Građani se sve teže snalaze, a odavno ne pronalaze ni adekvatne odgovore na ofanzivu sa svih strana usmjerenu na njihov već godinama nedostatan kućni budžet. Svojim sredstvima prinuđeni su hraniti armiju državnih funkcionera i činovnika, a zauzvrat imaju državu iz koje većina želi otići. Iz doprinosa koje izdvajaju pune se zdravstveni fondovi, dok se djeca liječe zahvaljujući humanitarnim brojevima. Oni i njihovi očevi gradili su preduzeća, koja su danas pretvorena u kasarne pune tetića, daidžića i stranačkih aktivista s lakim, a parali poslom i bez imalo saosjećanja prema stotinama hiljada onih koji sa zebnjom iščekuju mjesečne račune, žureći da ih prvi plate, a za hranu – ono što preostane.
Gradili su i ginuli gradeći hidroelektrane, čija ih uprava, koncentrirana u „Elektroprivredu BiH“, nikad nije obradovala pojeftinjenjem svojih usluga. Naprotiv, informacije iz Vlade FBiH govore da rukovodstvo EPBiH gubitak u prvom kvartalu ove godine želi pokriti povećanjem cijene struje za domaćinstva od 20 posto.&nbsp; Ako drskost zaista i bude tolika da ovakva inicijativa bude upućena FERK-u, upravo zbog neodgovornosti prema poslu i socijalne neosjetljivosti prema kupcima struje ona treba biti odbijena.
U zemlji u kojoj su plaće i penzije već godinama zaleđene ispod egzistencijalnog minimuma, posljedice poskupljenja bile bi veoma teške, a EPBiH nije valjda strana pijavica, već domaća, državna, kompanija svih građana. Možda bi najbolji odgovor na ovakve prijedloge bila odluka o pojeftinjenju struje.&nbsp; Megavati nastaju na turbinama i u pećima koje su gradili građani ove zemlje, na bh. rijekama, od našeg uglja koji kopaju naši komorati. Tako bi se pokazala osjetljivost prema građanima, a gubitke koje je proizvela „Elektroprivreda BiH“ mogla bi pokriti novcem iz svog novčanika, smanjenjem plaća i broja uposlenih.

Ofanziva na džepove građana

Donald Tramp (Trump) velikodušno je čestitao referendumsku pobjedu svom turskom kolegi Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan). Iako ne bi trebao, Tramp pokazuje divljenje koncentriranoj političkoj moći, ali nije jedini američki predsjednik koji, kako nam je jednom priznala Samanta Pauer (Samantha Power), nema luksuz da misli samo o ljudskim pravima u zemlji gdje su prisutni američki interesi.

I sreća i strategija&nbsp;
Zbog toga su ostale da vise riječi američkog potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) izgovorene na granici sa Sjevernom Korejom kako je vremenu strateškog strpljenja došao kraj. Bogami, nije! Na samom ulazu u Aziju Amerikance, u Turskoj prije svega, interesiraju tri stvari: NATO, uključujući vojnu bazu Indžirlik, borba protiv terorizma i neupitno savezništvo na Bliskom istoku. A šta je to ako nije strateško nadmudrivanje; niko nije budala da prvi povuče obarač.

Nakon čestitki iz Vašingtona nije trebalo dugo čekati da Erdoan uzvrati kako ga Tramp i njegovi potezi oduvijek čine sretnim. Nastranu strategija, važni su i komplimenti. Za divno čudo, ovog predsjednika najmoćnije demokratske zemlje, SAD, kao da nije briga što je turska vlast strpala u zatvor 81 novinara, više nego komunističke vlasti u Kini; u cijelom svijetu zatvoreno je 259 novinara.

Kao da je opet oživjelo načelo Luja XIV: “Država to sam ja” (L'État, c'est moi). Parlamentarna demokratija postaje ikebana, jeftini ukras u buržujskom kičeraju, u kojem je (lump)proletarijat postao prekarijat - izgubljen u jeftinim liberalnim vrijednostima. Klase su umrle s padom Berlinskog zida. Sad su važne religije.

Ali, Erdoana kao da nije puno briga što Tramp govori o zabrani ulaska nekim muslimanima u Ameriku, iako on, očito, aludira na sve muslimane.

Iako još ne znamo kojoj ideologiji pripada, Trampu se može - da testira onu bombetinu, bacajući je na neku pećinu u Avganistanu, gdje uvijek bude kolateralne štete. S bombardiranjem Sjeverne Koreje će ići malo teže. Tu, što bi rekli Turci, treba sabura!

Ah, ti muslimani

Za Erdoana znamo da je musliman, ide u džamiju, ali i da na mitinzima maše Svetom knjigom, kao da je to politički manifest, a ne Knjiga upućena svim ljudima; Kur’an, čak nije namijenjen samo muslimanima, da ne govorimo - samo Arapima, Turcima ili nama, Bosancima, već je milost svim svjetovima. No, sve je veća provalija između (idealnog) islama i (nesavršenih) muslimana, kako je to precizno objasnio naš profesor i prevodilac Kur'ana na bosanski Esad Duraković.

U nedosegnutom islamskom univerzalizmu vjera se zloupotrebljava; suviše je neznalica i sve više duhovno nepismenih generacija. Zato je sve veća bratija vlastodržaca i njihovih slijepih sljedbenika. Vladimir Putin otvoreno koristi panslavizam, i to onaj koji još negira genocid u Bosni koju, pak, Erdoan, aman-zaman, drži svojim amanetom. I tako, u tom igrokazu, skupa regrutiraju balkanske vazale.

Može se i Erdoanu, dok Evropa malo govori protiv sabirnih logora za izbjeglice Viktora Orbana. I dok slabo reagira na Aleksandra Vučića, koji u Srbiji ponekad zna razbiti demokratiju kao zvečku. Ne urla se kao na Erdoana, na opasnu evropsku periferiju s Lukašenkom u Bjelorusiji i Alijevim u Azerbejdžanu.

Zato razumijem one koji u takvim kritikama sve manje žele učestvovati. Uostalom, Turska je i ona druga polovina od 48 posto koji su rekli NE na minulom referendumu. Kad se narednog mjeseca sastane s predsjednikom Trampom u Bijeloj kući, šef turske države će čuti površne prigovore, sa strane, ali ne u četiri oka. Izglednije je da će pasti neki dogovor kao s predsjednikom Kine, koju je Tramp već izbrisao s liste valutnih manipulatora.

Jer, kako to svojevremeno reče Zbignjev Brežinski (Zbigniew Brzezinski), prosječni Amerikanci nisu veliki znalci svoje vanjske politike. I tu vladaju strasti, pa je neka inteligentna politika gotovo nemoguća, posebno jer se odvija kroz glasačko tijelo kojem se predsjednici moraju više dodvoravati nego objašnjavati. Lako je, zato, predvidjeti da će i Tramp, u neko doba, opet raspaliti po (svim) muslimanima. Hoće li te riječi veseliti Erdoana, sasvim je drugo pitanje. I kako će ih iskoristiti kada mu zatrebaju.

Šta nas čini sretnim

Priča o sukobu istine i politike stara je i zamršena, i ništa je ne može uprostiti i/ili pojednostaviti da bi se razumjela. Uglavnom, radi se o uzajamnom moralnom denunciranju. Elem, politika nije ni "umjetnost" ni "umješnost mogućeg", kao što to neki često kažu, prikrivajući vlastite slabosti, neznanje, nedostatke i neumješnosti... Politika je sporna stvar i za one koji u njoj djeluju i one koji je posmatraju izvana. Naučnici koji politiku proučavaju i najšira javnost podjednako su prožeti nedoumicom o tome kakva je priroda i svrha politike.

Vlastiti interes

Neki ljudi, pa i naučnici, politiku posmatraju u svjetlu velikih ljudi koji su o njoj razmišljali, o njoj govorili, ali se njome nikada nisu bavili. Neke od tih velikih misli o politici su, naprimjer: "Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat ćete njima" ili, "vidio sam dosta republika, a najbolja je ona koja vladajućem dijelu prepušta terete, a ne prednosti" ili, "ja vam naređujem da me plaćate, a vi me plaćate da vam naređujem" ili, "vlast, a ne istina, čini zakon" ili, pak, "znati vladati znači znati izabrati savjetnike"...

Drugi, pak, politiku posmatraju prevodeći politički rječnik u svakodnevni. O čemu se, ustvari, radi neka posluži ovih nekoliko primjera koje sam prepisao od nekih genijalaca s interneta: "Ova Vlada ima jasnu strategiju" ustvari znači "za svaki loš potez optuživat ćemo prethodnu Vladu", "(on/ona) ima moju punu podršku", znači "(on/ona) ima informacije koje mi mogu puno naškoditi", "neka institucije rade svoj posao" znači "neka institucije nastave zapošljavati ljude iz moje stranke i zataškavati moje afere", "uskoro vas čekaju bolni rezovi" znači "ukidamo nabavu anestezija za operacije te, stoga i operacije", "to je dio Reformske agende" znači "istresat ćemo vas držeći za noge dok vam i oči ne ispadnu", "u narednom periodu očekujemo značajan priljev stranog kapitala" znači "uzimamo novi kredit", "ovim potezom ostvarili smo značajne uštede" znači "ovim potezom, usprkos silnom trudu, niko od nas nije uspio pronaći vlastiti interes", "vrijeme je za nove mjere zapošljavanja mladih" znači "prevelik broj mladih s našom članskom kartom i dalje je nezaposlen", "zgrožen sam ovim optužbama" ustvari znači "zgrožen sam činjenicom da je javnost saznala za ove optužbe", "to je gnusna, notorna i zlonamjerna laž" znači "zloupotreba o kojoj me pitate dogodila se tačno tako kako ste opisali", "to su veoma ozbiljne optužbe" znači "znam koga ću okriviti za ovu pronevjeru", "to su smiješne optužbe" znači "totalno sam kriv, ali možete to okačiti mačku o rep"...

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/288409/strah-je-ovdje-a-ne-politika?url=clanak/288409/strah-je-ovdje-a-ne-politika#sthash.EKhlfsOP.dpuf

I to je tako u svim politikama, svim režimima i svim državama u svijetu. Po tome, moglo bi se reći da idemo ukorak i sa "Evropom" i sa cijelim svijetom".

Ali, šta je sa sistemom koji negira postojanje najosnovnijih ljudskih prava, u kojemu se strah jednih od drugih nadovezuje na strah od daljnjeg razgrađivanja, a taj strah pothranjuje strah onih koji se boje dodatne "centralizacije" zemlje, a ustvari svi ti strahovi imaju ishodište samo u strahu idiota da ne ostanu bez vlasti i da sve prljavštine počnu izlaziti na površinu, strahu da neko konačno, umjesto zakona o novima nametima, ne pokrene proceduru donošenja seta antikorupcijskih zakona i, za njih najvažnijeg od svih zakona o oduzimanju nelegalno stečene i imovine za koju ne postoji dokaz o porijeklu imovine...

Šta je s društvom u kojem strah postaje temeljna odrednica življenja, caruje njima "od jutra do sutra", budi se s ljudima, s njima ide na posao ili sjedi kod kuće bez posla, vodi ih u kladionicu, u kafanu, u park ili s njima ide u narodnu kuhinju, zavrćući im stomak manje glađu, a više strahom postoji li još narodna kuhinja? Gdje je tu "politika", koja je "politika" tim ljudima bitna i hoće li ikad iko odgovarati za "politiku" koja je od ljudi napravila čovjekolika bića?

Hoće li ikada iko odgovarati za stotine hiljada i milione, ne ukradene, opljačkane i otete od usta (doći će đavo po svoje) nego za tolike brojeve onih koji žive u strahu, liježu sa strahom, ustaju sa strahom, sa strahom se sklanjaju ustranu od ilegalno i protuzakonito ugrađenih "blinkera" na ministarskim automobilima pred kojima ni ambulantna, ni vozila Hitne pomoći, ni vatrogasci... niko nema prednost?

O kakvoj to "politici" i "sigurnosti" govore ljudi koji iz kuće ne izlaze bez tjelohranitelja (ponavljam, potpuno blentav izraz), koji se ne susreću sa svojim glasačima da im oni ne bi pokvarili dan bilo tim što će ih uzbihuzuriti upoznajući ih sa pravim životom ili, pak, time što će od njih nešto tražiti ili, ne daj Bože, da im se na nešto, neku nepravdu požale...? Strah je ovdje... a ne politika. Za Boga miloga, u Sarajevu i revizori nose uniforme umnogome nalik vojničkim i policijskim...

Svi zavide svima

Običnom čovjeku, Bosancu i Hercegovcu, opterećenom hiljadama i milionim strahova nije se lahko izboriti s njima, a sadašnjica mu ne pruža uvid ni u kakvo svjetlo na kraju tunela osim onoga za koje tvrde da ga umirući vide. Hoće li se pojaviti političar koji će ličnim primjerom dokazati da nisu svi (političari) isti? Ima li u ovoj zemlji političara koji će svojom politikom od ljudi otkloniti najpodmukliji, najpotuljeniji, najlukaviji strah koji se ikada uvukao među ljude zamaskiran kao zdrav razum, čak, mudrost, optužujući kao glupost, neznanje, nemar, ili kao beznačajni, uzaludni, besplodni, beskorisni, bezuspješni... mali čin osobne hrabrosti koji čovjeku osigurava zaista osnovno ljudsko pravo na samopoštovanje i dostojanstvo?

Živimo u vremenu i društvu koje je politika napravila takvim da ga karakteriziraju samo materijalna dostignuća, u kojemu se većina divi uspješnoj i sretnoj manjini bez obzira šta njihov uspjeh i sreća bili i u kojemu se svi boje svih i svi zavide svima. Zanemaruju se i omalovažavaju sve vrijednosti, uključno ili na prvom mjestu, ljudske vrline, ponad svih lično dostojanstvo i korisnost drugim ljudima. Ako nizašta drugo, za to će, nekad neko, morati snositi političku krivicu i za nju odgovarati.

&nbsp;

Strah je ovdje, a ne politika

Šahbaz poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini RS Drage Kalabića i „neki Saša“ Milorada Dodika unaprijeđeni su u glavne krivce političkih kriza u BiH. Karakter ovih mitskih ličnosti sazdan je od prašine koja je potom bačena narodu u oči. Šta će od svega ostati? Vidjet ćemo kada prašina padne, ali bit će to, kako reče jedan pjesnik, nešto malo iznad mnogo ničega.&nbsp; Šahbaz je ono ambasadorsko tijelo koje odrede strani centri moći i njegova jedina uloga je da zavađa male narode u BiH. Tako veli Drago Kalabić. „Neki Saša“ je, s druge strane, koja je nužno Dodikova, domaći izdajnik koji je, u saradnji s nekim svojim pajtaštima u izraelskom ministarstvu vanjskih poslova, „spakovao“ priču o predstavništvu RS u Izraelu.
U svijesti političara to je više nego jasno – postoje samo dvije vrste krivaca: stranci i domaći izdajnici. Krivci ne mogu biti među poštenima koji vladaju više od deset godina, iako je u njihovim rukama sve. Prema Dodikovim riječima, „neki Saša“ je u predstavništvu RS radio godinama, a onda je, preko noći, poželio da postane šef. Kada je vidio da njegove želje i mogućnosti nisu isto, digao je uzbunu.&nbsp; Ko je Saša? Kako se zaposlio? Odakle je došao? Šta je završio? Kolika mu je plaća? Je li neki Saša moćniji od izraelskog ministarstva i Vlade RS? To su pitanja koja, kao i uvijek, ostaju bez odgovora. Ali, zaista – ko je Saša? Saša je, kako stvari stoje, samo jedan maleni zid koji treba zaustaviti novinarska pitanja na nekoliko dana. Tako će predstavništvo RS koje ne postoji moći nesmetano da radi, a Arie Livne i dalje će činiti sve napore da RS sačuva svakog skandala i sramote. Prije ćemo saznati ko je Saša nego što će to zaista biti tako.

E, moj Saša

Uprkos oštroj retorici, prijetnjama, ali i akcijama koje upućuju na to da administracija Donalda Trampa (Trump) neće odustati od američkog globalnog vodstva, jasno je da Vašington ostaje zagovornik i globalne ravnoteže. Riječi su jedno, a povlačenje termonuklearnog obarača sasvim drugo. Više nego ikad aktuelno je upozorenje Alberta Ajnštajna (Einstain) povodom pravljenja atomske bombe. On je poslije Drugog svjetskog rata rekao da ne zna kako će se voditi treći svjetski rat, ali je uvjeren da bi se onaj četvrti vodio lukom i strijelom.
Kao prije dvije decenije na Balkanu, sada se, jednostavno, mora naći način za zaustavljanje produžene sirijske patnje. Mora se okončati i agonija sa Sjevernom Korejom! Ona ostaje u “dalekoj” zoni interesa azijskih zemalja, ali i zajednička prijetnja kakvoj-takvoj ravnoteži svjetskog mira i sigurnosti. Ta korejska iskra sve nas može fatalno potpaliti.&nbsp; No, uz sve kritike, zbog nesuvislih objašnjenja u vezi s plovećom američke “armadom”, koja je, izgleda, imala kurs u suprotnom smjeru od Sjeverne Koreje, Trampova administracija zaslužuje i jednu pohvalu. Više nego one prije njega, natjerala je, ili se, još bolje, dogovorila s Kinom da Peking zaprijeti Pjongjangu da će ga njegove nuklearne provokacije skupo koštati. 
Kina je već obustavila zračni promet, zaprijetila naftnim embargom i već suspendirala uvoz uglja iz Sjeverne Koreje. &nbsp; Nema sumnje da, uprkos verbalnom žongliranju za domaću publiku, uz vjerodostojnu diplomatiju i dogovor s ostalim svjetskim supersilama Amerika može i treba ugasiti ona žarišta sukoba koja mogu izazvati globalni požar. Pri tome je diplomatija prvo oružje izbora.
Iako je svijet drugačiji ove 2017. od onog iz 1995. godine, a regionalni igrači sada neki drugačiji momci, treba se prisjetiti kako je to Vašington uradio zaustavljajući rat protiv BiH, okončavajući 44-mjesečnu opsadu Sarajeva i genocidnu kampanju po cijeloj BiH.&nbsp; Ako Balkan svijetu treba poslužiti kao primjer, onda je sada trenutak za to. Valja samo prizvati “magične” riječi - kompromis i realnost! Uz zaključak da u ostrašćenim sukobima, bez obzira na strategiju, nema pobjednika, ali je zato previše dugogodišnjih gubitnika.

Od Sirije do Koreje

Trebala je to biti obična, protokolarna posjeta, iako se iza kulisa špekuliralo da Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, nikoga ne posjećuje reda radi.&nbsp; Takvu protokolarnu posjetu zasjenila je bahata zloupotreba predsjedničkog automobila i kamerna šutnja glavnih protagonista neviđene bruke zbog koje bi političari u savremenim zemljama, bez dvoumljenja, podnijeli ostavku. Barem iz moralnih razloga!
No, posjeta profesorice Izetbegović, kako joj bračni drug tepa na predizbornim skupovima, u potpunosti je ogolila namjere bošnjačke vlastele u višedecenijskoj „igri prijestolja“.&nbsp; Budući da Izetbegović junior krade posljednje dane drugog mandata u Predsjedništvu BiH, vrijeme je da se sluđenom građanstvu predstavi nova kandidatkinja u „igri prijestolja“.
Gospođa Izetbegović pokazala je da može koristiti predsjednički automobil kada joj se prohtije, bez polaganja računa narodu. Takva sramotna bahatost svojstvena je feudalnom dobu u koje nas, milom ili silom, dinastija Izetbegović želi vratiti.&nbsp; “Naš narod nije blećak”, izjavio je svojevremeno prvi predsjednik nezavisne i suverene BiH Alija Izetbegović. Ako njegovi nasljednici imaju vremena za čitanje svega što im narod poručuje u brojnim komentarima na internetu, trebali bi čekirati kartu u jednom smjeru.
Put od vrha do dna identičan je putu od „igre prijestolja“ do smetljišta historije. Na tom putu Izetbegovići bi, napokon, morali proviriti kroz prozor kako bi vidjeli čemer potlačenih, obespravljenih i osiromašenih građana, što je direktan produkt njihove višedecenijske vladavine.&nbsp; Iz predsjedničkog automobila sa zatamnjenim staklima i osionom pratnjom teško su vidljivi jad i bijeda u kojoj se ova država nalazi.

Sebijina igra prijestolja

Hoće li doći do izmjena Zakona o saobraćaju kojima poslanik SBB-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Damir Arnaut traži ukidanje odredbe po kojoj vozila pod pratnjom imaju pravo prvenstva nad drugim vozilima, pa čak i nad onima Hitne pomoći i vatrogasaca, saznat ćemo već sutra. Da živimo u nekoj uređenoj, demokratskoj zemlji, u kojoj vlast predstavljaju ostvareni i odgovorni ljudi, rasprave o pravu prvenstva službenih nad vozilima Hitne pomoći i sličnim, sigurno ne bi bilo. Prosto zato što se takva sramotna klauzula u zakonima normalnih država nikad ne bi mogla naći. 
Svako od nas barem se jednom zadesio u vožnji kad iza njega počnu zavijati sirene gurajući nas skupa s vozilom u jarak, samo da bi se neki ministar ili njemu sličan „faktor“ u limuzini sa zatamnjenim staklima što prije domogao cilja, bilo da je krenuo kući na „zasluženi vikend“, na kakav sastanak, sijelo... &nbsp; Pa sve i da zaboravimo vlastite traume izazvane mogućnošću da skupa s vozilom u kojem su naša djeca, unuci, prijatelji, bilo ko, zabijemo u neki zid pored puta samo zato da bi „faktor“ iza ili ispred nas mogao nesmetano proći, nemoguće je prihvatit činjenicu da se isto to može dogoditi i vozilu Hitne pomoći koje na cestu, zna se, nikada ne izlazi zbog hira, već zbog potrebe da se što prije pomogne nekome ko je u teškom zdravstvenom stanju. 
Zakon prema kojem vozila koja koriste funkcioneri različitih nivoa vlasti na cestama BiH imaju prednost nad vozilima Hitne pomoći i onim koja štite sigurnosti građana i njihove imovine, nažalost, donijeli su poslanici istog skupštinskog doma koji bi sutra trebao raspravljati o njegovim izmjenama. &nbsp; Nadati se da će ovaj put biti poslaničke snage (i morala!) da se prihvatanjem izmjena Zakona odupru vlastitoj bahatosti i nezajažljivosti.Nismo, valjda, toliki baksuzi da ne dočekamo ukidanje barem jedne privilegije!

Poslanici na ispitu

U Federalnoj vladi ponovo je održan sastanak posvećen stanju u „Agrokoru“. Ministar poduzetništva i obrta FBiH Amir Zukić (SDA) okupio je 11 dobavljača „Agrokora“ u FBiH. Malo se posjedilo, popričalo i dogovorilo da se - opet sjedne i popriča. &nbsp; Nakon prvotnih lutanja o stotinama miliona maraka dugova dobavljačima u BiH, čini se da se došlo do „razumnije“ cifre od nekih 130 miliona KM. Federalna vlada ni resorni ministar nisu ponudili ništa osim monitoringa. I tu je suština više nego neozbiljnog pristupa Federalne vlade problemu koji zaokuplja pažnju regiona. &nbsp;Prvo, dobavljačima ne trebaju neozbiljna sijela, već sasvim konkretna podrška. Ako vide da su okupljeni da bi izbiflali cifre nadležnim organima, onda im je jasno da se u iste te „nadležne“ ne smiju pouzdati. 
Drugo, u najboljem slučaju, nejasna je strategija Federalne vlade, ako je ima uopće, kako kani pomoći bh. privrednicima. Od početka ekipa premijera Fadila Novalića (SDA) igra neku solersku igru u kojoj strada BiH. U svakom smislu. 
Suština vlasti nije u sijelima, već propisima i zakonima. U Hrvatskoj je donesen „lex Agrokor“. Slovenci rade istu stvar. Srbijanske vlasti već su jasno rekle da novac iz te države neće biti prenesen u Hrvatsku. U Sarajevu se Federalna vlada svim silama upinje da isključi državne organe BiH iz problema i logikom bez logike težište stavlja na dobavljače, kao da su oni krivi za situaciju u kojoj su se našli. 
U decenijama od sloma agresije na BiH, vlasti u Sarajevu (barem deklarativno) borile su se da ova država bude jedan ekonomski prostor. Na prvom testu perjanice SDA pokazale su pravo lice. 
„Agrokor“ jeste u problemima i svaki novi dan donosi nove, veće izazove i teška otkrića. Vlada Hrvatske umiješala se u problem na svoj način, tvrdeći da joj je primarni cilj da zaštiti i spasi dobavljače, pa onda, ako mogne, koncern. 
U BiH, što se prije Novalić i njegovi „genijalci“ okane ćorava posla mrcvarenja dobavljača i posao prepuste stručnima, to bolje!

Neozbiljno sijelo

Obećanje federalnog premijera Fadila Novalića (SDA) penzionerima da će im na godišnjem nivou penzije rasti u iznosu od tri posto, dok bi taj postotak na kraju njegovog mandata mogao biti povećan na 10 do 12 posto, a koje im je on odaslao putem medija, otprilike je ekvivalentno poruci "vjerujte meni, a ne svojim očima".&nbsp; Šta uočavaju te penzionerske oči iz dana u dan? Ponajprije rast troškova života. Uočavaju i da su investicije zbog nestabilne političke situacije stale, da su stala i ulaganja u infrastrukturu, da vlasti, umjesto da se bave životnim pitanjima, pažnju sa svoje nesposobnosti i nerada skreću na nacionalna pitanja.
Penzioneri poručuju Novaliću, opravdano, da tako više ne može. Kada oni spomenu sintagmu "građanski neposluh" ili, u prijevodu, svjestan otpor prema zakonima i zahtjevima vlasti, onda je to lampica za alarm!&nbsp; Dosta im je, čini se, više i slatkorječivosti premijera i svih silnih obećanja Vlade koja su ostala samo mrtvo slovo na papiru, pa i Parlamenta, gdje se iz politikantskih razloga odgađa usvajanje novog zakona o PIO. Dok svi parametri idu naviše, njihove penzije ostaju kakve jesu. Novalićevom obećanju o povećanju penzija nimalo ne idu u prilog dvije opasne tendencije.
Prva je odnos radnika i penzionera. Taj odnos nikada nije bio gori, budući da na jednog penzionera dolazi 1,13 radnika! A da bi jedan sistem normalno funkcionirao, prema međunarodnim standardima, tri radnika bi trebali raditi za jednog penzionera.
Drugu opasnu tendenciju predstavljaju nameti na privredu. Njih je sve više. Samo za godinu deset konkretnih nameta u FBiH napravilo je višemilionsku štetu privredi.
Čini se da bi trenutno stanje FBiH najbolje bilo predstavljeno slikom na kojoj Novalić i ostatak vlasti, polako, ali kontinuirano, testerom režu granu na kojoj svi sjedimo, pri čemu se i privrednicima i penzionerima i svima nama govori "ne sekirajte se, bit će sve uredu".

Kome vjerovati

Nikad se, vjerovatno, neće saznati koliko je novca iz prijateljskih nam zemalja došlo u Bosnu i Hercegovinu od početka agresije do danas. Namjera prijatelja bila je da se pomogne prvenstveno onima koji su ostali bez ičega - povratnicima. Nažalost, dobar dio tih sredstava krčmili su i, čini se, još krčme kojekakvi stranački hohštapleri. Ovih dana ponovo se priča o sličnim zloupotrebama, ovog puta novca Saudijskog fonda za razvoj, namijenjenog srebreničkim povratnicima. Čak je grupa bošnjačkih odbornika pisala ovom fondu zbog „netransparentne podjele sredstava“. 
Upozorili su da se na spiskovima nalaze čak i Srbi koji žive u Srbiji?! A novac je namijenjen povratnicima koji su preživjeli golgotu 11. jula 1995. godine, kada su zločinci, predvođeni zlikovcem Ratkom Mladićem, pobili više od 8.000 Bošnjaka.&nbsp; I dok se sada, tobože, priča o nekakvom „miru u kući“, pa se zbog toga sredstva dijele i onima koji ne žive u Srebrenici, i Srbima „povratnicima“ koji nisu ni protjerani iz Srebrenice, srebreničke majke još kopaju po masovnim grobnicama skupljajući kosti svojih sinova, braće i muževa. To je moguće samo ovdje, u zemlji koju ponekad, čini se opravdano, nazivaju Apsurdistan. 
No, nije to samo zarad mira u kući. Podjelom sredstava bez utvrđenih kriterija, po oprobanom receptu, skupljaju se politički poeni za izbore naredne godine. Ne radi se to samo tokom kampanje nego cijele godine, odnosno izborna kampanja nikad ne prestaje.&nbsp; ''Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom'', napisao je Derviš Sušić u svom djelu „Uhode“. Mnogima je nada jedino i ostala.

Apsurdistan

Prije više od dvije hiljade godina istina je dovedena pred sud, a sudili su joj ljudi koji su bili predani lažima. U predaji se kaže da je za manje vremena nego što je to od večeri do jutra istini suđeno šest puta, tri puta vjerski i tri puta pravnički. Na kraju, samo nekoliko ljudi koji su bili uključeni u te događaje moglo je tačno odgovoriti na pitanje: „Šta je to istina?“.

Sve za interes&nbsp;
Elem, uhapšenu, uzapćenu i svezanu istinu su doveli pred pokvarenog čovjeka koji je, želeći joj po svaku cijenu presuditi, prekršio sve Božije i ljudske zakone, pokušavajući istinu natjerati da lažno svjedoči protiv same sebe. Potom su je izveli pred drugog čovjeka koji je "igrom slučaja" bio zet onog prvog i nimalo i ni po čemu bolji od njega.. ako nije bio gori. Suđenje je izvedeno u tajnosti, noću, uz podmićivanje, uz brojne lažne svjedoke da istinu potvore da je laž, a istina nije imala nikoga da progovori u njenu odbranu, a kad ni tako nisu mogli dokazati da je istina učinila bilo šta pogrešno, zaključili su da istina zaslužuje smrt zato što ne želi lagati. To su nazvali bogohuljenjem.&nbsp; 
Kad je svanulo i kad se razvidjelo, sjetili su se prava i da, iako imaju pravo donijeti odluku da istina treba umrijeti, oni nemaju pravo tu odluku provesti u djelo te su je, istinu, odveli pred trećeg čovjeka koji je bio vlasnik prava nad životima i smrtima i mogao je, ako je i kad je htio, odlučiti da živi na smrt osuđeni i da umre onaj koji je po svim Božijim i ljudskim zakonima morao živjeti. Dok je istina stajala pred njim, na nju je izrečeno još laži koje je istina mirno saslušala svjesna da nema te laži koja će od istine načiniti laž i da nema te laži koja će nadživjeti istinu.

Tu će se dogoditi veoma zanimljiv razgovor između čovjeka i istine... Ovako nekako: "Jesi li ti istina (ili laž)?", upita čovjek, na što istina odgovori pitanjem: "Pitaš li to od sebe ili se rukovodiš onim što drugi rekoše o meni?!" Čovjek uzvrati: "Tvoj narod predade te meni. Što si učinila?" Odgovori: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Da je kraljevstvo moje od ovoga svijeta, moji bi se zagovornici borili da nikada ne budem predata u ruke ljudima od ovoga svijeta. Ali, budući da kraljevstvo moje nije odavde, tu sam gdje sam." Čovjek reče: "Pa... što je (onda) istina?".

Čovjek će kasnije oprati ruke pred svima, i pred istinom kojoj su šest puta sudili i pred onima koji su se valjali u laži, ali njegovo pitanje: "Šta je istina?" ostat će da lebdi u zraku, nad glavama ljudi, istinoljubivih i lažova svejednako, kao sjetna želja za spoznajom, kao cinična uvreda ili, čak, kao razdražen, ravnodušan odgovor ali, u svakom slučaju, kao mač koji će jednom, kad-tad, pasti.

Onaj čovjek, možda, nikada nije došao do spoznaje istine iako ima historičara koji tvrde drugačije bilježeći da je (taj čovjek) na kraju počinio samoubistvo. Tužan kraj i podsjetnik svima da ignoriranje istine uvijek dovodi do neželjenih posljedica. Slijedi da je istina važna – pogotovo kada nas lažu... Zašto? Zato što oni koji sude istini, ustvari, sude sebi pred istinom i zato što bi trebalo da postoje posljedice ako smo u krivu.&nbsp;
Može li biti da sam ja (i samo ja!) isključivi nosilac (vlasnik) vlasti, da je dijelim i uzimam kako je meni ćeif, da tvrdim da govorim u ime cijeloga svijeta, a ponašam se kao da me niko drugi osim mene i mojih ne zanima? Može li biti da sam ja i Predsjednik, i član Predsjedništva, i predsjedavajući Vijeća ministara, i premijer Federacije i nekoliko ministara, da sam nekoliko kantonalnih predsjednika, premijera i nekoliko desetina ministara i predsjedavajućih skupština i nekoliko stotina zastupnika, delegata i poslanika... da sam ja policajac, i tužilac, i sudac... i da nikada nizašta ja ne budem kriv, nego da uvijek, za sve što ne valja, neko drugi bude kriv?&nbsp; 
Može li biti da svi Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu članovi samo jedne političke partije i može li biti da ima Bošnjaka, Srba i Hrvata koji nisu članovi te jedne političke partije? Može li uopće biti da većina Bošnjaka, Srba i Hrvata, ustvari, uopće nisu članovi nijedne stranke, nisu čak ni simpatizeri niti te, jedne, niti bilo koje samozvane političke stranke?&nbsp;
Može li biti da su preduzeća uništena, firme rasformirane, a fabrike ugašene (samo zato) da bi se neki ljudi obogatili i da mnoge ne rade zato što se pljačka i krade, a ne zato što je to međunarodna, kozmička, vasionska, univerzumska zavjera protiv Bošnjaka, Srba i Hrvata? Može li biti da ima ljudi koji vole ukrasti, slagati, prevariti, potvoriti, opljačkati, utajiti... bez obzira što su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, makar i da su odjednom članovi sve tri stranke? Može li biti da ljudi lažu (samo) zato što su ljudi ili zato što vole lagati, a ne zbog viših interesa i da ima i takvih ljudi, makar bili i najodabraniji, i najpoznatiji, i najviši članovi svih postojećih stranaka istovremeno, da ih ne zanimaju nikakvi viši interesi te da lažu samo zbog svojih vlastitih?&nbsp; 
Može, naravno. Sinonimi za govorenje istine su "otkriti" ili "ništa ne sakrivati" u smislu da je istina uvijek tu, uvijek otvorena i dostupna da je svi vide, pri čemu ništa ne skriva niti zamagljuje, ali i "čvrstina", "postojanost" i "trajnost" u smislu vječne supstance na koju se može osloniti.&nbsp;
Vjerujte očima

Ali, da bi se znalo šta jeste, mora se znati šta nije. Istina nije sve što koristi i djeluje i cilj ne opravdava uvijek sredstvo. U stvarnosti, laži se mogu činiti da „djeluju“, ali to su i dalje laži, a ne istina. Istina nije sve što je dosljedno ili razumljivo. Ljudi se začas sastanu i dogovore da će isto lagati, ali to ne znači da je njihova priča istinita. Istina nije ono što ljude čini da se osjećaju dobro. Nažalost, većina loših vijesti su istinite. Istina nije ono što većina kaže da je istina. I pedeset jedan posto – i više od toga – može biti u krivu. Istina nije ono što je obuhvatno. Dugačka, detaljna prezentacija i dalje može biti čista laž. Istina nije definirana onim što se namjerava. I dobre namjere, svejedno, mogu biti pogrešne. Istina nije način na koji nešto znamo; istina je ono što znamo. Istina nije samo ono što se vjeruje. Laž u koju se vjeruje i dalje je laž, svejedno vjerujete li meni ili svojim očima.

I da... ono od prije više od dvije hiljade godina nije bilo prvi put da laž sudi istini, da se lažima procjenjuje istina, da lažovi određuju šta je istina, a šta nije, da oni koji žive od laži u laž utjeruju i one koji bi da žive od istine i da oni koji bi da žive od istine moraju početi lagati da bi preživjeli. I, zasigurno, nije ni posljednji jer, haman, ima još do dna, ali na dobrom smo putu: živimo da lažemo, lažemo da živimo, lažemo da bismo preživjeli. Nije baš sve politika.

Može li biti da ljudi lažu?

Najčasnije što je naša država ikada imala bila je njena armija, rođena na današnji dan krvave 1992. godine.&nbsp; Bez naoružanja i logistike, više uz improvizaciju nego osmišljenu organizaciju, goloruki mladići i djevojke suprotstavili su se tada četvrtoj sili Evrope, kakve su bile JNA i sve druge do zuba naoružane policijske i paravojne jedinice.
Ono što će uslijediti do 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma okarakterizirano je kao čudo bosanskog otpora.&nbsp; Braniti univerzalne vrijednosti čovječanstva u tim najtežim vremenima nije bilo nimalo lako. Pripadnici Armije RBiH uspjeli su u najvećoj mjeri sačuvati obraz i čast, odbraniti domovinu i donijeti slobodu njenim narodima.
Četvrt stoljeća kasnije bitke za Bosnu i Hercegovinu i dalje traju, ali ne po čukama od Teočaka do Bihaća, oko Sarajeva i Goražda, već na nekim drugim “bojnim poljima”. No, jasno je k'o dan da današnje BiH uopće ne bi bilo bez njene armije.&nbsp; Dan armije nekadašnje zajedničke države proslavljao se na nadaleko glamurozniji način. Učenici su pisali pjesmice posvećene čuvarima tekovina bratstva i jedinstva, vojne parade služile su za pokazivanje snage i moći, a filmski reditelji su snimali epopejska ostvarenja.
O časnoj borbi Armije RBiH danas se u školama ne uči ama baš ništa. Učenici ne pišu pjesme, reditelji ne snimaju filmove, modre boje na bijelome platnu sa šest ljiljana vezenih u zlatu nema čak ni na nekim spomen-obilježjima.&nbsp; Ipak, kod iskrenih patriota ove zemlje duboko u duši još tinja čudo bosanskog otpora. Sve dok je tako, počasna salva čut će se svakog 15. aprila!

Počasna salva

Opažati znači patiti, rekao je Aristotel. Čovječanstvu nema napretka dok nas tuđa patnja ne bude boljela kao naša vlastita. Naučili smo valjda nešto iz oholosti svjetske politike prema bosanskoj patnji prije 20 i kusur godina pa nam je sada lakše srcem osjetiti Siriju. Valja se prisjetiti, bilo je mnogo onih koji su odlično razumjeli Bosnu, jer ih politika njihovih vlada naprosto nije interesirala.

Moć opažanja

Nastranu i ova današnja geopolitička klackalica između Rusije i Amerike, koja je proradila kao nikad od Hladnog rata. Traje ta priča o Bliskom istoku s malo anđela u njoj. Pustimo sada cinična tumačenja - kako nedavni napad hemijskim otrovom (sarin) na civile u Idlibu, u kojem su stradala i divna djeca, velikih, krupnih očiju poput mediteranskih maslina - treba staviti u kontekst: ko je najviše iz svega toga geostrateški profitirao?!

U do jučer tajnom američkom obavještajnom papiru pedantno se (na četiri strane), “suma-sumarum”, objašnjava ko je kriv za ovaj napad. Tako smo i saznali da vlada u Damasku ipak nije uništila cijeli svoj arsenal bojnih otrova.

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/287200/moskva-suzama-ne-vjeruje?url=clanak/287200/moskva-suzama-ne-vjeruje#sthash.Jxqh483y.dpuf

Uz garancije Vladimira Putina, Sirija je 2013. godine potpisala, a onda pod supervizijom Amerikanaca i UN-a za samo 42 dana (2014.) uništila 600 metričkih tona zakonom zabranjenog hemijskog naoružanja. No, u ekspresnom izvještaju američkih špijunskih agencija kaže se da je za prošlonedjeljni napad bojnim otrovom na sirijske civile korišten sarin. A to je otrov koji (je) sirijska vojska oduvijek ima(la), iako su tvrdili da su do 2016. uništili cijeli arsenal svog hemijskog naoružanja.

Čitao sam ovaj obavještajni dokument. Uzelo bi puno novinskog prostora da se pobroje svi podaci, precizna vremena i opiše njihov način prikupljanja s terena (izvori se, naravno, skrivaju). Ili da se objasni propaganda koja je iz Moskve lansirana prije nego što je 59 američkih projektila Tomahawk 6. aprila ateriralo na sirijsku aviobazu Al-Haryat.

Ali, nakon svega, moram reći: Moskva i dalje suzama ne vjeruje!

Loša tradicija&nbsp;
Baš kao u slučaju Srebrenice, kada je 2015. uložila veto kako se novom rezolucijom UN-a svijet ne bi opet podsjetio da se i u istočnoj Bosni 1995. dogodio genocid, u srijedu su ruski diplomati blokirali Vijeće sigurnosti da osudi hemijski napad na sirijske civile. U svojim diplomatskim igrama Rusi su minimizirali zločine koje su u ratu protiv Bosne poimenično skrivili neki Srbi pod vodstvom Karadžića i Mladića, uz mnoge pomagače iz Beograda i, nažalost, previše simpatizera iz Moskve.

Na sličan način Rusija već šest godina tretira rat u Siriji, posmatrajući to prvenstveno kroz vlastite interese. Njihova vojno-pomorska baza u sirijskom Tartusu koju koriste od 1971. godine da bi opsluživali svoju ratnu flotu u Mediteranu, očito “mora” preživjeti, pa makar se zbog toga ratovalo do posljednjeg Sirijca. Naravno, ni američka dimenzija podjele interesnih sfera u tom dijelu svijeta nije zanemariva.

Napadom na aerodrom odakle su uzlijetali sirijski ratni avioni koji su bombardirali i civile u Homsu Tramp je, opet populistički, bar donekle, zadovoljio ovdašnju javnost. Kao i prije, reagiralo se na slike stradanja sirijskih civila, posebno djece. Usput je ustoličena oštrija retorika prema Moskvi! Time su “razuvjereni” mnogi Amerikanci kako Tramp (ne) šuruje s Rusima.

Iako nije zaustavio novinare da kopaju po njegovom ruskom dosjeu, pažnja javnosti je sada preusmjerena ka Siriji, a tu je i Sjeverna Koreja. Ako ovako nastavi, Trampove šanse da potraje pune četiri godine u Bijeloj kući su uveliko uvećane. Ali, i razočarenje bi moglo biti veće kada se ova halabuka stiša, a sirijska patnja vjerovatno nastavi. Sve to neodoljivo podsjeća na sve one oštre riječi koje smo slušali o Bosni od 1992. do 1995. godine.

Kada bih sada o tome kao svih onih godina za bosanske i druge radio i TV programe svakodnevno izvještavao odavde, iz Njujorka, nikada ne bih nagovijestio da će Trampova administracija djelovati tako odlučno kao što priča. Usudio bih se reći da vojne intervencije koja bi zaustavila krvoproliće u Siriji - neće biti. Jedino je to moguće uz dogovor s Rusima ako krene neki novi “sirijski Dejton”.

Moskva suzama ne vjeruje

Na Starom gradu iznad Višegrada svečanim postrojavanjem ubica i njihovih vjerskih i političkih pokrovitelja otkriven je spomen-krst kao znak zahvalnosti ruskim barbarima koji su u tom gradu, skupa s domaćom sabraćom, tokom rata ubijali, palili, silovali, pljačkali sve što nije pripadalo njihovoj, pravoslavnoj vjeri. Tako su krst, kao vjersko obilježje, historija će zapamtiti, u srijedu, 12. aprila 2017., sramno zloupotrijebili oni koji su ga osveštavali. Zar to sveto znamenje treba biti simbol grada u kome je prije 25 godina, u jednom danu, živo zapaljeno 70 Bošnjaka - žena, djece i staraca, što u Evropi nije viđeno još od vremena Adolfa Hitlera?
Veće sramote i sramnijeg biljega na časti i krsta i grada iznad kojeg je postavljen sigurno nema niti može biti.&nbsp; Postrojavanje ruskih dobrovoljaca, koji su proteklog rata klali i silovali po Višegradu i Foči, osim sramote, ozbiljna je provokacija žrtava koje su iza njih ostale, ali i države BiH i njenih institucija. 
Zar je moguće da su pred nosom institucija BiH dva dana po RS ruski „psi rata“ dočekivani s najvišim počastima, a da ih niko, i pored javnog priznanja da su ubijali, nije zaustavio i pitao ko su, odakle su, na kojem su prijelazu i uz čiju dozvolu ušli u BiH!&nbsp; Ne dao Bog da se, umjesto onog ruskog „bradonje“ koji na TV-u javno priznaje da je u ratu ubijao u Bosni, na istom tom TV-u pojavio neki „bradonja“ arapskog porijekla! Već istu noć bi sve državne agencije bile na nogama i hapsile sve što nosi bradu, ne pitajući je li brada narasla zbog ugursuzluka, vjerskog uvjerenja, ili, jednostavno, što žele biti „in“.

So na žive rane

Članovi Vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta na prekjučerašnjoj sjednici u Briselu čuli su srž problema Bosne i Hercegovine: zemlju vode stranačke kleptokratije, koje koriste javni sektor za održavanje moći i privilegija.&nbsp; Ovo je kazao visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko), koji, čini se, nije birao riječi. Govorio je bez "diplomatskih rukavica" te tako oslikao situaciju onakvom kakva jeste.
Kleptokratija je, nesumnjivo, pravi izraz za već dvije decenije uzurpiranu vlast u BiH. To je oblik političke i državne korupcije u kojem država i vlada postoje da bi povećali lično bogatstvo i političku moć svojih dužnosnika i vladajuće klase na štetu naroda i građanstva.&nbsp; Razlog zbog kojeg zemlja više od 20 godina prema EU ide brzinom puža ne leži, kako se to uobičajeno na ovakvom nivou izgovora, "zbog nedostatka političke volje", već, kako to Incko ističe, zato što su osnovni motiv finansije ili bogaćenje, a ne napredak države.
A predugo su takvi na vlasti, kaže Incko, te dodaje da baš takvi koji zemlju vuku unazad "vjeruju da je međunarodna zajednica sve slabija i da će, ako se samo malo strpe, dočekati da digne ruke pa će oni konačno postati nedodirljivi". Tako je zborio Incko u središtu evropskih institucija.&nbsp; Govorio je i o pucanju države po etničkim šavovima, no upravo to uzročno-posljedično proističe iz činjenice da državu vode stranačke kleptokratije.
Nadati se da će ova ogoljena istina doprijeti do svijesti najviših evropskih, pa i američkih zvaničnika, te da se problem u BiH počne nazivati pravim imenom. U 21. stoljeću u zemlji koja ozbiljno pretendira da postane kandidat za članstvo u EU treba konačno stati ukraj porodičnom upravljanju državom te raznim begovatima ili sultanatima.

Bh. kleptokratija

To što je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) već, ekspresno, potpisao Protokol o pristupanju Crne Gore NATO-u, potvrda je da je ulazak ove balkanske zemlje u najmoćniji vojni savez na svijetu od vitalnog interesa i za SAD.&nbsp; Jasna je to poruka za sve balkanske zemlje, uključujući BiH, koju je jučer posjetio lider republikanaca u američkom Senatu Džon Mekejn (John McCain), veliki proponent ideje da se i BiH priključi NATO-u.
Riječi ovog senatora, koji se tokom minulog rata protiv Bosne isticao podrškom našoj zemlji, opet izgovorene u Sarajevu, a dan ranije i u Beogradu, više su od puke simbolike ili diplomatskog protokola. Izvjesno je da će američki Kongres podržavati aktiviranje MAP-a, koje će “konačno dovesti do uključenja BiH u NATO”.&nbsp; Opet se vidi koliko je američka politika u ovom dijelu svijeta prioritetno usmjerena ka podršci BiH i svim njenim građanima, kroz “poštivanje njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i podršku evropskim integracijama".
Bez obzira na smjenu vlasti u Bijeloj kući, ta politika ostaje ista kao što je bila svih ovih godina prema jedinstvenoj Evropi - nju Amerikanci žele vidjeti mirnu, slobodnu i demokratski ujedinjenu, s mirnom Bosnom u njenom epicentru. Imponira što Vašington i na taj način podsjeća da se i od bh. susjeda, kada je riječ o njihovom odnosu prema BiH, očekuje isto.&nbsp; Ulaskom Crne Gore u NATO, ali i čuvanjem otvorenih vrata za BiH i Makedoniju, dodatno propadaju očekivanja srpskih nacionalista, koji su dugo mutili vodu na Balkanu. Oni su, naslanjajući se na Putinovu politiku remećenja zapadnih interesa pod svaku cijenu, nažalost, pogrešno zastupali interese građana koje predstavljaju.
Vrijeme je da se to promijeni!&nbsp; Osim sigurnosnog kišobrana i ulaska u sigurniju investicionu zonu, pristupanje u NATO znači i usvajanje demokratskih standarda i vrijednosti za sve nas. Neophodno je da se i kroz tu, građansku paradigmu "nacionalni" političari počnu vrednovati i na svim budućim izborima u BiH.

Ofanziva na džepove građana

Šta nas čini sretnim

Strah je ovdje, a ne politika

E, moj Saša

Od Sirije do Koreje

Sebijina igra prijestolja

Poslanici na ispitu

Neozbiljno sijelo

Kome vjerovati

Apsurdistan

Može li biti da ljudi lažu?

Počasna salva

Moskva suzama ne vjeruje

So na žive rane

Bh. kleptokratija

Američka podrška

Kolumne

Ofanziva na džepove građana

Šta nas čini sretnim

Strah je ovdje, a ne politika

E, moj Saša

Od Sirije do Koreje

Sebijina igra prijestolja

Poslanici na ispitu

Neozbiljno sijelo

Kome vjerovati

Apsurdistan

Može li biti da ljudi lažu?

Počasna salva

Moskva suzama ne vjeruje

So na žive rane

Bh. kleptokratija

Američka podrška