Kada bi osim limitirane bh. diplomatije, a onda nasuprot njima - bosanski dobro postavljenoj, ali usamljenoj entuzijastičkoj grupici koja se oglašava poput autora dobro sročenih novinskih kolumni - bosanske interese u Americi ipak zastupali profesionalni lobisti, vjerovatno za velike novce, jer u Vašingtonu je teško drugačije, o Bosni i Hercegovini bi se manje govorilo u stereotipima.Više od igreVrijeme i resursi bi se mogli potrošiti u ono što stalno izostaje u postdejtonskoj BiH: dobrom umrežavanju svih dobrih bosanskih ljudi! Tako bi se konačno zatvorio prostor za preživjele nacionalističke gurue i njihove privjeske, sve zbog ličnih interesa. Zamandalila bi se vrata tipovima koji Bosnu drže vlastitim preduzećem (iako s izraubovanim nacionalnim predznakom), a ne zajedničkom - građanskom državom.
Trebalo bi se, dakle, da je dobre volje, jer pameti ima, pomoći Bosancima “koji već imaju i iskustvo i potencijal da naprave mrežu onih koji su zainteresirani za reforme i koji mogu raditi jedan s drugim”. &nbsp; Tako je nedavno u Sarajevu rekao Francis Fukujama (Fukuyama), jedan od tvoraca američke geopolitičke ideologije i autor kultne knjige “Kraj povijesti”, u koju smo prije 25 godina skoro svi vjerovali kao u Bibliju, jer je predviđala laku pobjedu liberalne demokratije svuda, čak i u istočnoj Evropi. Ali, izostala je Rusija, a onda fatalno i Bliski istok. Zato još klize nizbrdo i na Balkanu.
Uzme li se uz sve da Amerika, prema njegovim riječima, sada uveliko vodi “čudan i kompleksan rat s Rusijom” i da Moskva upotrebljava manje vojni, a više “drugi način” da destabilizira i potkopa što više zapadnih zemalja i Ameriku posebno, i to preko Balkana i Bosne - eto prostora za dodatnu američku geostratešku naklonost za BiH. Kako to iskoristiti, drugo je pitanje.&nbsp; Zasigurno, nisu dovoljne samo lijepe riječi. Jedno je pisati “ubojite kolumne”, što je postao manir čak i onih koji nisu novinari (?!), a drugo je stvarno biti “na vrhu igre” (“on the top of the game”), kako to kažu Amerikanci kad govore o poduzimljivosti. Kad smo već kod lobiranja, neko će reći kako je Milorad Dodik, uz sve srpske lobiste u Americi, ipak fasovao sankcije! Pa što će onda lobiranje Bosancima? No, nije istina da lobisti za RS nisu postigli ništa, posebno kad je riječ o sprezi s Beogradom.
Plaćeno izbavljenjeNije naodmet podsjetiti se kako je 20. aprila 2012. godine Aleksandar Vučić u Beogradu ugostio bivšeg gradonačelnika Njujorka Rudolfa Đulijanija (Rudolph Giulliani) kao privatnog američkog konsultanta i, naravno, lobistu. I da od tada kreće Vučićeva meteorska međunarodna politička rehabilitacija. 
Način na koji je ove sedmice aktuelni srbijanski predsjednik koncipirao svoju najnoviju posjetu glavnoj političkoj metropoli svijeta, također, ne ostavlja ni zrnce sumnje da se lobiranje, uz odabir ispravnog političkog jezika, itekako isplati, posebno u Vašingtonu. &nbsp; Vučiću ovdje nisu skandirali, ali su ga u vakuumu pune umreženosti dobrih, pametnih i poduzimljivih Bosanaca u Americi donekle tretirali kao “jedinog” regionalnog lidera i “istinskog” lokalnog pokajnika. Ko je, uostalom, kriv Bosancima što su uveliko potrošili svoj moralni kapital na lokalne kavge i provincijsko prepucavanje.
Bez obzira na eksplicitne prigovore zbog Rusa, Amerikanci su s Vučićem otvorili dijalog o svim regionalnim i bilateralnim pitanjima, uključujući i ono bosansko. Tako je on u Americi pregovarao o Bosni umjesto Bosanaca, jer u BiH hronično fali državnika. &nbsp; Na Bosnu, bar trenutno, u Americi gledaju ponajviše kao na poligon za razmjenu domaćih političkih “psovki”; tako se dodatno politički legitimira predsjednik RS, čovjek pod američkim sankcijama. A Dodiku dobro dođe kad ga reanimiraju od dugo najavljivane političke smrti. Vučić je, pak, u Vašingtonu, onako s visine progovorio kako je važno da se problemi rješavaju “na miran i civilizovan način”. 
I maglovito, kako su u toku pokušaji da „stvari ne održavamo na nivou zamrznutog konflikta u narednih 100 godina”, sve to kad je riječ o pitanjima “koja predstavljaju problem i za Srbiju i region”. Priznao je, doduše, kako upravo Amerikanci insistiraju da samo mirna Bosna znači mirno susjedstvo, pa i šire. Izgledao je donekle i kao veći Bosanac od onih pravih. I opet, veći katolik od pape. Ali, tako to ovdje hoda.

Država bez državnika

Zašto je uopće bitno ko će „pobijediti“ na izborima ako svi ili makar većina, kao što tvrde, rade u korist općeg dobra? Odakle uopće taj takmičarski pa, ako hoćete, i vojnički žargon kad se govori o slobodnim, demokratskim, dobrovoljnim, kakvimgod izborima? &nbsp; 
Smisao većine
Naime, moja zbunjenost ishodi iz pretpostavke da se izbori i organiziraju da bi se izabrali najbolji od ponuđenih u smislu onih koji će učiniti najviše što mogu da većini ljudi(!) omoguće pristojan, ako već nije moguće kvalitetan život. Drugim riječima, uvijek sam mislio da je svrha i smisao demokratije i izbora da građanima i stanovnicima jedne zemlje omogući da izaberu najbolje između sebe, odnosno one koji će najbolje zastupati njihove interese, a opet u smislu općeg – ili, što je moguće općijeg - dobra. I to sve, vjerovatno, i jeste tako, s tim da je problem samo u definicijama „najboljih predstavnika“, „interesa“ i „općeg dobra“.

Silno sam se obradovao kad sam u julu 2000. godine pročitao tekst prof. Filipovića pod naslovom „Muzej za nacionalizam“, u kojem ugledni akademik tvrdi da je već tada, napominjem, prije sedamnaest godina, „ako je išta jasno a tiče se bosanske politike, onda je to činjenica da je završena faza ili epoha ... politike vođene pod auspicijom nacija i nacionalnih interesa kao supreme reasona cjelokupnog postojanja i djelovanja ljudi na ovom našem prostoru.“ 

Ne zato što imam nešto protiv toga da svako bude ono što hoće (i sâm se trudim biti ono što hoću), nego zbog toga što je njihovo pravo da budu ono što hoće ugrožavalo moje pravo da uopće budem, a kamoli ono što hoću. Koliko god sam se tada, 2000. obradovao, toliko sam se, ako ne i više, okahrio, skahario i rastužio kad sam ponovo naišao na taj isti tekst 2017. godine.

Međutim, i sedamnaest godina kasnije, oni i dalje udaraju po istim tamburicama i sazovima i gude na istim guslama, a narod(i), cupkajući u zadatom ritmu, ljuljaju se korak udesno – korak ulijevo, od nemila do nedraga. Ili, radije, oni se (k'o fol) tuku i udaraju, a mi zaprave navijamo i zavijamo iako znamo – vidimo svojim očima – da to udaranje nije stvarno (iako navijanje i zavijanje jeste) i sve to skupa neodoljivo podsjeća na borbe onih prebildanih američkih hrvača koji se nešto bacakaju po ringu, skaču jedan po drugom, zavrću ruke, iskreću noge dok publika uz pivo i hot dogove zapjenjeno navija iako svi – i hrvači i publika – znaju da je to samo predstava. Na kraju, kad se meč završi, hrvači odu u svoje svlačionice, publika kućama, jedni naplatili dobre honorare, drugi platili skupe karte, a zaradio je samo organizator. I to mi je donekle uredu jer tu niko nikoga ne laže, svi znaju da je to sve samo predstava u kojoj se jedni (k'o fol) tuku za pare, drugi (pravo) plaćaju da navijaju i zavijaju, treći to organizira samo da bi zaradio... i svima dobro. Doduše, ne sumnjam da ima i onih koji su uvjereni da je to sve zaprave, ali sumnjam da takve iko uzima za ozbiljno, a pogotovo da s njima raspravlja o politici. I opet, politika...

Kakogod „američko hrvanje“ ni na koji način ne zaslužuje pažnju ozbiljnih sportskih djelatnika, pa ni posmatrača, tako ni politika koja podsjeća na lošu kopiju tog kvazisporta ne zaslužuje ikakvu pažnju iole ozbiljnijih političkih djelatnika, pa ni posmatrača. Maksimum pažnje ta politika dobiva onoga trenutka kada dokoni kućni sportista tragajući za zanimljivim sadržajem „listajući“ televizijske kanale naleti na prijenos ili reprizu – svejedno je, svi su isti – tog „sporta“, konstatira šta je u pitanju, odmahne glavom u nevjerici vidjevši prepunu dvoranu i prebaci na sljedeći kanal. Čini mi se da se upravo to, svako malo, događa Bosni i Hercegovini. 

„Listajući“ kanale regionalnih programa europski posmatrači (sic!), udobno zavaljeni u svoje vikend-naslonjače, svako nekoliko nalete na Bosnu i Hercegovinu, u trenutku shvate da je tu još u toku neki novi-stari hrvački meč, odmahnu glavom u nevjerici s koliko pažnje i koliko ozbiljnosti bh. publika prati, navija i zavija za očigledno lažno hrvanje i još očiglednije ocvale, ostarjele i iznemogle lažne hrvače, slobodnom rukom naprave znakovit pokret koji govori više od hiljadu riječi i prebace na slijedeći kanal tražeći zanimljiv(iji) sadržaj koji će zavrijediti njihovu pažnju.

Možda, radije vjerovatno nikada nećemo (sa)znati koliko nam se miliona namijenjenih našem općem dobru – recimo infrastrukturnim projektima – izmaklo dok su se oni hrvali oko honorara, mi zapjenjeno navijali ili zabezeknuto ostajali nijemi, a europski posmatrači – nudeći iz one slobodne ruke te milione – ne vjerujući da (zbog honorara ili navijanja) niko neće da ih uzme drugom rukom prebacivali kanal. Opet, možda će nam nekad, kad neki od hrvača odluči dati intervju iz svoga tadašnjeg boravišta na nekom dalekom otoku koji tone ali će potonuti tek za 150 godina (a on ne misli živjeti još toliko pa mu je svejedno ili će se, prije nego što ovaj potone, prebaciti na drugi koji će početi tonuti u narednih 150 godina), postati jasno da je sve što smo tolike godine gledali ustvari bila predstava, toliko providna i očigledna da ni oni – hrvači – nisu mogli vjerovati da je publika uopće mogla povjerovati da je sve to zaprave... Sumnjam da ćemo ikada imati priliku takvo nešto pročitati u memoarima prokrijumčarenim iz nekog zatvora sa maksimalnom sigurnošću u kojemu će se dugo godina svojih mečeva sjećati neki od bosanskohercegovačkih hrvača.

Otjerana djeca

Nakon ova dva „možda“ i jednog „sumnjam“, slijedi nekoliko sigurno. Sigurno nikada nećemo znati koliko nam je – svima – moglo biti dobro da smo rat završili 1995. ili 1996. ili, makar, 2000. kad je to predlagao prof. Filipović i koliko smo dobra pojedinačno i skupno mogli učiniti za opće (dobro) da nismo gubili vrijeme mjeneći, navijajući i zavijajući za sve starije, sve ocvalije i sve providnije hrvače koji se, siguran sam, čudom ne mogu načuditi kako je uopće moguće da su dvorane još pune i da ljudi ne žale silne pare za preskupe karte samo da ih još jednom vide i čuju. 

Siguran sam da nam sljedeća generacija Bosanaca i Hercegovaca koji će ili čija će djeca – naši unuci – tada već biti Nijemci, Danci, Šveđani, Amerikanci... nikada neće oprostiti što smo ih otjerali ili što smo dopustili da budu otjerani jer više nisu mogli stajati pred dvoranom, u nevjerici kolutati očima i čekati da se mi iznavijamo, izavijamo i ispjenimo... (k'o fol) za njihovo dobro.

Čovjek dobiva samo ono što želi. Koliko god se mi trudili i pred Bogom i pred sobom dokazati da ne želimo ovo što imamo stvarnost svakodnevice nas podsjeća da je sve ovo što gledamo, što živimo, u čemu uživamo... ustvari, na ovaj ili onaj način proizvod naših misli, riječi i djela, naših odluka.

Bosanskohercegovačko hrvanje

Polako ali sigurno, Bosna i Hercegovina tone u samoizolaciju. Čak i dokazani prijatelji ne mogu više zatvarati oči pred totalnim zastojem u reformama i sitnim političkim zadjevicama vlastodržaca koje imaju za cilj samo da prigrabe još koji poen i što duže ostanu na vlasti. 
Violeta Bulc, komesarka Evropske komisije za transport, jasno je poručila da je BiH kažnjena mogućim gubitkom skoro 500 miliona KM. Radi se o novcu koji je našoj zemlji dodijeljen za četiri infrastrukturna projekta. Ako se odblokira reformski proces, novac će doći u BiH. Ako ne, sankcije koje su na vratima naše države poprimit će oštriji oblik. 
Ova država već sada, zbog nesposobnih premijera na državnom i entitetskim nivoima, nema pristupa najmanje milijardi KM. Novac EU je zaustavljen. Odavno ni novca MMF-a nema, a broj institucija koje ne žele finansirati sitne bh. političke duše sve je veći. 
U situaciji kada je svaka marka bitna, kada su budžetske rupe sve veće, a potrebe građana nasušne, BiH nema luksuz da propušta prilike. Tim više što se radi o projektima koji za cilj imaju poboljšanje infrastrukture, koja je devastirana mnogo više postratnim kriminalom nego ratnim razaranjima 
Stav Evropske komisije, da bez reformi i držanja već date riječi nema novca, nije samo pozicija te institucije. Ovakvih poruka bit će sve više i više.

Totalni zastoj

Odluka VSTV-a da smijeni Gorana Salihovića s mjesta glavnog tužioca BiH prije dvije godine je izgledala kao naučna fantastika. 

Nezapamćena drskost &nbsp;
Lična osionost, drskost, ispunjavanje želja da ga prati po desetak policijskih službenika i dva terenca, osjećaj da je iznad države i da se svi pred njime trebaju tresti od straha, bili su dio javnog imidža Salihovića. 

Potpuna ubijeđenost prijateljstvo s braćom Čampara i njihovim bliskim rođakom Zvizdićem, kao predsjednikom Vijeća ministara, te povjerenje u političku podršku Bakira Izetbegovića, posljedično su izrodili partijskog “ravnatelja”. 

Salihović je, naime, sa zemljom ravnao sve koji su bili smetnja Izetbegovićevoj autokratiji i familijarnoj čamparizaciji pravosuđa, policijskih struktura, obavještajne zajednice i medija. 

Montirani proces protiv Fahrudina Radončića, koji je kao takav - kako je prvog dana rekao ugledni sudija Branko Perić – nanio prvenstveno štete pravosuđu BiH, kod Salihovića je izazvao mentalnu ejakulaciju o svojim neviđenim nadnaravnim moćima i politički previše moćnim pokroviteljima.

Zaslužio optužnicu!

Ali, kako to u životu obično biva, Salihovića su razotkrili vlastiti nerad, hedonizam, političko selektiranje predmeta, a vjerovatno su ga sustigli i duhovi neriješenih političkih ubistava Leutara, Ugljena ili pokušaj da se Delalićeva likvidacija monstruoznim metodama prebaci na nevine ljude, a pravi krivci sakriju od pravde. 

Ipak, neće biti ni prava ni pravde ako Salihović, makar zbog utvrđenog ometanja rada tužilaca i sudija, ne završi s osuđujućom presudom zbog ometanja rada pravosuđa. 

Ne zbog njega, jer je u pitanju već nevažan čovjek. Nego zbog njegovih nalogodavaca i likova poput Dubravka Čampare koji zbog političkih veza i dalje izmiču Salihovićevoj profesionalnoj sudbini.

Odlazak SDA-ovog "ravnatelja"

Da pripadnicima Oružanih snaga (OSBiH), onima na terenu naravno, nedostaje mnogo šta, pa i osnovnih namirnica kojima bi se trebali hraniti za vrijeme dok su u kasarnama, potvrdio je na sjednici Zajedničke komisije Parlamenta BiH za odbranu i sigurnost parlamentarni vojni povjerenik Boško Šiljegović. Nema nijedan razlog da se Šiljegovićevim tvrdnjama ne povjeruje, jer ko je samo jednom imao priliku razgovarati s nekim od vojnika, iz bilo koje kasarne u državi, mogao je saznati sve o (ne)kvalitetu ishrane koju imaju za vrijeme dok u njima borave.Niko od vojnika, naravno, ne očekuje da im meni liči na onaj u čijoj raznovrsnosti, ni za kakve pare, uživaju državni i entitetski parlamentarci i njima slični „faktori“ u zemlji, ali da se vojnici otruju hranom koja im se nudi, to je za svaku osudu. Kao i većina onih koji stoje na čelu resora čije probleme trebaju rješavati, a za što ih državni budžet itekako dobro plaća, i Marina Pendeš, ministrica odbrane, umjesto da se suoči s činjenicama o kvalitetu ishrane svojih vojnika, informacije koje je iznio parlamentarni vojni povjerenik nazvala je „medijskim spinom“. Da smo, kojim slučajem, sahat ranije pomrli, zaista bismo ostali uskraćeni za rijetko viđenu drskost nekoga ko obnaša tako visoku i časnu funkciju kakva je ministar odbrane svake države.Uočeni problemi s uvjetima u kojima rade, borave i hrane se pripadnici OSBiH problemi su cijele države, a najviše onih koji su plaćeni da ih rješavaju. Stoga, pedagoških sedam dana na vojničkom kazanu za ministricu Pendeš i njene najbliže saradnike (pod uvjetom da im se hrana ne pravi u zasebnoj šerpi) bio bi značajan korak ka rješavanju mnogih problema koje je u svom izvještaju naveo povjerenik Šiljegović.

Vojnički kazan

Banjalučanka Jelica Rastoka završila je Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci sa svim desetkama, i to četiri mjeseca prije roka. Jelica je fakultet završila bez poništavanja ispita, a desetkom je odbranila i diplomski rad „Preduzetništvo u javnoj upravi kao faktor održivog razvoja“.
Ona je dobitnik i brojnih nagrada na općinskim, regionalnim i republičkim takmičenjima iz matematike i fizike. Njen rad prepoznali su i vrednovali mnogi, a bila je i stipendista Fonda "Dr Milan Jelić". Jelica je prije dvije godine upisala i studije na Bečkom univerzitetu, i to zbog dobrih referenci i velike primjene naučenoga u praksi. Već sada ima ponude za posao, a sebe u budućnosti vidi kao asistenta i profesora na fakultetu. Ako na mlade prenese ljubav ka učenju i stjecanju novih znanja koje ima u sebi, nema sumnje u to da će im dati najbolji poklon koji mogu dobiti za sretniju i ljepšu budućnost.

Čista desetka

Ćazim Nezirović za 11 dana biciklom je stigao iz Švedske u rodni Lukavac. Dnevno je vozio skoro 205 kilometara! Rijetko ko se odluči za ovakav poduhvat, a on je značajniji jer Nezirović ima 68 godina. Na vitalnosti bi mu pozavidjeli i mnogo mlađi muškarci. Dok i mlađi od njega pričaju o bolestima i kako čekaju smrt, Nezirović je dokaz da je treća životna dob puna izazova, uživanja i života. Dokaz je da se sve može, bez obzira na godine. Dokaz je i da je vrijeme „penzije“ vrijeme u kojem se ostvaruju životne želje, jer je upravo ovo Neziroviću bila želja već 20 godina. Nije se bojao šta ga sve na putu može snaći. A put nije bio nimalo lagan niti kratak. Prešao je 2.150 kilometara, vozio i kroz kišu. Nezirović već planira idući izazov, biciklističku utrku „Rinkeby“ od Štokholma do Pariza. Kad si mlad u srcu, sve se može. Zato mu hvala na motivaciji.

Sve se može

Ogromna želja naroda za povratkom poslije rata demonstrirana je podizanjem šatorskih naselja i naguravanjem s kordonima policije i građana kojima je neko slagao da je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma zatečeno stanje definitivno i ko je šta jamio, jamio je. Nije bilo tako, pa su jedinice tadašnjeg SFOR-a uklanjale balvane s puteva ka fočanskim i drugim selima, patrolirale u povratničkim naseljima, a visoki predstavnik smjenjivao je čitave garniture lokalnih političkih kabadahija koji su vjerovali da se pravo na povratak može spriječiti silom i opstrukcijom. Novac iz cijelog svijeta stizao je u BiH, povratak je bio način da se ublaže posljedice etničkog čišćenja, obeshrabre secesionisti, a država i njeni osiromašeni i ratom istraumatizirani građani usmjere ka novoj i boljoj budućnosti. Umjesto toga, tadašnje su vlasti vlastiti narod ostavile na cjedilu, njihovu želju da prestanu biti izbjeglice i da se vrate kući, nisu pratile. Radi bržeg bogaćenja cijene radova i materijala za obnovu porasle su za nekoliko puta, radi boljih izbornih rezultata prognanici su zadržavani u jednonacionalnim sredinama, umjesto da država svojim građanima sagradi kuće, dalekovode i puteve, na donatorska sredstva okomila su se i njena, državna preduzeća, pa više od dvije decenije kasnije brojna sela još su u mraku jer se svaki stub, a kamoli trafostanica od nekoga mora naplatiti.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Da su vlasti podržale svoje građane i njihovu ljubav prema zavičaju, danas ne bi bilo ni tih stotinjak kolektivnih centara u BiH. Od oko 5.000 onih koji u njima stare, s masovnijim povratkom, većina bi smogla snage i hrabrosti da se vrati tamo odakle su prognani. Ili bi im se omogućilo da žive tamo gdje žele pa da barem četvrta generacija svoj život ne počinje u objektima i naseljima u kojima se ne živi, već preživljava. Ali, bez prognanika ne bi bilo ni njihovih brojnih ministarstava i ministara, savjetnika, službi i pomoćnika, ne bi bilo fondova, budžeta, donatora i povoljnih kredita. Zato je na mjestu pitanje traje li sve tako dugo zbog onih koji vladaju, obećavaju, planiraju, odlučuju i potpisuju i zašto je svima njima dobro, a samo izbjeglicama loše.

Život na cjedilu

Svašta su vlasti protekle dvije decenije radile i uradile kako bi ovom narodu uvele nove namete, otežale život uglavnom nebuloznim zakonima, poput onog u kojem su knjiga i hljeb jednako oporezovani kao luksuz dostupan samo najbogatijima, ili onog prema kojem automobili s političarima imaju prednost nad Hitnom i vatrogascima. Tjerale su vlasti dokazane borce koji su u odbrani zemlje izgubili dio tijela da idu na revizije i revizije revizija kako bi dokazali da su i dalje invalidi i da nisu fenomeni kojima je izrasla ruka ili noga. Vlastitom narodu aktuelna vlast brojala je zalogaje pozivajući ga na štednju i stezanje kaiša, a sebi je od naših para omogućila raskoš koju narod može vidjeti još samo u časopisima i filmovima. Ubijeđeni da su „privilegirana vrsta“, političari u ovoj zemlji, ma iz kojeg naroda iznikli, u sekundi se slože samo u tome da im visoke plaće i brojne naknade koje uz njih idu niko ne smije dirati. I nikad nisu tražili reviziju svojih primanja. Zato je većina vladajuće kaste poput hladnog tuša dočekala inicijative Damira Arnauta, poslanika SBB-a u Parlamentu BiH, o ukidanju „bijelog hljeba“, umanjenju naknada za rad u komisijama i odborima ili onu o ukidanju prava prvenstva njihovim vozilima nad onima kojima se spašavaju životi i imovina. Još veći šok uslijedio je kada su, doduše uz mukotrpnu borbu, Arnautovi prijedlozi o uštedama prošli u Parlamentu, čime se ostvaruju višemilionske uštede. No, posljednji primjeri kojima se u nekim komisijama i odborima mijenjaju odluke i poslovnici kako bi se njihovim članovima, uz druga visoka primanja, omogućile i isplate u ranijim iznosima mjerenim hiljadama maraka, pokazuju da su nezasitni gramzivci konsolidirali redove i krenuli u ofanzivu ne bi li se opet domogli privilegija. No, sudeći prema Arnautovoj reakciji, žestina kojom se SBB zalagao za ukidanje enormnih naknada neće biti ništa manja ni pri suprotstavljanju njihovom vraćanju.

Naknad(n)a nezasitnost

Goražde će polovinom jula biti centar svijeta, obećali su članovi Kulturnog udruženja mladih (KUM) iz Goražda. I ispunili obećanje. Na ulicama, u Domu mladih, Omladinskoj ulici... mjestima koja su uvijek pripadala tom najljepšem i najboljem sloju stanovništva, ovih su dana desetine mladih iz BiH, Francuske, Njemačke, Belgije, Tunisa, Palestine, Srbije. Okupljeni u kampu „Murs Murs“, oni učvršćuju prijateljstva, ruše barijere, lociraju probleme i, za razliku od starijih, pronalaze rješenja. Za događaj u okviru kojeg je i Bosna postala prostor u kojem se nalaze rješenja, a ne samo problemi, najviše zasluga pripada Amaru Imamoviću, članu Udruženja. Pripreme je započeo još u Francuskoj, zemlji iz koje je i potekao ovaj internacionalni projekt, a u kojoj je Amar boravio po završetku studija. Osigurana je podrška iz Erasmus + programa EU za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport, ali time je posao na organizaciji dolaska više od 80 mladih, programa radionica i ostalih sadržaja, kao i posjeta učesnika važnim lokacijama poput sarajevskog Tunela spasa, tek počeo. Imamović je odranije aktivan u nevladinom sektoru. Ovaj diplomirani politolog dio je&nbsp; generacije mladih, obrazovanih Goraždana koji znaju i žele svoj grad i državu učiniti ljepšim, ali ne dobivaju često priliku za to.

Ljepše sutra

Ekstremne temperaturne vrijednosti i dugotrajna suša idealan su scenarij za nastanak požara. Znaju to svi hercegovački vatrogasci, koji se ovih dana i noći na granici snaga bore s požarima od Mostara, Čapljine, Stoca, Neuma, Čitluka... I takav scenarij se ponavlja, skoro iz godine u godinu.Tako požari svakog ljeta poharaju Hercegovinu. Dok vatrena neman ovih dana guta šume, kuće, stoku... što su mnoge ruke krvavo stekle, država u borbu šalje vatrogasce s naprtnjačama.

Hercegovina gori, a vlasti se češljaju. Ni riječ ne prozboriše, niti im na um pade da dođu na neko opožareno područje. Poput Mostara, naprimjer, u koji često vole doći. S vremena na vrijeme pošalju helikopter Oružanih snaga BiH. Jedan jedini. Drugom, kažu, nedostaje neki dio, a procedure za nabavku su komplicirane. Užasno komplicirane.Baš kao što je kompliciran i međunarodni poziv u pomoć. Za kanadere, naprimjer. Iz Hrvatske, uglavnom. Jer, BiH ih nema. Tako je vladajućima jednostavnije da u vanrednim situacijama ovise o međunarodnoj pomoći. Ko će kupovati kanadere? Komplicirano je to. Neka miliona, neka leže na računima Civilne zaštite i neka vatrogasaca s naprtnjačama. U kamionima u kojima se mogu snimati partizanski filmovi.Lakše je biti sadaka država u toj oblasti nego se ugledati na susjednu Hrvatsku, koja svoje požare gasi flotom kanadera.U Upravi za civilnu zaštitu i vatrogastvo Hercegovačko-neretvanskog kantona jučer su izbrojali 1.662 požara od početka godine. Meteorolozi najaviše novi val vrućina. Još ekstremnijih. Nadajmo se da to neće biti podloga za još gori scenarij.

Vatrogasci na kraju snaga

Najtraženija Bosanka proteklih dana s razlogom je Esma Voloder, još jedna ljepotica koja ponosno predstavlja BiH iako odmalena živi u Australiji. Izabrana je za Miss te zemlje i tako ostvarila svoje snove.

Članovi porodice, ali i cijela BiH, ponosni su što je jedna Bosanka u svijetu proglašena najljepšom.

Osim izuzetne ljepote, Esma ima i veliko srce. Tokom kampanje za Miss Australije organizirala je brojne humanitarne događaje na kojima je prikupljala novac za djecu u stanju potrebe o kojima se brine udruženje „Variety the Children“.

Esma je rođena u Beču, a u Australiju je stigla s roditeljima kada je imala samo četiri mjeseca. Diplomirala je psihologiju i trenutno radi kao kriminolog-profiler u Melburnu.
 
Manekenstvom se uspješno bavi već nekoliko godina, a 2008. proglašena je za Miss Teen Victoria. Godinu kasnije izabrana je za najboljeg modela u svijetu na takmičenju održanom na Tajvanu, a 2012. proglašena je za Miss Globe International.

Prelijepa profilerka

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boravi u Vašingtonu, gdje će razgovarati s potpredsjednikom SAD Majkom Pensom (Mike Pence). Nema sumnje da će se Vučić u Vašingtonu naći na vrućoj stolici, jer Beograd još sjedi na dvije stolice, flertujući s Moskvom. Vučiću, kao i drugima u regionu, mora biti načisto da ljudska prava, ekonomske i socijalne reforme ne idu u paketu s pogrešnim uzorima te da je Putin krivi obrazac – vladavine jednog čovjeka umjesto razgranatog političkog sistema.&nbsp;

No, srbijanski predsjednik barem je dobio šansu da se pošteno očituje iza zatvorenih vrata u Bijeloj kući, bez obzira na vjerovatno produženu retoriku za domaću upotrebu o “bratskim” vezama s Rusima. Šta je, međutim, s liderima iz BiH, koji odavno ne mogu da dobace do Vašingtona? Nažalost, niti ih ko ovdje priziva, niti se oni skromno i uljudno nude za sastanke u Bijeloj kući.&nbsp;Pokušajte samo, javnosti radi, razaznati od partijski podijeljene bh. diplomatije zašto nas nema na najvažnijoj političkoj adresi svijeta, ili nešto o ekonomskim aktivnostima zemlje u Americi, i naići ćete na zid šutnje – tipično za SDA namještenike i one “pre(t)plaćene” na ponovljene diplomatske destinacije u Americi.&nbsp;Čast izuzecima, jer među bh. diplomatima mnogo je pametnih, obaviještenih i iznimno senzitivnih ljudi koji razaznaju globalne trendove, ali bosansko flertovanje s pogrešnim liderima ne samo da sankcionira (Milorad Dodik) nego ovdje, za sada, i zatvara vrata bh. političkim “prvacima”.&nbsp;Bolje bi, naime, Bakiru Izetbegoviću bilo da u Vašingtonu, poput Vučića, sasluša američke kritike nego da ga po ramenima tapšu činovnici Erdoanove administracije. Jer, Vašington je i dalje važnije mjesto i od Ankare i od Moskve.

Opasni flertovi

Marin Čilić nije uspio osvojiti svoj prvi Vimbldon, ali će ge osvojiti kad-tad. To je otprilike reakcija mnogih njegovih navijača od Londona do Zagreba i od Sarajeva do Međugorja nakon što je u ovogodišnjem finalu izgubio od Rodžera Federera (Roger).&nbsp; A izgubio je od najboljeg svih vremena, pa onda taj poraz i ne boli mnogo. Pokušao je Marin, ali protiv sebe je imao tenisku mašinu koja u svojoj 36. godini radi besprijekorno.&nbsp;

Uz to, imao je veliki problem sa žuljevima na nogama koji su od silnog napora popucali i zadavali Čiliću strašnu bol pri svakom koraku. Sjeo je na klupu u pauzi gemova i zaplakao ne zbog boli, nego zbog toga što ne može pružiti sve od sebe. Pozvao je doktore da mu pomognu, ali pomoći nije bilo i Švicarac je osvojio svoj osmi Vimbldon, a ukupno 19. gren slem turnir. 


Za Čilića sigurno još ima šansi da se, nakon što je 2014. osvojio US Open, domogne i ovog, ipak najvažnijeg turnira u svijetu tenisa. Tek mu je 28 i pred njim je još dosta mečeva. Uostalom, ovaj finale bio mu je prvi na travi u Londonu. A već naredni, bit će drugi i mnogo lakši.


Marin Čilić rođen je 28. septembra 1988. u Međugorju. Nastupao je za mlade selekcije BiH, a onda je prešao u Hrvatsku, s kojom je prošle godine igrao u finalu Dejvis kupa. U karijeri je zaradio nešto manje od 20 miliona dolara.

Suze šampiona

Kome je važniji sistem rotacije od hiljada nezaposlenih i gladnih? Od hiljada građana koji su sluđeni svojom besperspektivnošću?&nbsp;Nije teško pogoditi – vlastima manjeg entiteta, unutar države u kojoj je postići dogovor i o najnormalnijoj stvari ogroman posao. Lakše je bilo Ministarstvu prometa i komunikacija napraviti četiri projekata i „prodati“ ih evropskim čelnicima nego ubijediti Vladu RS da su novac i putevi u ovoj državi svima potrebni.&nbsp;I dok su hiljade građana manjeg entiteta, kao i većeg, nezaposlene, a veliki dio i gladan, vlastima RS važniji je sistem rotacije, zbog čijeg insistiranja nam prijeti da ostanemo prvobitno bez 500 miliona KM, a dugoročno da i ne zamišljamo.&nbsp;Sve je važnije od činjenice da je vlast narod odvela u siromaštvo. A kako je najlakše narod, uprkos tome, držati na okupu? Strahom. Strahom od toga da će neko RS oduzeti „nadležnosti“, da ih neko želi ukinuti ili da im neko čini neku nepravdu.Zato je lakše praviti buku zbog sistema rotacije, blokirati jedan period sve moguće projekte, pričati o „heroju“ Mladiću, koji je „nepravedno“ zatvoren, nego o tome što nema posla i što nam putevi ne valjaju.Ipak, tješi izjava ministra prometa i komunikacija Ismira Juska da se ipak neće ništa raditi preko koljena. Razum je u ovim situacijama važan, jer inat bi nas odveo samo u dublje krize. Hoće li i kada narod shvatiti da „inat“ njihovih „vođa“ ne vodi nigdje, već da nam trebaju projekti, novac i ljudi koji su sposobni da vode ovu državu naprijed u interesu svih, to ostaje da se vidi.

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Za pet godina djelovanja, Galerija 11/07/95 uspjela je postati reprezentativan kulturni simbol Sarajeva, ostvariti značajne rezultate, organizirati brojne izložbe, a njenu muzejsku inovativnost prepoznala je i struka, koja joj je u više navrata odala priznanja.&nbsp; Tarik Samarah, osnivač i direktor Galerije, otvorio ju je 12. jula 2012. uz podršku Turske međunarodne agencije za razvoj (TIKA) i Općine Stari Grad.&nbsp; Samarah je autor stalne postavke, tematski posvećene genocidu u Srebrenici.&nbsp; Galerija je turistima i građanima postala nezaobilazna destinacija. Ovih dana Galeriju 11/07/95 posjetila je i visoka delegacija Haškog tribunala, predvođena predsjednikom tog suda Karmelom Ađijusom (Carmel Agius), a koja nije krila oduševljenje kvalitetom i porukama izloženih fotografija.&nbsp; Tarik Samarah rođen je 1965. u Zagrebu, a posljednjih 30 godina živi i radi u Sarajevu. Najveći profesionalni uspjeh ostvario je ciklusom crno-bijelih fotografija i projektom "Srebrenica - genocid u srcu Evrope".

Država bez državnika

Bosanskohercegovačko hrvanje

Totalni zastoj

Odlazak SDA-ovog "ravnatelja"

Vojnički kazan

Čista desetka

Sve se može

Život na cjedilu

Naknad(n)a nezasitnost

Ljepše sutra

Vatrogasci na kraju snaga

Prelijepa profilerka

Opasni flertovi

Suze šampiona

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Pet godina uspjeha

Kolumne

Država bez državnika

Bosanskohercegovačko hrvanje

Totalni zastoj

Odlazak SDA-ovog "ravnatelja"

Vojnički kazan

Čista desetka

Sve se može

Život na cjedilu

Naknad(n)a nezasitnost

Ljepše sutra

Vatrogasci na kraju snaga

Prelijepa profilerka

Opasni flertovi

Suze šampiona

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Pet godina uspjeha