S funkcije šefa KCUS-ove Klinike za ortopediju ekspresno je smijenjen dr. Ismet Gavrankapetanović, ljekar svjetskog glasa i ugleda. To nije ni prva ni posljednja smjena u KCUS-u otkako su brigu o ovoj zdravstvenoj ustanovi preuzeli svemoćna bošnjačka politička partija i njeni komesari koji na matrici političke moći godinama rade šta hoće. Smjenjuju i zamjenjuju, ruše, ubijaju, ustvari uništavaju sve što je bolje od njih.Državi u kojoj se političkom šapom pokušavaju profesionalno ubiti, poniziti, zaustaviti njeni najbolji stručnjaci ne piše se dobro. Jer, kad nestane najboljih i kormilo preuzmu mediokriteti i političke ulizice, logično da takva država vrtoglavo gubi ugled, a njene institucije prijeko potrebno povjerenje. To se nama odavno događa.Za karijeru dr. Gavrankapetanovića pozicija načelnika Klinike na kojoj radi vjerovatno nije toliko bitna. Za razliku od direktorice, čija ga je bahatost smijenila, bio načelnik ili ne,&nbsp; njegovo će ime struka i dalje s poštovanjem izgovarati. Prosto što je svoju karijeru gradio radom i naučnim postignućima, a ne političkim preporukama i vezama.&nbsp; Javnost, ne samo u BiH nego i u regionu, posebno je zatečena načinom ove smjene. Ako je dr. Gavrankapetanović smijenjen zato što svoj posao nije radio kako treba, onda je onaj ko ga je smijenio, ako ima imalo ljudskog, kolegijalnog, a i poslovnog morala, morao stati pred javnost i kazati zašto to čini. Prosto što je riječ o izuzetnom stručnjaku.Gavrankapetanovićeva smjena više govori o njegovim smjeniteljima nego o njemu. O onima koje je moć vladanja uznijela do nesagledivih visina i koji su na putu kojim su stizali do svoje moći gazili sve pred sobom zaboravljajući na staru mudrost da možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.

Ubijanje najboljih!

S(v)ebija Izetbegović ne miruje ni u ove vrele ljetne dane. Naprotiv, direktorici Kliničkog centra u Sarajevu visoke temperature kao da bude neke drevne osvetničke nagone iza kojih ne stoji ništa osim, što bi rekao Johnny Štulić, „mržnje, sujete, vlasti...“ I zbilja, koliko još pogrešnih i ishitrenih odluka treba Izetbegovićka da donese, ko je sljedeća žrtva na njenom spisku za kadrovsku eutanaziju i kojih će pacijenata životi nakon toga biti ugroženi, pa da konačno prestane, da se zaustavi, jedna neobuzdana samovolja što je odavno iz realnih, odlutala u paranormalne sfere? Jedan po jedan Nema nikakve dileme da još niko tako temeljito, i kao Izetbegovićka sistematski brutalno, nije gazio ugled i dostojanstvo ovdašnjih ljekara. Specijalisti svjetskog renomea, ti naši „heroji&nbsp; u bijelom“ što su svoja dragocjena znanja i vještine bili primorani stjecati još u onim užasnim ratnim vremenima,&nbsp; politička direktorica bolnice rastjeruje na isti način kao što, stranka u čije ime nastupa, rastjeruje strane investitore iz ove zemlje. Padali su jedan po jedan, u tišini kancelarije generalne direktorice. Do sada ih već brojimo preko 40... Ipak, možda i ima nade, možda još sve nije izgubljeno. Jučerašnja (prva) masovna pobuna ljekara na Izetbegovićkinom nasukanom brodu dobar je i ohrabrujući znak. Zbog nepotrebne ( i nedopustive,rekao bih) smjene šefa Klinike, dr. Ismeta Gavrankapetanovića, na Ortopediji je nastala peticija. Kojom se traži poništenje sramne odluke. Očekivano, Izetbegovićka nije odustala! Jer&nbsp; to bi značilo da je racionalna i slaba, a ona, znamo to odranije, želi da je doživljavamo kao neracionalnu i (sve)moćnu stručnjakinju. Unatoč peticiji koju je potpisalo čak 15 ljekara, ostala je pri prvobitnoj odluci i smijenila dr. Gavrakapetanovića. Na njegovo mjesto imenovala je valjda jedinog sa Ortopedije koji je pristao biti pijun u njenoj prljavoj kadrovskoj križaljci. Također, ima i onih koji tvrde kako dr. Amir Zjakić ne ispunjava potrebne uvjete za šefovsku poziciju, te da je o vlastitom imenovanju informiran&nbsp; telefonski i to dok se bezbrižno brćkao u plićaku Jadranskog mora. Ali na to smo, jelde, od „prve dame u Bošnjaka“ već navikli... „Pala“ je, dakle, još jedna žrtva ispod Izetbegovićkine kadrovske metle. Ovog puta je to hirurg-ortoped svjetskog ugleda.&nbsp; Obožava S(v)ebija smjenjivati bolje, pametnije i obrazovanije od sebe jer, ne zaboravimo, prva je od njene direktorske sačmarice stradala članica svjetske Akademije nauka i umjetnosti, dr. Senka Dinarević. Zato čvrsto vjerujem da smjena doktora Gavrankapetanovića nije i posljednja amputacija stručnog osoblja u sarajevskoj bolnici. Bit će toga još pogrešnog i nepopravljivog pod poražavajućim rukovođenjem i komandovanjem generalne direktorice. Ugroženi pacijenti U međuvremenu, pojedini mediji navode da je stanje na KCUS-u odavno postalo nepodnošljivo i frustrirajuće, a oni koji imaju tu nesreću da rade pod Izetbegovićkinim nadzorom sve glasnije tvrde da su brojni pacijenti životno ugroženi usljed nedostatka svega čega mora biti u jednoj normalnoj i civiliziranoj bolnici. Kako smo se oduvijek najbolje znali crnohumorno zezati na vlastiti račun, pade mi na pamet ( moguće da je to uradio i neko prije mene, pa se unaprijed ograđujem po pitanju copyrighta) blic-vic&nbsp; koji najjednostavnije opisuje Izetbegovićkin direktorsko - porodični mandat: - Šta ima u KCUS-u? - Nema ništa...

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Amputacija Klinike za ortopediju

Američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence) odaslao je jučer tokom učešća na samitu Jadranske povelje u Podgorici niz poruka veoma značajnih za cijeli region zapadnog Balkana. Dolaskom na samit u Crnu Goru američki potpredsjednik barem nakratko je skrenuo pažnju cijelog svijeta na ovaj dio Evrope, čija većina zemalja još nije postala članicama Evropske unije. Za BiH je veoma značajno da je Pens istakao da našu zemlju SAD smatraju&nbsp; ključem stabilnosti, mira i sigurnosti regiona, kao i to što je ponovio neupitnu podršku SAD teritorijalnom integritetu, suverenitetu i euroatlantskim integracijama.Sam Pensov dolazak u Crnu Goru, najmlađu članicu NATO-a, koja je i jedina zemlja na Balkanu koju je američki potpredsjednik posjetio u okviru evropske turneje, ocijenjen je historijskim. Osim potvrde strateškog partnerstva SAD i Crne Gore, ali i drugih zemalja na ovim prostorima koje spaja zajednička borba protiv globalne prijetnje - terorizma, Pens je svojim dolaskom odaslao i poruku Rusiji da prostor za njeno nametanje stavova na međunarodnom planu nije neograničen i da ne može nametati svoju volju balkanskim zemljama. Majk Pens rođen je 7. juna 1959. godine u Kolambusu u saveznoj državi Indijani. Bivši je guverner Indijane. Član je Republikanske stranke.

Posjeta kao poruka

Punih džepova i još punijih stomaka, federalni parlamentarci odlaze na nezaslužene godišnje odmore u trajanju od najmanje tridesetak dana. Plaća od 2.500 do 3.500 KM, regres oko 420 KM i paušal oko 600 KM, garant su bezbrižnog provoda u jadranskim i drugim ljetovalištima. Većina parlamentaraca, koji će o trošku poreznih obveznika uživati u čarima ljeta, imaju profesionalni status, ali, sudeći prema učinku u proteklom periodu, svoj posao obavljanju na krajnje diletantski način. Posljednja sjednica Doma naroda Parlamenta FBiH prekinuta je zbog nedostatka kvoruma i do odlaska na godišnji odmor nikad nije nastavljena. Najavljene su sjednice Predstavničkog doma, ali se ne zna kojeg datuma. Parlamentarci su povjerenje birača očito odavno prokockali. No, naša država nema vremena za kockanje i svaki dan kašnjenja na evropskom putu skupo se plaća. Zbog toga bi, valjda, parlamentarci trebali raditi dan-noć, iskoristiti posljednju godinu mandata za boljitak Federacije i države u cjelini. Ali, ne lezi vraže...Kvazipolitičke elite više od dvije decenije po istim principima varaju građane ove zemlje. U predizbornim kampanjama obećavaju kule i gradove, posao za 100.000 ljudi, a kada osvoje vlast, zaboravljaju na obećanja i ne odriču se privilegija. Privilegije koje ostvaruju na račun prolivenog znoja radnika diljem države. Onih radnika koji, riskirajući svoje zdravlje zbog narandžastog i crvenog meteoalarma, zarađuju minimalne i mizerne lične dohotke neophodne za egzistenciju svojih porodica.Veoma brzo stiže novo predizborno vrijeme. Vrijeme u kojem nema mjesta za zaborav i opraštanje. Vrijeme za kažnjavanje neradnika!

Privilegirana kvazielita

Mnogi će reći da je u ovoj zemlji najgore biti uspješan i vjerovatno nisu puno u krivu. Hasan Salihamidžić to je davno osjetio na svojoj koži, kada je u dresu nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine najviše ispaštao za sve poraze i neuspjehe, jer, Bože moj, kako je moguće da ekipa u kojoj igra zvijezda Bajerna smije gubiti utakmice?No, koliko god je bio premalo cijenjen (tačnije, vrijeđan i nipodaštavan) u svojoj zemlji, toliko je bio kovan u zvijezde u Njemačkoj, tamo gdje se rad i trud cijene mnogo više nego u ovoj našoj prokletoj avliji, u kojoj naopakom narodu ne valja niko. Hasan je s Bajernom šest puta poharao Bundesligu, po jednom Evropu i svijet, okitio se s četiri naslova osvajača Kupa Njemačke, a sav doprinos koji je dao mihnenskom fudbalskom gigantu bio je najbolja preporuka za posao njegovog sportskog direktora, čovjeka koji odlučuje ko treba, a ko ne treba Bajernu. Od svih svojih legendi koje zaslužuju ovu prestižnu poziciju, Nijemci su, dakle, prst uperili u naše gore list. Četrdesetogodišnji Salihamidžić rodom je iz Jablanice, ali je skoro cijeli igrački vijek proveo u Njemačkoj, prvo u Hamburgu, pa u Bajernu. Za naš državni tim odigrao je 42 utakmice i postigao šest golova.

Potcijenjen u BiH, legenda u Minhenu

Jasan, da jasniji ne može biti, bio je na prvoj kapiji svoje evropske turneje američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence), koji je u glavnom gradu Estonije Talinu Evropljanima poručio da Amerika ostaje uz sve nas. Nastavlja se tako ta konzistentna američka doktrina o Evropi kao demokratskom središtu svijeta - slobodnoj, mirnoj i ujedinjenoj sve do njene periferije i granica koje se ne smiju više dovoditi u pitanje. Pogrešno bi, dakle, bilo tumačiti i onaj slogan američkog predsjednika Trampa (Donald Trump) “Amerika na prvom mjestu” kao “Amerika samo za sebe”. Naprotiv! Amerika uz Balkan - nije samo obična fraza, jer te riječi slušamo u kontinuitetu, kao što smo ih čuli i od prijašnjeg američkog potpredsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) u Sarajevu 19. maja 2009. godine.Zato je i Pensova poruka opet odjeknula do Balkana, gdje se, poput Baltika, Rusija otvoreno nastavlja suprotstavljati sigurnosnoj arhitekturi i svakoj drugoj, euroatlantskoj perspektivi zemalja u susjedstvu. I, zanemarujući&nbsp;drugačije i većinske želje ovdašnjih ljudi, nudi neku panslavensku alternativu?!Zato nije slučajno da je za posjetu drugog čovjeka Trampove administracije izabrana Crna Gora, najnovija članica NATO-a, u kojoj je, sada to znamo, uz pomoć ruskih elemenata i simpatizera iz Moskve i Beograda pokušan čak i državni udar, ne bi li se, ne samo lokalnim nego i regionalnim euroatlantskim ambicijama, tu zadao fatalni udarac. Bez uspjeha!Upravo zahvaljujući i Americi, sve je to poraženo u Crnoj Gori! Zato će na sastanku Američko-jadranske povelje u Podgorici biti snažno reafirmirana poruka da SAD doista ostaju čvrsto uz sve balkanske zemlje - BiH, Makedoniju, Kosovo i Srbiju, sve dok one ne odustaju od svog evropskog puta. To je, zapravo, upozorenje balkanskim liderima.A kada se bh. čelnici kurtoazno sretnu ili dobiju šansu da razmijene nekoliko riječi s Amerikancima, moraju, naravno, znati da to nije samo prilika za slikanje. Nego za riječ koja se daje, ali i čuva! Po tome, a ne ispraznoj statistici ili samohvali nas svrstavaju u Evropu!

Amerika uz Balkan

Bosanci i Hercegovci koji imaju sposobnost zdravog razmišljanja i prosuđivanja najblaže rečeno su zbunjeni politikom u našoj državi. Jer, ne postoji način ni logika koja može opravdati da upravo političari svojim građanima, koji su im dali glasove, uskraćuju prava, pa i ona osnovno - na egzistenciju.Bezbroj je primjera - borci, medicinari, radnici u propaloj industriji... Ipak, čini se da su Vlada i Parlament Federacije otišli korak dalje, pa su zarad čuvanja stranačkih interesa s dnevnog reda sjednice skinuli čak i tačku o osiguranju pitke vode za više od 12.000 građana Visokog.Tako je bilo na posljednjoj sjednici entitetskog parlamenta na kojoj je premijer FBiH Fadil Novalić s dnevnog reda skinuo ratifikaciju kreditnog zaduženja za projekt sanacije vodosnabdijevanja koji je već potpisan s Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD) te se samo čeka odobrenje Parlamenta kako bi radovi mogli početi.Na ovaj način destruktivno djelovanje je dobilo novu dimenziju. Zašto je to uradio, treba pitati Novalića, ali vjerovatno će on, kao i do sada, naći sebi i svojoj stranci opravdanje koje će dodatno zbuniti građane.Ne iznenađuje onda ni reakcija načelnice općine Visoko Amre Babić, koja najavljuje da će pred vrata Novalića i Vlade FBiH u Sarajevu dovesti 12.000 građana kojima je na ovaj način ugroženo pravo na egzistenciju. Jer, prema svim međunarodnim konvencijama, dužnost je čak i zarobljenom ratnom neprijatelju osigurati pitku vodu.Znači li to onda da građani Sarajeva, koji godinama kubure s nestašicama vode, ili Visokog, nisu u boljoj situaciji od ratnih neprijatelja? To je pravo pitanje za Novalića i poslanike u Parlamentu FBiH koji su, ne razmišljajući o posljedicama, podržali premijerov zahtjev.&nbsp; &nbsp;

Pravo na život

Mostarac Lorens Listo u nedjelju je odbranio titulu pobjednika skokova sa Starog mosta i upisao svoju 11. pobjedu. Iako se nakon prvog kruga činilo da se Listo ove godine neće popeti na pobjedničko postolje, ovaj hrabri Mostarac za drugi je skok dao svoj maksimum i svojom izvedbom čuvene laste pokazao zbog čega je najbolji.Tako su nakon drugog kruga za Listinu izvedbu skoka zapljuštale desetke, jer žiri, sastavljen od vrhunskih i legendarnih skakača i sportista, vrlo dobro zna da se za vrhunske ocjene moraju posložiti svi elementi, od držanja na Mostu, predskoka, leta do upada u vodu.Elegancija i profinjenost, u najkraćem, krase skok hrabrog Mostarca, koji, baš poput ptice lastavice, sa UNESCO-ovog spomenika leti prema hladnoj Neretvi. Listo, znaju to u Mostaru, živi za skokove sa Starog mosta i za to takmičenje se vrijedno cijele godine priprema. Poput vrhunskog sportiste. Rođen je u Mostaru 1979. godine.

Jedanaesti pehar

Univerzitet u Sarajevu dobiva softver za detekciju plagijata! Vijest ne može biti značajnija i bolja, uzme li se u obzir da su se plagijatori tuđeg truda i znanja osilili do te mjere da one koji ih uhvate u krađi nerijetko napadaju, vrijeđaju, prijete im. 

Slučajevi plagiranja naučnih radova u BiH, kao i u regionu nisu nikakva novost. Svako malo iskrsne neki „naučnik“ koji se potom, zahvaljujući, uglavnom, političkim vezama, ušunja u akademsku zajednicu namećući svoje (ne)znanje, a i moral, kako studentima tako i kolegama. Šteta koju su takvi nanijeli akademskoj zajednici je nemjerljiva, a o posljedicama po studente kojima su predavali da i ne govorimo. 

Časni dio akademske zajednice godinama upozorava na pojedince koji preko noći upadnu u akademiju i bez ikakvih valjanih referenci zauzmu mjesta koja im ne pripadaju. Ima slučajeva da su se zbog takvih na pojedinim univerzitetima, po nalogu politike, naravno, mijenjali službeni akti, vlade kantona mijenjale zakone, samo da bi im se omogućila pozicija, izbor u više zvanje... A to što im je naučna biografija bila čisti falsifikat, to nikoga nije bilo briga. 

Nabavka softvera koji će detektirati plagijate u naučnoj zajednici nije nimalo skupa investicija, jer se radi o ulaganju u budućnost ove zemlje. Prosto što će svakom onom ko se usudi da prisvoji tuđe znanje, ako to već ne čine institucije, barem tehnika kazati gdje mu je mjesto.

Jer šta našu djecu mogu naučiti profesori koji su svoje, tobože, naučne radove objavljivali u nekategoriziranim žurnalima čiji su, ustvari, oni osnivači, ili onim za koje ozbiljna nauka nikad nije čula? Takvih je na javnim univerzitetima, doduše, zanemariv broj, ali je dovoljno da je jedan pa da trajno naruši ugled akademske zajednice, što se najbolje pokazalo kroz slučajeve „Čokorilo“ i „Zuber“ s Banjalučkog univerziteta. 
Ostaje nada da je plagijatorima znanja, konačno, odzvonilo.

Odzvonilo plagijatorima

Bio je pionirski, kadetski i juniorski prvak Bosne i Hercegovine. Potom je juniorsku titulu osvojio i sa španskim Realom. Mnogi ga i dalje najviše pamte kao jednog od ključnih košarkaša reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja je 2015. postala kadetski prvak Evrope.

Sani Čampara na tome se ne zaustavlja, već na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu za juniore predvodi "Zmajiće", koji su, zahvaljujući njegovoj maestralnoj partiji (32 poena), na startu oborili aktuelne prvake Francuze.

Sve to pokazuje da je ovaj mladi plejmejker rođeni pobjednik, od kojeg ćemo, nadamo se, čuti još mnogo dobrih vijesti i u seniorskoj konkurenciji.

Sani je rođen 3. marta 1999. u Sarajevu. Prve košarkaške korake napravio je u RIN akademiji, gdje ga je vodio Admir Sakoč, trener koji je najviše vjerovao u njega. Kasnije je Čampara prešao u sarajevski Spars, da bi prošle godine postao član slavnog Reala, gdje je nastupao za mlađe kategorije.

Rođeni pobjednik

U najbližem komšiluku kuće u kojoj je stanovala moja porodica, na uglu ulica Muftije Džabića i Zmaja od Bosne u mahali Stupnica, nalazio se kompleks zgrada opkoljen zidom. Kompleks se sastojao od kuće bosanskog tipa građene na sprat koja je služila za stanovanje, a nalazila se na jednom kraju velike avlije, dok je na drugom bila zgrada koja je nekada služila kao ahar (zgrada za smještaj konja), prepravljena i opremljena za stanovanje te je služila za prijeme i zabave.Ansambl građevina Taj ansambl građevina bio je kompletiran nizom zgrada koje su služile u razne svrhe. Dio je bio skladište građevinskog materijala, drugi garaža u kojoj je, u vrijeme kada se događa ova priča, ležao napušteni putnički automobil, a treći je bio štala iz dva dijela, od kojih je jedan služio kao konjušnica, a drugi za smještaj krava. 
Cijeli taj kompleks, zgrade za stanovanje, pomoćne i gospodarske zgrade, uključujući i veliku avliju i cvijetnjak ispred kuće koja je služila za stanovanje, bio je podijeljen na dva strogo odijeljena dijela, od kojih je jedan bio kuća porodice Salihagić, a drugi ekonomski prostor. Sav taj izgrađeni i slobodni prostor između bio je obuhvaćen visokim zidom i podijeljen na veliku travnatu avliju i na vrt za gajenje cvijeća u kojem se nalazio i paviljon za sjedenje u hladovini, najčešće uz kafu. &nbsp; 
Ta velika ravna travnata prava banjalučka avlija bila je odlično mjesto za igranje nogometa, a problem za igrače pravio je samo ogromni brijest izrastao u desnom uglu avlije. Na avliju se nastavljao veliki vrt u kojem je manji prednji dio služio kao povrtnjak, a drugi veći kao voćnjak u kojem su dominirale kruške kajzerice, jabuke kanaderice i zvečarke, velike plave šljive stambolke i brojna stabla muških tunja, dok je sav taj voćnjak bio prošaran nasadima malina i jagoda. Bilo je to imanje poznatog građanina Banje Luke građevinskog poduzetnika, inžinjera, političara i poslovnog čovjeka Suljage Salihagića.

Suljaga je bio rodom iz Kotor-Varoši. I on je, kao i mnogi Bošnjaci koji su poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine počeli odlaziti na studije u Beč, Zagreb ili Beograd, nakon završetka studija u Beču, napustio rodni kraj i naselio se u Banjoj Luci. Kao i najveći broj muslimanskih intelektualaca koji su stekli diplome, i on se odmah umirazio u prebogatoj porodici Đinića, tj. oženio se od Hamdibega Đinića, čija mu je kćer donijela u miraz ne samo bogat nakit i mnogo kuća, kmeta i drugih dobara nego i cijeli taj kompleks i uz to i prekrasnu vilu u mahali Dolac, koja se nalazila u parku visokih borova na samom prilazu ka najpoznatijoj banjalučkoj plaži na Vrbasu zvanoj Halilovac, u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata bila jedno vrijeme Dječija bolnica. 

Izvanjski element
S ovom ženom Suljaga je dobio sina Bekira, a nakon njene smrti ponovo se oženio iz prebogate i isto tako ugledne porodice Bakirbega Tuzlića, njegovom najmlađom kćerkom po imenu Ifaket, koja je, kao i ona prva, Suljagi donijela ogroman miraz. S Ifaket hanumom Suljaga je dobio dvojicu sinova Omera i Halila, s kojima sam ja bio u prijateljstvu. &nbsp; 
S porodicom Suljage Salihagića, pa i s njegovom djecom sam dolazio u kontakt kao najbliži komšija, a kad su Omer i Halil malo odrasli, Ifaket hanuma je molila moju majku da se ja igram s njenim sinovima, pa sam odlazio u njihovu kuću da bih s njima u igri provodio izvjesno vrijeme, odnosno dok mi ne bi dodijalo, jer su obojica bili mlađi od mene, a i kuća je za mene bila neudoban i premalen prostor za igru na kakvu sam ja navikao. Meni, naime, nije bilo drago da idem u njihovu kuću, u kojoj je bio uveden drugačiji red nego što je bio onaj koji je vladao u našim bosanskim kućama.

U kući Suljage i Ifaket hanume vladao je jedan red koji je bio kombinacija bečkog i našeg načina života, a sve se odigravalo u zatvorenom prostoru i pod nadzorom odgojiteljice. U nas je stvar bila sasvim drugačije uređena. I ja sam, također, imao ženu koja je pazila na mene, a zvala se Olga i veoma me je voljela, kao i ja nju, ali ona je bila sastavni dio ansambla naše kuće, a ne neki izvanjski element koji je nadzirao naš život i ponašanje. 

Druga stvar koja je razlikovala naš način odgoja i onaj koji sam našao u Suljaginoj kući bila je sloboda koju smo mi uživali i u kući i izvan nje, tj. u bašti ili zgradama oko kuće, na tavanu i u raznim ostavama, hambarima i sličnim mjestima, gdje je bilo mnoštvo za nas zanimljivih stvari, dok toga nije bilo u Suljaginoj kući, gdje smo imali samo jednu sobu za igru i tu bili zatvoreni sve vrijeme i pod nadzorom odgojiteljice. 

Treća stvar se sastojala u tome što je druženje bilo slobodno i sva djeca iz mahale su imala pristup i mogućnost da se sa mnom igraju bilo u kući ili izvan nje, dok je ovdje izbor djece koja su imala pristup u kuću bio veoma pažljiv i mi djeca smo bili dijeljeni po nekom kriteriju koji je nama bio nepoznat i neshvatljiv, budući da smo svi imali iste želje i navike i igrali se istih igara i živjeli takoreći kao jedna velika porodica.

Mislim da su upravo ta ograničenja u pogledu društva bila uzrok da su Suljagina djeca pokazivala izvjesne osobine koje su ih razlikovale od nas ostalih, naime, oni su pravili među nama razliku, koja za sve nas nije postojala, jer smo svi bili djeca jedne mahale i jednog kulturnog i običajnog svijeta, što je brisalo svaku, pa i socijalnu razliku među nama. Njihove osobine su jasno govorile da su braća, ali su isto tako pokazivale i razlike, posebno u temperamentu, pogotovo u načinu ophođenja s ljudima, koje su, vjerovatno, naslijeđene od njihovih majki. &nbsp;

Najstariji Bekir je bio ustvari dobar, ali naprasit dječak, baš kao što mu je bio i otac, a kasnije je istu odliku pokazivao još izrazitije, čak i kad je postao ugledan građanin Banje Luke i profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. 


Omer i Halil su bili dobroćudni i skloni druženju. Osobito je Halil bio fine naravi i dječak koji je volio društvo i kojeg su drugi voljeli. Neke njihove osobine nastale su, vjerovatno, i zbog toga što su ključno vrijeme svog rasta i sazrijevanja provodili u situaciji kada su bili, prvo bez majke, a zatim i bez oca, tako da se utjecaj očeve naprasitosti nije kod njih osjećao kao kod Bekira, a vidljivo je bilo da su željni ljubavi i brige oca i majke, koja im je bila uslijed nesretnih okolnosti života oduzeta. 


Za razliku od Bekira, koji je mnogo ličio na svog oca, Omer i Halil su imali majčine mehke crte i profinjenost, kao i izrazitu ljepotu, posebno Halil, koji je i zbog toga bio omiljen, osobito kad je, kao i brat mu Omer, u ranoj mladosti izgubio roditelje, jer im je otac Suljaga ubijen u Beču od Gestapoa, a majku Ifaket hanumu su ustaše zatvorile u logor Stara Gradiška, gdje je svirepo ubijena. 


Ustaše su joj oduzele žito koje je nabavila u Slavoniji za potrebe ishrane muhadžira koji su u Banjoj Luci bili sakupljeni iz cijele BiH, a posebno iz Bosanske krajine, a nju su ubili da bi prikrili zločin pljačke i da bi joj se osvetili zbog njene velike brige koju je pokazivala prema žrtvama ustaškog režima i četničkih zločina nad muslimanima. Tako je jedan zločin za sobom povukao drugi, a oba je platila, prvo imovinom, a zatim i životom Ifaket hanuma Salihagić, rođena Tuzlić.
Kad smo odrasli, a Bekir se čak oženio jednom mojom rođakom, on i ja smo postali mnogo bliskiji i kao rođaci i kao kolege i kao komšije, pa sam s njim održavao dobre odnose, mada je on nakon završetka studija nastavio da živi u Banjoj Luci, a ja sam došao u Sarajevo, gdje sam želio nastaviti akademsku karijeru.

Suljagina djeca i Ifaket hanuma

Možemo li za rezultate svojih odluka i posljedice svojih djela dovijeka i zauvijek kriviti druge i kako to, ustvari, u praksi, u stvarnosti funkcionira? Mogu li za nešto što je krenulo krivim putem uvijek i zauvijek biti krivi objektivne okolnosti, sraz događaja ili onaj ili oni drugi...? Drugim riječima, je li, naprimjer, heroin - zato što postoji - krivac za narkomaniju, videoigrica za tu vrstu ovisnosti, internet za surfanje po svemu i svačemu, Facebook za verbalni rat ili (samo) virtuelne prijatelje? Odluka pojedincaUstvari, htio sam (se) upitati, može li historijski proces ili pogubna politika - samo zato što postoje i što su takvi - biti krivi za politički, ekonomski, etički i moralni sunovrat pojedinca ili cijelih naroda, država i / ili zemalja? Pitanja su više retorička ili, makar, za nekoga s više iskustva u psihologiji i, vjerovatno, psihijatriji, ali moj laički odgovor bi bio - ne; ne može! Rezultati i posljedice, pretpostavljajući da je prvo pozitivno, a drugo negativno, samo su proizvodi odluka, a odluke donosi pojedinac. Ne mislim da postoje ni skupne, a kamoli kolektivne odluke; skupinu, a naročito kolektiv, pa i onaj najveći, čine pojedinci, individue koje donose vlastite odluke, temeljem vlastitog znanja i neznanja, iskustva i neiskustva, htijenja ili nevoljkosti... uglavnom samovoljno, dobrovoljno i bez naročite prisile. Samo pojedinac, individua, ako hoćete osoba, mada ovaj pojam, za razliku od prethodna dva, podrazumijeva karakter kao osobinu, može postati narkomanom, ovisnikom o bilo čemu, internet ili Facebook ratnik (?!) ili ratnica, virtuelni prijatelj... U istom smislu, postojanje politika, ma kako one dobre ili loše bile, ne može biti krivac za bilo koju vrstu procesa, pozitivnih ili negativnih, u koje one vode. Postojanje politika je ponuda, kao na pijačnoj tezgi, a do kupca je hoće li odabrati truhlu ili zdravu, „prskanu“ ili „neprskanu“, organsku ili GMO jabuku. No, treba ih znati razlikovati i prepoznati.Stanje i situacija u Bosni i Hercegovini toliko su besmisleni da izbjegavaju svaki pokušaj bilo kakve racionalizacije i zato, ustvari, niko nije u stanju domisliti rješenje i osigurati svjetlo makar i na kraju tunela. Oslanjajući se (samo) na hirurški precizan opis svih ili jednog, ali ukupnog stanja u zemlji, prof. Filipović, još 2000. godine, politiku / politike u BiH ocjenjuje „zakašnjelim i stoga bitno retardiranim idejama i procesima“, a njihove posljedice „pogubnim“ do te mjere da „više nije moguće sve to prikrivati terminima i ideologijama slobode, pa čak ni nacionalne“. „Kratko rečeno, nije više opravdano, kada se misli racionalno i odgovorno ... voditi nacionalističku, pa čak ni nacionalnu politiku u političkom prostoru Bosne i Hercegovine. Ona je izgubila svaki smisao i opravdanje - političko, moralno, kulturno i civilizacijsko podjednako. Ne samo zbog toga što su rezultati tako vođene politike užasavajući, što su donijeli samo ogromnu i u svakom smislu nezasluženu patnju velikom broju ljudi u našoj zemlji, i to ljudi svih nacija, vjera i kultura, nego i zbog toga što su sve mogućnosti takve politike već odavno iscrpljene i politički, tj. sa stajališta ... mogućnosti da donesu neki stvarni pozitivan rezultat, i s moralnog, zbog ogromne odgovornosti koja proizlazi iz primjene nacionalnih političkih kodova na našu bosanskohercegovačku stvarnost, i psihološki, tj. ljudi su već totalno iscrpljeni zbog toga što ih se goni da žive jedan apsolutno kontradiktoran sadržaj života: moraju da žive zajedno s drugim ljudima, a stalno im se sugerira da su ti drugi neprijatelji.“ Svu iracionalnost bosanskohercegovačke političke i svake druge paradigme predstavlja činjenica da i 17 godina kasnije, bez izgleda da uskoro bude imalo drukčije, još živimo isti narativ, isto stanje, istu situaciju i niko se protiv toga smisleno ne buni!Koliko god da je većini „dodijao govor o patnjama 'mojega naroda' ili 'našega naroda', za koje su obavezno krivi drugi narodi“ te, stoga, „treba mrziti predstavnike tih (drugih) naroda jer je u tome jedini spas za naš narod“, taj model i obrazac razmišljanja koji nikada nije imao racionalni smisao, čak uprkos tome da ne rješava probleme nego ih proizvodi i multiplicira, još nije izgubio na snazi niti je iscrpio sve svoje manipulatorske i manipulativne potencijale. Zadržao ih je i brižno ih čuva i njeguje i svako malo osvježava novim-starim krizama, novim-starim žrtvoslavljem, novim-starim retorikama, proizvodeći ponovo stanje mišljenja i osjećanja kod glasne i agresivne manjine, potiskujući tihu i pasivnu većinu u sve dublju šutnju i tišinu.

Koliko god da je većina zasićena priče o mržnji, optuživanja, zatezanja i natezanja, uskraćivanja i problematiziranja svega i svačega, glasna i agresivna manjina i mediji u potrazi za senzacijom forsiraju sve što se protivi osnovnim ljudskim osjećajima, potrebi i spremnosti na razumijevanje, sposobnosti da se prihvati drugi u svojoj drugosti i različiti u svojoj različitosti, ako nikako drukčije, onda temeljem Božije odredbe da svi ne budemo isti te da je u šarolikosti Njegova milost i pokazatelj Njegove veličanstvenosti.Riječima prof. Filipovića, parafraziranim utoliko da su premetnute iz tvrdnje u pitanje: Ako već „svi savršeno dobro znaju šta im se je dogodilo ... i odbijaju da smatraju da su za sve to krivi neki drugi ... te počinju racionalno i logično razmišljati i o nama samima i o politikama koje su nam obećale dobro, a donijele samo tragediju neslućenih razmjera“, zašto onda ni nakon 22 godine nakon „završetka“ rata, ni 17 godina nakon ovog iznimno optimističnog teksta, rat, osim što se ne puca, ni po čemu nije završen?Imaju bogatstvaDrugim riječima: šta će biti kad nestane srpskih četnika kojima se za zlodjela treba podignuti spomenik, kad nestane hrvatskih ustaša kojima zbog zlodjela treba podići spomen-ploču, kad nestane bošnjačkih... ne znam ni ja čega (još nismo odlučili koja nas od tekovina iz prošlosti najbolje opisuje) koje treba rehabilitirati i dokazati da jesu ili nisu (bili) ono što se o njima govorilo i pisalo...? Šta će biti kad umre i posljednji svjedok koji je znao i mogao otkriti lokaciju još jedne - makar i posljednje - zajedničke ili masovne grobnice i te tajne budu otkrivane samo slučajno, oranjem ili arheološkim istraživanjem... pa se neki budući Srbi, Hrvati i Bošnjaci budu čudili otkud ljudske kosti usred njive ili iskopine...„Svi oni koji su se borili za 'svoj narod' svome su narodu donijeli sasvim sumnjive povijesne rezultate, jer su oni nastali na zlu, na ubijanju, otimačini i progonima drugih, uzurpaciji tuđe zemlje, kuća i imovine, te su u svakom slučaju kratkotrajni i upitni. Jedino što je sigurno u cijeloj ovoj stvari jeste činjenica da su svi nacionalni lideri sami sebi osigurali zavidna materijalna bogatstva, da su postali moćnici koji svoju moć shvataju sasvim pragmatično, u smislu davne izreke: 'Imaš onoliko slobode koliko imaš moći i novaca.' Oni su sebi osigurali i jedno i drugo, i moć i imanje, a narodu su ostavili tuđu imovinu, osjećanje krivnje za počinjeno i neizvjesnu budućnost.“ Ali nipošto i nikako ne treba zaboraviti da na kraju krajeva ipak vrijedi ona stara: „Što je šejtan (vrag, đavo) donio, on će i odnijeti.“&nbsp;

Šejtan donio, šejtan odnio

Najveća muzička zvijezda Balkana Dino Merlin preksinoć je oborio još jedan rekord. Ovog puta riječ je o prestižnoj pulskoj Areni, a neki mediji u susjednoj Hrvatskoj ističu da je njegov koncert ušao u historiju. Do sada najposjećeniji koncert u Areni ispraćen je horskim pjevanjem publike, a, kako je i sam Čarobnjak kazao, ovim nastupom srušio je vlastite granice i postavio nove standarde za buduće spektakle.- Ovu noć pamtit ću dok sam živ. Srce će mi eksplodirati od tolike ljubavi koju ste mi večeras pružili. Ostvario sam sve svoje snove - poručio je u petak navečer Dino Merlin publici koja ga je dočekala i ispratila ovacijama. Edin Dervišhalidović alias Dino Merlin rođen je 12. septembra 1962. godine u Sarajevu. U svojoj karijeri dužoj od 30 godina snimio je veliki broj pjesama koje su postali hitovi i evergrini, a oborio je mnoge muzičke rekorde pa je tako jedini izvođač u historiji koji je uspio četiri puta dupke napuniti najveći stadion u BiH - sarajevsko Koševo.Trijumfirao je, također, u beogradskoj i zagrebačkoj areni i svim drugim dvoranama bivše Jugoslavije te održao bezbroj spektakularnih koncerata u Evropi i svijetu. U sretnom je i dugogodišnjem braku s Amelim, s kojom ima kćerku Naidu i sina Hamzu.

Oborio rekord pulske Arene

Nedeljko i Neđo Malešević žive na Manjači u istoimenom zaseoku, u blizini Gornjih Rekavica, i već godinama nemaju vodu. Isto je i u selu Lokvari. Milan Savanović i njegova porodica u obližnjim Lokvarima sedmično kupe sedam-osam cisterni vode za stoku. Jedna cisterna košta 33 marke. 

Posljednje istraživanje pokazalo je da svaki šesti stanovnik BiH živi sa tri do pet maraka dnevno. Drugim riječima, svaki dan u BiH 600.000 stanovnika zaspi ili se budi gladno, jer za pet maraka ne mogu kupiti ništa više od hljeba, mlijeka i kilograma krompira. 

U nezavidnoj poziciji je i oko 30.000 građana koji preživljavaju zahvaljujući jednom obroku iz javne kuhinje. Na ivici gladi je i veliki broj radnika i penzionera, koji mjesečno tavore s minimalnim plaćama i penzijama kojima, također, jedva mogu da se prehrane.

S druge strane, nalaze se enormno bogati. Oni koji sebi mogu da priušte automobile vrijedne gotovo 300.000 maraka. Oni koji mogu da kupuju „s“ i „g“ klase, kojima nije strano da za jahte na točkovima izdvoje 900 mjesečnih plaća ili penzija. Šta to govori o BiH?

Govori da se na jednom kraju naše zemlje nalaze luk i voda, a na drugom „Porsche Panamera“. Između nema ništa. Naša je tragedija u tome što je onih prvih neuporedivo više, ali i u tome što oni drugi ne mare za one koji zoru i večer dočekuju s pet maraka u džepu. Jedino je pitanje koliko je među ovim drugima onih koji godinama dobivaju glasove onih koji u 21. stoljeću nemaju vodu.

Luk i voda

Donald Tramp (Trump) onomad je, kakve li narcisoidnosti, sebe usporedio s Abrahamom Linkolnom (Lincoln), 16. američkim predsjednikom, koji je vladao od 1861. do 1865. godine, kada je izvršen atentat na njega. U vrijeme Američkog građanskog rata Linkoln je utabao put za ukidanje robovlasništva, ojačao saveznu vladu i započeo modernizaciju američke ekonomije.Opasni populizamSve dok vlada populistički, Trampu se još može, bez obzira na akademski i medijski grohotni podsmijeh. Gotovo ne osvrćući se, on itekako računa na dnevnu dozu vijesti koje proizvodi i dostavlja putem Twittera, okrećući narod oko svoje političke ose; skoro 35 miliona Amerikanaca sve više zavisi od predsjednikovog online izdanja.Džaba što ga ovih dana podsjećaju da su osnivači Amerike, među kojima je bio i Linkoln, u svojoj viziji protiv tiranije, apsolutista i onih koji bi prigrabili vlast samo za sebe, iako se ona ravnopravno dijeli između izabrane vlade (Bijele kuće), Kongresa i neovisnog sudstva, ovu zemlju postavili kao državu zakona, a ne ljudi.&nbsp; Ma šta god neko cinično prigovarao, upravo takva Amerika, kao zemlja slobode i prava, s istim šansama za sve, bez obzira na porijeklo, pa i imovinsko stanje, političke i sve druge afilijacije svojih građana - još je uzor ostatku svijeta. Primjera koji to dokazuju je mnogo i među iznimno uspješnim američkim Bosancima.Dokle će, dakle, Tramp negirati temeljne američke vrijednosti, malo ko zna prognozirati. Ali jedno je sigurno: njegov ples s populizmom, u kojem se prvo obraća onima što se još od starog Rima nazivaju poluobaviještenom svjetinom - ne sluti na dobro.

On se doista doima drugačijim nego svi dosadašnji američki predsjednici, ali to ne znači da je više revolucionar nego oportunista. Naprotiv.Iako je prema Forbesovoj listi Tramp 544. najbogatiji čovjek na svijetu, sa 3,5 milijardi dolara kapitala, i to je već mnogo manje od nekih ruskih oligarha, čije se veze s njegovom predsjedničkom kampanjom (i porodicom) uveliko istražuju. A to predsjednika čini “malo nervoznim”.Pogubno za BalkanŠta je stvarno Donald Tramp sat nasamo razgovarao s Vladimirom Putinom na sastanku G-20 u Hamburgu, kada se ipak (ne)očekivano izdvojio iz grupe zapadnih saveznika, ignorirajući opet Angelu Merkel i bez ijednog američkog dužnosnika ili ovdašnjeg prevodioca otrčao šefu ruske države?!To se trenutno pitaju svi osim armije ovisnika o Trampovim “nedovršenim”, ali taktički ciljanim porukama na Twitteru.Zbog njegovog nepovjerenja u zakone, koje bi, izgleda, htio pretvoriti samo u sebi nalik poslovne običaje, iako to ne ide s općeprihvaćenim moralom. I kako je moral u razvijenim demokratijama jedino proklamirano političko gorivo, predsjednik će se, lako je predvidjeti, sve više sukobljavati sa zakonom. Novac, jednostavno, ne može baš sve kupiti.Nije slučajno što su i republikanci i demokrati u predstavničkom domu Kongresa, onomad sa 412 glasova za i svega tri protiv, izglasali nove sankcije Rusiji, uz dodatnu klauzulu - da predsjednik nema pravo da ih jednostrano povuče.- Mi nismo podčinjeni predsjedniku, mi smo jednaki s njim - podsjetio je na zakon, iako teško bolestan, stvarni lider republikanaca, senator Džon Mekejn (John McCain).Tramp bi, dakako, mogao staviti veto na taj zakon, kao što je, primjera radi, Bil Klinton (Bill Clinton) 13. avgusta 1995. godine vetirao pravedno podizanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, iako su tada za to glasala oba doma američkog Kongresa. Klinton je to, zvanično, ipak učinio radi okončanja rata u BiH iako svemu nije nedostajalo osobnih razloga.Tramp, međutim, nema takav luksuz. On je pod lupom jer Amerika, iako u miru, sada zbog mnogo čega vodi specijalni rat s Rusijom. Ne može on tek tako, iz rukava, izvlačiti ni velike ličnosti radi pogrešnih povijesnih usporedbi, jer to nisu kockarski kečevi za partiju pokera.“Problem” je i u tome što se bilo kakva trgovina, nagodba ili trampa s Rusima, oko Balkana, recimo, kao, donekle, i u Dejtonu (oko imena i statusa RS), odmah osjeti sve do bosanskih granica. Tu gdje se “postkomunistička nostalgija” još može pretvoriti u ono što Amerika apsolutno ne zagovara: bezakonje uz vladavinu nekolicine nauštrb prava svih građana. Loši primjeri zaista nikome ne služe!

Država zakona, a ne jarana

Zani Marjanović još prije šest godina ponuđena je uloga Edit Štajn (Edith Stein) u filmu “A Rose in Winter”, za koji režiju potpisuje poznati Amerikanac Džoš Sinkler (Josh Sinclair). Tako je ova Sarajka ponovo krenula ka Holivudu, i na setu se našla sa značajnim svjetskim zvijezdama, poput Franka Nera (Franco), Kristijana Kuka (Christian Cooke)... 

Naša glumica nije samo pred kamerama dobila priliku raditi sa slavnim umjetnicima. Svakako su vrijedni spomena legendarni Enio Morikone (Ennio Morricone), koji je radio muziku za film, te Vitorio Storaro (Vittorio), jedan od najvećih majstora filmske fotografije na svijetu. 

Ona se prvi put istakla kada ju je Anđelina Đoli (Angelina Jolie) angažirala na svom ostvarenju „U zemlji krvi i meda“, a ovim uspjehom Marjanović je još jednom pokazala da profesionalno radi svoj posao.

Zana Marjanović rođena je 31. maja 1983. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti. Stalni je član Kamernog teatra 55. Osnovala je Magacin Kabare, čija je predsjednica.

Ubijanje najboljih!

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Amputacija Klinike za ortopediju

Posjeta kao poruka

Privilegirana kvazielita

Potcijenjen u BiH, legenda u Minhenu

Amerika uz Balkan

Pravo na život

Jedanaesti pehar

Odzvonilo plagijatorima

Rođeni pobjednik

Suljagina djeca i Ifaket hanuma

Šejtan donio, šejtan odnio

Oborio rekord pulske Arene

Luk i voda

Država zakona, a ne jarana

Bosanka osvaja Holivud

Kolumne

Ubijanje najboljih!

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: Amputacija Klinike za ortopediju

Posjeta kao poruka

Privilegirana kvazielita

Potcijenjen u BiH, legenda u Minhenu

Amerika uz Balkan

Pravo na život

Jedanaesti pehar

Odzvonilo plagijatorima

Rođeni pobjednik

Suljagina djeca i Ifaket hanuma

Šejtan donio, šejtan odnio

Oborio rekord pulske Arene

Luk i voda

Država zakona, a ne jarana

Bosanka osvaja Holivud