawlty Towers" te dugometražnim filmovima "Monty Python i sveti gral", "Brianov život po Montyju Pythonu" te "Riba zvana Vanda".
Dobitnik je Emi nagrade za najboljeg gostujućeg glumca u humorističkoj seriji "Kafić Uzdravlje" 1987. godine. Također je osvojio dvije BAFTA nagrade, i to za najbolju humorističku izvedbu "Falični pansion" 1980. te za najboljeg glumca u filmu "Riba zvana Wanda" 1988. godine.
Rođen je 27. oktobra 1939. godine u Engleskoj.&nbsp;

Glumački velikan

Ambasada Slovenije u BiH nalazi se u centru Banje Luke. U zgradi „Ekvatora“, pored parka ''Petar Kočić'', u neposrednoj blizini robne kuće „Boska“ i Trga Krajine. Već mjesecima Slovensku ambasadu opsjedaju mladi koji žele napolje, kojima je dosta svega i koji traže kakvu-takvu priliku. &nbsp;Mnogo je onih koji žele da odu, a vjerovatno ne postoji niko ko bi se vratio. Među onima koji su otišli nalazi se i 76.000 građana BiH koji su se u posljednje dvije decenije odrekli bh. državljanstva i koji su se rasuli po dokovima zapadnog svijeta i po ulicama susjednih zemalja. 
Najčešći razlozi odricanja državljanstva su pravo na posjedovanje nekretnina, olakšano putovanje, sigurniji radno-pravni status, olakšano studiranje u inozemstvu... Niko nije dužan da navodi razloge zašto se odriče državljanstva vlastite zemlje, ali je sigurno da mnogi od njih jednostavno više ne mogu. 
Ne mogu da gledaju kako njihove diplome truhnu, dok stranačke knjižice cvjetaju. Ne mogu da gledaju prazne novčanike i još praznije frižidere. Ne mogu da gledaju prazne škole, prljave bolničke klozete i posteljine, puteve pune rupa, ponižene i uvrijeđene učitelje i ponosne starlete. 
Oni zbog kojih mnogi odlaze i odriču se bh. državljanstva ostaju ovdje, mada bi svima bolje bilo da je situacija obrnuta. Oni koji ostaju, nastavit će da rade ono što su radili i do sada - pričat će da su stanove u Beču kupili prodajom knjiga i podnosit će lažne i pogrešne zahtjeve pred međunarodnim sudovima pravde. Mlade nećemo ljubiti pred put zbog patetike, a stare kad krenu nećemo zbog obraza. 

&nbsp;

Da se ne ljubimo

Četiri puta je biran za najboljeg fudbalera na svijetu, glavni je favorit i za petu krunu, ali se ponaša kao bahata zvijezda. &nbsp;Golgeter španskog i evropskog prvaka Real Madrida, Portugalac Kristijano Ronaldo (Cristiano, 33) u nedjelju je ko zna koji put svojim majstorijama bio koban za najvećeg rivala Barcelonu, ovaj put u nacionalnom Superkupu. 
No, Ronaldo se „potrudio“ da pokvari utisak dobivši crveni karton, između ostalog, i zbog sebi tako svojstvenog simuliranja, da bi kasnije gurao glavnog sudiju na Kamp nouu. 
Španska fudbalska federacija brzo je reagirala i Ronalda, koji se nerijetko na terenu ponaša kao razmaženo dijete, u prijevodu - sve mora biti kako ja želim - kaznila s pet utakmica neigranja. 
Valjda će sedmice u kojima će tek samo trenirati biti dovoljne Ronaldu da shvati da mu nepromišljeni potezi bacaju itekakvu mrlju na nevjerovatnu karijeru. Neće ga ništa koštati da bude sportski džentlmen.

Kristijano Ronaldo

Bahata zvijezda

Prema evidencijama Porezne uprave Federacije BiH, zaključno s prvom polovinom ove godine, 2.647 poreznih obveznika državi po osnovu poreza i doprinosa duguje blizu dvije milijarde i trista miliona maraka. &nbsp;Dug je posljedica dugogodišnjeg neplaćanja obaveza prema državi, i to mahom preduzeća u vlasništvu države, što jasno govori da je država javno kršila vlastite zakone umjesto da ih provodi na način kako je to sama propisala. 
Nije prvi put da je Porezna uprava FBiH zaprijetila da će krenuti u blokadu računa dužnika, kao što nije prvi put da je država, tačnije Vlada FBiH, obećala da će donijeti propise prema kojima će dužnici početi izmirivati svoje obaveze. 
Sve što su jedni drugima godinama obećavali, bilo ucjenom ili dogovorom, bilo je prelijevanje iz šupljeg u prazno, odnosno zavaravanje javnosti da se država drži zakona. Niti su se dugovi smanjivali niti su dužnici bili sankcionirani. 
Zbog čega? Odgovor je jednostavan: država, odnosno njene firme su kršenjem zakona kupovale socijalni mir, a s njime i izbore, i tako prikrivale vlastitu nesposobnost da upravljaju kako firmama tako i procesima koji su nakon 22 godine od rata državu morali pogurati u napredak, a ne u dužnički sunovrat. 
To što, naprimjer, Kreka u Tuzli ili „Željeznice Federacije“ nisu izmirivali poreze pa danas njihovim uposlenicima prijeti neisplaćivanje plaća, nisu krivi rudari koji su i po danu i po noći kopali ugalj niti mašinovođe nepostojećih vozova, već nesposobnost onih koji su glumili njihove menadžmente i uprave, s političkim aparatom na čelu koji ih je postavljao na te pozicije. 
Ostaje nada da na najnoviju prijetnju Porezne uprave da će blokirati račune poreznim neplatišama Vlada FBiH neće odgovoriti novim kršenjem vlastitih zakona.

Opet broj 1

Sebija ueber alles

NATO svuda oko nas

Tvorac tradicije

Sloboda, pravda, čast, dostojanstvo: U snu san ili noćna mora?

Ko preživi, pričat će

Legenda koja ne blijedi

Akademik Muhamed Filipović: Zabijeni gol onima koji su godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda

Zlo ne spava

Strpljivi reditelj

Veliki Zizu

O mostu i ćupriji

Glumački velikan

Da se ne ljubimo

Bahata zvijezda

Kršenje zakona

Kolumne

Opet broj 1

Sebija ueber alles

NATO svuda oko nas

Tvorac tradicije

Sloboda, pravda, čast, dostojanstvo: U snu san ili noćna mora?

Ko preživi, pričat će

Legenda koja ne blijedi

Akademik Muhamed Filipović: Zabijeni gol onima koji su godinama negirali postojanje jednog cijelog naroda

Zlo ne spava

Strpljivi reditelj

Veliki Zizu

O mostu i ćupriji

Glumački velikan

Da se ne ljubimo

Bahata zvijezda

Kršenje zakona