Ogromna želja naroda za povratkom poslije rata demonstrirana je podizanjem šatorskih naselja i naguravanjem s kordonima policije i građana kojima je neko slagao da je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma zatečeno stanje definitivno i ko je šta jamio, jamio je. Nije bilo tako, pa su jedinice tadašnjeg SFOR-a uklanjale balvane s puteva ka fočanskim i drugim selima, patrolirale u povratničkim naseljima, a visoki predstavnik smjenjivao je čitave garniture lokalnih političkih kabadahija koji su vjerovali da se pravo na povratak može spriječiti silom i opstrukcijom. Novac iz cijelog svijeta stizao je u BiH, povratak je bio način da se ublaže posljedice etničkog čišćenja, obeshrabre secesionisti, a država i njeni osiromašeni i ratom istraumatizirani građani usmjere ka novoj i boljoj budućnosti. Umjesto toga, tadašnje su vlasti vlastiti narod ostavile na cjedilu, njihovu želju da prestanu biti izbjeglice i da se vrate kući, nisu pratile. Radi bržeg bogaćenja cijene radova i materijala za obnovu porasle su za nekoliko puta, radi boljih izbornih rezultata prognanici su zadržavani u jednonacionalnim sredinama, umjesto da država svojim građanima sagradi kuće, dalekovode i puteve, na donatorska sredstva okomila su se i njena, državna preduzeća, pa više od dvije decenije kasnije brojna sela još su u mraku jer se svaki stub, a kamoli trafostanica od nekoga mora naplatiti.&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Da su vlasti podržale svoje građane i njihovu ljubav prema zavičaju, danas ne bi bilo ni tih stotinjak kolektivnih centara u BiH. Od oko 5.000 onih koji u njima stare, s masovnijim povratkom, većina bi smogla snage i hrabrosti da se vrati tamo odakle su prognani. Ili bi im se omogućilo da žive tamo gdje žele pa da barem četvrta generacija svoj život ne počinje u objektima i naseljima u kojima se ne živi, već preživljava. Ali, bez prognanika ne bi bilo ni njihovih brojnih ministarstava i ministara, savjetnika, službi i pomoćnika, ne bi bilo fondova, budžeta, donatora i povoljnih kredita. Zato je na mjestu pitanje traje li sve tako dugo zbog onih koji vladaju, obećavaju, planiraju, odlučuju i potpisuju i zašto je svima njima dobro, a samo izbjeglicama loše.

Život na cjedilu

Svašta su vlasti protekle dvije decenije radile i uradile kako bi ovom narodu uvele nove namete, otežale život uglavnom nebuloznim zakonima, poput onog u kojem su knjiga i hljeb jednako oporezovani kao luksuz dostupan samo najbogatijima, ili onog prema kojem automobili s političarima imaju prednost nad Hitnom i vatrogascima. Tjerale su vlasti dokazane borce koji su u odbrani zemlje izgubili dio tijela da idu na revizije i revizije revizija kako bi dokazali da su i dalje invalidi i da nisu fenomeni kojima je izrasla ruka ili noga. Vlastitom narodu aktuelna vlast brojala je zalogaje pozivajući ga na štednju i stezanje kaiša, a sebi je od naših para omogućila raskoš koju narod može vidjeti još samo u časopisima i filmovima. Ubijeđeni da su „privilegirana vrsta“, političari u ovoj zemlji, ma iz kojeg naroda iznikli, u sekundi se slože samo u tome da im visoke plaće i brojne naknade koje uz njih idu niko ne smije dirati. I nikad nisu tražili reviziju svojih primanja. Zato je većina vladajuće kaste poput hladnog tuša dočekala inicijative Damira Arnauta, poslanika SBB-a u Parlamentu BiH, o ukidanju „bijelog hljeba“, umanjenju naknada za rad u komisijama i odborima ili onu o ukidanju prava prvenstva njihovim vozilima nad onima kojima se spašavaju životi i imovina. Još veći šok uslijedio je kada su, doduše uz mukotrpnu borbu, Arnautovi prijedlozi o uštedama prošli u Parlamentu, čime se ostvaruju višemilionske uštede. No, posljednji primjeri kojima se u nekim komisijama i odborima mijenjaju odluke i poslovnici kako bi se njihovim članovima, uz druga visoka primanja, omogućile i isplate u ranijim iznosima mjerenim hiljadama maraka, pokazuju da su nezasitni gramzivci konsolidirali redove i krenuli u ofanzivu ne bi li se opet domogli privilegija. No, sudeći prema Arnautovoj reakciji, žestina kojom se SBB zalagao za ukidanje enormnih naknada neće biti ništa manja ni pri suprotstavljanju njihovom vraćanju.

Naknad(n)a nezasitnost

Goražde će polovinom jula biti centar svijeta, obećali su članovi Kulturnog udruženja mladih (KUM) iz Goražda. I ispunili obećanje. Na ulicama, u Domu mladih, Omladinskoj ulici... mjestima koja su uvijek pripadala tom najljepšem i najboljem sloju stanovništva, ovih su dana desetine mladih iz BiH, Francuske, Njemačke, Belgije, Tunisa, Palestine, Srbije. Okupljeni u kampu „Murs Murs“, oni učvršćuju prijateljstva, ruše barijere, lociraju probleme i, za razliku od starijih, pronalaze rješenja. Za događaj u okviru kojeg je i Bosna postala prostor u kojem se nalaze rješenja, a ne samo problemi, najviše zasluga pripada Amaru Imamoviću, članu Udruženja. Pripreme je započeo još u Francuskoj, zemlji iz koje je i potekao ovaj internacionalni projekt, a u kojoj je Amar boravio po završetku studija. Osigurana je podrška iz Erasmus + programa EU za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport, ali time je posao na organizaciji dolaska više od 80 mladih, programa radionica i ostalih sadržaja, kao i posjeta učesnika važnim lokacijama poput sarajevskog Tunela spasa, tek počeo. Imamović je odranije aktivan u nevladinom sektoru. Ovaj diplomirani politolog dio je&nbsp; generacije mladih, obrazovanih Goraždana koji znaju i žele svoj grad i državu učiniti ljepšim, ali ne dobivaju često priliku za to.

Ljepše sutra

Ekstremne temperaturne vrijednosti i dugotrajna suša idealan su scenarij za nastanak požara. Znaju to svi hercegovački vatrogasci, koji se ovih dana i noći na granici snaga bore s požarima od Mostara, Čapljine, Stoca, Neuma, Čitluka... I takav scenarij se ponavlja, skoro iz godine u godinu.Tako požari svakog ljeta poharaju Hercegovinu. Dok vatrena neman ovih dana guta šume, kuće, stoku... što su mnoge ruke krvavo stekle, država u borbu šalje vatrogasce s naprtnjačama.

Hercegovina gori, a vlasti se češljaju. Ni riječ ne prozboriše, niti im na um pade da dođu na neko opožareno područje. Poput Mostara, naprimjer, u koji često vole doći. S vremena na vrijeme pošalju helikopter Oružanih snaga BiH. Jedan jedini. Drugom, kažu, nedostaje neki dio, a procedure za nabavku su komplicirane. Užasno komplicirane.Baš kao što je kompliciran i međunarodni poziv u pomoć. Za kanadere, naprimjer. Iz Hrvatske, uglavnom. Jer, BiH ih nema. Tako je vladajućima jednostavnije da u vanrednim situacijama ovise o međunarodnoj pomoći. Ko će kupovati kanadere? Komplicirano je to. Neka miliona, neka leže na računima Civilne zaštite i neka vatrogasaca s naprtnjačama. U kamionima u kojima se mogu snimati partizanski filmovi.Lakše je biti sadaka država u toj oblasti nego se ugledati na susjednu Hrvatsku, koja svoje požare gasi flotom kanadera.U Upravi za civilnu zaštitu i vatrogastvo Hercegovačko-neretvanskog kantona jučer su izbrojali 1.662 požara od početka godine. Meteorolozi najaviše novi val vrućina. Još ekstremnijih. Nadajmo se da to neće biti podloga za još gori scenarij.

Vatrogasci na kraju snaga

Najtraženija Bosanka proteklih dana s razlogom je Esma Voloder, još jedna ljepotica koja ponosno predstavlja BiH iako odmalena živi u Australiji. Izabrana je za Miss te zemlje i tako ostvarila svoje snove.

Članovi porodice, ali i cijela BiH, ponosni su što je jedna Bosanka u svijetu proglašena najljepšom.

Osim izuzetne ljepote, Esma ima i veliko srce. Tokom kampanje za Miss Australije organizirala je brojne humanitarne događaje na kojima je prikupljala novac za djecu u stanju potrebe o kojima se brine udruženje „Variety the Children“.

Esma je rođena u Beču, a u Australiju je stigla s roditeljima kada je imala samo četiri mjeseca. Diplomirala je psihologiju i trenutno radi kao kriminolog-profiler u Melburnu.
 
Manekenstvom se uspješno bavi već nekoliko godina, a 2008. proglašena je za Miss Teen Victoria. Godinu kasnije izabrana je za najboljeg modela u svijetu na takmičenju održanom na Tajvanu, a 2012. proglašena je za Miss Globe International.

Prelijepa profilerka

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boravi u Vašingtonu, gdje će razgovarati s potpredsjednikom SAD Majkom Pensom (Mike Pence). Nema sumnje da će se Vučić u Vašingtonu naći na vrućoj stolici, jer Beograd još sjedi na dvije stolice, flertujući s Moskvom. Vučiću, kao i drugima u regionu, mora biti načisto da ljudska prava, ekonomske i socijalne reforme ne idu u paketu s pogrešnim uzorima te da je Putin krivi obrazac – vladavine jednog čovjeka umjesto razgranatog političkog sistema.&nbsp;

No, srbijanski predsjednik barem je dobio šansu da se pošteno očituje iza zatvorenih vrata u Bijeloj kući, bez obzira na vjerovatno produženu retoriku za domaću upotrebu o “bratskim” vezama s Rusima. Šta je, međutim, s liderima iz BiH, koji odavno ne mogu da dobace do Vašingtona? Nažalost, niti ih ko ovdje priziva, niti se oni skromno i uljudno nude za sastanke u Bijeloj kući.&nbsp;Pokušajte samo, javnosti radi, razaznati od partijski podijeljene bh. diplomatije zašto nas nema na najvažnijoj političkoj adresi svijeta, ili nešto o ekonomskim aktivnostima zemlje u Americi, i naići ćete na zid šutnje – tipično za SDA namještenike i one “pre(t)plaćene” na ponovljene diplomatske destinacije u Americi.&nbsp;Čast izuzecima, jer među bh. diplomatima mnogo je pametnih, obaviještenih i iznimno senzitivnih ljudi koji razaznaju globalne trendove, ali bosansko flertovanje s pogrešnim liderima ne samo da sankcionira (Milorad Dodik) nego ovdje, za sada, i zatvara vrata bh. političkim “prvacima”.&nbsp;Bolje bi, naime, Bakiru Izetbegoviću bilo da u Vašingtonu, poput Vučića, sasluša američke kritike nego da ga po ramenima tapšu činovnici Erdoanove administracije. Jer, Vašington je i dalje važnije mjesto i od Ankare i od Moskve.

Opasni flertovi

Marin Čilić nije uspio osvojiti svoj prvi Vimbldon, ali će ge osvojiti kad-tad. To je otprilike reakcija mnogih njegovih navijača od Londona do Zagreba i od Sarajeva do Međugorja nakon što je u ovogodišnjem finalu izgubio od Rodžera Federera (Roger).&nbsp; A izgubio je od najboljeg svih vremena, pa onda taj poraz i ne boli mnogo. Pokušao je Marin, ali protiv sebe je imao tenisku mašinu koja u svojoj 36. godini radi besprijekorno.&nbsp;

Uz to, imao je veliki problem sa žuljevima na nogama koji su od silnog napora popucali i zadavali Čiliću strašnu bol pri svakom koraku. Sjeo je na klupu u pauzi gemova i zaplakao ne zbog boli, nego zbog toga što ne može pružiti sve od sebe. Pozvao je doktore da mu pomognu, ali pomoći nije bilo i Švicarac je osvojio svoj osmi Vimbldon, a ukupno 19. gren slem turnir. 


Za Čilića sigurno još ima šansi da se, nakon što je 2014. osvojio US Open, domogne i ovog, ipak najvažnijeg turnira u svijetu tenisa. Tek mu je 28 i pred njim je još dosta mečeva. Uostalom, ovaj finale bio mu je prvi na travi u Londonu. A već naredni, bit će drugi i mnogo lakši.


Marin Čilić rođen je 28. septembra 1988. u Međugorju. Nastupao je za mlade selekcije BiH, a onda je prešao u Hrvatsku, s kojom je prošle godine igrao u finalu Dejvis kupa. U karijeri je zaradio nešto manje od 20 miliona dolara.

Suze šampiona

Kome je važniji sistem rotacije od hiljada nezaposlenih i gladnih? Od hiljada građana koji su sluđeni svojom besperspektivnošću?&nbsp;Nije teško pogoditi – vlastima manjeg entiteta, unutar države u kojoj je postići dogovor i o najnormalnijoj stvari ogroman posao. Lakše je bilo Ministarstvu prometa i komunikacija napraviti četiri projekata i „prodati“ ih evropskim čelnicima nego ubijediti Vladu RS da su novac i putevi u ovoj državi svima potrebni.&nbsp;I dok su hiljade građana manjeg entiteta, kao i većeg, nezaposlene, a veliki dio i gladan, vlastima RS važniji je sistem rotacije, zbog čijeg insistiranja nam prijeti da ostanemo prvobitno bez 500 miliona KM, a dugoročno da i ne zamišljamo.&nbsp;Sve je važnije od činjenice da je vlast narod odvela u siromaštvo. A kako je najlakše narod, uprkos tome, držati na okupu? Strahom. Strahom od toga da će neko RS oduzeti „nadležnosti“, da ih neko želi ukinuti ili da im neko čini neku nepravdu.Zato je lakše praviti buku zbog sistema rotacije, blokirati jedan period sve moguće projekte, pričati o „heroju“ Mladiću, koji je „nepravedno“ zatvoren, nego o tome što nema posla i što nam putevi ne valjaju.Ipak, tješi izjava ministra prometa i komunikacija Ismira Juska da se ipak neće ništa raditi preko koljena. Razum je u ovim situacijama važan, jer inat bi nas odveo samo u dublje krize. Hoće li i kada narod shvatiti da „inat“ njihovih „vođa“ ne vodi nigdje, već da nam trebaju projekti, novac i ljudi koji su sposobni da vode ovu državu naprijed u interesu svih, to ostaje da se vidi.

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Za pet godina djelovanja, Galerija 11/07/95 uspjela je postati reprezentativan kulturni simbol Sarajeva, ostvariti značajne rezultate, organizirati brojne izložbe, a njenu muzejsku inovativnost prepoznala je i struka, koja joj je u više navrata odala priznanja.&nbsp; Tarik Samarah, osnivač i direktor Galerije, otvorio ju je 12. jula 2012. uz podršku Turske međunarodne agencije za razvoj (TIKA) i Općine Stari Grad.&nbsp; Samarah je autor stalne postavke, tematski posvećene genocidu u Srebrenici.&nbsp; Galerija je turistima i građanima postala nezaobilazna destinacija. Ovih dana Galeriju 11/07/95 posjetila je i visoka delegacija Haškog tribunala, predvođena predsjednikom tog suda Karmelom Ađijusom (Carmel Agius), a koja nije krila oduševljenje kvalitetom i porukama izloženih fotografija.&nbsp; Tarik Samarah rođen je 1965. u Zagrebu, a posljednjih 30 godina živi i radi u Sarajevu. Najveći profesionalni uspjeh ostvario je ciklusom crno-bijelih fotografija i projektom "Srebrenica - genocid u srcu Evrope".

Tarik Samarah

Pet godina uspjeha

Ništa naročito, a kamoli dobro, ne mislim o Amiru Zukiću, generalnom sekretaru Stranke demokratske akcije na privremenom radu u zeničkom zatvoru. Što se mene tiče, Zukić je bio i ostao personifikacija onog najgoreg u SDA- korupcije, nepotizma, dokazane političke štete, te, na koncu, i nesputane bahatosti u koju je s dokoličarskom predanošću namjeravao ugraditi i vlastite akademske ambicije. 

Da nije uhapšen u februaru ove godine, SDA bi se glatko mogla pohvaliti da joj je gensek dobacio do doktora nauka što je, priznaćete, čak i u ovako intelektualno degradiranom bosanskohercegovačkom društvu, neobična i rijetka pojava. 

Istraga Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu spriječila je ovaj scenario, pa je Zukić, umjesto u društvu sarajevske akademske elite, skončao u kriminalnom okruženju Kazneno-popravnog zavoda opjevanog u pjesmi Zabranjenog pušenja. 

Optužen je za zloupotrebu položaja prilikom koruptivnog zapošljavanja u SDA-ovim tradicionalnim „kravama muzarama“, u svim onim državnim kompanijama što još uvijek uspješno posluju isključivo zahvaljujući sistemskom nenarodnom haraču i stranačkoj okupaciji perspektivnih upravnih odbora uspostavljenoj još u prvim postratnim godinama gdje je (a tako je i danas) vazda prioritetnije posjedovati direktora Elektroprivrede ili BH Telekoma nego, štajaznam, čelnika kakvog fonda za povratak prognanika ili strateški neatraktivnog udruženja poljoprivrednika. Zukić je u toj dugogodišnjoj misiji otimanja para od sirotinje za sigurno radno mjesto ( sa garantiranim ugovorom na „neodređeno“) imao i saradnike u SDA-ovom potpredsjedničkom dvojcu, Asimu Sarajliću i Mirsadu Kukiću. 

Za razliku od svog genseka, Sarajlić i Kukić još uvijek se brane sa slobode iako im prezentirane tužiteljske inkriminacije ne osiguravaju poziciju bitno relaksiraniju od Zukićeve. Zajednička optuženička klupa za rukovodeću SDA kremu u svakom slučaju predstavlja još jedan konkretan dokaz da kriminal „u svojoj stranci, na svojoj zemlji“ formalno nije upitan što će dodatnim argumentom potkrijepiti i onaj poznati vic u kojem na pitanje Bakira Izetbegovića zbog čega se ne ispunjava njegovo lažno obećanje o 100 hiljada (novo)zaposlenih, trojac Zukić-Kukić-Sarajlić jednoglasno odgovara: 
„Predsjedniče, slobodnih radnih mjesta ima, ali narod nema para“. 

Ipak, vijest Dnevnog avaza da je nepoznat neko „provalio“ na Zukićevo raskošno imanje u okolini Visokog samo kako bi, tako piše, „tupim predmetom dotukao konja u njegovom vlasništvu“, nije i ne može biti vic. Ta brutalna poruka od koje se svakom normalnom ledi krv u žilama, dokaz je da bi ozbiljni problemi za pritvorenika čuvene zeničke kaznionice, ali, nažalost, i za njegovu porodicu, tek mogli uslijediti.

Suvišno je ovdje podsjećati na onu čuvenu scenu iz Kuma sa odsjećenom konjskom glavom u krevetu mafijaša, međutim nikakve dileme nema da je N.N. izvršilac ovog krivičnog djela svojim činom nedvosmisleno želio poslati „išaret“ inspirisan upravo kultnim američkim filmom sa Marlonom Brandom na čelu „Familije“. 

O motivima upozorenja prerano je nagađati s obzirom na to da su se, kako se to kaže, „organi gonjenja“ friško uključili u rasvjetljavanje cijelog slučaja. 
Unatoč svemu, ostaje nam tek da se nadamo kako će ovaj „predmet“, za razliku od brojnih drugih koji su mu prethodili, ipak biti (raz)riješen. Posebno je to važno ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da SDA, preko resornog ministra Aljoše Čampare i direktora-umirovljenika Uprave policije Dragana Lukača, praktično kontrolira kompletan federalni policijski aparat. Osim nadzora nad policijom, u kapacitetu Izetbegovićevog kućnog informatora Osmana Mehmedagića Osmice, SDA upravlja i državnom obavještajnom agencijom, ali i značajnim dijelom tužiteljskog kadrovskog bazena u kojem godinama plivaju njihovi stranački poslušnici. 

U civiliziranim i sretnim društvima, u sredinama gdje ne egzistiraju nerazjašnjena ubistva, kriminal i ukorijenjena korupcija, ne događa se često da neka nedužna glava nastrada, pa makar ona bila i konjska. Iako je zbilja stravično, posljednje upozorenje iz visočke hacijende stoga nesumnjivo predstavlja veliku šansu da SDA konačno, i to kroz državne institucije kojim njihovi uglednici gospodare, dokaže vlastitu opredijeljenost u poštivanju zakona i pravne države. 

Uostalom, kad su već, pod poznatim izgovorom navodne presumpcije nevinosti, pritvorenog Zukića neobjašnjivo sačuvali na poziciji stranačkog generalnog sekretara, ali i na čelu jedne važne parlamentarne komisije, red bi bio da SDA zabrinutoj javnosti u koju se evo već dvije i po decenije glasno zaklinje, razotkrije stvarnu vezu između sabranih (ne)djela svog stranačkog kolege i nesretne sudbine jednog nedužnog konja. Kojem se, eto, nije posrećilo onda kad su mu ljudi određivali vlasnika...&nbsp;

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: I konje ubijaju, zar ne?

Publicista Nedžad Latić, objavio je na portalu The Bosnia Times kolumnu pod nazivom: <a href="http://thebosniatimes.ba/clanak/8470">"REIS SE OSLOBAĐA STRANAČKE AVETI?! Latić: Neimarlija se „hvata za glavu“ zbog sukoba Čengića i Kavazovića"</a>. Latićevu kolumnu prenosimo u cijelosti:

Nije poznato u novijoj historiji Islamske zajednice da je ijedan predsjednik Sabora opozvan, odnosno da se morao povući sa tog mjesta. Tek bi takvu sudubinu mogao doživjeti aktualni predsjednik Hasan Čengić, jer je navodno, po osobnoj direktivi reisul-uleme Husejna Kavazovića, sakupljeno 25 potpisa sabornika, koliko je dovoljno da se pokrene zahtjev za opoziv.

Reis dobio „mig“

Zato je teško povjerovati da će se to stvarno i desiti. Za očekivati je čak da će se tokom muslimanskog mubarek mjeseca ramazana „zavađena braća izmiriti“ i da će se potpisi sa zahtjeva za Čengićevu smjenu baciti u korpu. Ako se to ne desi, onda sukob Čengića i Kavazovića nije uopće lokalne i personalne naravi, kao ni „sukob koncepata“, kako neki vole reći, već bi ova stvar mogla biti mnogo ozbiljnije naravi. Zaista se govorkalo da dulje vremena tinja sukob Čengića i Kavazovića, ali sve se to pripisivalo prgavoj naravi i aroganciji samog Čengića.

Zbog vremena kada se sukob dešava, sasvim su osnovane sumnje da je reis dobio „mig“ nekoga od međunarodnih aktera da ukloni Čengića iz svoje blizine. Prva sumnja se odnosi na SAD zbog toga jer je reis Kavazović nedavno boravio i zadržao se relativno dugo Washingtonu. A najveću mrlju na biografiji i najtežu stigmu za Čengića priskrbili su Amerikanci kada su ga stavili na crnu listu.

Prilikom svog povratka u Sarajevo, a nakon što ga je bivši reis Mustafa Cerić bio proglasio personom non grata, Rafy Gregorian je posjetio reisa Kavazovića. Reis ga je oduševio svojim mnogo rezolutnijim gardom kad je u pitanju osuda vjerskog radikalizma od Cerića. Gregorian je tad rekao reisu Kavazoviću da stoga vjeruje da nastupaju lijepi dani za Bosnu. Vjerovatno je Gregorian bio pod impresijom jer ga je reis Kavazović, faktički, rehablitirao pa je davao ovakve optimistične ocjene. On je bio proskribiran od strane Islamske zajednice da je stajao iza famozne sheme OHR-a po kojoj su sačinjeni „koncentrični krugovi“ bošnjačke koruptivne „halke“. Navodno je Gregorian bio izbjegao sa Balkana nakon saznanja da je bio uhođen od strane nekih bošnjačkih centara moći i lica koji su bili obuhvaćeni OHR-ovom shemom. U zgradi koja je locirana kao „operativni centar“ lica koja su uhodila Gregorijana nalaze se i poslovne prostorije jedne od firmi Hasana Čengića, aktualnog predsjednika Sabora IZ-e.

Bude li ovaj scenarij sukoba, onda reis Kavazović prvi put pokazuje ambiciju da zaista smije zauzeti mjesto koje mu pripada, a to je prva glava u Bošnjaka. Jer ako se pokaže da reis Kavazović smije pokazati prst jednom moćniku kakav je Čengić, onda se to neće svidjeti mnogim bošnjačkim moćnicima, pa ni samom Bakiru Izetbegoviću. Tim prije jer je Kavazović baš u intervjuu za VOA, kojeg je davao u studiju u Washingtonu, poručio da Islamska zajednica nema (više !) stranačkog favorita. Iako je to reis izgovorio onako by the way, ova poruka i u ovakvoj formi izrečena, ima težinu upravo zato jer je izgovara reis i to u Washingtonu.

Razrooki Neimarlija

U najnezavidnijem položaju zbog ovog sukoba mogao bi se naći Hilmo Neimarlija, bivši profesor Fakulteta islamskih znanosti, koji slovi kao nezvanični ideolog SDA i nekrunisani guru bošnjačke uleme, jer je ovim sukobom najviše ugrožena njegova pozicija izravnog reisovog tutora.

Neimarlija vrlo, vrlo rijetko javno izlaže svoje političke stavove. On je bio vrlo blizak Hasanu Čengiću. Pošto je iz Visokog, gdje je tokom rata bio smješten Čengićev poluprivatni vojni-logistički punkt GLOC, ostvario je vrlo blisku suradnju i prijateljstvo sa Čengićem. Neimarlija je obavljao desetak državnih i stranačkih funkcija, a nikad na njih nije bio biran već postavljan. Zato mu je trebao neko ko je moćan lobista poput Čengića. Neimarlija je bio glavni kadrovnik SDA još za života Alije Izetbegovića. Uporedo je bio i predsjednik Sabora IZ-e, u vrijeme prvog mandata reisa Cerića. Bio je profesor na fakultetu, poslanik u Državnom parlamentu, pa čak i član upravnih odbora nekih firmi, poput BBI banke. Pored svega, bio je okrenuo leđa Aliji Izetbegoviću kada mu je zbog poraza Halida Genjca na 2. Konresu SDA, napisao „oproštajno pismo“. Okrenuo je leđa i svom prijatelju i komšiji iz Visokog reisu Ceriću kada je, navodno, zbog toga što ovaj nije osudio imame koji su surađivali sa Udbom, podnio ostvaku na funkciju Sabora IZ-e.

Neimarlija je vrlo kontroverzna figura bošnjačke politike u (post)komunističkom periodu. Pošto je još u vrijeme komunizma kao svršenik GHB medres studirao Fakultet političkih znanosti (FPN), slovio je kao intelektualac umjerenih prosekularističkih stavova. Čak mu je i zamjereno da je predvodnik ideološko-teološke struje na FIN-u koju pežorativno nazivaju „Socijalističkim strojem“. Zanimljivo je, čak šta više, može zvučati i paradoksalno, da Neimarlija radi na pluralizaciji i sekularizaciji Islamske zajednice u istoj mjeri u kojoj radi na desekularizaciji i islamizaciji SDA. Tako je, kao profesor FIN-a, tijesno surađivao sa Darkom Tanaskovićem, Dragošem Kalajićem, Danijelom Bučanom. A na posljednjem naučnom skupu posvećenom Aliji Izetbegoviću, lider SDA Bakir Izetbegović je pred Neimarlijom iskazivao svoje oduševljenje očevom kontroverznom knjigom „Islamskom deklaracijom“ kakvo nikad sam autor, bar javno u ulozi predsjednika SDA, nije izgovorio. 

Neimarlijina licemjerna politika i ponašanje razotkriveno je poodavno. Rezultat takvog njegovog ponašanja i jest razrooka bošnjačka politika kad je u pitanju odnos prema Istoku i Zapadu. Ekvidistanca „srednjeg puta“ koju je uspijevao održavati Alija Izetbegović davno se urušila. U istoj mjeri se urušava cjelokupna nacionalna bošnjačka politika. Možda, zaista možda, je neko kome je stalo da pomogne Bošnjacima da se pridignu sa koljena odlučio podržati Kavazovića da razvrgne brak sa SDA-om. A smjena Čengića koliko bi bila mravlji korak za reisa, bila bi džinovski za Islamsku zajednicu koja se mora kutarisati ove stranačke aveti!

Reis se oslobađa stranačke aveti?! Latić: Neimarlija se "hvata za glavu" zbog sukoba Čengića i Kavazovića

Piše: Bakir Hadžiomerović

Vijest, dakle, glasi ovako: "Ja sam zadnjih šest i pol godina koliko sam član Predsjedništva, dobio prijetnje i napade preko 30 puta, od toga je devet puta bila smrtna prijetnja, od toga je par bilo ozbiljnih. Kod jednog čovjeka koji je vršio prijetnje pronađen je eksploziv, bio je snajperista u blizini moje kuće. O takvim stvarima ja nisam do sada govorio u javnosti i ne bih da me niste pitali. Također, nisam samo ja ugrožen, tu je i moja porodica".

Brut i mi

Vlasnik citirane izjave je glavom i (posebno) bradom, član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. Izrekao je to šef vječito vladajuće SDA u osvit dugo najavljivane marisane sa svojim stranačkim kolegama pred Centralom političke organizacije koju je u osvit „demokratskih promjena“ osnovao njegov otac Alija.

Dakle, suma sumarum, Izetbegoviću junioru su u zadnjih šest i po godina prijetile ubice po raznim osnovama i u različitim okolnostima, ali on, skroman, merhametli i predan svom narodu kakav već jeste, to ranije nije htio potencirati i dodatno nas uznemirivati.

Nažalost, historija naše civilizacije ne oskudijeva u atentatima sa političkom pozadinom. Još od onih (naši stariji čitaoci će se sigurno sjetiti kao da je, što se ono kaže, jučer bilo) davnih dana Rimske imperije i nezahvalnog sina Bruta, pa do ovih recentnijih, činjenično dokumentovanih, što su se zbili u 20. stoljeću, a čiji je medijski najeksponiraniji primjer bilo ubistvo omiljenog američkog predsjednika John F. Kennedyja u Dallasu, 22. novembra 1963.

I kao što je u drevnom Rimu, prema sveznajućim historičarima s Wikipedije, navodno ustanovljeno da je imperatora Cezara svojom zločinačkom rukom Brut ubio 15. marta 44. godine prije Krista, tako je valjda potvrđeno da je Kennedy stradao od hica ratnog veterana Lee Harvey Oswalda koji, eto, nije imao priliku da to i prizna, jer je u međuvremenu, zbog ranije preuzetih obaveza, također ubijen. No, ostavimo sad Wikipediju i vratimo se u našu surovu bh. realnost u kojoj, kako friško stvari stoje, neko nepoznat i zao već šest i po godina bezuspješno pokušava da nam ubije predsjednika države. I ne samo njega, nego neko nepoznat ima i tako opake smrtne planove u kojim je ugrožen i ostatak života najbliže familije predstavnika bošnjačkog naroda u kolektivnom Predsjedništvu BiH. Zato je, razjasnio nam je konačno i nedvosmisleno Izetbegović, on odlučio zaštititi svoju suprugu ( Sebija se zove, za one koji to još ne znaju) i to tokom njenog tradicionalno neugodnog gostovanja u krvoločnoj Tuzli, s naglaskom na opasna teroristička uporišta na potezu od krvoločne Karaule, do neprijateljski nastrojenih Živinica.

Zbog toga se, eto sad znamo, Sebija vozila u automobilu u kojem ni po čemu ne pripada, a čiji je vlasnik Predsjedništvo BiH. Ona u Škodi, skoro potpuno sama i životno ugrožena. Zajedno sa još dvije bliske i hrabre saradnice iz Kliničkog centra u Sarajevu, ujedinjene u svojoj vjeri i svojoj škodi...Ustvari, nije ni važno.

Sad, kad smo razjasnili otkud žena predsjednika u predsjedničkom vozilu, pređimo iz crne limuzine marke škodilak, na prijetnje koje je Izetbegović, u kritičnom momentu provale vlastite i napatvorene iskrenosti, istresao pred neprofesionalne sarajevske novinare. Da je ovo normalna zemlja ( kao što, jelte, nije) ko bi se to još usudio prijetiti šefu države punih šest i po godina i tko bi, majkamustara, imao muda tako nonšalantno pripremati snajpere, bombe i ostale MTS potrepštine neophodne za taj teroristički akt, a pritom i dalje vjerovati da će ostati na slobodi?

Pa, nije li onaj livanjski malac, onaj što je Borjani Krišto kamenovao cvjetni aražman u kućnom vrtu, priveden i uhićen iste sekunde u kojoj je njegov zločinački kamen divljački povrijedio Borjanine gladijole? Priveden, saslušan na okolnosti i pušten doma do početka sudskog procesa. Pravna država se pokazala da postoji. I neka je! Jer, znamo to, ima pravne države makar koliko crnog ispod nokata.

Ali, u Izetbegovićevom slučaju, situacija je potpuno drugačija. Mislim, nije ni Borjana Krišto za odbacit, ali, kako da kažem, nije ona ni predsjednik države, a ni svoje stranke. Ovdje je problem što nam istovremeni predsjednik i stranke i države tvrdi kako su ga, koliko je njemu površno poznato, najmanje 30 puta trebali likvidirati. Malo snajperima, malo bombama, a ostali MTS nije ni pominjao, valjda u želji da ne uznemirava svojim problemima svoj napaćeni bošnjački narod...

Malac-kamenjarac

I nakon svega, e tu je tragedija ljudi moji, još niko živ nije ( baremne kao onaj malac-kamenjarac iz Livna) priveden čak ni na informativni razgovor, a kamoli da je uhapšen zbog svojih podlih i zločinačkih namjera prema predsjedniku i njegovoj familiji u jednoj suverenoj i neovisnoj državi, članici UN-a i skoroj članici EU-a.

Zato svaki savjesni stanovnik ove nesretne zemlje, a nakon posljednje Izetbegovićeve javne ispovijesti, najmanje što očekuje od ovdašnjih policijskih i tužiteljskih organa, od svih tih silnih veesteveova i nezavisno-neovisnih odbora, da hitno i brutalno sankcioniraju one službene osobe koje su, biće evo skoro sedam godina, pružale zaštitu atentatorima kojim je predsjednik SDA pukom srećom, hvala dragom Bogu svemogućem, nekako umakao. Te ubice vam danas, ljudi moji dragi, umjesto da se zasluženo truju paštetom u zatvorskoj kantini, opijaju vinom i naslađuju kavijarom dok umiru od šege pred televizorom zbog Izetbegovićevog očajničkog priznanja...

Međutim, poenta ovog teksta uopće nije smiješna. I nije, vjerujte mi, ovo bila priča o novootkrivenim prijetnjama i nepostojećim atentatima na Izetbegovića. Ovo je tek ljubavna poema o tome šta je sve jedan čovjek, u našem slučaju, nažalost, i predsjednik države, spreman učinit samo kako bi javno opravdao jednu notornu budalaštinu vlastite žene te njenu neobjašnjivu potrebu za konzumiranjem službenog automobila Predsjedništva BiH... Na koncu, u ljubavi je sve dozvoljeno. Pa i da se Škodilak proda pod Kadilak.Što bi Froyd rek'o: Sex je korijene svega!

Bakir Hadžiomerović piše za Avaz.ba: Škodilak

Ništa nije važnije od priznanja, pokajanja i osude zločina za sve nas kako bismo zajedno i u povjerenju živjeli u našim selima i gradovima i kako bismo gradili ovu zemlju, poruka je muftije tuzlanskog Vahida ef. Fazlovića s dženaze ubijenim Bošnjacima Vlasenice obavljene u subotu u tom gradu. Odzvanjale su muftijine riječi na sve strane i jesu li ih čula ona „najgora i najprezrenija ljudska bića“ koja su digla ruku na nevine ljude, veliko je pitanje. Muftija je svoju ljudsku poruku odaslao javno, upozoravajući da su samo u Vlasenici u agresiji na BiH ubijene 2.643 nevine osobe i da to mora biti razlog da „svi zajedno“ osudimo zločine nad nevinim ljudima, kako se oni ne bi nigdje i nikome više ponavljali. 
S razlogom je baš u Vlasenici muftija tako javno pozivao na zajedničku osudu zločina nad nevinim ljudima, jer riječ o općini u kojoj je u protekloj agresiji od ukupnog broja ubijenih jedna desetina djece, a ženama se ne zna broja. &nbsp; Znaju Bošnjaci Vlasenice ko je ubijao njihove najmilije, kao i ko je organizirao njihova ubistva i odvođenja u logore. Na nesreću, jedan broj i ubica i organizatora, kako u Vlasenici tako i u cijelom Podrinju, još je na slobodi, a gore od toga je što su neki od njih dio struktura vlasti, moćni privrednici… 
Nije prvi put da vjerske vođe pozivaju „na istinu i pravdu“, jer ona je jedini lijek za oporavak zločinom izranjavanih bosanskih duša, za gradnju povjerenja među ljudima i stvaranje bolje budućnosti generacijama koje dolaze. &nbsp;&nbsp; Zato oni koji znaju, a 23 godine šute o imenima ubica u petak ukopane osmogodišnje Anese Hodžić iz Zaklopače ili šesnaestogodišnjeg Jasmina Hurića iz Vlasenice i hiljada drugih nevino ubijenih osoba, moraju znati da su prezreni jednako kao i njihove ubice. Bili oni Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Poziv na pokajanje

Njemačka neofašistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) konstantno je bilježila rast popularnosti posljednjih godina.

Međutim, čini se kako je tome došao kraj.

Naime, kako prenosi Bloomberg, prema anketama u Njemačkoj, AfD je posljednjih nekoliko mjeseci zabilježio drastičan pad popularnosti među Nijemcima i Nijemicama.

Sa nekih 12 do 12,5 posto podrške u javnosti početkom ove godine, AfD je pao na brojku od 8-9 posto podrške.

Iako je Njemačka bila meta terorističkih napada i konstantne napetosti oko migrantske krize, došlo je do (ne)očekivanog zaokreta i pada popularnosti stranke koja se zalaže za izlazak iz EU, zatvaranje granica, protjerivanje muslimana... manje, više kao i ostale desno polulističke stranke u Evropi.

Pad popularnosti AfD dolazi u svjetlu poraza ultradesničara Geerta Wildersa u Holandiji i dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću u SAD-u.

A, upravo je Trump vjerovatno glavni razlog pada popularnosti AfD-a u Njemačkoj. 

Od kako je došao na mjesto predsjednika SAD, Trump i njegova administracija se i nisu pokazali kao neki reformisti koji će promijeniti kompletan sistem, kako je to glasno najavljivano tokom predizborne kampanje. Mnogi Trumpovi simpatizeri izgubili su povjerenje u svog predsjednika. Kako i ne bi, kad im je pokazao da se postoje ogromne razlike između Trumpa u Bijeloj kući i Trumpa u predizbornoj kampanji.

Werner Patzelt, politički analitičar sa univerziteta u Dresdenu, za Bloomberg je kazao kako je Trump "napravio medvjeđu uslugu desno orijentisanim populistima".

"Trumpovi prvi dani u Ovalnom uredu pokazali su da se populizmom neće i ne mogu riješiti mnogi problemi. Sudarili su se sa realnošću. Osim toga, Trump i nije krenuo putem radikalne desnice, što je posebno razočaralo one najekstremnije glasače, koji polako gube vjeru u populizam", smatra Patzelt.

Česti teroristički napadi, koje izvode uglavnom narkomani i sitni kriminalci u ime tzv. Islamske države, kao i migrantska kriza u Evropi, doprinijeli su rastu radikalne populističke desnice u mnogim državama Starog kontinenta, ali, ako je suditi po izborima u Austriji i Holandiji, te anketama u Njemačkoj, teško da mogu doći na vlast. 

Ipak, sve oči Evrope, ali i svijeta biće uprte ovih dana u Francusku, gdje se održavaju predsjednički izbori, a među favoritima je bliska saveznica njemačkog AfD-a i Wildersa, ultradesničarka Marine Le Penn i njen Nacionalni front.

Za nadati se da će Francuzi, kao Austrijanci, Holanđani i Nijemci, odbaciti mračnu ideologiju i ne dopustiti radikalnoj desnici uspon na vlast.

Za drastičan pad radikalne desnice u Njemačkoj Evropa može zahvaliti Donaldu Trumpu

Građani se sve teže snalaze, a odavno ne pronalaze ni adekvatne odgovore na ofanzivu sa svih strana usmjerenu na njihov već godinama nedostatan kućni budžet. Svojim sredstvima prinuđeni su hraniti armiju državnih funkcionera i činovnika, a zauzvrat imaju državu iz koje većina želi otići. Iz doprinosa koje izdvajaju pune se zdravstveni fondovi, dok se djeca liječe zahvaljujući humanitarnim brojevima. Oni i njihovi očevi gradili su preduzeća, koja su danas pretvorena u kasarne pune tetića, daidžića i stranačkih aktivista s lakim, a parali poslom i bez imalo saosjećanja prema stotinama hiljada onih koji sa zebnjom iščekuju mjesečne račune, žureći da ih prvi plate, a za hranu – ono što preostane.
Gradili su i ginuli gradeći hidroelektrane, čija ih uprava, koncentrirana u „Elektroprivredu BiH“, nikad nije obradovala pojeftinjenjem svojih usluga. Naprotiv, informacije iz Vlade FBiH govore da rukovodstvo EPBiH gubitak u prvom kvartalu ove godine želi pokriti povećanjem cijene struje za domaćinstva od 20 posto.&nbsp; Ako drskost zaista i bude tolika da ovakva inicijativa bude upućena FERK-u, upravo zbog neodgovornosti prema poslu i socijalne neosjetljivosti prema kupcima struje ona treba biti odbijena.
U zemlji u kojoj su plaće i penzije već godinama zaleđene ispod egzistencijalnog minimuma, posljedice poskupljenja bile bi veoma teške, a EPBiH nije valjda strana pijavica, već domaća, državna, kompanija svih građana. Možda bi najbolji odgovor na ovakve prijedloge bila odluka o pojeftinjenju struje.&nbsp; Megavati nastaju na turbinama i u pećima koje su gradili građani ove zemlje, na bh. rijekama, od našeg uglja koji kopaju naši komorati. Tako bi se pokazala osjetljivost prema građanima, a gubitke koje je proizvela „Elektroprivreda BiH“ mogla bi pokriti novcem iz svog novčanika, smanjenjem plaća i broja uposlenih.

Ofanziva na džepove građana

Donald Tramp (Trump) velikodušno je čestitao referendumsku pobjedu svom turskom kolegi Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan). Iako ne bi trebao, Tramp pokazuje divljenje koncentriranoj političkoj moći, ali nije jedini američki predsjednik koji, kako nam je jednom priznala Samanta Pauer (Samantha Power), nema luksuz da misli samo o ljudskim pravima u zemlji gdje su prisutni američki interesi.

I sreća i strategija&nbsp;
Zbog toga su ostale da vise riječi američkog potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) izgovorene na granici sa Sjevernom Korejom kako je vremenu strateškog strpljenja došao kraj. Bogami, nije! Na samom ulazu u Aziju Amerikance, u Turskoj prije svega, interesiraju tri stvari: NATO, uključujući vojnu bazu Indžirlik, borba protiv terorizma i neupitno savezništvo na Bliskom istoku. A šta je to ako nije strateško nadmudrivanje; niko nije budala da prvi povuče obarač.

Nakon čestitki iz Vašingtona nije trebalo dugo čekati da Erdoan uzvrati kako ga Tramp i njegovi potezi oduvijek čine sretnim. Nastranu strategija, važni su i komplimenti. Za divno čudo, ovog predsjednika najmoćnije demokratske zemlje, SAD, kao da nije briga što je turska vlast strpala u zatvor 81 novinara, više nego komunističke vlasti u Kini; u cijelom svijetu zatvoreno je 259 novinara.

Kao da je opet oživjelo načelo Luja XIV: “Država to sam ja” (L'État, c'est moi). Parlamentarna demokratija postaje ikebana, jeftini ukras u buržujskom kičeraju, u kojem je (lump)proletarijat postao prekarijat - izgubljen u jeftinim liberalnim vrijednostima. Klase su umrle s padom Berlinskog zida. Sad su važne religije.

Ali, Erdoana kao da nije puno briga što Tramp govori o zabrani ulaska nekim muslimanima u Ameriku, iako on, očito, aludira na sve muslimane.

Iako još ne znamo kojoj ideologiji pripada, Trampu se može - da testira onu bombetinu, bacajući je na neku pećinu u Avganistanu, gdje uvijek bude kolateralne štete. S bombardiranjem Sjeverne Koreje će ići malo teže. Tu, što bi rekli Turci, treba sabura!

Ah, ti muslimani

Za Erdoana znamo da je musliman, ide u džamiju, ali i da na mitinzima maše Svetom knjigom, kao da je to politički manifest, a ne Knjiga upućena svim ljudima; Kur’an, čak nije namijenjen samo muslimanima, da ne govorimo - samo Arapima, Turcima ili nama, Bosancima, već je milost svim svjetovima. No, sve je veća provalija između (idealnog) islama i (nesavršenih) muslimana, kako je to precizno objasnio naš profesor i prevodilac Kur'ana na bosanski Esad Duraković.

U nedosegnutom islamskom univerzalizmu vjera se zloupotrebljava; suviše je neznalica i sve više duhovno nepismenih generacija. Zato je sve veća bratija vlastodržaca i njihovih slijepih sljedbenika. Vladimir Putin otvoreno koristi panslavizam, i to onaj koji još negira genocid u Bosni koju, pak, Erdoan, aman-zaman, drži svojim amanetom. I tako, u tom igrokazu, skupa regrutiraju balkanske vazale.

Može se i Erdoanu, dok Evropa malo govori protiv sabirnih logora za izbjeglice Viktora Orbana. I dok slabo reagira na Aleksandra Vučića, koji u Srbiji ponekad zna razbiti demokratiju kao zvečku. Ne urla se kao na Erdoana, na opasnu evropsku periferiju s Lukašenkom u Bjelorusiji i Alijevim u Azerbejdžanu.

Zato razumijem one koji u takvim kritikama sve manje žele učestvovati. Uostalom, Turska je i ona druga polovina od 48 posto koji su rekli NE na minulom referendumu. Kad se narednog mjeseca sastane s predsjednikom Trampom u Bijeloj kući, šef turske države će čuti površne prigovore, sa strane, ali ne u četiri oka. Izglednije je da će pasti neki dogovor kao s predsjednikom Kine, koju je Tramp već izbrisao s liste valutnih manipulatora.

Jer, kako to svojevremeno reče Zbignjev Brežinski (Zbigniew Brzezinski), prosječni Amerikanci nisu veliki znalci svoje vanjske politike. I tu vladaju strasti, pa je neka inteligentna politika gotovo nemoguća, posebno jer se odvija kroz glasačko tijelo kojem se predsjednici moraju više dodvoravati nego objašnjavati. Lako je, zato, predvidjeti da će i Tramp, u neko doba, opet raspaliti po (svim) muslimanima. Hoće li te riječi veseliti Erdoana, sasvim je drugo pitanje. I kako će ih iskoristiti kada mu zatrebaju.

Život na cjedilu

Naknad(n)a nezasitnost

Ljepše sutra

Vatrogasci na kraju snaga

Prelijepa profilerka

Opasni flertovi

Suze šampiona

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Pet godina uspjeha

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: I konje ubijaju, zar ne?

Reis se oslobađa stranačke aveti?! Latić: Neimarlija se "hvata za glavu" zbog sukoba Čengića i Kavazovića

Bakir Hadžiomerović piše za Avaz.ba: Škodilak

Poziv na pokajanje

Za drastičan pad radikalne desnice u Njemačkoj Evropa može zahvaliti Donaldu Trumpu

Ofanziva na džepove građana

Šta nas čini sretnim

Kolumne

Život na cjedilu

Naknad(n)a nezasitnost

Ljepše sutra

Vatrogasci na kraju snaga

Prelijepa profilerka

Opasni flertovi

Suze šampiona

Prazan stomak ne zna za rotaciju

Pet godina uspjeha

Kolumna Bakira Hadžiomerovića: I konje ubijaju, zar ne?

Reis se oslobađa stranačke aveti?! Latić: Neimarlija se "hvata za glavu" zbog sukoba Čengića i Kavazovića

Bakir Hadžiomerović piše za Avaz.ba: Škodilak

Poziv na pokajanje

Za drastičan pad radikalne desnice u Njemačkoj Evropa može zahvaliti Donaldu Trumpu

Ofanziva na džepove građana

Šta nas čini sretnim