Imenovanja novih američkih ambasadora na zapadnom Balkanu, koja su u toku, uključujući Bosnu i Hercegovinu, dolaze, naravno, po tačno isplaniranom redu vožnje ispisanom u Bijeloj kući. Ali, i u trenutku kada su, više nego prije, potrebni dokazi kontinuiteta američke politike u regionu.
Nije naodmet, bez medijskog i svakog drugog cinizma, povodom mnogih poteza Trampove administracije opet podsjetiti da se američka politika prema Balkanu, posebno prema BiH, ne mijenja. Nema, dakle, dizanja ruku od Bosne! A nema ni odustajanja od NATO-a, bez obzira na to ko će u konačnici platiti više novca za to.
Bez pretjerivanja, čak i uz sve znane nedostatke Dejtonskog sporazuma, BiH je u ovom turbulentnom vremenu umnogome opstala zahvaljujući čvrstim i konzistentnim stavovima Sjedinjenih Država, koje su potom, bez pogovora, slijedili svi evropski saveznici. I mnogi drugi.
Pošteno je i to imati u vidu kada se grade nova i ljubomorno čuvaju stara regionalna savezništva. I kada se razmišlja o boljoj budućnosti.
Pred Bosnom je, dakle, još jedan sudbinski trenutak, koji ponajmanje zavisi od naklonosti prijatelja poput Amerike. Iako izbori sami po sebi nisu potvrda demokratije, jer je za demokratsko življenje potrebno izgraditi i demokratsku svijest u kojoj su slobodna javnost i vladavina zakona vrhovni arbitar socijalne zbilje, ovi predstojeći, oktobarski izbori bit će istinski test bosanskog kontinuiteta.
Vrijeme je, zato, da se prekine s opakim kontinuitetom jednonacionalnog izjašnjavanja, koje je do sada značilo nepotizam, korupciju, truli elitizam samozvanih plemenskih vođa, u kojem njihova djeca ostaju jer imaju sve što požele, a drugi mladi Bosanci odlaze trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Ne sviđa se to ni kontinuirano jasnim Amerikancima.
