Mnogi su Bosanci i Hercegovci mrtvi pali na međi od ruke brata, oca ili komšije. Nema filozofije, zakona niti teorije koja može objasniti ovaj balkanski fenomen.
Anonimni ljudi, tihi, povučeni domaćini krvavih ruku ostaju ovjekovječeni kao protagonisti strašnih priča crnih hronika i vječitih seoskih tihih došaptavanja kako je među svojima pala krv zbog pola metra zemljišta ili porodične kuće.
Puška, pištolj, letva, kolac, nekad i kamen, često presude srodnicima. Glave se kotrljaju zbog imovine. Tako je stoljećima...
Šta je puklo u Cazinjaninu Sulejmanu Burziću da s namjerom krene u ubilački pohod protiv svojih sinova Vernesa i Emira!?
Ništa drugo do porodična imovina, koja je u nas glavni motiv za ubistvo upakovan u moderni termin “narušenih porodičnih odnosa”.
Nakon što se javnost naibreti dovoljno, kao da je to među nama nešto novo, neka sjedne sa svojim očevima i djedovima, neka ih pita gdje su njihove međe, jer ih svaka porodica ima.
Bez obzira na sve, rezultat je poguban: Sin je otišao u grob, a otac, koji ima 75 godina, umrijet će u zatvoru.
A, šta će biti s kućom? Pa, bolje da su je zapalili.
