Donald Tramp (Trump) onomad je, kakve li narcisoidnosti, sebe usporedio s Abrahamom Linkolnom (Lincoln), 16. američkim predsjednikom, koji je vladao od 1861. do 1865. godine, kada je izvršen atentat na njega. U vrijeme Američkog građanskog rata Linkoln je utabao put za ukidanje robovlasništva, ojačao saveznu vladu i započeo modernizaciju američke ekonomije.Opasni populizamSve dok vlada populistički, Trampu se još može, bez obzira na akademski i medijski grohotni podsmijeh. Gotovo ne osvrćući se, on itekako računa na dnevnu dozu vijesti koje proizvodi i dostavlja putem Twittera, okrećući narod oko svoje političke ose; skoro 35 miliona Amerikanaca sve više zavisi od predsjednikovog online izdanja.Džaba što ga ovih dana podsjećaju da su osnivači Amerike, među kojima je bio i Linkoln, u svojoj viziji protiv tiranije, apsolutista i onih koji bi prigrabili vlast samo za sebe, iako se ona ravnopravno dijeli između izabrane vlade (Bijele kuće), Kongresa i neovisnog sudstva, ovu zemlju postavili kao državu zakona, a ne ljudi.&nbsp; Ma šta god neko cinično prigovarao, upravo takva Amerika, kao zemlja slobode i prava, s istim šansama za sve, bez obzira na porijeklo, pa i imovinsko stanje, političke i sve druge afilijacije svojih građana - još je uzor ostatku svijeta. Primjera koji to dokazuju je mnogo i među iznimno uspješnim američkim Bosancima.Dokle će, dakle, Tramp negirati temeljne američke vrijednosti, malo ko zna prognozirati. Ali jedno je sigurno: njegov ples s populizmom, u kojem se prvo obraća onima što se još od starog Rima nazivaju poluobaviještenom svjetinom - ne sluti na dobro.

On se doista doima drugačijim nego svi dosadašnji američki predsjednici, ali to ne znači da je više revolucionar nego oportunista. Naprotiv.Iako je prema Forbesovoj listi Tramp 544. najbogatiji čovjek na svijetu, sa 3,5 milijardi dolara kapitala, i to je već mnogo manje od nekih ruskih oligarha, čije se veze s njegovom predsjedničkom kampanjom (i porodicom) uveliko istražuju. A to predsjednika čini “malo nervoznim”.Pogubno za BalkanŠta je stvarno Donald Tramp sat nasamo razgovarao s Vladimirom Putinom na sastanku G-20 u Hamburgu, kada se ipak (ne)očekivano izdvojio iz grupe zapadnih saveznika, ignorirajući opet Angelu Merkel i bez ijednog američkog dužnosnika ili ovdašnjeg prevodioca otrčao šefu ruske države?!To se trenutno pitaju svi osim armije ovisnika o Trampovim “nedovršenim”, ali taktički ciljanim porukama na Twitteru.Zbog njegovog nepovjerenja u zakone, koje bi, izgleda, htio pretvoriti samo u sebi nalik poslovne običaje, iako to ne ide s općeprihvaćenim moralom. I kako je moral u razvijenim demokratijama jedino proklamirano političko gorivo, predsjednik će se, lako je predvidjeti, sve više sukobljavati sa zakonom. Novac, jednostavno, ne može baš sve kupiti.Nije slučajno što su i republikanci i demokrati u predstavničkom domu Kongresa, onomad sa 412 glasova za i svega tri protiv, izglasali nove sankcije Rusiji, uz dodatnu klauzulu - da predsjednik nema pravo da ih jednostrano povuče.- Mi nismo podčinjeni predsjedniku, mi smo jednaki s njim - podsjetio je na zakon, iako teško bolestan, stvarni lider republikanaca, senator Džon Mekejn (John McCain).Tramp bi, dakako, mogao staviti veto na taj zakon, kao što je, primjera radi, Bil Klinton (Bill Clinton) 13. avgusta 1995. godine vetirao pravedno podizanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, iako su tada za to glasala oba doma američkog Kongresa. Klinton je to, zvanično, ipak učinio radi okončanja rata u BiH iako svemu nije nedostajalo osobnih razloga.Tramp, međutim, nema takav luksuz. On je pod lupom jer Amerika, iako u miru, sada zbog mnogo čega vodi specijalni rat s Rusijom. Ne može on tek tako, iz rukava, izvlačiti ni velike ličnosti radi pogrešnih povijesnih usporedbi, jer to nisu kockarski kečevi za partiju pokera.“Problem” je i u tome što se bilo kakva trgovina, nagodba ili trampa s Rusima, oko Balkana, recimo, kao, donekle, i u Dejtonu (oko imena i statusa RS), odmah osjeti sve do bosanskih granica. Tu gdje se “postkomunistička nostalgija” još može pretvoriti u ono što Amerika apsolutno ne zagovara: bezakonje uz vladavinu nekolicine nauštrb prava svih građana. Loši primjeri zaista nikome ne služe!

Država zakona, a ne jarana

Zani Marjanović još prije šest godina ponuđena je uloga Edit Štajn (Edith Stein) u filmu “A Rose in Winter”, za koji režiju potpisuje poznati Amerikanac Džoš Sinkler (Josh Sinclair). Tako je ova Sarajka ponovo krenula ka Holivudu, i na setu se našla sa značajnim svjetskim zvijezdama, poput Franka Nera (Franco), Kristijana Kuka (Christian Cooke)... 

Naša glumica nije samo pred kamerama dobila priliku raditi sa slavnim umjetnicima. Svakako su vrijedni spomena legendarni Enio Morikone (Ennio Morricone), koji je radio muziku za film, te Vitorio Storaro (Vittorio), jedan od najvećih majstora filmske fotografije na svijetu. 

Ona se prvi put istakla kada ju je Anđelina Đoli (Angelina Jolie) angažirala na svom ostvarenju „U zemlji krvi i meda“, a ovim uspjehom Marjanović je još jednom pokazala da profesionalno radi svoj posao.

Zana Marjanović rođena je 31. maja 1983. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti. Stalni je član Kamernog teatra 55. Osnovala je Magacin Kabare, čija je predsjednica.

Bosanka osvaja Holivud

Imamo dijalizne bolesnike koji mole „sitnu“ promjenu zakona da bi mogli (pre)živjeti, imamo „Švicarce“ koji su na rubu, imamo penzionere koji često prijete protestima, imamo radnike koji nemaju plaću, imamo djecu bez dodatka, imamo i porodilje koje su diskriminirane, imamo i Roditeljsku kuću koja veću korist ima od donatorske večere nego od Vlade FBiH. 

Imamo, bogami, i Federalnu vladu, koja ima čvrsto opredjeljenje da se zaduži, po koju god cijenu. Kad već nije uspjela ispuniti uvjete MMF-a, okrenut će se domaćim bankama i od njih uzeti pare. One ne postavljaju uvjete, a Vlada ne pita za cijenu. Ruka ruku mije.

Imamo i SDA, koja podržava svog federalnog premijera Fadila Novalića. Pa i kada mu u Predstavničkom domu propadne haman svaka nakana. A pale su jer parlamentarna većina nije imala većinu. 

Na sjednicu nisu došli mnogi iz većine, a mahom poslanici SDA. Doduše, među njima ih ima na optuženičkim klupama. Pokušavalo se spasiti šta bilo detaljnim iščitavanjem Poslovnika o radu, pa je zahvaljujući tome Novalić na vrijeme povukao odluku o zaduženju za "Vodovod" Visoko. Ostalo se nije moglo spasiti. 

Ruku na srce, i da se većina okupila, Vladi ne bi bilo izglasano nepovjerenje. Kada je Klub SDP-a, svjesno i možda iz šale, predložio da se glasa o podršci Vladi, predsjedavajući Doma Edin Mušić (SDA) jednostavno je to ignorirao, što je opozicija nazvala silovanjem Poslovnika. Jer, o svakom zaključku koji predloži poslanik mora se glasati. Zato je Mušić sjednicu završio nabrzinu, bez uspjeha u radu i bez većine.

Ali, ne da to reći. To je ipak SDA.

Ruka ruku mije

Lako je predvidjeti bolju budućnost jedne zemlje, “ako njena vlada ne rasipa rad svog naroda pod pretenzijom da vodi brigu o njemu”, rekao je još u 19. stoljeću Tomas Džeferson (Thomas Jefferson), američki državnik i autor Deklaracije o nezavisnosti. Po istom negativnom šablonu, već 25 godina čuje se horska pjesma bh. vlastodržaca – kako oni vode brigu o svojim nacionalnim stadima, misle na svoj narod upirući prstom jedni u druge. Jer, uvijek su krivi “oni drugi”?!Ali, na tom, često šovinističkom ringišpilu od neprekidnog se okretanja povraća svim građanima BiH. Zemlja se vrti ukrug, dok “prvaci”, recimo vladajuće SDA, “svoje” Bošnjake plaše Dodikom, ali ne zbog zakona, već radi odgađanja časa vlastite odgovornosti i polaganja računa za osiromašenje “svoga” naroda. Jasno je i da se u EU ne ide inauguriranjem selektivne pravde za svoje političke neprijatelje, opoziciju i samo “običnu raju”. Kako drugačije opisati političku (ne)kulturu vladajuće garniture, koja i poslije parlamentarnog nepovjerenja Zvizdićevom Vijeću ministara vjerovatno smjera sve po starom. A nije neočekivano i da se javni dijalog i mogući građanski konsenzus o tome opet otruje nekom ad hoc nacionalističkom retorikom.Orijentalnim stilom, uz uzore koje su davno trebali napustiti ili iz njih moderno, evropski evoluirati, a ne samo slatkorječivo i bestidno, jer su naučili da nema konsekvenci, ti rasturači Bosne još glume da BiH vode u Evropu!?Građani BiH trebaju prihvatiti da je njihovo građanstvo garancija i njihovog nacionalnog bitka. Tako će najbolje razumjeti i srž ove decenijske političke malograđanštine. BiH ne može očekivati bolje dane ako orijentalnim putem ide na Zapad.

Između Evrope i Orijenta

Vijest da će proslavljeni filmski glumac Tom Hardi (Hardy) producirati i snimati film „My War Gone By, I Miss It“, koji govori o ratu u Bosni i Hercegovini, s razlogom je odjeknula u medijima poput bombe. Iako je od stravičnih ratnih dešavanja u BiH prošlo više od dvije decenije, važno je ne dozvoliti da ona padnu u zaborav, neophodno je govoriti o onome što se u našoj zemlji dešavalo od 1992. do 1995. godine. Shvatio je to i prepoznao i ovaj holivudski velikan koji je poručio da je film „My War Gone By, I Miss It“ brutalna i osjetljiva priča koja se bavi i zavisnošću i iskustvom rata.
- Priča me pogodila i riječima i iskustvima i mislim da prenosi važan glas i važnu poruku - poručio je Hardi o filmu zasnovanom na istoimenoj knjizi iz 1999. godine, koju je napisao engleski novinar i ratni dopisnik Entoni Lojd (Anthony Loyd). Tom Hardi jedan je od najpoznatijih britanskih glumaca, koji se sjajnim glumačkim umijećem uspio izdvojiti i dobiti svoje mjesto u svjetskoj kinematografiji. Rođen je 15. septembra 1977. godine u predgrađu Londona kao sin jedinac u porodici Hardi.

Važna poruka o ratu u BiH

Najviši predstavnici vlasti u BiH, zvani „politički lideri“, jučer su otkazali sastanak, odnosno prijateljski ručak, na koji ih je u Mostar pozvao predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović. Navodeći razloge zbog kojih ne žele Čovićev japrak i buredžike, ispade da im, od silne brige za državom, nije ni do jela ni do pića. Aman! Prvi je sastanak u Mostaru otkazao prvi u Bošnjaka, predsjednik SDA Bakir Izetbegović, tvrdeći da ne želi sastančiti s rušiteljima institucija BiH. Očito, on bi radije da u Mostaru ruča Fahrudin Radončić, pa da onda „zabrinutim Bošnjacima“ može prosipati priču kako ovaj šuruje s rušiteljima, a on se, bajagi, brine i sprečava njihov rušilački nagon. Baš kao da narod ne zna ko je s kim posljednjih dvadeset i više godina svakodnevno jeo i pio iz istog političkog čanka u čije se ime rušilo sve što bi im se našlo na putu.Bez obzira na to koliko Čovićev nijet o prijateljskom ručku bio (ne)iskren, prvi koji je jučer trebao poguliti put Mostara trebao je biti upravo Bakir Izetbegović. Koliko zbog činjenice da predstavlja najbrojniji narod u BiH toliko i zbog sveopćeg stanja rezigniranosti u zemlji u kojoj Izetbegović dijeli vlast s istim tim Čovićem, Ivanićem, Radončićem, Dodikom, koje je prozvao rušiteljima. Ne misli, valjda, da smo toliko glupi pa da vjerujemo u obrazloženje koje je ovim povodom iznio. Otkazivanje zajedničkog sastanka predstavnika političkih partija koje čine vlast u BiH, u trenutku kad država grca u političkom i ekonomskom blatu, kad ne može ispuniti nijedan od uvjeta za pristup evropskim integracijama, bez obzira na to da li on bio zakazan u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, javni je poraz politika koje oni predstavljaju.Njihova priča o besmislenosti razgovora jednih s drugima pokazuje odsustvo svake vrste odgovornosti prema narodu koji ih je birao i instituciji na čijem čelu u ime tog naroda sjede.

Bajagi briga

Komesar Evropske unije za proširenje Johanes Han (Johannes Hahn) uputio je predsjedavajućem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denisu Zvizdiću neobično oštro intonirano pismo. Izgleda da samo primalac pisma nije razumio njegov sadržaj.Jer, samo još Zvizdić vjeruje da je BiH napravila „napredak na putu ka EU“, da su „ekonomski pokazatelji odlični“ i da je ova država haman pa – Švicarska! A Han je u pismu naveo ono što je već realnost BiH.
Ova je zemlja pod neobjavljenim sankcijama EU! One su posljedica i Zvizdićeve komocije. Nepodnošljiva je lakoća kojom on obećava rješavanje problema i još nepodnošljivije njegovo zaboravljanje datih obećanja! Sada račun dolazi na naplatu! &nbsp; Na samitu balkanskih država i EU u Trstu, naprimjer, niko nije spominjao problem akciza i da je to još jedan uvjet da BiH dobije već odobrenih 500 miliona KM za četiri infrastrukturna projekta. Nakon što nesposobni Zvizdić nije bio u stanju potpisati pristupanje Transportnoj zajednici, iako je sve ubjeđivao da će BiH biti među prvim potpisnicima tog dokumenta, uslijedila su dva šamara. Ne samo da je novac blokiran dok se ne pristupi Transportnoj zajednici nego mu ne možemo ni primirisati dok dodatne akcize na gorivo ne budu usvojene. A i to je Zvizdić obećao. 
Han je davno naučio kako se radi s balkanskim političarima. Pismo koje je uputio, sasvim zorno pokazuje da je iscrpljen prag tolerancije za Zvizdićeva petljanja i nesposobnosti! I tek će nam slijediti pljuske ne samo iz Brisela! &nbsp; Han je rođen 2. decembra 1957. godine u Beču. Ovo mu je drugi mandat u Evropskoj komisiji.

Pljuska iz Brisela

Najmlađi stanovnici radničkog naselja Kalibunar u Travniku narednih dana dobit će novo igralište. Ovo igralište osmislio je Travničanin Tarik Arnatuović, koji u Kopenhagenu gradi uspješnu dizajnersku karijeru. Iako je u Dansku otišao 1995. godine, nije zaboravio svoju državu BiH i svoj rodni Travnik. Skoro svake godine posjećuje Travnik, a dio svog znanja i umijeće nastoji pokloniti svom gradu i svojim sugrađanima. Prilikom dolaska u Travnik predstavio je i svoja idejna rješenja za uređenje određenih dijelova grada, kao što je zona oko Gimnazije s mostovima. Prepoznavši pozitivne inicijative u Travniku koje rade pojedina udruženja građana, odlučio je u naselju Kalibunar sagraditi igralište od prirodnih materijala. Nije potrebno posebno napominjati da je riječ o vlastitoj kreaciji.Tarik Arnatuović rođen je 20. aprila 1984. godine u Travniku. Iz BiH s porodicom 1995. odlazi u Dansku, gdje završava deset razreda osnovne škole. Nakon toga završava škole za tehničkog dizajnera, a potom&nbsp; i multimedijalnog dizajnera. Uslijedilo je školovanje na akademiji. Radi kao art-direktor za digitalne medije u jednoj agenciji u Danskoj.

Poklon rodnom gradu

Najranjivija ali i najstrpljivija populacija izgubila je strpljenje. Ako 5. septembra avgustovske penzije ne budu više za deset posto, penzioneri 14. septembra dolaze pred Parlament FBiH. Ako septembarski protesti ne promijene njihov položaj, Izvršni odbor Saveza udruženja penzionera FBiH najavljuje i buran oktobar, jer popuštanja više nema. Od oko 408.000 penzionera u FBiH, njih 70 posto živi od 326 KM mjesečno. Kako!? Na bezbroj puta postavljeno pitanje ni oni sami nemaju odgovor, jer troškovi života višestruko su porasli u odnosu na 2014. godinu, kada su njihova primanja posljednji put povećana. Porodična potrošačka korpa ove godine košta više od 1.800 KM, samo za hranu potrebno je oko 800 KM, ali penzioneri su i dalje prvi u redovima za plaćanje računa i redovno pune sve budžete u državi.&nbsp; Građani koji su decenijama gradili ovu državu vlastodršce nisu uspjeli uvjeriti da se, nakon plaćanja lijekova, računa i ogrjeva, za hranu ne može odvojiti mnogo. Penzioneri umiru, upozoravaju iz udruženja, ali iz Vlade, koja je svojevremeno tražila spiskove iz supermarketa i svoje građane ružila da previše troše, nema emocija. Davno su u ovoj državi ljudi podijeljeni na klase, pa begovi jedu meso, a raja kupus. Vladari imaju plaće, paušale, naknade, odvojene živote, putuju u luksuznim limuzinama, hrane se u parlamentarnim restoranima. Iz zatamnjenih, ne mnogo starih, automobila oni ne vide muku običnog čovjeka i ne osjete sramotu i zbog same najave da će stari, bolesni i nemoćni na ulici morati da traže svoja prava.

Kupus i meso

Hajra Ćatić već mjesecima čeka da nadležne institucije provjere informaciju da se na jednom mjestu nalaze ostaci njenog sina Nine. Nakon 22 godine, majka Hajra dobila je prvi pouzdaniji trag koji joj je dodatno otvorio ranu na srcu i probudio nadu da bi njeno dijete, najpoznatiji srebrenički novinar, moglo smiraj naći u mezarju u Potočarima. &nbsp; 
No, ona mjesecima čeka jer nadležna institucija nije imala novca da registrira vozila i odveze se na lokaciju s koje će uzeti uzorke i utvrditi identitet žrtve. Za majku Hajru svaka je minuta neizvjesnosti ravna vječnosti teške agonije. Bol koju ona nosi nemjerljiva je, ali i sasvim nezamjetljiva za vajne „bošnjačke dike“ koji se predstavljaju kao političke vođe ovog naroda. 

Oni su, zarad vlastite promocije, samo na jednu manifestaciju u Narodnom pozorištu u Sarajevu početkom ove godine potrošili desetine hiljada KM. Obećao je jedan od njih tada da će do 11. jula biti završen portal www.genocid.ba. Taj je datum iza nas, a „portal“ je isti kako onda, tog 12. januara, tako i danas. 

I nije to sve. Na ime lažne revizije presude pred Međunarodnim sudom pravde, iste te „vođe“ ukrale su nam nekoliko miliona maraka. 

I tako dalje i tako dalje...

Za uhljebljivanje kćerki i pokojeg sina naših „vođa“ mora biti para, kao i privatne vožnje supruga, podmirivanja svakojakih privatnih talova i računa... Od jednog smo se govornika tog 12. januara naslušali velikih riječi i još većih obećanja. Kao i uvijek do tada i sada, riječi su bile i ostale velike ljušture laži! 

Majka Hajra čeka vozilo i predstavnike jedne bh. institucije da je odvezu na moguće mjesto s kojeg je njen sin Nino napustio ovaj surovi svijet. Samo ona zna kakva joj je svaka minuta čekanja. Bošnjačke političke „vođe“ to i ne dotiče. Niti je ikad. Njima je samo biznis važan.

Genocid kao biznis

Zoran Zaev, premjer Makedonije, u međunarodnim krugovima važi kao lider koji istinski želi građanski transformirati svoju zemlju, okrećući je konačno prema euroatlantskim integracijama. Baš kao što su to prije njega činili Milo Đukanović u Crnoj Gori, a sada to obećava učiniti Aleksandar Vučić u Srbiji.
&nbsp;
Iako usporedbe nisu suvisle, posebno kada je Balkan u pitanju, Zaev je posljednji među onima koji doista žele promijeniti politički krajolik u susjedstvu, uzme li se u obzir da je Bosna skoro pa ispustila svoju šansu. I da se ovdje tek očekuju istinski lideri.
&nbsp;
U Makedoniji, socijaldemokrata Zaev ima također težak zadatak da nakon desetogodišnje vladavine populistički centriranog i desno orijentiranog premjera Nikole Gruevskog prvo obuzda političku, ekonomsku i u skoro sve socijalne sfere ukorijenjenu korupciju, koja je postala amblem vladavine partije VMRO-DPMNE. 
&nbsp;
Ne slučajno, Zaev je svoju bitku u Skoplju poveo preko uspostavljanja istinski nezavisnog sudstva, smjenom bivši partijskih tužilaca i sudija, pa su Gruevski i njegova klika na samo korak od zatvora. 
&nbsp;
A to treba biti primjer i za BiH, u kojoj se ratni profiteri, lažni patrioti i nacionalni “lideri”, oni koji su pokrali pola Bosne, tek trebaju, kao i svi ratni zločinci, suočiti s licem pravde. 
&nbsp;
No, zato u BiH prvo treba demokratski promijeniti vlast, kao u Makedoniji, gdje 70.000 Albanaca nije na proteklim izborima glasalo “za svoje”, već za Makedonca Zorana Zaeva, uz sasvim praktično geslo: ljudima ne treba kantonizacija, već dobra kanalizacija.

Primjer za BiH

Šta li bi trebali reći Franc Bekenbauer (Franz Beckenbauer), Pele, Ronaldo... osim – Bože sačuvaj!&nbsp;Da je fudbal davno izgubio svoju čar i ono što ga je načinilo najvažnijom sporednom stvari na svijetu, znamo već odavno, otkako je novac proburgijao put u sve njegove pore, no da tom ludilu očigledno nema granica pokazuje novi primjer.

Brazilski as u dresu Barcelone Nejmar (Neymar) u ugovoru ima otkupnu klauzulu koja kaže da ga može kupiti svaki klub koji uplati 220 miliona eura na ime odštete. Kada su je sročili, čelnici katalonskog kluba nisu ni mogli pomisliti da će se javiti jedna takva mušterija, a upravo se to dešava, jer tu astronomsku sumu namjerava platiti Pari Sen Žermen. Nevjerovatnih 220 miliona eura! 

I ako Nejmar odluči da prihvati ponudu, Barcelona tu neće moći ništa. Samo je do njega, da odluči želi li ostati na Kamp nouu ili otići u Pariz. 
Nejmar jeste as svjetskih razmjera, a sa 25 godina još nije dostigao svoj maksimum. Nije sporno da je jedan od najboljih koji trenutno koračaju nogometnim terenima, no, složit ćete se, 220 miliona je, zaista, previše.&nbsp;Što jest, jest. Pa kako god da se taj fudbaler zvao.

Fudbaler od 220 miliona eura

Šesteročlani bh. tim matematičara učesnika preksinoć okončane Međunarodne matematičke olimpijade održane u Rio de Žaneiru u Brazilu, na kojoj je učestvovalo 615 takmičara, u državu se vraća s četiri osvojene bronzane medalje i dvije pohvale!&nbsp; 
Istovremeno s viješću iz Brazila stigla je i ona iz Indonezije, gdje je četveročlani tim mladih bh. fizičara također na Međunarodnoj olimpijadi, među 424 učesnika, izborio dvije bronzane medalje i dvije pohvale! 

Vijesti iz Brazila i Indonezije obradovale su bh. javnost, društvene mreže su naprosto „gorjele“ od čestitki, izraza ponosa i zadovoljstva hiljada građana ove zemlje. S razlogom!

Osvojiti medalju na nekoj od međunarodnih olimpijada iz znanja znači, prije svega, ogroman trud, odricanje i stalnu posvećenost oblasti iz koje se takmiče, pa tek onda talent, koji, nesporno, posjeduje svaki takmičar. 

Otkako se bh. matematičari, fizičari, informatičari takmiče na svjetskim smotrama znanja, u zemlju su donijeli na desetine medalja i pohvala.
 
Većina njih su danas, nakon završenih doktorata, svjetski priznati naučnici, profesori na najpoznatijim svjetskim univerzitetima, istraživači u timovima velikih svjetskih korporacija, ali i osobe čija je identifikacija, bilo gdje u svijetu da su se skrasili, prvenstveno država BiH. 

Ne kvareći osjećaj ponosa zbog najnovijeg uspjeha naših olimpijaca, dobro bi bilo upitati državu znaju li njene institucije gdje su danas mladići i djevojke zbog čijih smo se medalja svojevremeno svi u zemlji, također, radovali. 

Poznato je da međusobno veliki broj njih ima vrlo izgrađenu ljudsku i naučnu komunikaciju, bilo da su u državi ili van nje. Pitanje je samo imaju li komunikaciju s državom, za koju su se takmičili, odnosno njenim naučnim institucijama, i ako nemaju, zašto je nemaju.

Bravo, olimpijci!

Stvari su išle onako kako su tada išle, tj. svi smo bili okupirani raščišćavanjem ruševina, zbrinjavanjem beskućnika, organizacijom vraćanja izbjeglica na njihova prvobitna mjesta boravka, a već 1946. radili smo na pripremi, organizaciji i izgradnji pruge Brčko - Banovići. Ja sam bio okupiran s jedne strane školom, s druge brojnim obavezama člana Gradskog komiteta SKOJ-a, a jedan od zadataka mi je bio i to da organiziram odlazak naše djece na školovanje u druge krajeve Jugoslavije i u inozemstvo. &nbsp; 
Nezavidna situacija

Tako sam moga druga Hamku Višića poslao u Čehoslovačku da izučava tekstilni zanat, a Mehu u Zagreb na kurs za aranžere, nakon čega je Meho otišao u Zenicu, gdje je počela izgradnja velikog metalurškog kombinata i gdje je on radio razne poslove aranžera. 

Avdinica nije išla s Mehom i željela je da se Meho nakon obavljenog posla vrati, što mi je govorila kad god bih se kod nje raspitivao gdje se Meho nalazi i šta radi. Jednog dana, žalosnim glasom mi je rekla da je njezin Meho, što se nje tiče, izgubljen, jer se oženio nekom ženom koja je i sama bila porijeklom iz Bihaća, a koja se bavila optičarskim zanatom. Na taj način Avdinica se našla u vrlo teškoj i nezavidnoj situaciji. 

Meho je zasnovao porodicu i uspostavio obaveze koje nisu obuhvatile i Avdinicu i ona je ostala bez ikakvih prihoda jer je bila odbijena kad je zatražila da joj se da penzija iza njenog Avde ili da joj se prizna status žrtve fašizma i odredi nekakva stalna pomoć.

Tako se dogodilo da je Avdinica ostala ni na nebu ni na zemlji, a ja o tome nisam imao nikakvo saznanje jer sam bio na studijama u Beogradu i Zagrebu, tako da sam sasvim slučajno, pokušavajući da dođem do nekih informacija o tome gdje se moj drug Meho nalazi, pronašao Avdinicu koja je u tom momentu bila udata za jednog penzionera Jusufbegovića jer nije imala nikakvog drugog izlaza. 

Ja sam za tu okolnost u njenom životu saznao sasvim slučajno jer sam poznavao njenu pastorku Maidu, koja je bila vrlo fina osoba i koja mi je rekla da se njen otac oženio Avdinicom, ali da stvari u tom braku ne idu dobro jer jednostavno Avdinica nakon tolikih godina usamljeničkog života nije više bila sposobna za nekakav bračni život. 

Tužna pjesma

Kad sam posjetio Avdinicu i pitao je kako je dospjela u tu situaciju, ona mi je rekla da je tražila penziju iza Avde, ali je bila odbijena, a da sama ne zna za razlog zašto je odbijena kad su tolike žene dobile penzije iza svojih muževa koji su poginuli ili stradali po logorima. 

U tom momentu direktor Zavoda za socijalno osiguranje bio je Ahmed Šehović Šeho, kojeg sam posjetio i zatražio da mi kaže zašto je Avdinoj ženi odbijen zahtjev za penzionisanje nakon što je stekla po zakonu pravo na to. Poznavao sam dobro Šehu i on mi je tada rekao da je lično Đuro Pucar naredio da se Avdinoj ženi ne smije dati penzija. Nakon tog saznanja odlučio sam da se obratim direktno Đuri Pucaru. U tom momentu živio sam u Sarajevu i radio na Radničkom univerzitetu. 

Poznavao sam Đuru Pucara i njegovu ženu Nevenku, a i on je znao mene jer sam u nekoliko situacija bio u kontaktu s njim. Kad sam se pojavio kod njega, on me je pitao što sam došao misleći da sam opet došao zbog nekog sličnog slučaja kakav se desio mome školskom kolegi i drugu iz partizana, pokojnom pjesniku Vladi Dijaku, koji je bio otpušten s posla zbog jedne satirične pjesme posvećene jednoj poznatoj drugarici. 

U vezi s tim ja sam napisao Đuri Pucaru pismo, a on me pozvao i ja sam mu objasnio ko je Vlado Dijak, da smo zajedno bili u ilegalnoj SKOJ-evskoj organizaciji 1943. godine, da smo se našli kao partizani i zatim proveli u Okružnom komitetu u Livnu pola godine i potanko mu objasnio ko je i kakav je čovjek Vlado Dijak, zamolivši ga da dotičnu drugaricu smiri da ne zahtijeva Vladin progon, što je Đuro Pucar i učinio i Vladu smjestio na radiostanicu. 

Kad sam došao kod Đure, on me pitao je li opet neki pjesnik zabrljao, a ja sam mu rekao da je u pitanju tužna pjesma i da sam informiran kako je on zabranio da žena Avde Čardžića koji je zajedno s njim robovao po kazamatima Jugoslavije, a završio u ustaškom logoru, ne može dobiti penziju iza Avde iako je sama, stara i nemoćna. 

On mi je tom prilikom rekao da je on zabranio da se dodijeli penzija zbog toga što je Avdo napravio veliku grešku prema partiji, a kad sam ga pitao u čemu je ta greška, on mi je odgovorio da je Avdo ignorirao odluku partijske ćelije u Sremskoj Mitrovici o bojkotu hora koji su zatvorenici formirali u kaznioni. Politički zatvorenici su u to vrijeme imali određene privilegije, a to znači da nisu morali da rade, da su mogli da primaju knjige i bave se čitanjem i pisanjem i da im je bilo dozvoljeno da formiraju hor i dramsku sekciju. Te olakšice su vrijedile za sve tzv. političke zatvorenike u koje su tada spadali komunisti i razni radikalni elementi kao i nacionalisti poput ustaša ili VMRO-vaca. 

Ostao u horu

Iz nekog razloga komunisti su odlučili da se povuku iz hora, a Avdo je nastavio da radi u horu, zbog čega je bio osuđen od svojih drugova. Kad sam ja druga Đuru upitao: „A šta je radio Avdo u horu“, on je rekao da je Avdo bio horovođa, dakle čovjek bez koga hor ne bi mogao postojati. Kako je hor bio veliko postignuće borbe komunista za prava zatvorenika, izlazak Avde iz hora bi omogućio upravi da likvidira s pravom jednu od rijetkih privilegija koje su politički zatvorenici imali. Zbog toga nije bilo ispravno osuđivati Avdu jer jedno je značilo biti član hora, a drugo horovođa i Avdo nije imao pravo da onemogući svim drugim zatvorenicima da koriste jedan vid slobode ako je zatvor bio nepravedan prema njima. Nakon što sam sve to izgovorio, Đuro se zamislio, nije mi ništa rekao, digao je slušalicu i nekoj osobi rekao: „Nazovi mi Šehu.“ 

Nije dugo prošlo, Šeho se javio, a Đuro mu je rekao: „Čuj, Šeho, izdaj onoj Avdinoj ženi rješenja za penziju.“ 

Tako je Avdinica konačno dobila ono što je bilo njeno pravo od samog početka, ali koje joj je bilo oduzeto zbog uskogrudosti u načinu mišljenja i ponašanja određenog broja ljudi. U ovom slučaju i njena i moja sreća se sastojala u tome da je Đuro Pucar bio ne samo visoki politički rukovodilac nego i običan razuman čovjek koji je u susretu s jasnim argumentima bio dovoljno razuman i hrabar da odustane od svojih i uopće od pogrešnih stavova i prakse i da prizna vrijednost istine. 

Nažalost, Avdinica nije dugo uživala penziju, izmučena teškim životom, pogotovo od vremena otkad je Avdo ubijen, a ona ostala sa 13-godišnjim sinom u haosu rata i poslijeratnih zbivanja, te je stradala od šećerne bolesti koja joj je uništila krvni sistem i srce. 

Posljednji put sam je vidio također nastojeći da dođem do nekih informacija o njenom Mehi, kad mi je rekla: „Moj sine, mene je sve u životu mimoišlo, osim goleme nesreće i tuge.“ 

Tako je jedna vrijedna, lijepa, časna i odana žena proživjela svoj život noseći svoju nesreću, a ne žaleći se čak i onda kada je izgubila povjerenje u ono što joj je najvažnije bilo u njenom svijetu, a to je njen Meho, za kojeg mi je rekla: „Moj sine, moj Meho ide za ženom, a tu nema mjesta materi.“

Đuro Pucar joj je ipak dao penziju

Zahvaljujući Amarildu Muliću, direktoru Nacionalnog parka „Una“, rijeka Una ovih dana je u žiži javnosti. Pripreme za 45. internacionalnu Una-regatu, koja počinje naredne sedmice, gotovo su pri kraju. Osim toga, Državna komisija za saradnju s UNESCO-om ove sedmice prihvatila je upravo Mulićevu inicijativu da se najveće prirodne vrijednosti u ovom zaštićenom području, Štrbački buk i kompleks slapova u Martinbrodu, upišu na listu UNESCO-a.&nbsp;
Mulić često kaže da je za njega Una život i stoga na razne načine radi na brendiranju NP „Una“, ali i ostalih kulturno-historijskih vrijednosti kojima obiluje ovaj kraj. Tako je u Zagrebu nedavno održana promocija projekta „Unaland“, gdje je predstavljena turistička i gastronomska ponuda gornjeg Pounja, s obje strane granice. &nbsp; Mulić je diplomirao na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji, osam godina radio je u svojoj branši u Italiji, a četiri godine bio je i direktor Turističke zajednice Bihać.

Brendirao Unu

Banja Luka već odavno strahuje od priča o manijaku koji napada djevojke po gradu u noćnim satima. Posljednji slučaj na koji je stigla preblaga reakcija nadležnih desio se prije tri večeri kada je nepoznati razvratnik u blizini Osnovne škole „Ivo Andrić“, u centru grada, sat poslije ponoći pokušao napastvovati 32-godišnju Banjalučanku. Djevojka je prepričala da se vraćala kući i da ju je na trotoaru, kod kapije na ulazu u školu, presreo nepoznati muškarac, uhvatio je za grudi i zadnjicu i zaprijetio da će je silovati. Spasila se zahvaljujući komšiji koji je slučajno naišao.
Uskoro je došla i policija, a ono što se nakon toga dogodilo zabezeknulo je, čini se, sve. Policajci su prestrašenu djevojku pitali kako je bila obučena, da li je pila i odakle ide. Jer, ako je imala kraću suknju, ako je bila u obližnjem pabu u kojem je s nogu popila dva-tri-četiri točena piva, onda je, valjda, uredu što ju je manijak napao!?!&nbsp; Ne zna čovjek šta je u ovoj priči užasnije: što je manijak na slobodi, što se sve dogodilo u blizini osnovne škole ili što su policajci postavljali besmislena pitanja koja s napadom imaju veze koliko i cijena čaja u Kini s propašću tri banke u RS. 
Javnost se digla na noge i zatrpala društvene mreže i portale raznim komentarima i još „raznijim“ uvredama na račun uniformiranih lica. Ljutnju je ubrzo zamijenio cinizam, pa su počele kružiti fotografije uvrijeđenih žena koje se spremaju do pekare ili na večernju kafu uz obavezno pitanje - samo da pitam jesam li dovoljno provokativno obučena?&nbsp; Napadnuta djevojka je bila koliko-toliko prisebna i dala je prvi opis napadača. Riječ je o muškarcu koji ima između 30 i 35 godina, snažan je i visok i nosi tamnu kosu. Ukoliko je policiji važnije je li žrtva imala tange ili ne, onda nemamo posla samo s jednim manijakom.

Država zakona, a ne jarana

Bosanka osvaja Holivud

Ruka ruku mije

Između Evrope i Orijenta

Važna poruka o ratu u BiH

Bajagi briga

Pljuska iz Brisela

Poklon rodnom gradu

Kupus i meso

Genocid kao biznis

Primjer za BiH

Fudbaler od 220 miliona eura

Bravo, olimpijci!

Đuro Pucar joj je ipak dao penziju

Brendirao Unu

Manijak i manijaci

Kolumne

Država zakona, a ne jarana

Bosanka osvaja Holivud

Ruka ruku mije

Između Evrope i Orijenta

Važna poruka o ratu u BiH

Bajagi briga

Pljuska iz Brisela

Poklon rodnom gradu

Kupus i meso

Genocid kao biznis

Primjer za BiH

Fudbaler od 220 miliona eura

Bravo, olimpijci!

Đuro Pucar joj je ipak dao penziju

Brendirao Unu

Manijak i manijaci